3. Praksa Suda u odnosu na Republiku Hrvatsku glede povreda prava zajamčenih člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije

Članak 1. Protokola br. 1 jamči pravo na mirno uživanje vlasništva. U skladu s praksom Europskog suda to pravo ima nekoliko aspekata. Prvo, njime se općenito izlaže načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo, pokriva se lišenje vlasništva koje je načelno dopušteno ali se podvrgava određenim uvjetima; i treće, priznaje se da države ugovornice imaju pravo kontrolirati korištenje vlasništva u skladu s općim interesima ako postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se namjerava realizirati.

3.1. Pravo na mirno uživanje vlasništva

U odnosu na Hrvatsku, Europski sud nije do sada donio niti jednu presudu u kojoj bi utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1. Međutim, Europski sud donio je jednu pravno značajnu konačnu odluku o dopuštenosti u odnosu na navodne povrede prava vlasništva. Na temelju sudske prakse ustanovljene tom odlukom riješeni su i drugi predmeti u kojima se radilo o sličnim zahtjevima.

Tako, jedna od prvih odluka Europskog suda u odnosu na Hrvatsku donesena je u predmetu Janković protiv Hrvatske. Podnositelj u tom predmetu prigovara da je povrijeđeno njegovo pravo vlasništva te da je žrtva diskriminacije zbog toga što je njegova vojna mirovina smanjena u odnosu na mirovinu koju je primao u bivšoj SFRJ. U svom odgovoru Vlada je, u biti, istaknula da su mirovine vojnih umirovljenika isplaćivane u bivšoj SFRJ bile nerealno visoke te da su smanjenjem one tek dovedene na razinu ostalih mirovina.

3.1.1. Pravo na mirovinu

U svojoj odluci Europski sud je kao prvo utvrdio da članak 1. Protokola 1 ne jamči pravo na određeni iznos mirovine, iako se u nekim slučajevima pravo na mirovinu može smatrati pravom vlasništva koje je Konvencijom zaštićeno.

Europski sud potom je utvrdio da postoji diskriminacija protivna članku 14. Konvencije ako nema objektivnog i razumnog opravdanja za različito postupanje, odnosno ako to postupanje ne teži »legitimnom cilju« ili ako ne postoji »razumni razmjer između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići«.

3.1.2. Europski sud ne jamči pravo na mirovinu u određenoj visini

Prema mišljenju Europskom suda, u predmetu Janković smanjena je mirovina podnositelja zahtjeva, no ne može se reći da je inferiorna mirovinama drugih kategorija umirovljenika u Hrvatskoj. Podnositelj zahtjeva je samo izgubio neke povlastice koje mu je prije kao vojnom dužnosniku dodijelila država koja više ne postoji.

U tom pogledu Europski sud je utvrdio da smanjenje mirovina oficira bivše Jugoslavenske narodne armije od strane hrvatskih vlasti predstavlja metodu integracije ovih mirovina u opći mirovinski sustav Hrvatske. Nadalje, Europski sud je podsjetio da države uživaju dosta široku slobodu procjene u uređivanju svoje socijalne politike. Prema mišljenju Europskog suda to se primjenjuje i na specifičan kontekst raspada biše Jugoslavije i u odnosu na osobe kojima je bivša država dodijelila posebne povlastice, kao, na primjer, pripadnicima vojske bivše države, osobito u svjetlu činjenice da su se sve od siječnja 1973. godine svi doprinosi u mirovinski fond oficira Jugoslavenske narodne armije uplaćivali u savezni fond u Beogradu koji, s obzirom na to da nije došlo do bilo kakvog sporazuma o sukcesiji države, nije podijeljen između država sljednica. Europski sud je potom primijetio da su, u tom smislu, hrvatske vlasti prihvatile isplatiti mirovine oficirima bivše Jugoslavenske narodne armije te uskladiti te mirovine s mirovinama drugih umirovljenika tako da je prosječna mirovina oficira Jugoslavenske narodne armije još uvijek nešto viša od prosječne mirovine u Hrvatskoj. Činjenica da je mirovina časnika Hrvatske vojske znatno viša, po mišljenju Europskog suda, također spada u slobodu procjene države i njezinu slobodu dodjeljivati povlastice onim kategorijama građana za koje to smatra odgovarajućim, u ovom slučaju pripadnicima svoje vojske.

Europski sud je potom primijetio da je, odlukom Mirovinskog fonda, Područnog ureda od 12. prosinca 1992. godine podnositelj zahtjeva izgubio određeni postotak svoje mirovine. No, podnositelj zahtjeva je zadržao sva prava koja pripadaju njegovoj redovnoj mirovini prema općem sustavu mirovinskog osiguranja. Stoga su novčana prava podnositelja zahtjeva koja proizlaze iz doprinosa uplaćenih za njegovu mirovinu, ostala ista.

U takvim okolnostima Europski sud nije smatrao da je povrijeđeno pravo podnositelja zahtjeva da ostvaruje prava iz mirovinskog sustava na način koji bi bio protivan članku 1. Protokola br. 1,¹³ osobito stoga što gubitak određenog postotka njegove mirovine nije doveo do narušavanja njegovih mirovinskih prava.¹⁴

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja,
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«

Odluka u predmetu Janković naslanja se na dosadašnju sudsku praksu Europskog suda. Naime, Europski sud nije u svojoj praksi bio sklon miješati se u ovlasti države da autonomno uređuje socijalna pitanja, imajući na umu njihovu osjetljivost. Glede mirovina kao prava vlasništva zaštićenog Konvencijom, Europski sud je uvijek razlikovao pravo na mirovinu od iznosa mirovine, držeći se stajališta da samo pravo može biti »vlasništvo« koje je zaštićeno Konvencijom, ali da članak 1. ne jamči pojedincu pravo na mirovinu u određenoj visini, posebice u sustavima generacijske solidarnosti, kakav je u Hrvatskoj tada isključivo postojao. Slijedom sudske prakse ustanovljene u

predmetu Janković, donesen je niz drugih odluka o nedopuštenosti kojima su odbijeni slični zahtjevi.

4. Praksa Suda u odnosu na Republiku Hrvatsku glede povreda prava zajamčenih člankom 8. Konvencije

Člankom 8. Konvencije¹⁵ zaštićena su prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U predmetima protiv Republike Hrvatske prigovori kršenja članak 8. Konvencije pojavljivali su se u odnosu na zaštitu obiteljskog života te u odnosu na zaštitu doma.

4.1. Pravo na poštivanje obiteljskog života

Pravom na poštivanje obiteljskog života Europski sud se bavio u predmetu Mi-kulić protiv Hrvatske. Podnositeljica u tom predmetu, zastupana po svojoj majci, prigovara radi duljine postupka za utvrđivanje očinstva. Prema njezinom mišljenju činjenica da domaći sud u više od pet godina nije donio pravomoćnu presudu u sporu za utvrđivanje očinstva, predstavlja ne samo povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka 6., već i prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka 8. Konvencije. Suprotno tvrdnjama podnositeljice, Vlada je u svom odgovoru istaknula kako duljina postupka za utvrđivanje očinstva ne spada u domašaj članka 8. Konvencije. Osim toga, Vlada je navela da, tuženik u sporu za utvrđivanje očinstva nije iskazao spremnost utvrditi ikakvu vrstu obiteljske veze s podnositeljicom zahtjeva, pa i iz tog razloga nema uvjeta za primjenu članka 8. Konvencije.

4.2. Pravo na poštivanje privatnog života

U svojoj presudi Europski sud je najprije utvrdio da, u skladu sa sudskom praksom, postupci za utvrđivanje očinstva spadaju u domašaj članka 8. Konvencije. Glede prigovora Vlade da tuženik nema namjeru uspostaviti ikakvu vrstu obiteljske veze s podnositeljicom, Europski sud je naveo da članak 8. sa svoje strane ne štiti samo »obiteljski«, već i »privatni« život. Prema mišljenju Suda, privatni život podrazumijeva tjelesni i psihički integritet osobe, te ponekad može obuhvatiti vidove tjelesnog i društvenog identiteta pojedinca. Poštivanje »privatnog života« mora također u određenoj mjeri obuhvatiti pravo na uspostavljanje odnosa s drugim ljudskim bićima. Sud stoga smatra da poštivanje  privatnog života zahtijeva da svatko bude u mogućnosti utvrditi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog svojih formativnih implikacija za njegovu ili njezinu osobnost. Imajući to na umu, Sud je istaknuo da je podnositeljica zahtjeva izvanbračno dijete koje u sudskom postupku nastoji utvrditi tko je njezin biološki otac. Postupak za utvrđenje očinstva kojeg je ona pokrenula, ima za cilj odrediti njezin pravni odnos s tuženikom kroz utvrđivanje biološke istine. Dakle, prema mišljenju Europskog suda, postoji izravna veza između utvrđivanja očinstva i privatnog života podnositeljice zahtjeva, pa je stoga Europski sud odlučio da je članak 8. primjenjiv u predmetu Mikulić protiv Hrvatske.

Glede merituma prigovora, Europski sud je naveo da je podnositeljica zahtjeva, u biti, prigovarala ne zbog djelovanja, već zbog nedjelovanja države. Sud dalje navodi da iako je bitna svrha članka 8. pojedinca zaštititi od arbitrarnog uplitanja od strane javnih vlasti, on ne postoji radi toga: osim ove negativne obveze, mogu postojati i pozitivne obveze vezane uz djelotvorno poštivanje prava na privatni i obiteljski život. Te obveze mogu podrazumijevati usvajanje mjera namijenjenih osiguravanju poštivanja privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. Nadalje, prema stajalištu Europskog suda sudski postupak pred građanskim sudom jedini je način na koji podnositeljica zahtjeva može utvrditi je li ili nije tuženik njezin biološki otac, jer on niječe očinstvo. Sud s tim u vezi primjećuje da, prema domaćem pravu, ne postoje mjere kojima bi se tuženik prisilio da poštuje naredbu prvostupanj-skog suda da se izvrši DNA testiranje. Ne postoji niti bilo kakva izravna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Sud je, međutim, utvrdio da sudovi u građanskom postupku, prema članku 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Sudovi su, u tom pogledu, slobodni donositi zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica. U skladu s time, nakon tri i pol godine, tijekom kojih tuženik nije došao na šest DNA testiranja, prvostupanjski je sud zaključio da je on uistinu otac podnositeljice zahtjeva. Svoj je zaključak temeljio na iskazu majke podnositeljice zahtjeva, te na činjenici da je tuženik izbjegavao DNA testove. Žalbeni je sud, s druge strane, utvrdio da su ti dokazi nedovoljni za utvrđivanje njegovog očinstva. U vezi s time, Sud primjećuje da jedna postupovna odredba opće naravi, kojom se sudu daje diskrecijska ovlast da ocijeni dokaze, ne predstavlja sama po sebi dovoljno i odgovarajuće sredstvo za utvrđivanje očinstva u slučajevima kada navodni otac izbjegava sudsku naredbu da se izvrše DNA testiranja.

Prema mišljenju Suda, osobe u situaciji podnositeljice zahtjeva imaju vitalan interes, koji je zaštićen Konvencijom, primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom dokazu njihovog osobnog identiteta. S druge strane, potrebno je imati na umu da zaštita trećih osoba može spriječiti da te treće osobe budu prisiljene staviti se na raspolaganje za medicinsko testiranje bilo koje vrste, uključujući i DNA testiranje.

Sud je potom utvrdio da države stranke Konvencije imaju različita rješenja problema koji se javlja kad navodni otac odbije postupati prema sudskim naredbama da se podvrgne testovima koji su potrebni kako bi se utvrdile činjenice. U nekim državama, sudovi mogu dotičnoj osobi izreći novčanu ili zatvorsku kaznu. U drugima, nepostupanje prema sudskoj naredbi može stvoriti presumpciju očinstva odnosno predstavljati nepoštivanje suda koje za sobom može povlačiti kazneni progon.

Sustav poput hrvatskog koji nema sredstva kojima bi se navodni otac prisilio da postupi prema naredbi suda za izvršenje DNA testiranja, može se u načelu smatrati usklađenim s obvezama iz članka 8., uzimajući u obzir slobodu procjene koju države imaju u načinu na koji će urediti svoj pravni sustav. Sud, međutim, smatra da se u takvom sustavu, u slučaju kad se očinstvo ne može utvrditi putem DNA testiranja, moraju osigurati interesi pojedinca koji traži utvrđivanje očinstva. Nepostojanje ikakve postu-povne mjere kojom bi se navodnog oca prisililo da postupi prema sudskoj naredbi, u skladu je s načelom proporcionalnosti jedino ako je osigurano alternativno sredstvo pomoću kojeg se neovisnom tijelu omogućuje da očinstvo utvrdi brzo. U ovom predmetu takav postupak podnositeljici zahtjeva nije bio na raspolaganju.

4.3. Ostvarenje temeljnog načela interesa djeteta

Nadalje, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanjem očinstva sudovi trebaju uzeti u obzir temeljno načelo interesa djeteta. Sud nalazi da se postojećim postupkom ne uspostavlja pravična ravnoteža između prava podnositeljice zahtjeva da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njezina neizvjesnost glede njezina osobnog identiteta i prava njezina navodnog oca da se ne podvrgne DNA testovima, te smatra da zaštita uključenih interesa nije razmjerna.

Zaključno, Europski sud je naveo da je neučinkovitost sudova podnositeljicu zahtjeva dovela u stanje produljene neizvjesnosti glede njezina osobnog identiteta, što predstavlja povredu članka 8. Konvencije. Osim povrede članka 8. Sud je utvrdio i povredu članka 6. Konvencije zbog prekomjernog trajanja postupka.¹⁶

Kršenje prava utvrđeno u presudi Mikulić, slično kao i u presudi Kutić, nije ograničeno samo na taj individualni slučaj. Presuda Mikulić također, samo u manjoj mjeri, identificira jedan problem hrvatskog pravnog sustava, u ovom slučaju nedovoljna procesna jamstva u postupcima za utvrđivanje očinstva koja bi onemogućila opstrukciju postupka. Europski sud je jasno utvrdio da država prema članku 8. ima i pozitivnu obvezu omogućiti djetetu da u postupku za utvrđivanje očinstva u što kraćem roku dobije pravomoćnu presudu o toj činjenici. Budući da su konačne presude Europskog suda obvezne za države potpisnice Konvencije, Republika Hrvatska bit će dužna poduzeti mjere kojima će udovoljiti navedenoj pozitivnoj obvezi iz članka 8. Konvencije. Europski sud nije u presudi Mikulić naveo na koji način bi to trebalo učiniti. Jasno je, međutim, da se problem može riješiti ili odgovarajućim izmjenama dijela Obiteljskog zakona koji se odnosi na postupak za utvrđivanje očinstva, ili kroz sudsku praksu. Kao što je iz presude Mikulić vidljivo ne postoji jedinstveno rješenje tog problema na europskoj razini, pa će se hrvatski zakonodavac (ako se zaključi da se to pitanje ne može urediti kroz sudsku praksu) morati opredijeliti između nekoliko opcija - sankcionirati neodazivanje pozivu na DNA vještačenje ili uvesti svojevrsnu presumpciju očinstva u slučaju nepostupanja prema nalogu suda.

4.4. Pravo na dom

Osim odredaba članka 8. koje se odnose na poštivanje privatnog i obiteljskog života, Europski sud je razmatrao u dva predmeta i navodne povrede prava na dom. U oba predmeta (Sorić protiv Republike Hrvatske i Strunjak protiv Republike Hrvatske) radilo se o prigovorima bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kojima je stanarsko pravo prestalo, a nije im omogućen otkup stanova kao nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. U odluci o dopušte- nosti u predmetu Strunjak Europski sud je utvrdio da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva žive i na kojima su imali stanarsko pravo uvijek bili u privatnom vlasništvu, a podnositelji zahtjeva ne osporavaju tu činjenicu. Sud je stoga podsjetio da prava zajamčena na temelju članka 8. Konvencije ne obuhvaćaju pravo kupiti određenu imovinu, i to dom, nego da članak 8. samo štiti pravo osobe na poštivanje njezinog sadašnjeg doma. Glede razine zaštite doma koju podnositeljima pruža Zakon o najmu stanova, koji se primjenjuje nakon što je prestalo stanarsko pravo, Europski sud je ustanovio da je ta razina prilično široka, pa da stoga nema naznake da je dotičnim Zakonom per se povrijeđeno poštivanje doma i obiteljskog života osoba u položaju podnositelja zahtjeva. U skladu s tim stajalištem Europski sud je odbio zahtjev kao očito neosnovan.

5. Zaključak

U dosadašnjoj praksi Europskog suda u odnosu na Republiku Hrvatsku zabilježena su kršenja ljudskih prava u odnosu na članak 6. Konvencije i to glede prava na donošenje odluke u razumnom roku i prava na pristup sudu; u odnosu na članak 13. Konvencije glede prava na domaće pravno sredstvo, odnosno pravni lijek radi prekomjerne duljine postupka; te u odnosu na članak 8. Konvencije glede poštivanja prava na obiteljski i privatni život.

Obveza Republike Hrvatske prema donesenim presudama sastoji se, između ostalog, i u poduzimanju zakonodavnih i drugih mjera kojima će se spriječiti ponavljanje istovjetnih povreda u budućnosti. Donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Nar. nov., br. 29/02 - proč. tekst i 49/02) otklonjena povreda članka 13. Konvencije u odnosu na učinkovito pravno sredstvo za duljinu postupka. Međutim, da bi se riješio osnovni problem - duljina postupaka - bit će potrebno poduzeti dublje reforme, uključujući i izmjene procesnih zakona kojima će se osigurati veća disciplina u postupku. Radi otklanjanja povrede prava na pristup sudu, potrebno je što prije donijeti poseban propis o odgovornosti za štetu od terorističke djelatnosti, kako bi se sudovima omogućilo da nastave s postupanjem u predmetima u kojima je nastupio prekid postupka. Naposljetku, bit će potrebno poduzeti i mjere kojima će se otkloniti povreda prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života u postupcima za utvrđivanje očinstva.

13 Vidjeti čl. 1. Protokola 1 Konvencije koji glasi: »Zaštita vlasništva
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.«
14 Vidjeti odluku u predmetu Janković, protiv Hrvatske.
15 Vidjeti čl. 8. Protokola 1 Konvencije koji glasi:
»Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života
16 Vidjeti presudu Mikulić protiv Hrvatske, stavci od 48. do 66., objavljena u izvorniku na Internet stranici Europskog suda.