Sa svojih četvrt stoljeća postojanja, mlada hrvatska država stekla je numeričku zrelost i prema najstrožim svjetskim zakonima. Članica je Europske unije tek malo više od pola godine, ali je tome prethodilo neuobičajeno dugo vrijeme sazrijevanja. Maturacija je ipak složen proces i u specifičnim situacijama otkriva određene dvojbe.

Jedna od takvih specifičnih situacija jest i ona nastala najprije zakasnjelom hrvatskom reakcijom u pokušaju sužavanja obveza preuzetih bračnim ugovorom s Europom, a zatim i njemačkim upućivanjem uhidbenog naloga za prekograničnu predaju nekih osumnjičenika za (ne)djelo počinjeno u prošlom stoljeću. Stjecajem okolnosti, ovo se pitanje vremenski ispreplelo s nekim događanjima koja, barem na prvi pogled, nemaju veze s problematikom međunarodne sudske suradnje, ali imaju i te kako veze s načinom funkcioniranja tzv. pravne države (mislimo pritom na ustavnu promociju braka, te na vukovarski problem dvojezičnosti).

Njemački zahtjev, popraćen u finišu ustavnih promjena neočekivanom (?) diverzijom komplementarnog dijela saborske većine, doveo je, zatim, do nepotrebnih javnih diskvalifikacija na relaciji izvršne i sudbene vlasti. Vrhunac je dostignut upućivanjem strelice prema čelnom čovjeku hrvatskoga sudstva - ad personam. Taj aberatio ictus, s efektom je bumeranga. Pokušaj diskvalifikacije bio je tim nerazumniji kad se ima na umu da je baš taj čelnik vrlo umjereno, smirujući, reagirao na prethodne neprimjerene kritike usmjerene prema sucima, pa i onda kad je i neki od njih svojom individualnošću prekoračio gabarite na koje smo navikli. Potpisnik ovih redaka pobornik je (i protagonist) stručne kritike sudskih odluka. Još relativno svježe dekriminaliziranje izražavanja pravnog mišljenja, pa i u predmetima sub judice, radno je »proslavio« prigodnim tekstom.¹ Tom je prilikom naglašeno, uz ostalo: Kad se radi o politički eksponiranim pojedincima, njihovo javno komentiranje »nedovršenih stvari« može biti, a često i jest, neprikladno, ali ne iz razloga kaznenopravne zabrane, nego zbog javne korektnosti i građanskoga reda. Njihovo javno opredjeljivanje za odluku može imati stanovitu psihološku težinu, ne svojom argumentacijom (quid) koliko snagom osobe (quis). Ako je u pitanju izvršna vlast - onda su umjerenost i oprez, svakako i razumna argumentacija, još potrebniji.

Povod ovim razmišljanjima jesu dvije svježe odluke dvaju županijskih sudova, dijametralno suprotne u, po svemu sudeći, činjenično jednakim stvarima, dakako, one u povodu njemačkih uhidbenih naloga za predaju (izručenje) dvojice hrvatskih državljana.² 

Dok pišemo ove retke dostupne su nam odluke zagrebačkog suda od 8. 1. 2014. kojom je odobrena predaja tražene osobe, i velikogoričkoga od 9. 1. 2014. kojom je odbijeno izvršenje europskoga uhidbenog naloga radi izručenja druge osobe.³ U roku od tjedan dana očekuje se (ili očekuju se) odluka (odluke) Vrhovnoga suda RH. Čitatelji će imati, po objavi članka, na raspolaganju već i stajalište tog suda, a ono će, zacijelo, dodatno razjasniti pitanja otvorena i/ili razriješena odlukama sudova prvog stupnja.

Donošenje različitih sudskih odluka u potpuno ili u bitnome jednakim slučajevima nije nešto što se ne događa kod nas i u svijetu. U konkretnom slučaju, složenost, manje činjeničnih, a mnogo više pravnih pitanja, vrlo je lijepo izražena u obrazloženju Rješenja zagrebačkoga Županijskog suda (ŽS). Na dosta je pitanja trebalo odgovoriti suptilnom analizom činjenica uz primjenu ponajprije hrvatskoga prava, ali i u kontekstu europskih normi i prakse. Trebalo je usporediti kaznene dispozicije i odredbe o zastari kaznenog progona nekolikih kaznenih zakona koji su bili u primjeni od vremena događaja (»počinjenja djela«, tempore criminis) do podnošenja zahtjeva za predaju, te posebno proučiti i protumačiti odredbe Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije - ZPSKS-EU,⁴ kao i, ovdje supsidijarnoga, Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima - ZMPPKS,⁵ a k tome sve još u kontekstu europske norme⁶ i zahtjeva za eurokonformnom interpretacijom.⁷ 

Zato i postoje viši sudovi, a posebno Vrhovni sud RH, da usklađuje hrvatsku sudsku praksu, pa i unutar samoga Suda, na sjednicama Odjela.

Rješenjem ŽS-a u Zagrebu odobrena je predaja J. P. (alias Tome Novakovića) SR Njemačkoj »na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog od Generalnog saveznog tužitelja pri Saveznom sudu, SR. Njemačke, broj 3BJs 25/05-2(4) od 28. rujna 2005., protiv tražene osobe J. P., radi vođenja kaznenog postupka, zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 211. u vezi članka 27. Kaznenog zakona SR Nj, na način da je pomogao u ubojstvu dosad nepoznatim počiniteljima, dana 28. srpnja 1983. kada je bio ubijen jugoslavenski državljanin S. Đ. u W, u garaži koja se upotrebljavala kao tiskara, sa više hitaca i udarcem u glavu, a bio likvidiran po nalogu bivše tajne službe SDS, zbog njegove kritike tadašnjeg političkog rukovodstva bivše J....«.

Izreku prati dvanaest stranica pedantnog i konciznog obrazloženja koje ćemo pokušati kondenzirano prikazati uz kratak komentar.

Uvodno je ukazano na ambivalentnost hrvatskog državnog odvjetnika u ovakvom postupku, prema navodima same zamjenice ŽDO. Zamjenica je naglasila da je ona u ovom postupku u dvostrukoj ulozi jer zastupa državu izdavanja naloga (odnosno tužitelja te države), ali je istodobno kao državni odvjetnik RH dužna poštovati Ustav i zakone RH koji je obvezuju da poduzima radnje za zaštitu zakonitosti. Kao zastupnik države izdavanja europskog uhidbenog naloga smatra da je nalog izdan u skladu s Okvirnom odlukom i sukladno članku 18. ZPSKS-EU, te da su ispunjeni uvjeti za postupanje prema nalogu, pa je ovlaštena predložiti jedino priznavanje i izvršenje naloga. Kao državni odvjetnik RH smatra da je prema zakonu RH još 1998. godine nastupila zastara kaznenog progona za kazneno djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog, jer se radi o pomaganju u počinjenju kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. i 2. t. 4. KZ RH u vezi s čl. 24. Osnovnog KZ RH, kao najblažeg zakona za okrivljenika.⁹ Uz ovaj razlog kao obvezatan za odbijanje zahtjeva, navela je i fakultativan, pozivajući se na to da je ŽDO u Zagrebu odbacilo kaznenu prijavu protiv J. P. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. i 2. KZRH u vezi s čl. 24. OKZRH Rješenjem, broj KTV-120/97 od 14. 7. 1997., zbog nepostojanja osnovane sumnje. 

Obrana je istaknula tri razloga protiv udovoljenja nalogu: 

Prvo, sumnju u pravičnost i objektivnost suđenja u Njemačkoj.

Drugo, nastup relativne zastare kaznenog progona 28. 7. 1998., uzimajući kao najblaži zakon za počinitelja onaj koji je vrijedio od 22. 12. 1990. do 28. 2. 1991. (KZRH), jer u čl. 35. st. 2. sadržava kvalificirani oblik kaznenog djela ubojstva (koje odgovara kaznenom djelu iz naloga) za koje je bila propisana kazna najmanje 10 godina ili smrtna kazna. Budući da je krajem 1990. Ustavom ukinuta smrtna kazna, a kazna zatvora od 20 godina bila je samo moguća zamjenska kazna za smrtnu kaznu, obrana smatra da je ukidanjem smrtne kazne automatski ukinuta i kazna zatvora od 20 godina, pa da je, posljedično, relativna zastara u konkretnom slučaju nastupila protekom 15 godina (tj. 28. srpnja 1998., smatrajući da zastarijevanje nije bilo prekinuto postupkom u kojem je bila odbačena kaznena prijava protiv J. P.).

Treće, da kod djela navedenih u čl. 10. ZPSKS-EU nije isključena primjena zastarnog razloga protiv izručenja time što je, za ta djela, isključena potreba provjere dvostruke kažnjivosti (nasuprot stajalištu Vrhovnog suda RH). U prilog te tvrdnje priložio je pravno mišljenje Zlate Đurđević, profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu, te se pozvao i na praksu Suda EU navodeći da ona upućuje na provjeravanje zastare kod svih kaznenih djela, te na praksu Ustavnog suda SR Njemačke koji da je u svojim odlukama zauzeo stajalište da je zastara kaznenog progona razlog za odbijanje predaje (kao i više odluka drugih država članica). S tim u vezi, predložio je zastajanje s ovim postupkom i traženje tumačenja prava Unije od Suda EU, ako hrvatski sud dvoji o primjeni čl. 20. st. 2. t. 7. ZPSKS-EU. 

Sud je pošao od toga da je uhidbeni nalog izdan radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela sudjelovanja u organizaciji ubojstva iz čl. 211. u vezi s čl. 27. i 49. (pomaganje) Kaznenog zakona SR Njemačke. Za to djelo propisana je kazna doživotnog zatvora, dok je pomaganje osnova za izricanje blaže kazne, ali ne manje od 3 godine. 

1) znači li isključenje uvjeta dvostruke kažnjivosti i nepotrebnost provjere nastupa zastare u državi izvršenja¹⁰;

2) utjecaj/značenje odbacivanja kaznene prijave na odluku o predaji;

3) sumnja u pošteno suđenje;

4) pitanje »razmjernosti« s obzirom na protek vremena od počinjenja djela do zaprimanja europskog uhidbenog naloga; 

5) pitanje (ne)nastupa zastare;

6) pitanje relevantnosti relativne zastare;

7) potrebu traženja tumačenja od Suda EU.

Europska Okvirna odluka i čl. 10. ZPSKS-EU sadržavaju listu kaznenih djela za koja nije potrebno utvrđivati postojanje dvostruke kažnjivosti kao uvjet za udovoljenje uhidbenom nalogu. Sporno je pitanje, oko kojega su se razišli i teoretičari i praksa, je li isključenjem potrebe provjere dvostruke kažnjivosti isključena i potreba provjere mogućeg nastupa zastare kaznenog progona prema pravu države izvršenja. To je ujedno i pitanje koje se pokazalo primarnim u dvama recentnim postupcima pred hrvatskim sudovima.

Institut dvostruke kažnjivosti onemogućava izručivanje osoba zbog počinjenja kaznenog djela koje u državi izvršenja nije (bilo) propisano kao takvo. U tom smislu i hrvatski ZMPPKS propisuje kao razlog za odbijanje izručenja: »ako djelo zbog kojeg se traži izručenje nije kazneno djelo i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj je počinjeno« - čl. 35. st. 1. t. 3. Ne čini nam se, međutim, da je ratio toga instituta »osiguravanje uzajamnosti u postupanju«. Reciprocitet je sasvim drugi pravni institut, s drugim sadržajem i svrhom. Tako, u pojedinom slučaju, može postojati dvostruka kažnjivost, ali ne mora postojati reciprocitet postupanja dviju država. Stoga se, prema našem mišljenju, ni pitanje moguće povezanosti zastare s uvjetom dvostruke kažnjivosti ne može tumačiti u vezi s postojanjem ili nepostojanjem uzajamnosti.

U obrazloženju Rješenja ukazuje se na tendenciju ograničavanja primjene dvostruke kažnjivosti. No, bez obzira na tendencije, u konkretnom slučaju mjerodavna su normativna rješenja za konkretnu situaciju, a ona su vrlo određena, odvojena i sadržajno potpuno neovisna o slučajevima isključenja uvjeta dvostruke kažnjivosti. 

Činjenica je da je u hrvatskom Zakonu djelo ubojstva svrstano u popis djela za koja nije potrebna provjera dvostruke kažnjivosti (čl. 10. ZPSKS-EU), ali isto tako da je jedan od obvezatnih razloga za odbijanje izručenja: »ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava« (čl. 20. st. 2. t. 7. ZPSKS-EU).

U tom kontekstu ne čini nam se prikladnim pozivanje na Odluku VSRH prema kojoj je »identitet norme temeljna pretpostavka za ocjenu suda je li za određeno kazneno djelo, kako po pravu strane države tako i po domaćem pravu, nastupila zastara kaznenog progona odnosno zastara izvršenja kazne« (I KŽ-850/2012). Konstatacija o identitetu norme kao pretpostavci za ocjenu zastare zacijelo stoji, ali to ne bismo povezivali s obvezom provjeravanja dvostruke kažnjivosti. Jednostavno, zakonodavac je nastup zastare, kao razlog za odbijanje izručenja, izjednačio s amnestijom (na primjer) koja je također jedan od osam razloga za odbijanje udovoljenja uhidbenom nalogu (čl. 20. st. 2. t. 1. ZPSKS-EU). I za amnestiju je pretpostavka utvrđenje identiteta norme, ali to ne dovodi u pitanje samostalnu egzistenciju toga odbijajućeg razloga.¹¹ Drukčije stajalište rezultiralo bi apsurdom da država izvršenja izručuje i osobe osumnjičene za djelo koje je u toj zemlji obuhvaćeno amnestijom. 

U Rješenju se ukazuje i na presedane VSRH sadržane u odlukama, broj Kž-eun-2/13 od 26. 7. 2013., Kž-eun-11/13 od 20. 9. 2013. i Kž-eun-14/13 od 24. 10. 2013., gdje se »nije ulazilo niti u utvrđivanje nastupa zastare kaznenog progona kao razloga iz članka 20. stavak 2.točka 7. ZPSKS-EU za odbijanje predaje«. Međutim, čini se da ta praksa nije ujednačena. Na to ukazuju J. Čule i D. Hržina, citirajući i komentirajući rješenja VSRH Kž-eun-2/13 od 26. 7. 2013. i Kž-eun-11/13 od 20. 9. 2013.¹² U novim odlukama VSRH može slijediti prijašnju praksu ili je promijeniti, vodeći računa i o mišljenjima izraženim u stručnoj literaturi. Uz spomenute tekstove profesora Derenčinovića i profesorice Đurđević (na koje su se pozvali DORH i obrana), treba uzeti u obzir i mišljenje profesora Novoselca, u komentaru uz Odluku VSRH Kž-eun-11/13 od 20. 9. 2013. (njome je ukinuto rješenje ŽS u Vukovaru, Kv-eun-4/13, kojim je bila odbijena predaja prema uhidbenom nalogu zbog nastupa zastare po hrvatskom pravu). Prema Novoselcu »pravno shvaćanje usvojeno u drugostupanjskom rješenju nije prihvatljivo. ... Začuđuje da VSRH .. ne spominje odredbu čl. 20. st. 2. t. 7. ZPSKS-EU ... Citirana odredba preuzeta je u cijelosti iz Okvirne odluke Vijeća EU 2002/584/OUP od 13. 6. 2002. koja u čl. 4. t. 4. dopušta ..... Odredba čl. 20. st. 2. t. 7. citiranog Zakona ne ostavlja nikakve dvojbe; ona je lex loquens i ne može se zaobići nikakvom interpretacijom. ...«.¹³ Dodat ćemo tome svoje mišljenje da okolnost što Okvirna odluka samo »dopušta« navedenu mogućnost takvog negativnog razloga za udovoljenje nalogu - egzistenciju toga razloga kao obvezatnog u hrvatskom zakonu, a ne samo fakultativnog, nelegitimnom, ne čini neustavnom niti neeurokonformnom. Okvirna odluka jednostavno dopušta takvo normiranje. 

Kod toga je svakako nezaobilazna sudska praksa u SR Njemačkoj, ne samo stoga što se radi o državi sa stabilnim i uređenim pravnim sustavom, respektabilnoj članici EU, nego i stoga što su aktualni uhidbeni nalozi stigli baš iz te zemlje. U tom se kontekstu navode odluke njemačkoga Ustavnog suda, broj EuGRZ 2009, 686-691 od 3. 9. 2009. i broj 4 Ars 16/09-N St Z-RR 2010, 177 kojima je odbijena predaja njemačkog državljanina državi izdavanja europskoga uhidbenog naloga - baš zbog nastupjele zastare prema njemačkom pravu.¹⁴

Sud nije prihvatio prigovor J. P. prema kojemu bi predaju trebalo odbiti zbog toga što je državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu protiv njega zbog kaznenog djela iz uhidbenog naloga i time odlučilo da za to djelo neće pokretati kazneni postupak, a u smislu odredbe čl. 21. st. 1. t. 1. ZPSKS-EU. Odbijanje je obrazloženo time što su u članku 21. Zakona navedeni fakultativni razlozi, dakle oni zbog kojih se može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga. 

Radi se, dakle, o određenoj diskrecijskoj ocjeni. Svoje odbijanje prigovora Sud je obrazložio time da se rukovodio »načelima učinkovite suradnje i svrhovitosti, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta«, kao i »načelom međusobnog priznanja i visoke razine povjerenja između država članica, što u sebi sadržava pravnu obvezu i moralnu odgovornost nacionalnih sudova država izvršenja naloga da odobre predaju tražene osobe, osim u slučaju postojanja malobrojnih i striktno propisanih razloga za odbijanje predaje«.

Budući da se radi o diskrecijskoj ocjeni, ne čini nam se ovdje potrebnim analizirati njezino obrazloženje, osim ukazati na dvojbenost posljednjeg zaključka koji upućuje na potrebu a limine isključenja primjene svih razloga za odbijanje predaje koji nisu »striktno propisani«. Takav rezolutan zaključak slabi uvjerljivost diskrecijske ocjene. 

Sud nije uvažio ovaj prigovor ukazujući na ugled koji njemačko pravosuđe uživa.

Treba vjerovati, ako dođe do predaje tražene osobe, da na objektivnost njemačkog pravosuđa neće utjecati okolnosti koje su prethodile uhidbenom nalogu i način kako su donošene prijašnje odluke.

Uz to, usprkos velikoj kritičnosti glede nekih konkretnih sudskih odluka, ne čini nam se primjerenim kad se, ponekad u javnosti, komparativno, generalno obezvređuje samostalnost i objektivnost hrvatskog pravosuđa.

Ovim se pitanjem Sud bavio po službenoj dužnosti, uzimajući u obzir izvještaj Europske komisije od lipnja 2010. (Council 10630/1/10 PRESSE 161), te je ispitao razmjernost zahtjeva s obzirom na dulji protek vremena od počinjenja djela do zaprimanja europskog uhidbenog naloga.

Vodeći računa o svim okolnostima slučaja, Sud je zaključio da te okolnosti, konačno i ranija nemogućnost ostvarenja predaje zbog nedopuštenosti izručivanja hrvatskih državljana drugoj državi, prije stupanja RH u članstvo EU (čl. 32. st. 1. i l. 37. st. 1. t. 1. ZMPPKS), opravdavaju dulje trajanje postupka.

Zastarom se Sud u obrazloženju Rješenja bavio sam uvjetno (podredno), s obzirom na prethodno izneseno stajalište da je prigovor zastare apsolviran isključenjem potrebe provjeravanja dvostruke kažnjivosti (v. supra). 

Nasuprot zastarnom parametru na kojem se temelji stajalište obrane - propisana kazna od 10 godina (ili smrtna kazna koja je ukinuta Ustavom iz prosinca 1990.), Sud je računao vrijeme (relativne) zastare prema zamjenskoj kazni koja se mogla izreći umjesto smrtne, tj. zatvorskoj kazni od 20 godina.

Drugi nam se argument iz Rješenja čini manje uvjerljivim, kada se obrazlaže da je u kontekstu razloga koji isključuju predaju prema uhidbenom razlogu - obuhvaćena samo apsolutna, a ne i relativna zastara. Prema Rješenju, relativna zastara kao razlog odbijanja ne dolazi u obzir jer pozitivno hrvatsko zakonodavstvo, važeći KZ kao i ZPSKS-EU, ne razlikuju relativnu i apsolutnu zastaru. ZPSKS-EU doista govori (samo) o »nastupu zastare kaznenog progona prema domaćem pravu«. Međutim, za nastupanje zastare mjerodavan je zakon koji je bio na snazi u času kad je do zastare došlo. Pritom treba imati na umu da ne postoje dvije (vrste) zastare. Izrazi relativna i apsolutna zastara nisu zakonski izrazi, a rabe se u teoriji iz praktičnih razloga. No, zastara ili je nastupila ili nije nastupila. Kod tzv. apsolutne zastare radi se zapravo samo o tome da se tijek zastarijevanja ne može prekidati unedogled (poduzimanjem određenih procesnih radnji). To, dakako, vrijedi za sustave u kojima postoji mogućnost prekidanja zastarijevanja (pa nakon prekida rok teče iznova).¹⁵ Na takav zaključak, uz teorijski pogled na institut kaznenopravne zastare, upućuje i gramatičko i teleološko tumačenje, a u skladu je i s tumačenjem in favorem okrivljenika resp. osumnjičenika, imanentno u kaznenim stvarima. Sve to, dakako, pod uvjetom da je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona, u određenom trenutku, prema propisu koji je tada bio na snazi.

I iz prethodno spomenute Odluke njemačkoga Ustavnog suda (EuGRZ 2009, 686-691 od 3. 9. 2009.) vidljivo je da je u tom postupku bila provjeravana baš ‘relativna zastara’, tj. tijek zastarijevanja koji »prekidaju samo radnje koje su poduzimala njemačka pravosudna tijela, tako da se radnje koje je poduzimala država izdavanja neće razmatrati«. 

U vezi sa zastarom, Rješenje se poziva i na Sporazum SFRJ i SR Njemačke o izručenju od 26. 11. 1970., navodeći da je SR Njemačka iskoristila pravo iz čl. 31. st. 2. Okvirne odluke i izjavila Komisiji i Vijeću da ostavlja na snazi i da će primjenjivati sve bilateralne ugovore koji reguliraju materiju Odluke, sukladno načelu međusobnog priznanja i povjerenja između zemalja članica te poštovanja obveza preuzetih bilateralnim ugovorom koje nisu u koliziji s Odlukom. Međutim, ostavljajući po strani nepreciznost sadržaja relevantne odredbe Sporazuma, za produljenje obveze (i) druge potpisnice Sporazuma (RH) bila bi potrebna i njezina »izjava o ostavljanju na snazi«. K tome, pitanje je i »kolizije obveza preuzetih Sporazumom s onima u Odluci«.

U vezi sa zastarom ne smatramo odlučujućim, ali smatramo indikativnim, podatak iz Rješenja da je 13 država članica u svom implementacijskom zakonodavstvu propisalo nastupanje zastare kaznenog progona prema domaćem pravu kao fakultativni razlog za odbijanje predaje (u slučaju kada postoji jurisdikcija za kazneni progon protiv tražene osobe te države), a veći dio, čak 15 država članica - kao obligatorni razlog. Ovdje se, međutim, ne radi o pitanju reciprociteta (koje se spominje u obrazloženju presude), nego o implementacijskoj praksi pojedinih država, eurokonformnosti njihova zakonodavstva i jurisdikcijskog tumačenja. U tom kontekstu treba naglasiti i odluku njemačkoga Ustavnog suda koji je baš pozivom na zastaru odbio postupiti prema uhidbenom nalogu.

Branitelj je u predmetnom postupku predložio da Sud zastane s postupkom i da zatraži od Suda EU tumačenje prava Unije, ako sud dvoji o primjeni čl. 20. st. 2. t. 7. ZPSKS-EU.

Nadležnost Suda EU za davanje ‘prethodnih odluka’ - preliminary rulings, sadržajno - tumačenja, uređen je odredbom čl. 267. (prije čl. 234.) Ugovora o funkcioniranju EU. Sud takve odluke donosi (daje) na traženje (request) nekog suda države članice. Sud članice obraća se takvim zahtjevom Sudu EU kad u nekom postupku ocijeni potrebnim zatražiti tumačenje Ugovora EU, ili mišljenje o valjanosti i sadržaju akata Unijinih institucija, tijela, ureda ili agencija. 

Sud je taj prijedlog odbio, naglašavajući da on ne dvoji oko nepostojanja zastarnog razloga uz djelo koje ne zahtijeva provjeru dvostruke kažnjivosti, a k tome, da je hrvatski sud mjerodavan za tumačenje ZPSKS-EU kao domaćeg zakona.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Velikoj Gorici odbilo je zahtjev za udovoljenje uhidbenom nalogu Generalnog državnog tužitelja pri Saveznom sudu SR Njemačke, podnesenog putem Županijskog državnog odvjetnika u Velikoj Gorici, radi izručenja Z. M. zbog počinjenja kaznenog djela pomaganja i poticanja na ubojstvo iz čl. 26., 27. i 211. KZ SR Njemačke (te su ukinute prethodno određene mjere opreza nad traženom osobom).

Velikogorički sud, kao ni zagrebački, nije prihvatio protivljenje tražene osobe (i obrane) s osnove sumnje u pošteno i pravično suđenje u SR Njemačkoj, jer da tražena osoba nije dovela u sumnju da bi sud u toj državi postupao suprotno konvencijskoj praksi u vezi s pravičnim postupkom ili da ne bi poštovao odredbu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Taj je sud, kao i zagrebački, s obzirom na kazneno djelo iz čl. 35. st. 2. bivšega KZSRH (kvalificirani oblik ubojstva), utvrdio da je ukidanjem smrtne kazne za ocjenu vremena zastare mjerodavna zapriječena kazna od 20 godina (kao zamjenska za ukinutu smrtnu kaznu), ali da je, za razliku od stajališta zagrebačkog suda, pozivom na najblaži zakon kao najpovoljniji za traženu osobu (čl. 95. st. 1. t. 1. preuzetog KZSFRJ), nastupila zastara kaznenog progona, i to 25 godina nakon počinjenja djela (28. 7. 1983.), tj. 28. 7. 2008.

Prihvaćajući zastaru kao negativni razlog za predaju tražene osobe, neovisno o listi iz čl. 10. ZPSKS-EU, Sud se pozvao na odredbu čl. 20. st. 2. t. 7. toga Zakona, prethodno ocijenivši da je hrvatski zakon korektno implementirao sadržaj Okvirne odluke. Razlozi dviju odluka u dvama rješenjima bitno se razlikuju baš u primjeni navedene odredbe.

Velikogorički sud smatra da se isključenje provjere dvostruke kažnjivosti, prema čl. 20. ZPSKS-EU, odnosi isključivo na materijalnopravne pretpostavke za predaju tražene osobe (dvostruka kažnjivost in abstracto), a da država izvršenja mora provjeriti jesu li ispunjene procesne pretpostavke za predaju tražene osobe (dvostruka kažnjivost in concreto) kako za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKS-EU, tako i za ostala kaznena djela koja nisu na listi. 

Odluke dvaju sudova odnose se na pitanje koje je izazvalo prvorazredno zanimanje političara, pa zatim pravnika i ostatka javnosti. Radi se svakako o osjetljivom pitanju iz više aspekata. 

Vraćajući se na uvodna razmišljanja, zaključujemo da su događanja u vezi s donošenjem odluka, pa i same odluke, ne samo svojim izrekama nego i obrazloženjem, test naše zrelosti. No, nema sumnje da ćemo i rezultate toga testa različito doživljavati i tumačiti.