»Tanka je linija između slobode govora i govora mržnje. Sloboda govora potiče raspravu, dok govor mržnje potiče nasilje«^[1], rečenica je koja nas poziva na odgovornost za izgovorenu riječ. U tom smislu, pitanje dokle seže sloboda izražavanja i kada prerasta u izražavanje koje nije spojivo s vrijednostima Konvencije, pitanje je o kojem se Europski sud bavi u okviru ispitivanja povrede članka 10. Konvencije, kojim se svakome jamči pravo na slobodu izražavanja. Europski sud nastoji učinkovito uspostaviti ravnotežu između slobode izražavanja i suzbijanja onih izražavanja koja se smatraju uvredljivim, neprimjerenim ili govorom mržnje. U nastavku vidjet ćemo da praksa Europskog suda za ljudska prava pokazuje da raznolikosti pojavnih oblika prenošenja informacija i ideja najvećim dijelom ovise o kontekstu u kojem je neka izjava iznesena. Ta okolnost, iako ne može biti od značajne pomoći domaćim tijelima u razmatranju slobode izražavanja, ipak predstavlja dovoljnu osnovu za razumno razgraničenje onoga što je prema članku 10. Konvencije dopušteno i onoga što nije.