Novi model razvoja kojeg bi Hrvatska mogla primijeniti, polazi od preporuke tzv. »Post - Washingtonskog konsenzusa«. Washingtonski konsenzus bio je formuliran 1990. godine u deset temeljnih preporuka za vođenje zdrave razvojne politike u Latinskoj Americi od strane institucija iz VVashin-gtona (MMF, Svjetska banka i druge).

To su sljedeće preporuke: fiskalna disciplina; preusmjeravanje javnih rashoda; porezna reforma; liberalizacija financijskog sustava; jedinstveni devizni tečaj, utvrđen na konkurentskoj razini; vanjskotrgovinska liberalizacija; otvorenost prema stranim ulaganjima; privatizacija; deregulacija i jasna vlasnička prava.

Međutim, uslijed neuspjele primjene ovog modela, u »mainstreamu« ekonomske struke formuliran je novi razvojni model, tzv. Post - VVashington-ski konsenzus.

Preporuke ovog modela bi se mogle klasificirati u četiri glavne skupine mjera nove razvojne politike. Prva skupina, predstavlja mjere za sprječavanje kriza; druga, završetak reformi prve generacije; treća, institucionalne reforme, odnosno reforme druge generacije; i, četvrto, distribucija dohotka i socijalna politika.

Razvojna politika za koju se zalažemo ima dva glavna cilja: prvo, to je rast BDP-a po stanovniku, tzv. intenzivni ekonomski rast. Za Hrvatsku, taj cilj može se definirati kao konvergenciju BDP-a po stanovniku prosjeku zemalja EU; i, drugo, ostvarivanje strukturnih promjena u raspodjeli dohotka, kada dolazi do ravnomjerne raspodjele rasta proizvodnje na ukupno stanovništvo.

»Strategiju gradualizma« smatramo optimalnom strategijom razvitka Hrvatske.

Koje se to konkretne preporuke »Post - Washingtonskog konsenzusa« mogu primijeniti u hrvatskoj politici razvitka?

Stanje u gospodarstvu Hrvatske, vrlo je složeno. Hrvatska je ostvarivala relativno visoke stope ekonomskog rasta od 4 do 5 posto BDP-a, uz monetarnu stabilnost. Ovakav dinamičan rast nije dao doprinos porastu zaposlenosti (job-less recovery). Inflacija je najniža u skupini tranzicijskih ekonomija.

U isto vrijeme, ostvareni su visoki trgovinski deficit i deficit tekućeg dijela platne bilance, te visoka nezaposlenost. Naposljetku, razina hrvatskog vanjskog duga dosegnula je zabrinjavajuću razinu, te zadržala neodrživu dinamiku rasta. Ovakva kretanja fundamentalnih makroekonomskih čimbenika, nalažu primjenu novog modela gospodarskog razvitka.

Moramo podsjetiti kako je skupina hrvatskih razvojnih ekonomista (Zdunić, Radošević, Lovrinović, Baletić, Grgić, Marendić, i Lasić) na vrijeme (ali bez uspjeha) upozoravala na potrebu dubokog zaokreta u gospodarskoj politici, te na neophodnost promjene odnosa Hrvatske sa MMF-om (Prosudba Memoranduma o ekonomskoj i financijskoj politici Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske narodne banke upućenog MMF-u, Zagreb, 28. veljače 2001. godine). Tada je, vanjski dug iznosio svega 11 milijardi dolara. Sada - na razini vanjske zaduženosti od 24 milijardi dolara - ekonomski položaj Hrvatske sasvim je drugačiji, znatno kompliciraniji.

Izlazna strategija

Potreban je snažan i uvjerljiv ekonomski program, koji odgovara sadašnjem trenutku hrvatskog gospodarstva (vlastitost programa). Novi gospodarski program, tzv. izlazna strategija (exit strategy) morao bi, prema našem mišljenju, sadržavati pet ključnih točaka:

Povećanje međunarodne konkurentnosti

Prvo, potrebno je povećati međunarodnu konkurentnost hrvatskog gospodarstva, kako bi se - kroz snažni porast hrvatskog izvoza, po stopama rasta izvoza iznad stopa rasta bruto domaćeg proizvoda - smanjio hrvatski vanjski dug. Vanj-skotrgovački deficit je snažno porastao sa 6% BDP-a (1993. godine) na 23% (2002. godine). Takva kretanja nisu održiva. Da bi se to ostvarilo, potrebne su odgovarajuće politike koje su usmjerene na povećanje izvoza roba i usluga. Najvažnija je usklađenost makroekonomske i tečajne politike, te mjere za povećanje međunarodne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Radi povećavanja međunarodne konkurentnosti mogu se poduzeti određene mjere. Ali, bez korištenja mehanizma relativnih cijena (promjene tečajne politike HNB i postupne deprecijacije tečaja na razinu »ravnotežnog tečaja kune), nije moguće obnoviti međunarodnu konkuretnost hrvatskog gospodarstva. Kod nas postoji »strah od plivanja«. Prijelaz na sustav «plivajućeg tečaja» kune mora biti postupan. Trebamo koristiti neki od tzv. intermedijarnih sustava tečajne politike, a kas-

nije prijeći na sustav slobodnijeg fluktuiranja tečaja. Prijenos efekata promjene tečaja na domaću inflaciju (exchange rate pass through) u Hrvatskoj neće biti velik, uslijed visokog stupnja nezavisnosti centralne banke. Efekti promjene tečajne politike bit će pozitivni u vrlo kratkom roku, primarno kroz snažno smanjivanje uvoza (expenditure switching), a tek kasnije, nakon određenog vremenskog pomaka, kroz povećanje izvoza iz Hrvatske («Marshall - Lernerov teorem«). Uostalom, zanimljivo je podsjetiti na još uvijek važeću argumentaciju Mil-tona Friedmana iz 1953. godine (»The Gase for Flexible Exchange Rates«, u »Essay in Positive Economics«), kako je »jednostavnije promjeniti jednu cijenu u nacionalnoj ekonomiji (tečaj), umjesto promjene tisuća ili milijuna cijena individualnih proizvoda, u uvjetima kada ekonomija treba povećati (smanjiti) svoju međunarodnu cjenovnu konkurentnost, zbog prilagođava-nja platne bilance«. Tako se može pokrenuti ekonomski rast. Izvoz se subvencionira na market - friendly način, a bez posebne industrijske politike. Ukratko, mehanizmom relativnih cijena, deprecijacijom tečaja djeluje se na promjenu strukture hrvatskog gospodarstva s »uvozno - zavisne«, na »izvozno orijentiranu« i »uvozno - supstitutivnu« nacionalnu ekonomiju.

Monetarna strategija

Drugo, u monetarnoj strategiji centralne hrvatske banke (HNB), potreban je zaokret u pravcu uvođenja sustava »targetiranja inflacije« (inflation targeting strategy), uz »plivajući tečaj« kune. Zalažemo se za strategiju tzv. fleksibilnog targetiranja inflacije, strategiju monetarne politike u kojoj središnja banka prati ostvarivanje niske inflacije, ali u tome se rukovodi i ostvarivanjem dinamičnog ekonomskog rasta, te niske nezaposlenosti. Ukratko, u provođenju monetarne strategije, fokus monetarne politike usmjeren je na ostvarivanje optimalne inflacije, ali u uvjetima pune zaposlenosti. Inače, targetiranje inflacije uvršteno je u jednu od mjera »Dopunjenog Washington-skog konsenzusa« (Dani Rodrik).

Međutim, svakako treba spomenuti dva problema u uvođenju ovakve monetarne strategije: prvo transmisijski mehanizmi u tranzicijskim ekonomijama nisu stabilni, što umanjuje efikasnost targetiranja inflacije. Drugo, u takvom sustavu pojavljuje se tzv. problem bilanci banaka, kada deprecijacija u uvjetima eurizacije može dovesti do krize u financijskom sustavu. Nova monetarna strategija središnje banke, treba biti usklađena s novim tečajnim režimom. Zalažemo se za uvođenje jednog od formalnih interme-dijarnih tečajnih režima. Uvođenje sustava targetiranja inflacije mora biti popraćeno širenjem margina fluktuiranja deviznog tečaja kune. HNB bi morala javno objaviti intervencijske točke i/ili središnji paritet tečaja, s marginama fluktuiranja. Margine bi morale biti postavljene asimetrično, kako bi se osigurala postupna deprecijacija tečaja i povećala međunarodna konkurentnost hrvatske privrede. Ciljana inflacija morala bi biti javno objavljena, a nova bi monetarna strategija HNB-a morala biti transparentna. Na osnovi analize mehanizma monetarne transmisije, koristilo bi se ciljanje, projiciranje rasta nekog pogodnog monetarnog agregata (M3 ili M4 ?). Međutim, kao temeljnu pretpostavku za uvođenje sustava targetiranja inflacije u Hrvatskoj, potrebno je imati razvijeno tržište kapitala i povoljniju fiskalnu poziciju (niži proračunski deficit i smanjivanje javnog duga). Isto tako, potreban je politički konsenzus da se ekonomskim mahanizmima izvrši redistribucija imovine, promjenom tzv. nominalnog sidra, sa sidra deviznog tečaja na monetarno sidro. Primjenom kapitalnih kontrola, HNB bi morala držati pod kontrolom daljnji porast vanjskog zaduživanja, posebice bankovnog sektora. Monetarni program centralne hrvatske banke (HNB-a) - podržan fiskalnim ciljevima - bio bi garancija da će se zadržati makroekonomska stabilnost. Stabilnost financijskog sustava moguće je održati promjenama pravila centralne banke o tzv. rezervacijama banaka za (potencijalne) gubitke i povećanjem koeficijenata adekvatnosti kapitala banaka, kako bi se smanjila izloženost bankovnog sustava prema tečajnom riziku.

Fiskalna politika

Treće, fiskalna politika morala bi djelovati stabilizacijski. Po uzoru na EU, deficit hrvatskog proračuna trebalo bi prilagoditi cikličkim faktorima, tako da bi u uvjetima recesije trebalo dopustiti nešto veći budžetski deficit. Proračunski manjak morao bi se kretati do razine od 3% BDP-a, ali na srednji rok od 4 do 5 godina. Budžetski deficit mogao bi ostati iznad 3%, ali s tendencijom postupnog smanjivanja. Promjena strukture i smanjenje rashoda proračuna mora biti osnova za restukturiranje proračunske potrošnje (tzv. expenditure based approa-ch). Politika plaća mora djelovati stabilizacijski (primjerice, indeksacija prema stopi inflacije). Primarni saldo proračuna Hrvatske treba biti u ravnoteži (ili u malom suficitu). Zlatno pravilo financiranja govori da je zaduživanje države dopušteno samo za financiranje investicija (kapitalni deficit). Visina javnog duga (primjerice, 60% BDP-a) nije sasvim dobar indikator stabilnosti fiskalne pozicije neke države, već je to, u mnogo većoj mjeri, visina budžetskog deficita. Ovdje se mora uzeti u obzir i usporediti stopu ekonomskog rasta, rasta bruto domaćeg proizvoda, u odnosu na visinu deficita proračuna. Ako je stopa ekonomskog rasta (primjerice, 3,2% godišnje) niža od visine deficita budžeta (primjerice, 4,6% BDP-a), dolazi do povećanja javnog duga i fiskalna pozicija države će se pogoršati. Ukratko, budžetski deficit mora biti niži od stope rasta BDP-a, ako se želi stabilizirati udjel javnog duga u BDP-u. Ako to djeluje na rast vanjskog zaduženja - zbog intenzivnog zaduživanja države u inozemstvu - treba poduzeti mjere da se vanjski dug stavi pod kontrolu. Primjenom operacija »debt - for - equity swaps«, u sklopu programa privatizacije, može se djelovati na smanjivanje vanjske zaduženosti.

Potreba društvenog konsenzusa

Četvrto, potreban je široki društveni konsenzus oko glavnog cilja ekonomske politike. Prvo, politički konsenzus bi morao biti zaključen između većine parlamentarnih stranaka, kako bi se osigurala stabilna većina za nužne promjene. Drugo, sastavni dio takvog konsenzusa, mora biti socijalni dogovor ostvaren na tripartitnoj osnovi država - sidnikati - poslodavci. Prema našem mišljenju, osnovni ciljevi takvog društvenog dogovora bili bi rast i zapošljavanje. To bi morali biti glavni ciljevi nove razvojne politike. Puna zaposlenost i održivi ekonomski rast, strateški su ciljevi hrvatske razvojne politike. Dosadašnji model gospodarske politike imao je samo jedan cilj: održavanje niske inflacije, odnosno monetarne stabilnosti. Pritom, zanemarena je nezaposlenost čiji je porast shvaćen kao neizbježni socijalni trošak programa dezinflacije. Stoga, svaki drugi radno sposoban hrvatski građanin danas nije zaposlen, odnosno stopa zapošljavanja iznosi svega oko 52%. Zbog previsoke nezaposlenosti (registrirana nezaposlenost iznosi 19,2%, i najviša je u skupini tranzicijskih zemalja), prioritet bi trebalo biti poticanje zapošljavanja. Sličan cilj imaju sve članice EU-a, koje su se u Lisabonskim zaključcima obavezale do 2010. godine ostvariti stopu zaposlenosti u visini 70% aktivne radne snage. To je moguće samo kroz poticanje proizvodnje, prije svega, industrijske proizvodnje. Primjerice, 2002. godine Hrvatska je ostvarila industrijsku proizvodnju za oko 40% manju od one iz 1989. godine, dok su ostale tranzicijske ekonomije ostvarile prosječno 18% veću razinu proizvodnje. Također, BDP je u 2003. godini bio ostvaren na razini 91% BDP-a iz predtranzicijskog razdoblja.

Uklanjanje političkih prepreka

Peto, uklanjanje »političkih prepreka« za ubrzani gospodarski razvitak. To zahtjeva provođenje tzv. reformi druge generacije. Politički sustav (efikasna država) mora ukloniti nastojanje pojedinih interesnih skupina da osiguraju rentu. Političke elite moraju biti usmjerene ka razvoju, te oslonjene na proizvodni (poduzetnički) dio stanovništva. To je osnovni sadržaj reformi druge generacije. Politički preduvjeti vrlo su važni za donošenje i primjenu takve razvojne strategije.

Konkretna rješenja ekonomske politike moraju polaziti od temeljnih načela zdrave ekonomske politike, ali primjenjeno na neortodoksni i inventivan način s obzirom na specifične hrvatske okolnosti.

Neki ekonomisti vjeruju da bez prethodnog društvenog/političkog konsenzusa nije moguće provesti reformske zahvate. Ta skupina razvojnih ekonomista smatra da su institucionalne reforme, reforme druge generacije temeljni preduvjet dubljih ekonomskih promjena. Argumenti ove skupine hrvatskih razvojnih ekonomista vrlo su uvjerljivi. Ipak, predložene mjere dopunjene su rezultatima najnovijih istraživanja iz teorije i prakse ekonomskog razvitka. Zbog toga se priklonili pogledima onih razvojnih ekonomista koji na prvo mjesto stavljaju ostvarivanje eksterne stabilnosti privrede i poticanje izvoza.

Zaključak

Snažan ekonomski program morao bi sadržavati pet glavnih mjera nove razvojne politike, i to prema redoslijedu njihove primjene: povećanje međunarodne konkurentnosti; novu monetarnu strategiju Hrvatske narodne banke; stabilizirajuću fiskalnu politiku; društveni konsenzus o ciljevima razvoja; te ubrzano provođenje reformi druge generacije.

Posebno je važna odgovarajuća kombinacija (policy mix) između (stabilizirajuće) fiskalne i (aktivnije) monetarne/tečajne politike.

Ključna mjera je promjena tečajnog režima u pravcu veće fleksibilnosti tečaja kune, uz prijelaz na monetarnu strategiju targetiranja inflacije.

To su osnovni elementi hrvatske izlazne strategije, odnosno novog programa razvoja Hrvatske.