1. Uvod

Zaštita autorskog prava uvjetovana je razvitkom i širenjem novih tehnologija, koje su proširile mogućnost uporabe, ali su omogućile i mnoge nove oblike povreda autorskog prava. U našem vremenu tzv. »piraterija« autorskih djela uz povredu žiga predstavlja veliki problem u međunarodnoj i domaćoj trgovini, što se odražava i na globalne i bilateralne političke odnose. Problemi zaštite autorskog prava nisu samo pravni, nego gospodarski, politički i kulturni. To je, pak, unutar Europske unije, rezultiralo brojnim direktivama Savjeta Europe, ali i Europskog parlamenta. U hrvatskim okvirima Zakon o autorskom i srodnim pravima¹ (u nastavku teksta: ZASP) kao temeljni propis uz primjenu Zakona o obveznim odnosima² i Ovršnog zakona,³ s više podzakonskih akata, osnovni su pravni temelj zaštite autorskog i srodnih prava.

2. Cilj i svrha zaštite prava

Krajnji cilj svih nastojanja u zaštiti prava, koju ima nositelj autorskog ili srodnih prava, u slučaju protupravne povrede, je zaštitni objekt zaštite, a to su u sklopu autorskog i srodnih prava osim autorskog djela i

• fonogram, - videogram, - izvedbe umjetnika izvođača, - radiodifuzijska emitiranja, - baze podataka,
• enkriptirani satelitski signali,
• digitalni sustavi za upravljanje pravima,
• tehničke mjere,
• podaci o upravljanju pravima.

Radi podizanja sustava zaštite razvila se i kontinuirano se dopunjuje građanskopravna, kaznenopravna (uključujući i prekršajnopravnu) i upravnopravna zaštita autorskog i srodnih prava. Građanskopravna zaštita je najšira i najraznovrsnija.

Za razliku od Velike Britanije, zemalja Commonweltha i Sjedinjenih Američkih Država, gdje se razvio koncept zaštite prema Commonlaw-u, u većini europskih zemalja pa i u Hrvatskoj, razvio se sustav zaštite po građanskom pravu, koja uključuje pravo iznošenja djela javnosti (droit de representation) pravo umnožavanja (droit reproduction), ali i naglašena zaštita moralnih prava. Zaštita koju je propisao zakonodavac primjenjivana je u sudskim odlukama koje su dalje utjecale na brojna zakonska poboljšanja i promjene.

2.1. Aktivna i pasivna legitimacija

Zaštita prava u slučaju povrede autorskog prava sadržana je, prije svega, u Glavi V., ali i u brojnim drugim odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima (ZASP).⁴

Aktivnu legitimaciju za zaštitu autorskog ili srodnog prava ima svaki nositelj prava (čl. 172.), a to su, osim autora, umjetnik izvođač, proizvođač fonograma, proizvođač videograma, nakladnik, organizacija za radiodifuziju, proizvođač baze podataka, drugi zakoniti nositelji izvedenih prava i nasljednici.

Građanskopravna zaštita može se tražiti ako je povreda nastala, ali i kad tek prijeti opasnost od povrede.

Pasivno legitimirana osoba, prema kojoj se upućuje zahtjev, može biti ona koja je pravo povrijedila ili njezin sveopći sljednik. Nositelj prava može zahtijevati:

• utvrđenje učinjene povrede,
• prestanak radnje uznemiravanja i propuštanje takvih ili sličnih radnji ubuduće,
• popravljanje nanesene štete,
• plaćanje naknade za neovlašteno korištenje,
• plaćanje penala ako je pravo povrijeđeno namjerno ili krajnjom nepažnjom,
• vraćanje stečenog bez osnove,
• objavu pravomoćne presude ili izreke uz bitni dio obrazloženja,
• zaštitu tehničkih mjera koje služe zaštiti autorskih ili srodnih prava,
• uništenje, preinačenje ili predaju primjeraka nastalih povredom i sredstava kojima je povreda počinjena,
• naknadno i ispravno navođenje kod povrede autora ili umjetnika izvođača.

2.2. Zakonski uvjeti

Pod zakonskim uvjetima (čl. 173.), i na aktivnoj i na pasivnoj strani može biti solidarnost više nositelja. Na aktivnoj strani zaštita prava može se ostvarivati i kolektivno, s pomoću za to ovlaštene udruge, s tim da kad udruga dokaže da je došlo do povrede prava iz zakona koja ona ovlašteno kolektivno ostvaruje, nije potrebno utvrđivati povredu prava pojedinih nositelja koja se kolektivno ostvaruju. Zakon sadržava i presumpciju autorstva (čl. 12.), jer se autorom smatra osoba čije je ime, pseudonim umjetnički znak ili kod, na uobičajeni način označen na primjercima autorskog djela ili pri objavi autorskog djela, dok se ne dokaže suprotno. Ako autor nije poznat ili se ne može odrediti, tada vrijedi oboriva presumpcija prema kojoj je autorsko pravo ovlašten ostvarivati nakladnik, za izdano djelo, a za objavljeno, ali neizdano djelo - osoba koja je autorsko djelo zakonito objavila.

2.3. Teret dokazivanja

Za razliku od karakterističnog tereta dokazivanja na strani tužitelja, Zakon u slučaju zahtjeva za prestankom povrede prava teret dokazivanja prebacuje na tuženika, jer je dovoljno da se nositelj prava pozove na svoje pravo i dokaže da ga tuženik uznemirava, a na tuženiku je, ako tvrdi da ima pravo poduzimati ono što nositelja prava uznemirava, da to i dokaže.

2.4. Zastara

Glede zastare Zakon određuje (čl. 184.) da zaštita prava iz zakona ne zastarijeva, ako pojedinim odredbama nije drukčije određeno, s tim da obvezno-pravni zahtjevi, ako Zakonom nije određen posebni rok, zastarijevaju prema općim pravilima o zastari. Opća pravila za zastaru sadržana su u Zakonu o obveznim odnosima,⁵ pa upućujemo na opći rok zastare od 5 godina (čl. 371.), zastaru za povremena davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) od 3 godine (čl. 372.) i potraživanja za koja je navedeno da zastarijevaju za 1 godinu (čl. 378.). Ti rokovi ostali su isti i u novom Zakonu o obveznim odnosima, koji stupa na snagu 1. siječnja 2006. godine (čl. 225., 226. i 232).⁶

3. Privremene mjere

Privremena mjera jedna je od zakonskih mogućnosti privremenog osiguranja tražbine. Odredbe o privremenim mjerama, kao opće odredbe, sadržane su u glavi 31. Ovršnog zakona7 (u nastavku teksta: OZ), s tim da se i drugim zakonima mogu, kao posebnim propisima, određivati kako pretpostavke, tako i vrste privremenih mjera. To se čini i ZASP-om u odredbi čl. 185. gdje se u st. 4. upućuje da će se na pitanja u svezi s određivanjem privremenih mjera, koja nisu uređena ZASP-om, primijeniti odgovarajuće odredbe OZ-a.

Privremena mjera može se predložiti prije pokretanja i tijekom sudskog ili upravnog postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok ovrha ne bude provedena (st. 1. čl. 293. OZ-a), ali se privremenom mjerom ne može spriječiti provođenje prisilnog izvršenja po pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj presudi. Ovršni zakon određuje posebno pretpostavke za određivanje privremene mjere kod određivanja novčanih i nenovčanih tražbina (čl. 296. odnosno čl. 298.), ali obje odredbe zahtijevaju od predlagatelja osiguranja da učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine. U praksi, da bi privremena mjera bila određena, vjerojatnost koju nudi predlagatelj osiguranja mora biti jača i uvjerljivija od one koju naknadno nudi protivnik osiguranja. Vjerojatnost se odnosi i na opasnost da će protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine, time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Zakonodavac uvodi tri slučaja kad se opasnost ne mora dokazivati, a to je za slučaj kad bi privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (čl. 296. st. 2. OZ- a), ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu (čl. 296. st. 3. OZ-a) i ako predlagatelj nije učinio vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost, ali je prethodno, u roku koji mu je sud odredio, dao jamčevinu za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provedbom privremene mjere.

Zakonodavac i za privremene mjere radi osiguranja novčanih tražbina i za privremene mjere radi osiguranja nenovčanih tražbina navodi da se može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja tražbine te samo primjerice navodi određene privremene mjere (čl. 297. i 299. OZ-a).

3.1. Prijedlog za određivanje privremene mjere

Prijedlog za određivanje privremene mjere se, u pravilu, dostavlja drugoj stranci (obavijest), ali sud može od toga odstupiti, te bez prethodne obavijesti drugoj stranci donijeti privremenu mjeru u slučaju:

• ako postoji opasnost da bi kasnije izvođenje dokaza o povredi prava moglo biti otežano, ili
• ako postoji opasnost od nastanka teško nadoknadive štete, ili
• ako postoji opravdana opasnost da privremene mjere neće biti učinkovite.

Za razliku od Ovršnog zakona koji u pretpostavkama za određivanje privremene mjere kumulativno traži da se

učini vjerojatnim postojanje tražbine, i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, ZASP je radikalniji i daje otvoreniju mogućnost za određivanje privremene mjere jer je dovoljno da ovlaštena osoba u prijedlogu učini vjerojatnim da je pravo iz ZASP-a povrijeđeno ili da postoji neposredna opasnost od povrede tih prava.

3.1.1. Sadržaj prijedloga

Sadržaj prijedloga za donošenje privremene mjere je u odredbi čl. 293. st. 2. OZ-a. Prema toj se odredbi u prijedlogu mora istaknuti:

• zahtjev u kojem će se točno označiti tražbina čije osiguranje se traži,
• kakva se mjera traži, kao i vrijeme njezina trajanja,
• činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere,
• dokazi kojima se ti navodi potkrjepljuju i koje treba, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog, te
• kad je to potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti, te predmet osiguranja uz odgovarajuću primjenu pravila OZ-a o predmetu i sredstvima ovrhe.

U praksi se obično čine propusti, tako da se navede prijedlog privremene mjere, ali ne i tražbina čije osiguranje se traži privremenom mjerom. Ne može se udovoljiti prijedlogu iz kojeg se ne vidi postiže li se tim prijedlogom svrha osiguranja, odnosno koja se tražbina tim prijedlogom privremene mjere želi osigurati kod kondemnatorne zaštite.

3.2. Pravni lijekovi

Na pravne lijekove protiv rješenja o određivanju privremene mjere u autorskim predmetima također će se primjenjivati odredbe OZ-a. Bez iscrpnijeg upuštanja u razradu tih odredaba, ovdje se upućuje da se žalba protiv rješenja o određivanju privremene mjere mora podnijeti u roku 3 dana od dostave prvostu- panjskog rješenja te da je rješenje kojim se žalba odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje, odnosno kojim se prvostupanjsko rješenje preinačuje pravomoćno. Drugostupanjski sud dužan je donijeti i otpremiti rješenje o žalbi u roku osam dana od dana kad je primi (čl. 304. OZ-a).

3.3. Obustava postupka

Ako predlagatelj osiguranja, odnosno određivanja privremene mjere, nije istovremeno s prijedlogom privremene mjere podnio i tužbu, ili to nije učinio u određenom roku, ili je, pak, proteklo vrijeme za određivanje privremene mjere, sud će na prijedlog protivnika osiguranja obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje, a to će učiniti i ako su se okolnosti zbog kojih je određena privremena mjera promijenile, tako da ona više nije potrebna.

3.4. Naknada štete

Protivnik osiguranja određivanjem privremene mjere ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom, za koju je utvrđeno da je bila neosnovana, ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao.

Privremena mjera je bila neosnovana ako je ukinuta u povodu pravnog lijeka, a neopravdana je ako predlagatelj osiguranja u određenom roku ne podnese tužbu, odnosno ne pokrene drugi postupak radi ishođenja ovršne isprave za osiguranje tražbine koja je bila osigurana.

3.5. Stvarna nadležnost sudova

Stvarna nadležnost trgovačkih sudova za odlučivanje u autorskim sporovima određena je prema kauzalnom kriteriju koji polazi samo od vrste sporova bez obzira na osobe između kojih se spor vodi.

Međutim, odredba iz članka 8. Zakona o područjima i sjedištima sudova⁸ propisuje da su od 12 samo 4 trgovačka suda mjesno nadležni za rješavanje sporova iz autorskog i srodnih prava i to:

• u Osijeku za područje Trgovačkog suda u Osijeku i Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu,
• u Rijeci za područje Trgovačkog suda u Rijeci, Trgovačkog suda u Karlovcu i Trgovačkog suda u Pazinu,
• u Splitu za područje Trgovačkog suda u Splitu, Trgovačkog suda u Dubrovniku, Trgovačkog suda u Šibeniku i Trgovačkog suda u Zadru,
• u Zagrebu za područje Trgovačkog suda u Zagrebu, Trgovačkog suda u Bjelovaru, Trgovačkog suda u Sisku i Trgovačkog suda u Varaždinu.

5. Ovrha

Prema odredbama čl. 43. ZASP-a⁹ autorsko pravo ne može biti predmet ovrhe, a predmet ovrhe može biti samo imovinska korist koja se stječe korištenjem djela. Nedovršena autorska djela i neobjavljeni rukopisi ne mogu biti predmet ovrhe, kao ni pravo slijeđenja.

Prema tome, ne samo od ostalih područja prava nego i od industrijskog vlasništva, razlikuje se ovrha u autorskom pravu. Autorsko pravo, zbog svoje osob- no-pravne komponente, kao cjelina ne može biti predmetom ovrhe. Slijedom toga, ne može ni pravo umjetnika izvođača biti predmetom ovrhe, budući da i ono sadržava u sebi nerazdvojivu osobnop- ravnu komponentu. No, ostala srodna prava koja u sebi sadržavaju samo imovinskopravnu komponentu, mogla bi biti predmetom ovrhe, ako su kao takva podobna za ovrhu.

Navodimo, primjerice, imovinske koristi od autorskog djela i srodnih prava koje mogu biti predmetom ovrhe:

• naknade od iskorištavanja autorskih djela i predmeta srodnih prava, npr. javnom izvedbom glazbe, javnim prikazivanjem filma, javnim prikazivanjem slika i si.,
• autorske naknade, kao što su imovinsko pravni zahtjevi koji izlaze iz autorskog prava, odnosno iz iskorištavanja autorskog djela, kao npr. Zahtjevi iz nakladničkog ugovora, ugovora o prikazivanju ili ugovora o audiovizualnoj produkciji, ugovora o radiodifuzijskom emitiranju djela i si.,
• tražbine na ime naknade štete zbog povrede autorskog i srodnih prava,
• stvari kao materijalne podloge na koje je djelo fiksirano i to samo pod uvjetom da se radi o djelu koje je dovršeno i objavljeno.

Ne mogu biti predmetom ovrhe:

• nedovršena autorska djela,
• neobjavljeni rukopisi,
• predmeti koji su nužni autoru koji samostalno u obliku zanimanja obavlja umjetničku ili koju drugu profesionalnu djelatnost da dovrši tu vrstu djela (pisaći pribor, boje, kistovi, filmski prilozi, knjige, kiparski pribori i si.),
• osobna pisma, rukopisi i drugi osobno spisi, te obiteljski portreti.

Taj okvirni pregled građanskopravne zaštite autorskih i srodnih prava nije ni približno iscrpan, jer se posljednjih nekoliko godina, pod utjecajem tehnološkog razvitka, gospodarskih odnosa i međunarodnih konvencija i direktiva, ta zaštita bitno proširila. Samo zaštita računalnih programa ili bilo kojega od srodnih prava zahtijevala bi za cjelovitiji prikaz, obimnije izlaganje od ovoga. No, i to je dokaz da zaštita autorskih i srodnih prava doživljava u svijetu, pa i u Hrvatskoj, razvitak koji prati nastale potrebe, a toga nije bilo prije 10-20 godina.

Za građanskopravnu zaštitu navodimo i nekoliko karakterističnih sentenci Odluka hrvatskih trgovačkih sudova.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99) u vezi s primjenom članka 12.

Osim autora, nositelj autorskog prava može biti i osoba kojoj na temelju zakona, oporuke ili ugovora, pripadaju sva ili pojedina autorska pravna ovlaštenja koja se po zakonu mogu prenositi.

Autor koji je prenio na drugoga, bez naknade, autorsko pravo iskorištavanja znaka, te koji je prijenos druga osoba prihvatila i realizirala, ne može naknadno ovlaštenje povući, ako za to ne postoje ozbiljni moralni razlozi.

Valjano je druga osoba stekla autorska prava bez obzira na to što ugovor nije sklopljen u pisanom obliku, jer je ugovor u cijelosti izvršen.

U dokaznom postupku utvrđeno je da je tužitelj bez naknade znak izradio za tuženika, dao ga po svojoj volji tuženiku, s kojim je bio u dobrim odnosima, bez naknade tuženik je znak prihvatio kao svoj i isti koristio. Nakon što su se protokom 4-5 godina odnosi poremetili, tužitelj je postavio zahtjev za zabranu korištenja znaka i naknadu, ali usmeni ugovor o prijenosu prava korištenja znaka bez naknade već je izvršen (konzumiran).

VTS RH, Pž-5739/02 od 16. travnja 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst, 76/ 99, 127/99 i 67/01) u vezi s primjenom članka 26. i 27.

Nakladnik koji je objavio ekskluzivnu fotografiju bez dopuštenja autora i bez oznake autora dužan je autoru naknaditi štetu s osnove povrede autorskog imovinskog prava, kao i povrede autorskog moralnog prava.

Po obrazloženju presude tuženik je dužan za povredu autorskih imovinskih prava platiti 20.000,00 kn i iznos od 5.000,00 kn s kamatom zbog povrede tužiteljeva moralnog prava. Žalbeni sud odbio je tuženika, s prigovorom da se naknada računa u iznosima koji se redovito određuju kada stranke ugovorom utvrđuju iznose, jer se tada i bez povrede autorskih imovinskih i moralnih prava naknada određuje prema sasvim drugim okolnostima i mjerilima.

VTS RH, Pž-2520 od 14. travnja 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99) u vezi s primjenom članka 28.

Pravo na poštivanje cjelovitosti djela je pravo autora da se usprotivi značajnijoj izmjeni njegova djela bez njegova odobrenja.

Projekt zgrade arhitekture - poslovnog objekta, koji sadrži elemente izvornosti i stvaralaštva smatra se autorskim djelom, a obavljanjem radova na zgradi kojima se mijenja vanjski izgled zgrade bez pristanka autora projekta vrši se povreda prava na poštivanje cjelovitosti djela.

Djela arhitekture koja su rezultat intelektualnog, stvaralačkog rada smatraju se autorskim djelima. Djela arhitekture su sve građevine i slične konstrukcije, što sadržavaju elemente izvornosti i stvaralaštva. Planovi, skice i modeli što se odnose na arhitekturu, također predstavljaju autorska djela. Tužiteljevo djelo projekt zgrade - poslovnog tornja, sadržavalo je elemente izvornosti i stvaralaštva, te se kao takvo smatra autorskim djelom. Kako je tuženik radovima na zgradi sa izbijanjem otvora i ugradnjom 6 novih prozora, bez pristanka tužitelja, počinio povredu moralnog prava tužitelja kao autora prava na poštivanje cjelovitosti djela, to je usvojen zahtjev tužitelja.

VTS RH, Pž-1181/03 od 23. listopada 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99) u vezi s primjenom članka 28.

Izdavač koji je bez odobrenja autora objavio umjetničku sliku autora bez navođenja autora, te uz sakaćenje slike, povrijedio je čast i ugled autora slike.

Utvrđeno je da su tuženi objavili u leksikonu tužiteljevo autorsko djelo s područja umjetnosti - slikarstva, bez odobrenja autora, bez označavanja imena autora, te odstranili dio slike, čime su počinili povredu autorskog moralnog prava. Autoru je dosuđena naknada od 20.000,00 kn.

VTS RH, Pž-3687/01 od 25. veljače 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst, 76/ 99, 127/99 i 67/01) u vezi s primjenom članka 55. st. 1.

Autorski ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Autorski ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku nema pravni učinak, osim u dijelu u kojem su stranke izvršile usmeni autorski ugovor.

Ako pisani ugovor ne postoji, ugovorne strane usmenog ugovora mogu drugim sredstvima dokazivati postojanje ugovora i činjenicu da su ga izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu, i tada se i usmeni ugovor smatra pravovaljanim, dakle, obvezu-jućim za dužnika kao ugovornu stranu.

VTS RH, Pž-6733/02 od 17. listopada 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99, 127/99 i 67/01) u vezi s primjenom članka 91.

Na prijedlog autora ili drugog nositelja autorskog prava kojem se učini vjerojatnim da je autorsko pravo povrijeđeno ili da postoji neposredna opasnost od povrede prava, sud može odrediti privremenu mjeru zabrane kazališne izvedbe u kojoj se neovlašteno koriste autorska glazbena djela.

Sud je ovlašten bez obavješćivanja protivnika osiguranja donijeti privremenu mjeru, u slučaju kad postoji opasnost od nastanka teško nadoknadive štete.

Tuženik je za kazališnu predstavu neovlašteno preradio 24 glazbena djela, pritom nije naveo autore glazbenih djela u programu i stoga učinio povredu autorskih moralnih prava, pa je sud ocijenio da bi bez određivanja privremene mjere autorima nastala nenadoknadiva šteta.

VTS RH, Pž-3964/03 od 8. srpnja 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99) u vezi s primjenom članka 95.

Pri odlučivanju o visini naknade štete čije je autorsko moralno pravo povrijeđeno, treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja.

Dosuđena visina naknade nematerijalne štete treba biti u skladu s vremenom i prostorom, treba voditi računa kakvu poruku time sud šalje strankama, pa i široj javnosti.

Sud prvog stupnja je pri odlučivanju o visini štete pogrešno primijenio odredbu članka 200. Zakona o obveznim odnosima, jer nije dosudio pravičnu naknadu ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, već iznos od svega 5.000,00 kn.

Naknada nematerijalne štete nije, inače, naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se djelomično umanji nastala posljedica. Pritom se mora voditi računa da naknada za povredu moralnog prava ne može biti veća od iznosa naknade koju je autor dobio za svoje rješenje. Ovaj je sud imao u vidu i da je tuženik naružio cjelovitost djela, a da je pritom povrijedio čast i ugled autora. Ovaj sud ocjenjuje da je iznos od 20.000,00 kn za povredu autorskog moralnog prava tužitelja primjeren stupnju nastale povrede.

Autorskim djelom smatraju se i djela arhitekture. U konkretnom slučaju tužiteljev

Građanskopravna zaštita autorskog prava ...

rad prihvaćen je na natječaju za izradu idejnog rješenja stambenih i poslovnih objekata, a tuženik je u izvedbi bitno odstupio od idejnog rješenja tužitelja. Zgrada je napravljena u komercijalne svrhe, a povreda koja je tužitelju učinjena ima dugotrajne posljedice, što je sud imao u vidu pri odmjeravanju iznosa naknade za povredu autorskih moralnih prava.

VTS RH, Pž-6991/02 od 2. prosinca 2003.

Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 - proč. tekst i 76/ 99) u vezi s primjenom članka 97.

Sud može prije donošenja presude na zahtjev tužitelja ansamblu koji izvodi skraćene i prekrojene koreografije bez dozvole autora privremenom mjerom zabraniti izvođenje prekrojenih i skraćenih koreografija do okončanja parničnog postupka.

U ugovorima priloženim spisu razvidno je da se protivnik osiguranja obvezao da koreografije neće mijenjati bez odobrenja autora. Činjenica da je protivnik osiguranja tri predlagateljeve koreografi

je preradio, dovoljno ukazuje na opasnost da će protivnik osiguranja to učiniti i s ostalim koreografijama, radi čega je i određena privremena mjera.

VTS RH, Pž-7330/03 od 18. studenog 2003.

 

LITERATURA

Ivan Henneberg, Autorsko pravo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator 2001. g.

Mihajlo Dika, Vrste privremenih mjera u Ovršnom zakonu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1998., str. 750.

Igor Gliha, Autorsko pravo (uvodni tekst), Informator 2000. g.

Dragan Zlatović, Ovršno-pravna pitanja u novom hrvatskom pravu intelektualnog vlasništva, »Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse«, Godišnjak br. 6/ 1999, str. 477-505.

 

 

1 Zakon o autorskim i srodnim pravima (Nar. nov., br. 167/03).
2 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 9/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).
3 Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 - Odluka USRH. 173/03, 194/03 - isp. i 151/04).
4 Vidjeti bilješku pod 1.
5 Vidjeti bilješku pod 2.
6 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/ 05) stupa na snagu 1. siječnja 2006. s tim da se odredbe čl. 26. st. 1.-3. i čl. 29. st. 2.-6. i st. 8. počinju primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
7 Vidjeti bilješku pod 3.
8 Zakon o područjima i sjedištima sudova (Nar. nov., br. 3/94, 104/97 i 59/01).
9 Vidjeti bilješku pod 1.