UVOD
Cijeneći i pozitivne i negativne učinke europskog uhidbenog naloga, od početaka njegove primijene s 1. siječnjem 2004. do danas, neospornim se zaključuje da je europski uhidbeni nalog najvažniji instrument pravosudne suradnje među državama članicama Europske unije (u nastavku teksta: EU), koji se kao rezultat sudske odluke, temelji na visokoj razini povjerenja i međusobnog priznanja između država članica EU. Načelo međusobnog priznanja u nacionalna zakonodavstva i osnažen prostor slobode, sigurnosti i pravde definiran Ugovorom iz Amsterdama¹, implementirano je Okvirnom odlukom Vijeća 2022/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (u nastavku teksta: Okvirna odluka).

Europski uhidbeni nalog temelji se na sudskoj odluci druge države članice EU koja u zemlji izvršenja naloga ima jednaku snagu i vrijednost kao i nacionalna sudska odluka i prihvaća se bez preispitivanja njezina merituma.

Iako države članice, nakon višegodišnje primjene uhidbenog naloga, ukazuju i na njegove nedostatke (izdavanje naloga za bagatelna djela, potreba uvođenja testa razmjernosti, nedovoljna definiranost djela s Popisa, različitosti u implementaciji Okvirne odluke, pravne praznine u samoj Okvirnoj odluci, loši zatvorski uvjeti itd), ostvaren je cilj europskog uhidbenog naloga, a to je brzo i djelotvorno privođenje pred lice pravde osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenih djela. 

Nalog je uspješno zamijenio tromi sustav izručenja u kojem je politika imala značajnu ulogu, s ekspeditivnim sustavom neposredne, ponajprije sudske suradnje. Brzinu i djelotvornost naloga jamče strogo propisani vremenski rokovi za postupak izvršenja naloga s izuzetno kratkim rokovima u slučajevima kad tražena osoba pristaje na predaju, kao i ukidanje provjere dvostruke kažnjivosti za djela s Popisa te propisivanje striktnih i malobrojnih razloga za odbijanja predaje.

O navedenom svjedoči brojnost izdanih i izvršenih naloga, a što ne utječe samo na brzinu vođenja kaznenog postupka i kažnjavanja počinitelja kaznenih djela, već kao posljedicu ima i skraćivanje vremena koje su tražene osobe provodile u ekstradicijskom zatvoru čekajući na odluku o izručenju. To potvrđuju i izvješća Europske komisije o implementaciji Okvirne odluke od strane država članica u kojima se ističe sveukupna važnost i uspjeh naloga. Njegova djelotvornost posebno je značajna kad se usporedi trajanje postupka predaje s postupkom izručenja. Tako Europska komisija zaključuje da je prosječno trajanje izručenja oko godinu dana, dok postupak predaje tražene osobe po izdanom nalogu traje od 15 dana (ako tražena osoba pristaje na predaju) do prosječno 50 dana (ako tražena osoba ne pristaje na predaju).² Prema podacima Europske komisije između 2005.-2010. više od 68.000 europskih uhidbenih naloga bilo je izdano, s tendencijom porasta.

POLOŽAJ ŽRTVE
Kao i sve države članice EU, tako je i Republika Hrvatska harmonizirala nacionalno zakonodavstvo s Okvirnom odlukom, ponajprije promjenom Ustava Republike Hrvatske³ (mogućnost izručenja neovisno o državljanstvu), a zatim i donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije⁴ (u nastavku teksta: ZPSKS-EU) kao implementacijskog propisa.

ZPSKS-EU je od donošenja 2010. do siječnja 2014. u dva navrata mijenjan, a uvođenjem vremenskog ograničenja za izvršenje naloga u lipnju 2013., neposredno prije stupanje na snagu 1. srpnja 2013., izazvao je brojne kritike ne samo država članica koje su u praksi odbijale postupati po nalozima izdanim od strane hrvatskih pravosudnih tijela, smatrajući ih nevaljanim, već i Europske komisije koja je najavljivala primjenu sankcija prema Republici Hrvatskoj zbog nepotpune i nepravilne implementacije Okvirne odluke.

Usprkos dvije izmjene ZSPSKS-EU-a u relativno kratkom vremenu primjene tog Zakona, uočeni su brojni nedostaci koje nadležni sudovi nastoje premostiti teleološkim tumačenjem zakona u svjetlu pravne stečevine EU, ali i supsidijarnom primjenom brojnih drugih zakona, a ta mogućnost propisana je u članku 132. ZPSKS-EU-a.⁵

Iako su brojne prednosti postupka predaje u odnosu na postupak izručenja, uočeno je već kratkom primjenom ZPSKS-EU-a, da je postupak izručenja jasnije i potpunije reguliran od postupka predaje, unatoč propisanoj podrednoj primjeni Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Nar. nov., br. 178/04).

Naime, iako je ZPSKS-EU propisao da se na sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom na odgovarajući način, između ostalih navedenih zakona, primjenjuju i odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, valja ukazati i na probleme koji se u tom slučaju javljaju. 

Različita priroda postupka izručenja i predaje
Ponajprije, nužno je uzeti u obzir različitu prirodu i svrhu postupka izručenja od postupka predaje. 

Postupak izručenja temelji se na utvrđivanju pretpostavaka za izručenje od strane suda na temelju stanja spisa, bez saslušanja i sudjelovanja stranaka te ako su pretpostavke ispunjene, izvršna vlast donosi konačnu političku odluku o izručenju. Traženu osobu ispituje se po uhićenju, prilikom odluke o ekstradicijskom pritvoru i to od strane sudske vlasti.

Postupak predaje, nasuprot, izvršnu vlast predviđa kao pomoćno tijelo, dok se postupak vodi između pravosudnih tijela država članica neposredno, uz činjenicu da sud donosi odluku o predaji tražene osobe, i to kod pristanka na predaju u sumarnom, nestranačkom, postupku pred sucem istrage/izvanraspravnim vijećem, bez ispitivanja tražene osobe, donošenjem rješenja o predaji, dok u situaciji kad tražena osoba ne pristaje na predaju, vijeće provodi kontradiktorno stranačko ročište, na kojem državni odvjetnik kao zastupnik države izdavanja naloga predlaže izvršenje naloga, dok tražena osoba uz branitelja ima pravo na prigovore i očitovanje o razlozima zbog kojih ne pristaje na predaju, a konačnu odluku o predaji donosi sud. 

U postupku izvršenja europskog uhidbenog naloga, reguliranom ZPSKS-EU-om, državnom odvjetniku dana je uloga jedne od stranaka u postupku, i to zastupnika države izdavanja uhidbenog naloga. S tom ulogom nije u skladu (osobito ako se uzme u obzir kontradiktorna i stranačka struktura ročišta vijeća na kojem se odlučuje o predaji) široki spektar ovlasti državnog odvjetnika. 

Jasna je intencija zakonodavca da državnom odvjetniku dâ sve ovlasti, kao zastupniku države izdavanja uhidbenog naloga, koji poduzimanjem tih radnji stupa na mjesto države izdavanja uhidbenog naloga i poduzima ih u njezino ime, u svrhu predaje tražene osobe i što bržeg izvršenja europskog uhidbenog naloga.

Međutim, u praksi se pojavila pravna praznina u slučajevima kad državni odvjetnik u postupcima izvršenja uhidbenog naloga kao zastupnik države izdavanja poduzima ili ne poduzima (primjerice, ne uloži žalbu) procesne radnje u ime države izdavanja, a protivno njezinu interesu i ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH. U toj situaciji postavlja se pitanje i ima li tada žrtva pravo na ulaganje pravnih lijekova i poduzimanje radnji u svrhu zaštite svojih prava i interesa? Mogu li žrtvi u postupku predaje biti povrijeđena njezina prava, zajamčena međunarodnim pravnim aktima, ali i domaćim kaznenim zakonodavstvom u svjetlu netom opisanog postupanja državnog odvjetnika koje posredno utječe i na nemogućnost vođenja kaznenog postupka protiv tražene osobe zbog kaznenog djela na štetu te iste žrtve?⁶

Položaj žrtve u odnosu na ZPSKS-EU
Položaj žrtve u odnosu na ZPSKS-EU može se opisati citiranjem odluke Vrhovnog suda RH, broj Kž-eun-5/14(Vijeće sastavljeno od sutkinje Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te sudaca Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova Vijeća): »Odredba članka 23. stavka 5. ZPSKS-EU određuje da u postupku pokrenutom na temelju europskog uhidbenog naloga državu izdavanja naloga zastupa državni odvjetnik. Odredba članka 29. stavka 6. ZPSKS-EU određuje da će se rješenje iz stavka 4. tog članka (kojim izvanraspravno vijeće nadležnog suda odobrava ili odbija predaju tražene osobe) dostaviti traženoj osobi, branitelju i državnom odvjetniku, koji imaju pravo uložiti žalbu u roku od tri dana. Gramatičko, odnosno doslovno tumačenje navedenih odredaba ZPSKS-EU sugeriralo bi da su stranke u ovom postupku tražena osoba i država izdavanja naloga, pri čemu tražena osoba ima branitelja, a državu izdavanja zastupa državni odvjetnik, pa se sama ta država na drugi način ne može pojaviti u postupku. Drugim riječima, moglo bi se zaključiti da izvan kruga nabrojenih osoba (državnog odvjetnika kao opunomoćenika ex lege države izdavanja naloga, tražene osobe i njezinog branitelja) nitko drugi nije ovlašten na podnošenje žalbe.

Osim navedenog, neosporna je obveza svih pravosudnih tijela, neovisno o kojoj se državi članici radi, da osiguraju, poštuju i štite ljudsko dostojanstvo žrtve i da se žrtva ne smije pretvoriti u puki »objekt« postupka. 

Položaj žrtve prema relevantnim pravnim aktima i sudskoj praksi
Da bi se utvrdio položaj žrtve u postupcima izvršenja europskog uhidbenog naloga, potrebno je dovesti u vezu relevantne pravne akte kojima se regulira položaj žrtve, ali i postojeću sudsku praksu Suda pravde EU, Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH.

Prije analize, potrebno je istaknuti da je svaki zakon nužno tumačiti razumski, teleološki, smisleno i kontekstualno i to u svjetlu zaštite temeljnih ljudskih prava i u cilju općeg dobra, težeći pravednosti, a ne pukoj konkretizaciji pravne norme. Zadovoljiti se gramatičkim tumačenjem zakona znači zadovoljiti se pravom lišenog pravednosti. Rimski pravnik Ulpijan definirao je pravednost riječima: »Pravednost je postojano i trajno raspoloženje dati svakome ono na što ima pravo«. Ljudska prava prethode svakom ustavu i zakonodavstvu država, međutim, još prema Aristotelu pozitivni zakon je zbog svoje općenitost nepotpun i ograničen zbog čega je pravednost nužna nadopuna i korekcija zakona. Dakle, za vladavinu prava nije dovoljno da se postojeće pravne norme u praksi ožive samo na temelju promišljanja da pravo čine rješenja koja nisu utemeljena na pravednosti, neovisno o tome radi li se o samom zakonskom propisu ili o sudskim odlukama koje nastaju u praksi oživljavanjem konkretne pravne norme. 

Odluka Vrhovnog suda, br. Kž-eun-5/14
Iskorak u tom smjeru je Odluka Vrhovnog suda RH, broj Kž-eun-5/14 od 6. ožujka 2014. u kojoj se navodi: 

Ljudska prava i slobode zaštićene tom Konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, obuhvaćaju, između ostalog, i pravo na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Konvencije. Predmetna prava regulirana su i zaštićena i člankom 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kao i člancima 8. i 10. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.«

Praksa Europskog suda za ljudska prava
Načelo vladavine prava i pojam poštenog, suđenja zajamčeni u članku 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, primjenjuje se na postupak u njegovoj cijelosti i ne ograničava se na ročišta inter partes te isključuje svako miješanje zakonodavca u provođenje sudske vlasti kojoj je cilj utjecati na sudsku odluku u sporu (presuda Stran Greek rafineries and Stratis Andreadis protiv Grčke, zahtjev, br. 13427/87). Time, članak 6. može biti mjerodavan prije negoli predmet dođe u fazu suđenja ako, i u mjeri u kojoj postoji vjerojatnost da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim nepoštovanjem odredaba tog članka. (presuda Erkapić protiv Hrvatske, Zahtjev, br. 51198/08 od dana 25. travnja 2013.) Također, i načelo jednakosti stranaka u postupku ulazi u jednu od značajki šireg pojma poštenog suđenja koji uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost postupka, dok nazočnost stranaka pred sudom u okviru prava na kontradiktornost postupka, ovisi o posebnim značajkama postupka o kojemu je riječ i o načinu na koji su podnositeljevi interesi bili zaista zaštićeni pred žalbenim sudom, osobito u svijetlu naravi pitanja o kojima treba odlučiti (presuda Zahirović protiv Hrvatske, Zahtjev, br. 58590/11 od 25. travnja 2013.)

Načelo djelotvornog pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije jamči: »Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.«

Presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mentes v. Turkey, presuđeno je da »pojam djelotvornog pravnog sredstva obuhvaća, uz odgovarajuću naknadu štete, detaljnu i djelotvornu istragu sposobnu dovesti do identificiranja i kažnjavanja odgovornih počinitelja, uključujući efektivni pristup žrtve istražnom postupku«.

Iz Odluke Vrhovnog suda RH, broj Kž-eun-5/14 u odnosu na članak 13. Konvencije se navodi: »Isto temeljno pravilo kaznenog postupka treba smisleno primjenjivati u situacijama koje to zahtijevaju, a čija identifikacija proizlazi iz sagledavanja svih okolnosti pojedinog slučaja i njihovog razmatranja u svjetlu odredaba EKLJP i propisa europskog prava.«

Nadalje, u istoj se Odluci navodi: »Ljudsko pravo žrtve je da počinitelj bude osuđen i da mu se utvrdi krivnja. Navedeno pravo priznato je i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju⁷, s tim da je svaka država slobodna osigurati način na koji će to pravo biti realizirano.«

Okvirna odluka Vijeća o položaju žrtve u kaznenim postupcima
Osobit senzibilitet - u zaštiti ljudskih prava i sloboda, europska, a i svjetska pravna stečevina - iskazuje prema žrtvi, donošenjem Deklaracije Ujedinjenih naroda o žrtvama kaznenih djela i zloporabi vlasti, iz 1985., te Okvirne odluke Vijeća o položaju žrtava u kaznenom postupku od 15. ožujka 2001.⁸, koja je zamijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća, broj 2012/29/EU od 25. listopada 2012., o utvrđivanju minimalnih standarda prava, podrške i zaštite žrtava kaznenih djela. 

Praksa Europskog suda pravde
U Odluci, broj C-404/07 Katz v Roland Sos (str. 6, par. 46), Europski sud pravde zaključuje da države članice moraju, ponajprije, u svojim kaznenim pravnim sustavima žrtvama kaznenih djela osigurati visok stupanj zaštite i stvarnu i prikladnu ulogu, a također moraju prepoznati prava žrtve i njihove legitimne interese te osigurati da mogu biti saslušane i predlagati dokaze, dok se državama članicama ostavlja širok stupanj diskrecije u odnosu na njihova sredstva i u odnosu na način implementacije. 

Paragrafom 48, iste Odluke, utvrđuje da se Okvirna odluka o žrtvi mora tumačiti tako da se poštuju temeljna ljudska prava, uključujući pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Ugovora o EU. 

Navedeno stajalište potvrđeno je Odlukom Pupino, slučaj C-105/03, paragraf 59. Također, predmetna Odluka u paragrafu 18 i 43 utvrđuje da nacionalni sud mora primijeniti svoje nacionalno pravo u svijetlu slova i duha propisa EU, tako što će ga tumačiti koliko god je to moguće u smislu izričaja i svrhe Okvirne odluke, kako bi na taj način postigao rezultat kojem teži Okvirna odluka i tako bio u skladu s člankom 34. stavak 2. Ugovora o EU.

Također, Europski sud pravde u svojoj Odluci, broj C-105/03, u slučaju Pupino utvrđuje da svaka država članica moraosigurati poseban status žrtvi i osigurati ostvarenje prava žrtve uz zaključak danacionalni sud ima obvezu uzeti u obzir sva pravila nacionalnoga prava i tumačiti ih što je moguće više u svjetlu teksta i svrhe Okvirne odluke.

Tako i Odluka Europskog suda pravde, broj C-168/13 PPU, Jeremy F v Premier ministre, od 30. svibnja 2013. (par. 37-55), utvrđuje da Okvirna odluka izrijekom ne dopušta mogućnost podnošenja žalbe sa suspenzivnim djelovanjem protiv odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Međutim, izostanak izričite odredbe ne znači da Okvirna odluka priječi državama članicama da omoguće podnošenje žalbe. Naime, Okvirna odluka kao takva osigurava da odluke koje se odnose na europski uhidbeni nalog, sadržavaju sve garancije prikladne za takve odluke, osobito jer Okvirna odluka izrijekom člankom 1. ističe da donesena odluka ne smije mijenjati obvezu poštovanja temeljnih prava i pravnih načela iz članka 6. Ugovora o EU, a koja obveza veže sve države članice, osobito državu izdavanja i izvršenja europskog uhidbenog naloga. Okvirna odluka teži utvrditi novi, jednostavniji i efektivniji sustav predaje, da ubrza pravosudnu suradnju u smislu pridonošenja cilju da EU postane prostor slobode, sigurnosti i pravde, koja se temelji na visokom stupnju povjerenja između država članica (parg. 35). Stoga, kao u postupku izvršenja, tako i u postupku predaje utvrđenim Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu, pravo na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 13. Konvencije i članka 47. Povelje, je od osobitog značaja. Uzevši u obzir parg. 8 Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga mora biti predmet dostatnih kontrola, što znači da nadležno sudsko tijelo države članice gdje je tražena osoba uhićena mora donijeti odluku o predaji. Osim toga, članak 6. Okvirne odluke osigurava da ne samo odluka o predaji, već i odluka o izdavanju naloga mora biti donesena od sudskog tijela. Cjelokupan postupak predaje između država članica reguliran Okvirnom odlukom je sukladno toj odluci, pod sudskim nadzorom. Iz navedenog slijedi da odredbe Okvirne odluke same po sebi već predviđaju postupak koji je usklađen sa zahtjevima članka 47. Povelje, bez obzira na način implementacije Okvirne odluke od strane država članica. Isto tako, neovisno o jamstvima izrijekom osiguranim Okvirnom odlukom, činjenica da ta Odluka ne predviđa pravo na žalbu sa suspenzivnim učinkom protiv odluka koje se odnose na europski uhidbeni nalog, ne priječi države članice da omoguće to pravo. U nedostatku detaljnijeg razjašnjenja odredabai Okvirne odluke, a uzimajući u obzir članak 34. Ugovora o EU, koji ostavlja nacionalnim vlastima izbor forme i načina potrebnih za postizanje željenih ciljeva okvirne odluke, zaključuje se da Okvirna odluka ostavlja nacionalnim vlastima diskreciju u ostvarenju traženih ciljeva, uvažavajući mogućnost dopuštanja žalbe sa suspenzivnim učinkom protiv odluka koje se odnose na europski uhidbeni nalog. Također se napominje da Okvirna odluka ne priječi države članice od primjene svojih ustavnih pravila koje se odnose na poštovanje pravičnog suđenja. 

Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća, broj 2012/29 EU
Nadalje, Direktiva 2012/29/EU o žrtvi koja mijenja i proširuje Okvirnu odluku o žrtvi, u intenzitetu po kojem je prihvaćaju i implementiraju države članice s krajnjim rokom 16. studenoga 2015., donesena je u svrhu pojačanja zaštite prava žrtava u EU, osobito u okviru kaznenog postupanja. U preambuli Direktive, u paragrafu 9, utvrđuje se da e u svim kontaktima s nadležnim tijelom u kontekstu kaznenog postupka mora poštovati fizički, mentalni i moralni integritet žrtve i potrebno joj je omogućiti dostatan pristup pravdi. 

Također, Direktiva status žrtve u državi članici ne uvjetuje državljanstvom, a države članice mogu proširiti prava žrtve u svrhu osiguranja višeg stupnja zaštite. Paragrafom 13 utvrđuje se da se Direktiva odnosi na kaznena djela počinjenja na prostoru EU i kaznene postupke koji se tamo vode, a također i na međunarodna kaznena djela, ako se kazneni postupak vodi u EU. 

Direktiva (čl. 2a) kao žrtvu ustaljuje i člana obitelji (bračnog druga) osobe, čija je smrt posljedica kaznenog djela, koji je pretrpio štetu kao posljedicu toga. 

Direktiva žrtvi, između ostalog, daje pravo na informaciju, tumača, podršku, ali, također, i da bude upućena na pravo na žalbu o puštanju osumnjičenika (par. 33), u skladu s nacionalnim pravom. Žrtva ima pravo biti saslušana te ima pravo na »reviziju« odluke »not to prosecute«, donesene od strane državnog odvjetnika, suca istrage ili policije. Odluka kojom se okončava kazneni postupak mora obuhvaćati situacije i kada tužitelj odluči povući optužbe ili prekinuti postupanje. 

Naposljetku, paragraf 51, utvrđuje da ako je žrtva napustila područje države članice gdje je kazneno djelo počinjeno, ta država više nije dužna pružati pomoć, podršku i zaštitu, osim u dijelu koji je izravno vezan uz za bilo koje kazneno postupanje u odnosu na predmetno kazneno djelo. Država državljanstva žrtve mora osigurati pomoć, podršku i zaštitu koja je potrebna žrtvi u svrhu oporavka.

Ustavne odredbe
Nadalje, iako Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, kojim je prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu, prava žrtve izrijekom nisu regulirana. Međutim, člankom 4. tog Zakona propisano je da su nadležna tijela Republike Hrvatske, u okviru svojih nadležnosti i u skladu s temeljnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske, obvezatna postupati tako da se u najvećoj mjeri postigne svrha pravosudne suradnje. Temeljna načela pravnog poretka Republike Hrvatske utvrđena su Ustavom Republike Hrvatske koji je temelj zaštite ljudskih prava i sloboda, a koji između ostalog člankom 18. jamči pravo na podnošenje žalbe protiv pojedinačnih pravnih akata, donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može iznimno biti isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. Također, Ustav RH člankom 29. jamči pravo na pošteno suđenje, odnosno da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, dok se člankom 14. jamči jednakost pred zakonom, a člankom 26. jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Zakon o kaznenom postupku
Isto tako, članak 132. ZPSKS-EU-a upućuje i na supsidijarnu primjenu niza taksativno navedenih zakona, pa tako i Zakona o kaznenom postupku koji se temelji na Europskoj konvenciji o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja, te preporukama R(85)11, R(87)4, R(87)21 i R(06)8. Smjernice iz navedene Konvencije i preporuke razrađene su u odredbama o žrtvi, u članku 43.-46. i dr., u Zakonu o kaznenom postupku. Zakon o kaznenom postupku usklađen je i s praksom Europskog suda koji je u više odluka upozoravao da članci 2.-4. i 8. Europske konvencije kao cjelina nalažu državi obvezu uspostavljanja zaštite prava žrtve inkriminiranjem i uređenjem procesnih pravila koja slijede izravno iz članka 1. te Konvencije. Uz to je uzeta u obzir i Deklaracija Ujedinjenih naroda o žrtvama kaznenih djela i zloporaba vlasti iz 1985. (The United Nations Declaration of Crime Victims and Abuse of Powers), a posebna važnost stavljena je na Preporuku R(06)8 o pomoći žrtvama kaznenih djela koja je zamijenila prijašnju Preporuku iz 1987. Prema toj Preporuci država mora osigurati djelotvorno priznanje prava žrtve, posebno s obzirom na njezinu sigurnost, dignitet, privatni i obiteljski život, štiteći je posebno od negativnih učinaka kaznenog djela. Konačno, Zakon o kaznenom postupku uzeo je u obzir i Okvirnu odluku Vijeća Europske unije od 15. ožujka 2001. (2001/220/JHA), koja je prekretnica u pristupu pravima žrtve u kaznenom postupku i iako je donesena prethodno navedena Direktiva, Okvirna odluka i dalje je na snazi do trenutka implementacije Direktive od strane države članice, s krajnjim rokom 16. studenoga 2015.⁹

Dakle, Zakonom o kaznenom postupku se u razmatranim odredbama o žrtvi osigurava žrtvi posebni položaj, i time Zakon slijedi uvodno spomenuti pristup da žrtva ima posebna prava stoga ˝što je kaznenim djelom povrijeđeno njezino pravo, a ne (samo) zato što joj je tim djelom nanesena šteta, a pritom je regulirano i pravo poštovanja privatnosti žrtve kao osobe koja je već proživjela traumu počinjenim kaznenim djelom i želi spriječiti ili barem umanjiti sekundarnu viktimizaciju neprikladnim postupanjem tijekom postupka.

Tako Zakon o kaznenom postupku¹⁰, sukladno Okvirnoj odluci o žrtvi, u članku 202. stavak 11. ZKP/08, žrtvu kaznenog djela određuje kao osobu koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda. Stavkom 12. istog članka određeno je da je oštećenik žrtva i druga osoba, ako je njihovo osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom, pa stoga žrtva sudjeluje u svojstvu oštećenika u kaznenom postupku. 

Jednako i Ustavni sud, u Odluci U-III-791-97 od 14. ožujka 2001., odlučujući u povodu ustavne tužbe J. R.-K. iz Ð., supruge pokojnog oštećenika, utvrđuje: 

ZAKLJUČAK
Slijedom navedenog, zaključujemo da Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu, člankom 1. stavak 3., nalaže obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela, sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji, tenalaže i poštovanje i zaštitu prava žrtve. Činjenica da Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu izrijekom ne spominje žrtvu, ne znači da time žrtva nije obuhvaćena. Naprotiv, člankom 1. Okvirne odluke, kojim se nalaže zaštita ljudskih prava iz članka 6. Ugovora o EU, obuhvaćena su i prava žrtve, a što je u skladu s Okvirnom odlukom o žrtvi, koja joj daje prava u kaznenom postupku, koji se formalno definira sukladno nacionalnom pravu, ali i svim drugim postupcima u širem smislu riječi i to prije, tijekom ili poslije kaznenog postupka, a u vezi sa žrtvom (čl. 1.(c) (d) Okvirne odluke), u koje postupke definitivno ulazi i postupak predaje u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga, što potvrđuje i navedena praksa Europskog suda pravde.

Nadalje, Direktiva 2012/29/EU žrtvi daje pravo na preispitivanje odluke (pravo na žalbu na što mora biti upozorena) kojom se »pušta osumnjičenik«, kao i odluke kojima se prekida postupanje u kaznenoj stvari prije formalnog započinjanja kaznenog postupka. Odbijanje predaje u postupku izvršenja europskog uhidbenog naloga, evidentno predstavlja »puštanje osumnjičenika« u postupku u širem smislu, koji je u vezi sa »slučajem žrtve«, a koji prema Direktivi daje pravo žrtvi na preispitivanje odluke, podnošenjem žalbe na nju. Također, smislenim tumačenjem, a imajući na umu Odluku Ustavnog suda U-III-791-97 od 14. ožujka 2001., treba zaključiti da nepodnošenjem žalbe državnog odvjetnika na odluku o odbijanju predaje, znači prestanak njegove funkcije zastupnika države izdavanja naloga, te oživljavanje prava oštećenika (žrtve) da sâm zastupa svoja prava, sukladno podrednoj primjeni Zakona o kaznenom postupku i sukladno Ustavu RH, jer svatko ima pravo na podnošenje žalbe, koje može biti isključeno samo ako je osigurana druga pravna zaštita, a što nije slučaj. Tim više, što je sukladno Direktivi dužnost matične države da žrtvi kaznenog djela pruži svu potrebnu zaštitu u odnosu na kazneno djelo kojim je oštećena, u slučaju da je napustila državu u kojoj se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je oštećena. 

Isto se navodi i u Odluci Vrhovnog suda RH, broj Kž-eun-5/14: »Dakle, za zaključiti je da oštećenik ne može biti lišen svojih prava samo iz razloga što državni odvjetnik nije u cijelosti postupio u okviru svoje nadležnosti i u skladu s temeljnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske, na što je bio obvezan i to tako da se u najvišoj mogućoj mjeri postigne svrha pravosudne suradnje u kaznenim stvarima unutar Europske unije, kako je to izrijekom propisano člankom 4. ZPSKS-EU.«

Postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga, odnosno postupak predaje, predstavlja postupak sui generis povezan s kaznenim postupkom u širem smislu, i to sudski postupak u svezi sa slučajem žrtve (Okvirne odluka o žrtvi, članak 1.) kojim se pomaže državi izdavanja uhidbenog naloga u osiguravanju nazočnost tražene osobe pred sudom te države. Dakle, postupak predaje, de facto predstavlja »procesnu pretpostavku« kaznenog postupka u državi izdavanja uhidbenog naloga, bez koje se on ne može nastaviti. Svako negiranje da postupak predaje nije sudski postupak »u kontekstu« kaznenog postupka u glavnoj stvari, nije u skladu sa smislom i svrhom pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s državama članicama EU, te s konačnim ciljem Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, a to je stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde, kao osnovnom svrhom kaznenog postupka glede utvrđivanja i kažnjavanja počinitelja.¹¹

Navedeni zaključak predstavlja, prema našem mišljenju, pravedno tumačenje ZPSKS-EU-a i oživljavanje konkretne zakonske norme u praksi, a u svjetlu zaštite temeljnih ljudskih prava.

1 Ugovor iz Amsterdama potpisan je 2. kolovoza 1997., a stupio je na snagu 1. svibnja 1999. 
2 COM(2011)175, On the implementation since 2007 of the Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States 
3 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14. 
4 Nar. nov., br. 91/10, 81/13 i 124/13. 
5 »Na sva pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Zakona o kaznenom postupku, Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Zakona o sudovima, Zakona o sudovima za mladež, Zakona o izvršavanju kazne zatvora, Zakona o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje, Zakona o probaciji i Ovršnog zakona.« 
6 Odluka Vrhovnog suda RH, br. Kž-eun-5/14 ističe da rješenje kojim se odbija predaja tražene osobe za žrtvu ima isto značenje kao i odluka vijeća da se kazneni postupak obustavi, jer odbijanje predaje može dovesti do nemogućnosti vođenja bilo kakvog kaznenog postupka protiv tražene osobe. 
7 Nar. nov. - MU, br. 18/97 i 6/99 - proč. tekst. 
8 OKVIRNA ODLUKA VIJEĆA od 15. ožujka 2001. o položaju žrtava u kaznenom postupku (2001/220/PUP). 
9 Citat odluke VSRH, br. Kž-eun-5/14: »Uz to, za napomenuti je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 145/13) hrvatski zakonodavac već u određenoj mjeri implementirao neke odredbe spomenute Direktive, kako to proizlazi iz obrazloženja Prijedloga tog Zakona. Tako se u obrazloženju Prijedloga tog Zakona uz novouvedenu odredbu članka 206.a ZKP/08, kojom je propisano pravo žrtve i oštećenika na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom prijava žrtve i oštećenika, čemu odgovara i dužnost državnog odvjetnika da tome udovolji, izrijekom navodi da se radi o pravu žrtve u skladu s usvojenim standardima istaknutim u Direktivi 2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela«. 
10 Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13 i 145/13 - u nastavku teksta: ZKP/08. 
11 Odluka VSRH, br. Kž-eun-5/14: »Iz navedenih razloga u pravu je oštećenica da joj je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem povrijedio pravo na podnošenje pravnog lijeka, u postupku koji nije kazneni postupak, već sudski postupak sui generis u kojem druga pravna zaštita nije moguća, a cilj mu je omogućavanje provedbe kaznenog progona u drugoj članici Europske unije.«