Zakon o elektroničkom potpisu (objavljen u Narodnim novinama broj 10/02, stupio na snagu 7. veljače 2002., a primjenjuje se od 1. travnja 2002. - u nastavku teksta: Zakon) prvi put u hrvatski pravni M sustav uvodi institut elektroničkog potpisa. Pored reguliranja novog instituta, cilj je Zakona bio stvoriti zakonsku podlogu te potaknuti i neke druge procese, primjerice elektroničko poslovanje odnosno elektroničku trgovinu, koja je u suvremenim tržišnim uvjetima nezaobilazna za postizanje veće konkurentnosti gospodarskih subjekata. Zakon regulira više skupina pitanja, od kojih su predmetom našeg razmatranja u tekstu koji slijedi samo ona koja se odnose na određenje pojmova elektroničkog i naprednog elektroničkog potpisa, certifikata i kvalificiranog certifikata te općenito sustava certificiranja. Uz temeljne zakonske odrednice, razmatraju se i raščlanjuju i pod-zakonski propisi koje je ministar gospodarstva donio temeljem zakonskih ovlasti, i to: Pravilnik o evidenciji davatelja usluga certificiranja elektroničkog potpisa (Nar. nov., br. 54/02, od 15. svibnja 2002., stupio na snagu 23. svibnja 2002.), Pravilnik o registru davatelja usluga certificiranja elektroničkih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate (Nar. nov., br. 54/02, stupio na snagu 23. svibnja 2002.) i Pravilnik o mjerama i postupcima uporabe i zaštite elektroničkog potpisa i naprednog elektroničkog potpisa, sredstava za izradu elektroničkog potpisa, i sustava certificiranja i obveznog osiguranja davatelja usluga izdavanja kvalificiranih certifikata (Nar. nov., br. 54/02, stupio na snagu 23. svibnja 2002.) Članak zbog opsežnosti objavljujemo u dva dijela.