Određenje pojma socijalne sigurnosti
Socijalnom se sigurnošću, prema kriterijima Vijeća Europe i Međunarodne organizacije rada (MOR), podrazumijeva sigurnost, odnosno zaštita od socijalnih rizika (bolest i materinstvo, starost, invalidnost i smrt, ozljede na radu i profesionalne bolesti, nezaposlenost, obiteljski dodaci) te rizici zaštićeni u sustavu socijalne skrbi.

Za ovakav skup eksperata i predstavnika ministarstava europskih i mediteranskih država bilo je više razloga. Jedan od njih svakako je u vezama između afričkih i azijskih država iz kojih je velik broj radnika migranata zaposlen u europskim zemljama i potrebi utvrđivanja njihovog socijalnog položaja te traženja načina za njegovo unaprjeđivanje. Ostali razlozi sadržani su u potrebi zajedničkog sagledavanja pojedinih oblika socijalne sigurnosti, osobito u azijskim i afričkim zemljama Mediterana i traženja putova njezinog daljnjeg razvoja. Naime, stopa nezaposlenosti je na Mediteranu dvostruka u odnosu na ostali svijet, što u mnogome određuje i socijalnu sigurnost tamošnjeg stanovništva. S tim u vezi, postavlja se i pitanje obuhvata zaštitom od socijalnih rizika pojedinih skupina stanovništva i provedbe najnižih standarda socijalne sigurnosti prihvaćenih u Vijeću Europe. U tom su smislu razina i obuhvat socijalnom sigurnošću u nekim mediteranskim zemljama (Tunis, Maroko) usporedivi s razinom i obuhvatom u zemljama Južne Europe, što ukazuje i na određene sličnosti između zemalja mediteranskog bazena. Polazeći od toga, na konferenciji je razmatrana sljedeća tematika: okvir za djelovanje i ciljevi socijalne sigurnosti, stanje i uloga socijalne zaštite u zemljama Jugoistočnog Mediterana, prilagođenost međunarodnih standarda socijalne sigurnosti u zemljama Jugoistočnog Mediterana, kako poboljšati učinkovitost socijalne sigurnosti, socijalna sigurnost i neformalno gospodarstvo, pristup žena socijalnoj sigurnosti, socijalna sigurnost radnika migranata Mediterana, i perspektive i budući razvoj.

Okvir za djelovanje i ciljevi ostvarenja socijalne sigurnosti
Na Konferenciji je Emanuel Reynaud (MOR) podsjetio na rezoluciju 89. sjednice Opće skupštine MOR-a od 2001., prema kojoj:

- socijalna sigurnost je osnovno pravo ljudskog bića i temeljno sredstvo socijalne kohezije, osobito u borbi protiv siromaštva;

- socijalna sigurnost, zajedno s politikom zapošljavanja, utječe i na povećanje produktivnosti i gospodarstvo uopće;

- socijalnu sigurnost treba širiti, ponajprije, prema neobuhvaćenim slojevima stanovništva, osobito onima u neformalnom gospodarstvu, sprječavajući tako njegovo širenje;

- socijalna sigurnost treba postati i instrument za osiguravanje jednakosti spolova na svim područjima (pristup zaposlenju, zarada, te pristup socijalnim pravima);

- socijalna sigurnost u mirovini treba osigurati dostojan život korisnika, bez obzira na mirovinski sustav koji se primjenjuje (PAYGO, kapitalizacija);

- socijalna sigurnost, u situacijama nedovoljnih sredstava za pokriće svih socijalnih rizika, treba najpotrebnijima osigurati nužne mjere zaštite;

- razvoj socijalne sigurnosti u sklopu MOR-a bit će u sljedećem razdoblju usmjeren širenju obuhvata zaštite od socijalnih rizika na, do sada, neobuhvaćene skupine, djelovanju kod vlada, država-članica, da se socijalnoj sigurnosti da najveći mogući prioritet, te stavljanjem na raspolaganje Međunarodnog ureda za rad vladama i socijalnim partnerima da bi formulirali nacionalne strategije socijalne sigurnosti i širili najbolje primjere i praksu.

Glede širenja obuhvata socijalne sigurnosti, istaknuo je da nema posebnog modela te preporučio da se u tu svrhu razmotre mogućnosti koje pruža Konvencija MOR-a br. 102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti (1952.) te da se u tu svrhu uspostavi i održava dijalog socijalnih partnera i unaprjeđuje upravljanje već postojećim sustavima socijalne sigurnosti.

U zaključku se osvrnuo i na proces globalizacije, kojeg smo danas svjedoci, te istaknuo da će baš zbog njezinih mogućih negativnih posljedica biti od osobite važnosti osigurati svima najnižu razinu zaštite u sklopu socijalne sigurnosti.

Socijalna zaštita u zemljama Mediterana
U sklopu teme o stanju i ulozi socijalne zaštite u zemljama Mediterana, Blandine Destremau (CNRS/IEDES, Francuska), ukazala je na sljedeća usmjerenja na području socijalne sigurnosti:

- država se sve češće postavlja kao poslodavac i djelitelj dohotka;

- nezaposlenost je široko rasprostranjena, ali nije dovoljno prepoznata, naime, tržišta rada su segmentirana;

- neformalno gospodarstvo je uzelo maha, tako da je obuhvat zaštitom od socijalnih rizika ograničen na one koji primaju plaću, u pravilu u javnom sektoru, dok privatni sektor izmiče obvezama.

U tom je smislu u mediteranskoj regiji obuhvat socijalnom sigurnošću znatno manji nego drugdje, a u politikama pojedinih vlada prisutni su klijentelizam i politiziranje, što također ograničava socijalnu sigurnost u odnosu na gospodarstvo. Posebno je istaknula problem nezaposlenosti te potrebu njezinog definiranja, izučavanja i suzbijanja.

U raspravi je ukazano na specifičnosti pojedinih mediteranskih zemalja, osobito arapskih, i na iskustva prema kojima ondje gdje je uspostavljen socijalni dijalog, ima i rezultata. Za provedbu univerzalnog sustava socijalne sigurnosti potrebna je i odgovarajuća porezna politika, osobito prema privatnom sektoru. Svaka država mora tražiti rješenja za svoje probleme, prema vlastitoj situaciji i prilikama. Međutim, da bi se nešto stvarno i postiglo, potrebno je postići političku volju za ostvarivanje solidarnosti u nacionalnim razmjerima jer segmentacija tržišta rada, gospodarstvenih sektora i prava pogoduje neredu.

Socijalni standardi VE i MOR-a
U dijelu konferencije posvećenom prilagođenosti socijalnih standarda Međunarodne organizacije rada i Vijeća Europe u zemljama Mediterana, Bernd von Maydell (Njemačka) prikazao je te standarde i načela na kojima počivaju, te ukazao na dvije velike skupine tih međunarodnih instrumenata. To su:

1. akti harmonizacije, koji obuhvaćaju standarde i s kojima se usklađuju nacionalni sustavi i zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, i

2. akti koordinacije koji su usmjereni na uspostavljanje pravnih veza između sustava (i zakonodavstava) socijalne sigurnosti raznih država i temelji su za ostvarivanje prava pojedinaca njihovom primjenom.

Međunarodni standardi socijalne sigurnosti regionalne prirode (unutar VE) zasnivaju se na univerzalnim načelima o ljudskim pravima i svrha im je osigurati barem minimum socijalne sigurnosti korisnicima pojedinih prava, odnosno davanja. Za kontrolu njihovog izvršavanja postoje metode, kao što su izvještaji vlada, kontrola stručnjaka i sudska kontrola (Europski sud za ljudska prava VE u Strasbourgu). Prigodom preuzimanja tih standarda bitno je organizirati primjenu zakonodavstva i provedbu s pomoću upravnih i drugih struktura. Istaknuto je da se globalizacijom socijalna sigurnost pomiče prema ekonomsko-financijskom sektoru koji je ograničenih mogućnosti.

Valja napomenuti da je na svjetskoj razini prvi put siromaštvo službeno i priznato (Svjetska banka), kao i to da solidarnost u nacionalnim razmjerima sve više gubi mjesto koje je imala. Istaknuto je i to da je Konvencija 102 MOR-a bila prihvaćena u vrijeme kad su ekonomski razvoj i socijalna sigurnost bili u usponu (vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, 1952.) i da je, uz sve to, ta konvencija MOR-a prihvaćena u polovici država u regiji. Osim toga, problem nezaposlenosti u arapskom svijetu (zbog islama i svjetonazora uopće) ima drukčije konotacije od onih u europskim državama, pa mu valja i prići na odgovarajući način. Na primjeru nekih zemalja (Jordan, Maroko i Tunis) prikazana je situacija u obuhvatu stanovništva socijalnom sigurnošću i problemi koji se pritom javljaju, kao i situacija kod zaposlenih koji prelaze iz jednoga u drugi sektor, s različitim režimima socijalne sigurnosti, koji često ne mogu sačuvati svoja prava na temelju prijašnjih razdoblja rada, jer ne postoje propisi za koordinaciju tih režima.

Poboljšanje socijalne sigurnosti
U sklopu teme o poboljšanju učinkovitosti socijalne sigurnosti, Hyam Mallat (Libanon) govorio je o socijalnoj sigurnosti, kao određenoj filozofiji i projektu društva sa svrhom usklađivanja s ljudskim potrebama socijalne prirode. Prema njegovom mišljenju, socijalna sigurnost ima sljedeće sastavnice:

- zakonsko-institucionalnu,

-socijalni dijalog, i

- gospodarsko djelovanje.

Pri uspostavljanju socijalne sigurnosti potrebno je, ponajprije, sagledati svu realnost mogućih društvenih i financijskih tereta, uključujući tu i troškove radne snage. Nakon toga, treba osigurati jamstva za socijalna davanja i njihovo trajno ostvarivanje. Time će se postići da socijalna sigurnost postane pravom pojedinca u slučaju nastanka osiguranog rizika.

U sklopu iste teme, prikazano je iskustvo i praksa u Tunisu (Mohamed Chaabane), odnosno važnost borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, kao i učinkovitost djelovanja koja se ogleda u proširenju kruga obuhvaćenih osoba, uvjetima za davanja ili njihovom pružanju, odnosima između nositelja osiguranja i osiguranika te upravljanju sustavom socijalne sigurnosti. Karakteristično je da se socijalnom sigurnošću obuhvaća, u pravilu, nepoljoprivredno stanovništvo i da je slab obuhvat osoba izvan javnog sektora, trgovine i usluga. Razlozi za to su najčešće u velikoj mobilnosti radne snage, širokom sezonskom radu ili radu na određeno vrijeme i neprilagođenosti sustava socijalne sigurnosti koji se provode. Moguće je rješenje u univerzalizaciji sustava, što zahtijeva velika materijalna sredstva.

Socijalna sigurnost i neformalno gospodarstvo
Tema se odnosila se na socijalnu sigurnost i neformalno gospodarstvo, a izložio ju je Nabil Elshami (Egipat). Karakteristike neformalnog gospodarstva u odnosu na socijalnu sigurnost su sljedeće:

- u neformalnom gospodarstvu ljudi rade prema vlastitom izboru,
- nema čvrstih podataka po sektorima, već postoje samo procjene,
- u islamskom svijetu religija ima značajnu ulogu (vjernici plaćaju i određeni porez),
- uobičajeno je davanje pomoći u posebnim prilikama za pokriće troškova nekih socijalnih rizika (smrt, bolest i dr.).

U Egiptu funkcionira poseban program za ostvarivanje ciljeva u socijalnoj sigurnosti u kreditnom obliku.

Svrha tog programa je:
- redukcija siromaštva i pomoć nezaposlenima,
-pomoć u poslovanju.

Kreditiranje je otvoreno za sve slojeve, na dobrovoljnoj je osnovi i ima karakter solidarne pomoći ugroženima. U tom kontekstu prikazan je program Alexandria Business Association (ABA), koji se financira donacijama, a u svrhu pomoći u poslovanju. Taj se program uspješno provodi već 12 godina, a visina kredita koji se u njemu može ostvariti ovisi o određenim uvjetima, kao što su stalno prebivalište, otvoreni bankovni račun i dr.

Položaj žena u sustavu socijalne sigurnosti
Posebnu pozornost izazvala je tema o pristupu žena socijalnoj sigurnosti, koju je izložila Jay Ginn (Velika Britanija). U svijetu socijalne sigurnosti za žene je karakteristično:
a) da rade kraće u odnosu na muškarce, često s nepunim radnim vremenom,
b) da su, u pravilu, vezane uz kuću, gdje su djeca i starci,
c) da su u većini zemalja diskriminirane u odnosu na muškarce,
d) da se žene s više djece češće zapošljavaju zbog potrebe za prihodima.

U posljednje se vrijeme u arapskim zemljama opažaju određeni pomaci u položaju žena i u globalu se zapaža porast udjela žena među zaposlenima. Međutim, žene nisu posebno prepoznate u mirovinskim sustavima i oni im nisu prilagođeni, niti se o ženama vodi računa u provedbi njihovih reformi. U izlaganju o položaju žena i njihovoj socijalnoj sigurnosti u arapskom svijetu Simel Esim (ILO, Regionalni ured Bejrut) naglasila je da je sustav socijalne sigurnosti uspostavljen za muškarce, ali ne i za žene i da su žene, uglavnom, kod kuće.

U regiji, žene najčešće rade u tekstilnoj industriji, a 37-40% ih je u neformalnom gospodarstvu. Za tu je regiju karakteristično sljedeće: žene žive dulje od muškaraca i dulje primaju mirovinu ali su zato mirovine muškaraca veće; žene su siromašnije od muškaraca; njihova zaposlenost varira od 7,3% (Libanon) do 25,5% (Tunis), pretpostavlja se iz vjerskih razloga; nezaposlenost žena varira od 20,7% (Palestina) do 29,7% (Alžir); udajom, za žene prestaje mogućnost pristupa tržištu rada; u odnosu na muškarce, žene nemaju pristupa produktivnim izvorima (zemlja, kapital); žene ovise o muškarcima i o obitelji uopće; žene kao radnici migranti se najviše zapošljavaju u domaćinstvima, a njihov udjel u toj populaciji varira od 35% (Jordan) do 57% (Libanon).

Problemi pravnog položaja žena u najvećoj mjeri determinirani su islamom, istaknula je u svom izlaganju Aicha Hamza Safi (Tunis). Prema njezinom mišljenju, žene moraju postati jednake muškarcima (što još nisu) i treba im osigurati socijalna prava. U Tunisu nema formalne diskriminacije prema ženama i one teoretski imaju pristup svim socijalnim pravima, međutim diskriminacija se u stvarnosti stalno događa (rad u kući, rad s nepunim radnim vremenom i dr.).

Socijalna sigurnost radnika migranata
Albrecht Otting (Njemačka) je u sklopu ove teme prikazao pravne okvire zaštite mediteranskih radnika migranata. Migracijska kretanja, koja postoje u toj regiji, karakteristična su po migriranju u zapadnoeuropske zemlje (Europska unija ili bivše kolonijalne metropole), ali i migriranju između mediteranskih zemalja Azije i Afrike. Migrira se radi zapošljavanja na sezonskim poslovima, spajanja obitelji ili nelegalnog zapošljavanja.

Za ostvarivanje prava socijalne sigurnosti radnika migranata, u primjeni su razni međunarodni instrumenti višestrane ili dvostrane prirode, kao što su uredbe EU, konvencije o socijalnoj sigurnosti (osiguranju) VE i dvostrani ugovori o socijalnom osiguranju zaključeni između zemalja Jugoistočnog Mediterana i Europe, kao i između samih mediteranskih zemalja. Posebna je pozornost bila posvećena Uredbi 1408/71 EU o socijalnoj sigurnosti radnika, samostalnih djelatnika i članova njihovih obitelji koji se kreću unutar Unije, kojom se koordinira primjena sustava socijalne sigurnosti država članica Unije na radnike migrante. Ta se Uredba zasniva na načelima na kojima se zasnivaju i međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju (jednakost tretmana, određivanje zakonodavstva, čuvanje očekivanih i stečenih prava i isplata davanja) i temelj je za ostvarivanje pojedinih prava radnika migranata. Na žalost, njezino načelo o jednakosti tretmana ne primjenjuje se i na državljane trećih država, čime su pogođeni i radnici migranti iz mediteranskih zemalja (to je potvrdio i Sud pravde EU u Luksemburgu).

Valja napomenuti, međutim, da je Uredbom 859/03 u 2003. godini Europska unija proširila važenje Uredbe 1408/71 i na državljane trećih zemalja, dok se nalaze na njezinom teritoriju, čime je ublažen negativni učinak ograničenog djelovanja te Uredbe samo na državljane zemalja-članica Europske unije.

U zaključku je istaknuta potreba daljnje suradnje mediteranskih država s VE, MOR-om i EU, te je preporučeno zaključivanje posebnih ugovora o socijalnoj sigurnosti između mediteranskih zemalja i Europske unije. Što se tiče daljnjeg razvoja sustava socijalne sigurnosti na Mediteranu, preporučena je primjena europskog socijalnog modela.

Na kraju, pozornost je privukao prikaz prakse primjene propisa EU na radnike migrante iz zemalja Mediterana Prodromosa Mavridisa, Europska komisija). Prikazana je primjena Uredbe 1408/71 na radnike migrante iz trećih država i njezine karakteristike nakon 1. lipnja 2003., kad je njezina primjena proširena i na građane trećih država dok se nalaze na teritoriju Unije. Te se osobe, glede svojih prava, ne mogu pozvati na tu Uredbu ako prethodno nisu migrirale unutar nje, tj. bile zaposlene i osigurane u barem dvije države-članice Unije. Nadalje, nema garancije zbrajanja staža sa stažem navršenim u zemljama Mediterana (zemlje podrijetla) i upitna je isplata stečenog davanja u te države. Radi toga je preporučeno zaključivanje posebnih ugovora između zemalja Mediterana i Europske unije radi prevladavanja tih ograničenja.

Perspektive i razvoj
U zaključnom dijelu konferencije, u kojemu su naznačene perspektive budućeg razvoja (Blandine Destremau), zaključeno je i preporučeno sljedeće:

1. za definiranje pojedinih dijelova, odnosno grana socijalne sigurnosti, polaznicu treba tražiti u normama Međunarodne organizacije rada (Konvencija br. 102), da bi se socijalna sigurnost, kao produktivan sustav, uključila u društveni život i borbu protiv siromaštva;

2. nema jedinstvenog modela socijalne sigurnosti, on je kombinacija normi, institucija i onih koji u njoj sudjeluju; za ostvarivanje socijalne kohezije valja normativne okvire učiniti nediskriminirajućima, a probleme rješavati dijelogom socijalnih partnera;

3. politika mora naći način za uspostavljanje sustava socijalne sigurnosti koji će pokriti sve rizike i omogućiti zainteresiranima ostvarivanje prava i jamčiti ta prava, pri čemu pravo na rad mora biti osobno pravo, budući da iz njega izviru i druga prava iz socijalne sigurnosti, a za socijalnu sigurnost u arapskom svijetu važno je posebno javno jamstvo za prava iz socijalne sigurnosti i položaj obitelji, čiji tradicionalni odnosi mogu biti kočnicom razvoja socijalne sigurnosti;

4. poseban problem predstavlja fragmentacija zaposlenja i tržišta rada, što se odražava negativno i na socijalnu sigurnost: radi prevladavanja toga problema potreban je dijalog socijalnih partnera;

5. izvori financiranja socijalne sigurnosti nisu beznačajni: ako je sustav financiran od države (iz poreza), ranjiviji je od sustava koji se financira doprinosima, na temelju sporazuma socijalnih partnera (tripartizam), pa i o tome treba posebno voditi računa prigodom uspostavljanja ili mijenjanja sustava socijalne sigurnosti.

Hrvatska kao europska i mediteranska država
Hrvatska je europska i mediteranska država, a nisu svi problemi, koji su bili predmetom rasprave na Konferenciji bili svojstveni i Hrvatskoj, pogotovo ne oni koji su specifični za zemlje Jugoistočnog Mediterana. Međutim, dvije teme s konferencije važne su i za Hrvatsku: prva, o socijalnoj sigurnosti i neformalnom gospodarstvu, i druga, o zaštiti prava iz socijalne sigurnosti radnika migranata.

Neformalno gospodarstvo nije samo problem socijalne sigurnosti, kao problem on je daleko širi i obuhvaća gospodarstvo uopće, svijet rada i javne financije. Zato će neke metode za suzbijanje neformalnog gospodarstva, izložene na ovoj konferenciji, biti od koristi i u nastojanjima za njegovo suzbijanje i u Hrvatskoj.

Što se tiče zaštite radnika migranata iz Hrvatske na radu u europskim državama, Hrvatska s većinom ima i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju (nema takav ugovor s Grčkom, Estonijom, Latvijom, Letonijom, Finskom, Irskom, Španjolskom i Portugalom), i tu je u značajnoj prednosti u odnosu na ostale mediteranske zemlje. Ipak, za Hrvatsku, odnosno njezine građane, bit će značajno proširenje važenja i primjene Uredbe 1408/71 od 1. lipnja 2003. na državljane trećih zemalja, koji rade i žive u Europskoj uniji (Uredba 859/ 03). Međutim, budući da Hrvatska već ima status zemlje - kandidata za članstvo u Europskoj uniji, njezinim pristupanjem u tu međunarodnu asocijaciju bit će prevladana i sadašnja manjkavost u obuhvatu i razini zaštite prava iz socijalne sigurnosti građana Hrvatske zaposlenih u državama Unije i članova njihovih obitelji.