08.11.2019.

Europske rezolucije o osudi totalitarnih sustava

Fašizam i komunizam dva istovremena zla

Pitanje zločina koji su počinjeni u komunističkim društvima nakon Drugog svjetskog rata zaokuplja interes europske javnosti još od pada Željezne zavjese. Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije - o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019. Autori ovog članka daju prikaz najvažnijih dijelova svih rezolucija te svoj osvrt na odnos RH prema nasljeđu komunističkog režima u kojem je Hrvatska živjela pola stoljeća.

1. UVOD
Vijeće Europe, najstarija europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), i glavni joj je cilj jačanje suradnje i jedinstva na europskom kontinentu, promicanjem ljudskih prava i temeljnih sloboda, demokracije i vladavine prava. Njezinim najvećim dostignućem smatra se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.[1] S druge strane, Europska unija, kao nadnacionalna zajednica nastala je kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Italije, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske), a danas broji 28 država članica. Vrijednosti koje su sastavni dio europskog načina života jesu: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i ljudska prava, a među ciljevima EU ističu se promicanje mira, njezinih vrijednosti i dobrobit građana te zajamčiti slobodu, sigurnost i pravdu bez unutarnjih granica[2].
I Vijeće Europe i Europski parlament, kao tijelo EU koje ima zakonodavne, nadzorne i proračunske ovlasti, u više su dokumenata osudili totalitarne režime. U svima njima istaknuto je kako su jednako zlo nanijeli i nacizam i komunizam, režimi koji dijele iste značajke: grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i nepoštovanje načela pravne države. S tim u svezi, Vijeće Europe donijelo je dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. i Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006., a na razini Europske unije donesene su Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

2. REZOLUCIJE VIJEĆA EUROPE
Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096[3] prihvaćena je 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568[4] od 3. lipnja 1996., koji je pripremio rumunjski parlamentarni zastupnik Adrian Severin. U Izvještaju se navodi da se on temelji na dvostranom pristupu - prvo se objašnjava važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima, a zatim se daju konkretne smjernice kako osigurati da lustracija bude u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava i koja ne krši ljudska prava. Cilj Izvještaja bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava. U odnosu na lustraciju u Izvještaju se ističe da ona ne smije biti prijetnja temeljnim ljudskim pravima i procesu demokratizacije, da osveta nikada ne može biti cilj zakona o lustraciji i da se ne smije dopustiti politička ili društvena zloporaba nastalog procesa lustracije. Cilj lustracije, navodi se u Izvještaju, nije kažnjavanje ljudi za koje se pretpostavlja da su krivi - to je zadaća pravosuđa, već zaštita novonastale demokracije. Stoga, lustracija ne smije predstavljati kaznu, odmazdu ili osvetu jer se kazna jedino može izreći na temelju kaznenog zakonodavstva. Nadalje, ističe se da lustracija mora biti ograničena na one položaje koji su važni za ljudska prava ili demokraciju kao što su npr. sudstvo, državno odvjetništvo, sigurnosne i obavještajne službe. Osim toga, osobama koje su naložile, učinile ili znatno pomogle u činjenju ozbiljnih kršenja ljudskih prava može se trajno zabraniti obavljanje dužnosti, a ako je pojedina organizacija činila ozbiljna kršenja ljudskih prava, smatrat će se da je u tome sudjelovala osoba koja je bila visoki dužnosnik te organizacije. Međutim, ističe se i da niti jedna osoba ne smije biti podvrgnuta lustraciji samo zbog osobnog mišljenja ili uvjerenja.
Slijedom predstavljenog Izvještaja, usvojena je Rezolucija kojom se preporuča da se kaznena djela koja su počinili pojedinci za vrijeme komunističkog totalitarnog režima procesuiraju i kažnjavaju prema kaznenom zakonodavstvu, a ako kazneni zakon propisuje zastaru za neka kaznena djela, ona se može produljiti jer je riječ samo o procesnom, a ne materijalnom pitanju, s tim da retroaktivna primjena kaznenih zakona nije dopuštena. S druge strane, suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za djelo ili propust koje u vrijeme kad ga je počinila nije predstavljalo kazneno djelo prema nacionalnom zakonu, ali se smatralo kaznenim djelom prema općim pravnim načelima priznatim od civiliziranih društva, dopušteno je. Štoviše, kada je osoba činila radnje koje predstavljaju kršenje ljudskih prava, tvrdnja da je postupala prema naredbama ne isključuje njezinu individualnu krivnju. Nadalje, Rezolucijom se preporuča da progon pojedinačnih zločina ide usporedno s rehabilitacijom ljudi osuđenih za »zločine« koji u civiliziranom društvu ne predstavljaju kaznena djela i onih koji su nepravedno osuđeni te poziva na otvaranje dosjea tajnih službi. U odnosu na lustraciju istaknuto je da njezin cilj treba biti uskraćivanje obnašanja državnih dužnosti osobama kojima se ne može vjerovati da će ih obavljati u skladu s demokratskim načelima jer u prošlosti nisu pokazale nikakvu predanost ili vjerovanje u njih, što mora biti dokazano u svakom pojedinačnom slučaju. S tim u svezi, ne smije se dopustiti kolektivna primjena zakona o lustraciji i osveta nikada ne može biti cilj takvih mjera. Da bi se olakšala lustracija, donesene su »Smjernice za osiguranje da su zakoni o lustraciji i slične administrativne mjere u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava«.
Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. temelji se na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765[5] od 16. prosinca 2005., koji je pripremio švedski parlamentarni zastupnik, Göran Lindblad. U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast. Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava. Zbog toga se ne može ignorirati sličnost s posljedicama provedbe druge ideologije 20. stoljeća, nacizmom, s kojim komunizam ima niz zajedničkih obilježja. Međutim, ističe se da su kriminal i osuđujući karakter nacističke ideologije i režima neupitni, dok komunistička ideologija i režimi nisu naišli na sličnu reakciju pa su zločinci komunističkih režima rijetko bili podvrgnuti kaznenom progonu, mnogi od počinitelja nikada nisu ni bili dovedeni pred lice pravde, komunistički simboli otvoreno se koriste te je javna svijest o komunističkim zločinima vrlo niska u usporedbi sa zločinima nacizma i obrazovanje mladih generacija zasigurno ne pomaže smanjiti taj jaz[6].
Na temelju toga Izvještaja donesena je Rezolucija[7] koja se poziva na Rezoluciju Parlamentarne skupštine broj 1096. U njoj se navodi da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili, bez iznimke, obilježeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Ta kršenja razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode medija, a osim navedenih kršenja ljudskih prava, obilježje komunističkog režima je i nedostatak političkog pluralizma. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata, pod krinkom čega je bila ozakonjena »eliminacija« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, označeni su neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Iako je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličnih zločina u budućnosti, a moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja, svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi vrlo je niska. U tom smislu, sve su zemlje, ako to dosad nisu učinile, pozvane procijeniti povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirati od zločina počinjenih od totalitarnih komunističkih režima te ih osuditi bez ikakvih nejasnoća. Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezolucijom je snažno osudila masovna kršenja ljudskih prava od totalitarnih komunističkih režima te je izrazila sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, a ohrabrila povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja u cilju utvrđivanja i objektivne provjere onoga što se dogodilo.

3. EUROPSKA UNIJA

3.1. REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
Za vrijeme predsjedanja Republike Slovenije Vijećem Europske unije, 8. travnja 2008. održana je Europska javna rasprava o zločinima počinjenim pod totalitarnim režimima[8] u suradnji s Europskom komisijom, što je bila prva takva rasprava na razini Europske unije. Zaključak rasprave bio je da bi države članice zapadne Europe trebale biti osjetljivije na tragičnu prošlost država članica u istočnoj Europi i da je potreban zajednički rad i trud na uklanjanju toga nedostatka i poticanju pamćenja i razumijevanja prošlosti te da je istina preduvjet za pomirenje. Na raspravi je istaknuto da postoje velika očekivanja od europskih institucija koje su pozvane da se više uključe u ta pitanja. Nadalje, rečeno je kako prevladava doktrina o jednom zlu, koja se ukratko može formulirati na sljedeći način: u četvrtom desetljeću 20. stoljeća u Europi je uspostavljen nacistički totalitarni režim na čelu s Hitlerom, koji je želio osvojiti svijet, vodio je rat u Europi, dok su zapadni saveznici i Sovjetski Savez oslobodili Europu od nacista. Međutim, navedeno je da se čini da je namjerno zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih - nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i iako su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine, što je, čini se, zaboravljeno[9].
Nakon ove rasprave, Europski je parlament 2. travnja 2009. usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu[10] temeljeći je, između ostaloga, na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda broj 260 (III) A od 9. prosinca 1948. o genocidu, Povelji o temeljnim pravima Europske unije i već spomenutoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Preambula Rezolucije ističe da nijedno političko tijelo ili politička stranka nemaju monopol na interpretaciju povijesti, niti mogu tvrditi da su objektivna, službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta odlukama donesenim većinom glasova u parlamentima (jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti), da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi te da je dominantno povijesno iskustvo u zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa se razumijevanje mora poticati u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature tih zemalja. Nadalje, Preambula ističe važnost održavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja, a Europa neće biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe i iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću. Također, važno je zapamtiti one koji su se aktivno suprotstavili totalitarnoj vladavini i koji trebaju zauzeti svoje mjesto u svijesti Europljana kao heroji u totalitarnom režimu zbog njihove predanosti, vjernosti idealima, časti i hrabrosti. Zaključno, u Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove[11].
Druga rezolucija na razini EU je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe[12]. U toj Rezoluciji navodi se da su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole kojima su između svoja dva totalitarna režima podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa otvorivši time put za početak Drugog svjetskog rata. Izravna posljedica Molotov-Ribbentropov pakta, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji od 28. rujna 1939., bio je Hitlerov napad na Republiku Poljsku, a dva tjedna kasnije uslijedio je i Staljinov napad. Tim činima ta zemlja lišena je neovisnosti, a poljski narod suočio se s nezapamćenom tragedijom. Komunistički Sovjetski Savez je 30. studenoga 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao je i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) i nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju. Nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke su europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturama, bilo pod izravnom sovjetskom okupacijom, bilo pod njegovim utjecajem još pola stoljeća, zbog čega su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj bili uskraćeni.
U Rezoluciji se ističe da je Drugi svjetski rat najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredan rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., u kojem su ta dva totalitarna režima, sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta, podijelila Europu u dvije zone utjecaja, te se podsjeća na činjenicu da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije, doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti i da su počinjena djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava. Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

3.2. IZVJEŠĆE EUROPSKE KOMISIJE
Europska komisija sastavila je Izvješće COM(2010) 783 od 22. prosinca 2010.[13] s ciljem da pokaže kako Komisija namjerava igrati važnu ulogu u ovom osjetljivom i složenom procesu da bi se utvrdila istina i zabilježila povijest za buduće generacije, da bi one mogle učiti iz strahota i zločina koji su se dogodili u prošlosti zbog važnosti očuvanja uspomena iz prošlosti, što je naglasio i Europski parlament u svojoj Rezoluciji o »Europskoj savjesti i totalitarizmu«. U Izvješću se ističe da je svaka država članica EU pronašla vlastiti način rješavanja tih pitanja, a Komisija može olakšati taj proces poticanjem rasprave te razmjene i promicanja najboljih iskustava. Osim toga, Komisija smatra da je važno riješiti nedostatke u znanju o totalitarnoj prošlosti svih država članica, posebno o razdoblju u kojem su istočna i zapadna Europa proživjele dva različita iskustva pa bi sjećanje i svijest o tragičnoj prošlosti i zločinima koje su počinili totalitarni režimi trebali okupiti sve narode Europe. U odnosu na dio Rezolucije od 2. travnja 2009. kojom je Europski parlament pozvao države članice EU na proglašenje 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Komisija je navela da su Estonija, Latvija, Litva, Slovenija i Švedska već obilježile ovaj Dan sjećanja. Komisija je istaknula važnost rasprave koja je održana u travnju 2008. u organizaciji slovenskog predsjedništva i Komisije, kada je izražen snažan osjećaj da bi države zapadne Europe trebale biti svjesnije tragične prošlosti zemalja članica istočne Europe. U sklopu programa »Europa građanima«, za razdoblje od 2007. do 2013., Komisija je izdvojila 215 milijuna eura za potporu programima zaštite lokacija masovnih pogubljenja, deportacija i koncentracijskih logora te za programe zaštite dokumentacije o tim događajima.
U Izvješću je navedeno da je Komisija 2009. financirala izradu Studije[14] koja je pokazala da su sve države članice poduzele mjere u cilju proučavanja nasljeđa totalitarnih režima, ali da su države članice usvojile različite pristupe ovisno o svojoj povijesti, specifičnim okolnostima, kulturi i pravnim sustavima. Studija je pokazala da ne postoji model koji odgovara svima i da je kombinacija instrumenata i metoda koje se koriste u svakoj državi članici (pravda za žrtve, pravda za počinitelje, traženje istine, očuvanje sjećanja, inicijative za podizanje svijesti itd.) specifičan za svaku pojedinu državu te se pokazalo da je među državama članicama koje su pretrpjele iste vrste totalitarnih režima izbor usvojenih instrumenata, mjera i praksi znatno razlikovao.
Studija zaključuje da je pravda za žrtve važna za tranziciju iz totalitarizma u demokraciju te da se postizanje toga cilja može postići putem suđenja počiniteljima, mehanizmima traženja istine, otvaranjem arhiva, lustracijskim postupcima, rehabilitacijom i odštetama žrtvama i vraćanjem zaplijenjene imovine. Osim toga, naglašava se da je očuvanje i promicanje sjećanja na zločine koje su počinili totalitarni režimi presudno radi obrazovanja mladih generacija o važnosti promicanja demokracije i temeljnih prava, a da najnovija istraživanja pokazuju da je obrazovanje pozitivno i znatno povezano s aktivnim ponašanjem građana. Inicijative kojima je cilj informirati i podučavati o prošlosti uključuju posjete muzejima, mjestima mučeništva i istrebljenja, prikazivanje dokumentarnih filmova u školama. Međutim, na temelju podataka koje je dobila Komisija, aktivnosti povezane s osvješćivanjem i obrazovanjem o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi provode se samo u državama članicama koje su bile pod totalitarnim režimom. Muzeji posvećeni zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi postoje, primjerice, u Češkoj, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Litvi i Rumunjskoj. Prema Studiji, države članice općenito su relativno brzo uklonile sve simbole povezane s njihovom represivnom prošlošću (npr. promjena imena ulica, uklanjanje simbola s javnih mjesta itd.). U nekim državama članicama upotreba simbola povezanih s totalitarnim režimima zakonom je izričito zabranjena (primjerice u Mađarskoj, Litvi i Poljskoj ta se zabrana odnosi na upotrebu simbola komunističke prošlosti). Nadalje, u Studiji se navodi da četiri države članice imaju nacionalno zakonodavstvo o negiranju zločina koje su počinili totalitarni režimi, a što izričito uključuje zločine koje su počinili totalitarni komunistički režimi. S tim u svezi, u Češkoj kazneno zakonodavstvo sadržava posebno djelo za osobu koja javno poriče, dovodi u sumnju, odobrava ili pokušava opravdati nacistički ili komunistički genocid ili druge zločine nacista ili komunista protiv čovječnosti; u Poljskoj je javno negiranje nacističkih zločina, komunističkih zločina i drugih zločina protiv mira i čovječanstva ili ratnih zločina kazneno djelo; u Mađarskoj je javno negiranje, dovođenje u pitanje ili umanjivanje činjenica genocida i drugih zločina protiv čovječnosti počinjenih od nacionalsocijalističkih i komunističkih režima kazneno djelo, a u Litvi je javno negiranje ili grubo obezvređivanje međunarodnih zločina i zločina počinjenih od SSSR-a ili nacističke Njemačke nad Litvom ili njezinim stanovnicima kazneno djelo.

4. REPUBLIKA HRVATSKA
Republika Hrvatska članica je i Vijeća Europe i Europske unije te su za nju obvezujuća stajališta iznesena u svim citiranim rezolucijama te postoji obveza da snažno, jasno i nedvosmisleno osudi sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjenih od totalitarnih režima u koje se ne ubraja samo nacizam ili fašizam, već u jednakoj mjeri i s istim značajkama, i komunizam kako se naglašava u Rezoluciji Europskog parlamenta o šezdesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 8. svibnja 1945., od 12. svibnja 2005.[15] Europski parlament je u toj Rezoluciji istaknuo da je za neke nacije kraj Drugog svjetskog rata značio obnovljenu tiraniju, koju je obilježila patnja, nepravda i dugotrajna socijalna, politička i ekonomska degradacija koju su trpjeli zarobljeni narodi smješteni na istočnoj strani te je njome odano priznanje nacijama srednje i istočne Europe za uspjeh u uspostavljanju vladavine prava i poštovanje ljudskih prava nakon demokratskih revolucija u kojima su svrgnuli komunističke režime i oslobodili se.

U odnosu na istaknutu obvezu osude zločina totalitarnih režima, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.[16], u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine[17], 23. kolovoza obilježava se kao spomendan - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Republika Hrvatska tako se pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj, dok osamnaest drugih članica EU obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Obilježavanjem toga dana Republika Hrvatska pridružila se dijelu zemalja članica Europske unije u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih ljudskih prava. Stoga je daljnja obveza Republike Hrvatske poticati istraživanje povijesti te ispravno i kritički podučavati mlade naraštaje o zločinima, nasilju i nepravdama prouzročenim pod totalitarnim režimima u prošlom stoljeću u Europi da bi bolje razumjeli sadašnjost.
Kada je riječ o Rezoluciji od 19. rujna 2019., koja napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava, valja istaknuti da danas na području Republike Hrvatske postoje brojni trgovi, parkovi i ulice kojima se veliča totalitarni komunistički režim i lik Josipa Broza Tita. Promjena imena trga u Zagrebu iz »Trg maršala Tita« u »Trg Republike Hrvatske« 1. rujna 2017., kojom je nesvjesno anticipiran sadržaj Rezolucije iz 2019., bilo je popraćeno prosvjedima i veličanjem Tita argumentima da je bio veliki državnik svoga doba i antifašist. Ovdje treba spomenuti i micanje biste Josipa Broza Tita iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske u ožujku 2015., koje je izazvalo burne reakcije te je bilo popraćeno brojnim negativnim komentarima, s objašnjenjem da je Josip Broz Tito bio jedan od najznačajnijih državnika svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća te da ga mnogi širom svijeta i danas visoko cijene.
Navedeno ukazuje na nisku svijest o posljedicama i značajkama komunističkog režima u Republici Hrvatskoj te za komparaciju ukazujemo na odluku Ustavnog suda Republike Slovenije broj U-I-109/10 od 3. listopada 2011., u kojoj je istaknuto da ime »Tito« ne simbolizira oslobođenje područja današnje države Slovenije od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, već poslijeratni totalitaristički komunistički režim, koji je obilježen brojnim i grubim kršenjem ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito tijekom prvog desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, a činjenica da je Josip Broz Tito bio vođa bivše države, znači da upravo njegovo ime u najvećoj mjeri simbolizira taj totalitarni režim pa davanje imena ulici »Josip Broz Tito«, simbola jugoslavenskog komunističkog režima, shvatilo bi se kao podrška ne samo njemu kao povijesnoj ličnosti ili njegovoj osobi, već kao potpora cijelom povijesnom razdoblju njegove vladavine i toj vladavini kao takvoj.

 

[1] http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/multi-org-inicijative/vijece-europe/opcenito-o-vijecu-europe/
[2] https://europa.eu/european-union/about-eu/eu-in-brief_hr
[3] Dostupno na: http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=16507&lang=en.
[4] Dostupno na: http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=7506&lang=EN.
[5] Dostupno na: https://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=11097&lang=EN.
[6] Dokument broj 10765 od 16. prosinca 2005. uz Rezoluciju Vijeća Europe, broj 1481/2006. Dostupno na: https://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-DocDetails-en.asp?FileID=11097&lang=en.
[7] Dostupno na: https://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=17403&lang=en.
[8] Peter Jambrek, Crimes committed by totalitarian regimes, Bruxelles, 2008, dostupno na: https://www.academia.edu/5343158/CRIMES_COMMITTED_BY_TOTALITARIAN_REGIMES.
[9] Ibid, str. 14.
[10] Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P6-TA-2009-0213+0+DOC+XML+V0//EN.
[11] Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008., a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
[12] Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html.
[13] Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A52010DC0783.
[14] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A52010DC0783
[15] OJ C 92 E, 20. 4. 2006., str. 392.
[16] Nar. nov., br. 76/06.
[17] Nar. nov., br. 74/11.