Od sedamdesetih se godina 20. stoljeća unutar do tada unitarnih država Europe nudi odgovor na rastuće tenzije i različitosti u raznim oblicima teritorijalnog federalizma (primjerice, u Španjolskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji), iako se izbjegava upotrijebiti F-riječ, zbog povijesnih i političkih razloga. B. Smerdel u knjizi Primjena federalnog načela i pouke ustavne reforme 1971. iznosi da moderna teorija federalizma govori o »primjeni federalnog načela« kako bi naglasila da je pri uređivanju odnosa u složenim političkim zajednicama pogrešno polaziti od »čistih« modela, a posebno od izjednačavanja s federativnom državom: »Federalno načelo, kao princip udruživanja političkih zajednica na ravnopravnim osnovama, usmjeren je na uspostavljanje jedinstva u određenim funkcijama zajednice uz očuvanje identiteta i samostalnosti udruženih političkih zajednica. On povijesno uključuje vrlo različite oblike uređenja odnosa unutar složenih zajednica, među kojima je federativna država samo jedan od oblika (pa i nju nalazimo u različitim inačicama institucionalnih rješenja).«¹ Upozorava da se od Španjolske do Velike Britanije, Belgije i Italije, razmatraju različiti oblici primjene federalnog načela u obliku autonomija i regionalnih samouprava. 

Asimetrične federalne sporazume u europskim državama nalazimo pod nazivima »kantonizacija«, »djelomična federalizacija«, »asimetrična decentralizacija«. U Velikoj Britaniji će uspostava asimetrično-autonomnih regija biti opisivana kao devolucija i »home rule« (engl.).² Ustavna doktrina određuje postojanje asimetričnog federalizma u slučaju kad jedna regija u državi uživa poseban oblik autonomije, a često i različit ustavni položaj od ostalih dijelova. Prema R. Wattsu, asimetrični federalizam nalazimo u federacijama i dijelom u decentraliziranim unitarnim državama.³ Asimetrija može biti uvedena ustavom ili međunarodnim sporazumom, ali i zakonodavstvom države. Nakon Prvog svjetskog rata asimetriju je uvela Finska (za Alandske otoke, švedsko govorno područje, 1920), Litva (regija Memel, njemačko govorno područje, 1924-1939), Poljska (grad Danzing, njemačko govorno područje, 1919-1939), Velika Britanija (za Sjevernu Irsku, 1921-1972). Nakon Drugog svjetskog rata manjinske regije u Italiji dobivaju asimetričnu autonomiju (Južni Tirol, Friuli-Venezia Giulia, Valle d’Aosta, 1948), Španjolska 1978. godine daje asimetričnu autonomiju Baskiji, Kataloniji i Galiciji, a Francuska ograničen oblik autonomije Korzici (1991). Velika Britanija usvaja asimetričnu devoluciju za Škotsku, Sjevernu Irsku i Wales 1998. godine, Danska za Greenland 1978. godine.⁴ Autonomija Alandskih otoka u Finskoj (i Memela u Litvi), rezultat je djelovanja pobjednika okupljenih u Ligi naroda nakon Prvog svjetskog rata. Liga je razmatrala ima li Švedska suverenitet nad tim područjem i presudila je u korist Finske, koja je morala osigurati kulturnu autonomiju otočanima. Nakon Drugog svjetskog rata na Pariškoj mirovnoj konferenciji Italija je bila prisiljena dati autonomiju Južnom Tirolu (što je uključeno u Talijanski mirovni sporazum 1946.). Navedeni slučajevi asimetrije rezultat su međunarodnih sporazuma i diplomatske intervencije izvana. Asimetrija može biti rezultat i manjinske vojne pobune, uspješne uporabe sile (primjerice, odluka Papua Nove Guineje 1999. o asimetričnoj autonomiji Bougainvillea, nakon uspješne pobune njegovih građana, slično je bilo na Filipinima s autonomijom Mindanaoa ili u Velikoj Britaniji asimetrični sporazum Good Friday Agreement iz 1998., nakon vojnih akcija IRA-e). Međutim, nekoliko demokracija u zapadnoj Europi uvodi u nedavnoj prošlosti asimetriju bez vanjske intervencije ili vojne pobune, između ostalih, Danska, Španjolska, Velika Britanija i Italija. 

Federalni politički sustavi i asimetrični federalizam, kao jedan od njihovih oblika, nisu ograničeni na federativne države. Federalne političke sustave koje obilježava samouprava i sudjelovanje u upravljanju zajednicom, možemo naći u federativnim državama, konfederacijama, decentraliziranim unitarnim državama, udruženim državama i ligama.⁵ Smerdel tumači: »Stoga je organizacijski princip federalizma ne-centralizacija, gdje je ustavno provedena difuzija i razdioba ovlasti između mnogobrojnih centara, za razliku od obične decentralizacije, gdje se pretpostavlja da postoji suvereni centar vlasti koji devolucijom prenosi dio svojih nadležnosti na načelno niže organe. Model federativne demokracije, utemeljen je na ravnopravnim odnosima između pojedinaca, grupa i jedinica organizacije upravljanja društvenim poslovima u potrazi za pravdom, odnosima suradnje kojima se realizira partnerski odnos, a usuglašavanje među partnerima postaje osnova sudjelovanja u političkom odlučivanju. Ovo izražava Elazarova kratka formula »samouprava plus sudjelovanje u upravljanju (zajednicom).«⁶ Suvremena institucionalna politička teorija usvaja navedeno stajalište. Ustavni poredak koji teži stvaranju okvira za rješavanje problema države i različitih zajednica koje je čine, ne može biti opravdan ako ignorira raznolike kulturne težnje za samoupravom. 

Asimetričan položaj federalnih jedinica u suvremenim federacijama možemo utvrditi u ustavu i zakonima (de jure asimetrija) ili kod stvarne primjene federalnih političkih programa (de facto asimetrija). Riječ je o nejednakoj zastupljenosti federalnih jedinica u institucijama federacije, posebnim ovlastima federalnih jedinica i o nejednakoj primjeni federalnih zakona i programa u federalnim jedinicama. Asimetriju u federalnom sustavu prepoznajemo u razlikovanju stupnjeva autonomije i ovlasti među federalnim jedinicama. Primjerice, nalazimo je u nizu ustava suvremenih federacija: Belgije (1993), Njemačke (1949), Indije (1950), Malezije (1963), Rusije (1993), a i u Španjolskoj, koja nominalno nije federativna (1978)⁷.Uvjeti koji vode do asimetrije u Španjolskoj, regionalni su i prelaze granice baskijskog i katalonskog nacionalizma.⁸ Španjolska nikada kroz povijest nije bila u stanju integrirati sve svoje regije u predominantno kastiljansko središte (jezgru čine obje Kastilje, Estremandura i Andaluzija, siromašnije poljoprivredne regije). U njoj nalazimo obrnutu piramidu moći, ekonomska moć je na periferiji (Baskija i Katalonija), a politička u centru.⁹ Španjolsko upravljanje asimetričnim silama kroz odnose među vladama odvija se na dvije razine: na razini bilateralnih sporazuma Madrida i povijesnih regija i drugoj razini međuvladinih odnosa centra i svih ostalih regija. Asimetrija je Španjolskoj potrebna kao način održavanja jedinstva španjolske države. Igru simetrije i asimetrije u međuvladinim odnosima u Španjolskoj nalazimo u procesima vladanja više nego u ustavnim procesima u zemlji i ne možemo sa sigurnošću odrediti koji će pol prevladati u budućnosti. Španjolska je, pred izazovom pronalaženja ispravnog puta za očuvanje jedinstva i različitosti (o čemu joj ovisi politička budućnost), izabrala upravljanu asimetriju kao način očuvanja jedinstva države. Ističemo da pritisak prema asimetriji u Španjolskoj uzrokuje jačanje zahtjeva za simetrijom, a rezultat odnosa snaga asimetrije i simetrije postaje glavni element u političkoj dinamici tog političkog sustava. Ustavno i političko priznanje asimetrije u toj državi sredstvo je za prevladavanje glavnih razlika između njezinih ustavnih jedinica, što bez toga ne bi bilo ostvarivo. 

Nedavna devolucija i decentralizacija u Velikoj Britaniji i Italiji primjeri su asimetrije u unitarnim državama. Izmjenama ustava asimetrično su krojene federalne jedinice, primjerice, u Belgiji (tijekom procesa federalizacije od 1970. do 1993. godine iscrtane su asimetrične ustavne cjeline: Flamanska, Walloonska i regija Brussela te Flamanska, Francuska i Njemačka zajednica); Švicarskoj (uspostava novog kantona Jura 1978. godine izvan najvećeg kantona Berna) ili u Nigeriji (uspostava 36 država i teritorija glavnog grada).¹⁰

Autonomija i samouprava različitih manjinskih zajednica unutar višenacionalne države može biti u teritorijalnom obliku (primjerice, Kanada i Švicarska) ili neteritorijalnom, personalnom obliku (primjerice, Libanon ili kulturna vijeća u Estoniji i Rumunjskoj), ili u kombinaciji oba oblika (primjerice, Belgija). Autonomne institucije manjinskih zajednica mogu biti ustrojene na centralnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Autonomija može biti uspostavljena unutar jedne ili više konstitutivnih jedinica. Asimetrične konstitutivne jedinice bit će poželjan odgovor na etničku heterogenost i fragmentiranost u određenoj državi. Asimetrični federalizam pojavljuje se u višenacionalnim državama, traže ga manjinske nacionalne zajednice, a zagovornici državnog unitarizma ističu da su manjinske regije prijetnja državnoj jedinstvenosti i ustavnim vrednotama solidarnosti, jednakosti i slobode, da vode u propast države koje ga usvajaju. Moramo naglasiti da ustavna doktrina iznosi da nema dokaza da institucionalno prihvaćanje federalizma ili proporcionalnog izbornog sustava može spriječiti podjelu pluralnih društava. Razlozi očuvanja tih država nisu institucionalni, oni ovise o značajkama naroda u njoj i o njihovoj privrženosti zajedničkoj državi.¹¹

U pravilu, najrasprostranjeniji će oblik ostvarivanja teritorijalne autonomije manjina biti federativna država, u kojoj su manjinske zajednice u jednoj ili više federativnih jedinica većina (slučaj Švicarske¹² i Kanade). Asimetrija je primijenjena i u brojnim federalnim kontekstima izvan Europe, primjerice, u Kanadi, Indiji (Ustav iz 1950.) i Maleziji (Ustav iz 1963.) 

 1 Primjena federalnog načela i pouke ustavne reforme 1971., urednik B. Smerdel, PFZ i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2007., B. Smerdel, Predgovor, str. 7.
2 Pojam »home rule« odnosi se na regije s pretežnim manjinskim stanovništvom, dok je devolucija opći pojam.
3 Watts, Ronald L., 1999., Comparing Federal Systems, Montreal: McGill-Queen΄s University Press
4 Vidjeti: Hannum, H., 1996., Autonomy, Sovereignty, and Self-Determination: The Accommodation of Conflicting Rights., Philadelphia: University of Pennsylvania Press i Lapidoth R., 1997, Autonomy: Flexible Solutions to Ethnic Conflicts, Washington D. C.: United States Institute of Peace Press.
5 O modelu federativne demokracije vidjeti: Elazar, D. 1994., Federalism and the Way to Peace. Kingston: Queen΄s Institute of Intergovernmental Relations.
6 B. Smerdel, Primjena federalnog načela i pouke ustavne reforme 1971., PFZ i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2007.
7 Španjolska nije nominalno federativna država, ali zbiljski ima glavne značajke federacije.
8 U Valenciji, Aragonu, Asturiji i Balearskim otocima nacionalistički zahtjevi sežu u srednjovjekovlje; Galicija je povijesni teritorij s posebnim jezikom i građanskim pravom; slično Navara; Andaluzija je povijesno bila odvojena od Madrida, siromašna i poljoprivredna, posljednja je ponovno pridružena; Kanarski otoci su zemljopisno udaljeni i s izuzetno velikim brojem afričkih imigranata (kao i Andaluzija). Sve te regije osjećale su povijesno određeni stupanj odvojenosti i otuđenja od središta. Baskija traži neki oblik neovisnosti, uz mogućnost sklapanja slobodnog i dobrovoljnog saveza sa Španjolskom. Teroristička skupina ETA i njihovo izvan zakona stavljeno terorističko krilo Batasuna žele potpunu neovisnost i ujedinjenje Navare i tri baskijske pokrajine u Francuskoj kao politički cilj.
9 Pokus s regionalnom autonomijom bio je napravljen u Drugoj Republici, no uslijedio je građanski rat, Francova diktatura i centralizacija države.
10 Ronald L. Watts, A Comparative Perspective on Asymmetry in Federations, str. 3, Asymmetry Series 2005(4), IIGR, Queen΄University. Nigerija je od troregionalne strukture 1960-ih godina izmijenila ustav više puta: uvodi 4 regije 1967., 12 država 1968., 19 država 1976., 21 državu 1987., 30 država 1991. godine i danas ima 36 država i teritorij glavnog grada. Cilj je bio preciznije iscrtati etničke skupine i ujednačiti veličinu ustavnih jedinica.
11 Zachary Elkins, John Sides, Can Institutions Build Unity in Multiethnic States?, American Political Science Review, Vol. 10. November 2007., str. 695.
12 Opcija teritorijalnog federalizma uključuje i redizajniranje granica između federalnih jedinica i stvaranje novih federalnih jedinica kako bi se uskladila relativna homogenost i zemljopisna koncentracija manjina unutar političkih granica i teritorijalne nadležnosti zakonodavnog i izvršnih tijela. Primjerice, u Švicarskoj je 1975. kanton Bern podijeljen pod pritiskom katoličke frankofone manjine i uspostavljen je novi kanton Jura. U Indiji je od kasnih 1950-ih stvoreno 14 novih država kako bi se stvorile institucionalne prednosti koje proizlaze iz teritorijalnog federalizma za jezične, nacionalne i religijske manjine.