Error in persona (II), lat. zabluda o osobi, ili preciznije zabluda o osobi s kojom se sklapa pravni posao, kao pravni koncept u bitnome se nastavlja na razradu pojma, vrsti zablude o osobi s kojom se sklapa ženidba i učinaka pojedinačnih oblika kako ih je izložio Gracijan u svome Dekretu u kauzi 29. temeljni je dio teksta odsječak C. 29 q. 1 c. 2 koji donosimo i u izvorniku i prijevodu: „Verum est, quod non omnis error consensum excludit; sed error alius est personae, alius fortunae, alius condicionis, alius qualitatis. Error personae est, quando hic putatur esse Virgilius, et ipse est Plato. Error fortunae, quando putatur esse diues qui pauper est, uel e conuerso. Error condicionis, quando putatur esse liber qui seruus est. Error qualitatis, quando putatur esse bonus qui malus est. Error fortunae et qualitatis coniugii consensum non excludit. Error uero personae et condicionis coniugii consensum non admittit.“, odnosno „Istina je da svaka zabluda ne isključuje suglasnost, jer drugo je zabluda o osobi, drugo o bogatstvu, drugo o statusu, drugo o svojstvima (osobe).