Još prije dvadesetak godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo biti »na mreži«, znači, dostupni za različite oblike komunikacije, da ćemo putem interneta slati fotografije, razmjenjivati uspomene i doživljaje, upoznavati druge ljude, komentirati događaje ili reklamirati svoj posao ili sami sebe. 

Prve oblike društvenih mreža, Six Degrees, instant poruke i blogove zamijenile su mreže poput LinkedIna, Twittera, Instagrama ili Facebooka, koje svakim danom broje sve više korisnika. Prema nekim statistikama^[1], Facebook trenutačno koristi oko dvije milijarde ljudi, od kojih je u Europi 307 milijuna. Oko milijardu njih uključuje se na Facebookovu mrežu svaki dan, a 29,7 % korisnika čini populacija u dobi između 25 i 34 godine. Društvene mreže stubokom mijenjaju uobičajene oblike komunikacije. Prihvaćajući ih kao potrebu ili nešto što nam olakšava i ubrzava razmjenu informacija, ne mislimo previše koliko nas razvlašćuju privatnosti, koja je još devedesetih godina dvadesetog stoljeća bila smještena između četiri zida vlastitog doma i ograničena na obitelj i uzak, probrani krug prijatelja. S druge strane, komunikacija preko društvenih mreža proizvodi učinke na naš radnopravni položaj, ugled i čast, a ulazi i u područje kaznenopravne odgovornosti. 

Povod skretanju pozornosti na pravna pitanja koja se otvaraju korištenjem društvenih mreža, vijest je o kazni Europske komisije od 18. svibnja 2017., koju je izrekla Facebooku zbog davanja netočnih i zavaravajućih informacija tijekom istrage sukladno EZ Uredbi o koncentracijama^[2] prilikom Facebookova preuzimanja mobilne aplikacije WhatsApp^[3]. Naime, tijekom postupka preuzimanja Komisija je, između ostalog, istraživala mogućnosti spajanja njegovih korisničkih računa s računima WhatsAppovih korisnika, što je Facebook zanijekao navodeći da mogućnost uspostavljanja sigurnog i automatskog načina međusobnog povezivanja ne postoji. Međutim, iz WhatsAppovih novih pravila o korištenju i privatnosti iz 2016., ta je mogućnost navedena, s objašnjenjem da je riječ o poboljšanju usluge, tako što će, primjerice, dopustiti Facebooku da ponudi bolje zahtjeve za prijateljstvo i sl. 

Komisija je zaključila da je mogućnost spajanja postojala već 2014. i da je Facebookovo osoblje bilo toga svjesno. Facebook je, prema stajalištu Komisije, počinio dvije proceduralne povrede: davanje netočnih informacija u objavi o preuzimanju i davanje netočnih informacija u odgovoru na Komisijin zahtjev za davanje informacija koje su počinjene najmanje iz nehaja. Kako je Facebook, međutim, surađivao u postupku te je odgovarajući na Komisijinu izjavu o prigovorima priznao kršenje pravila, kao i da se odrekao prava pristupa spisu i saslušanja, što je Komisiji omogućilo učinkovitiju provedbu istrage, kažnjen je kaznom u iznosu od 110 milijuna eura. 

Iako je riječ o kršenju pravila o koncentraciji, ovaj je slučaj, čini se, samo nastavak već dulje vrijeme otvorenog pitanja zaštite osobnih podataka i privatnosti pojedinaca, kaznenih djela koja su povezana s korištenjem interneta te učinaka objavljenih informacija na ugled ili čak radnopravni status pojedinca. 

Kao najveća društvena mreža, Facebook je već godinama izložen različitim pravnim postupcima koji se pokreću zbog načina njihova poslovanja, s jedne strane, te informacija koje se na toj mreži objavljuju, s druge strane. 

U tom smislu, pozornost na potrebu odgovarajuće zaštite osobnih podataka skrenula je presuda Europskog suda pravde u slučaju Screms protiv irskog Povjerenika za zaštitu podataka^[4], koju je donio na temelju zahtjeva irskog pravosuđa za prethodnu odluku u odnosu na tumačenje europskih pravila o zaštiti osobnih podataka. Austrijski student Maximilian Screms pokrenuo je postupak protiv odluke irskog Povjerenika za zaštitu podataka o odbijanju pritužbe u svezi s činjenicom da Facebook Irska prenosi osobne podatke svojih korisnika u SAD te ih zadržava na poslužiteljima smještenima u toj zemlji. Screms je tvrdio da zakonodavstvo i praksa Sjedinjenih Američkih Država ne štiti dovoljno podatke koji se u nju prenose, od nadzora javnih tijela. Europski sud, prije svega, ustanovio je da je nadležan ispitivati odgovara li prijenos podataka u treće zemlje europskim zahtjevima za zaštitu osobnih podatka, nakon čega je utvrdio da Odluka Komisije kojom je utvrđena primjerenost zaštite koju pružaju načela privatnosti »sigurne luke« i uz njih vezana često postavljana pitanja koje je izdalo Ministarstvo trgovine SAD-a^[5], nije valjana. Imajući na umu temeljno pravo na zaštitu privatnog života, Sud je ustanovio da su navedena načela primjenjiva samo na američka poduzeća koja im pristupe, a da im američka javna tijela nisu podvrgnuta. K tome, razlozi nacionalne sigurnosti, javnog interesa i zahtjevi koji proizlaze iz uvjeta za provedbu zakona Sjedinjenih Američkih Država imaju prevagu u odnosu na ta načela, što znači da se američka javna tijela mogu miješati u temeljna prava pojedinca. Sud je također utvrdio da se odluka Komisije ne poziva na postojanje pravila u Sjedinjenim Američkim Državama kojima se može ograničiti takvo miješanje ili na postojanje pravila o učinkovitoj pravnoj zaštiti protiv takvog miješanja.

Zaštita privatnosti, pak, bila je nedavno predmet udružne tužbe u Americi protiv Facebooka, koji je u oglasne svrhe koristio privatne poruke razmijenjene na mreži^[6]. Naime, Facebook je pretraživao poruke svojih članova u cilju iznalaženja web stranica trećih osoba, koje je potom koristio za pokretanje marketinške oglašivačke kampanje usmjerene na interese pojedinačnih korisnika. Facebook se nagodio, izjavivši da takvu praksu više nema te da sada upozorava korisnike da se njihove poruke mogu skenirati u cilju pomoći u oglašavanju. 

Objave na društvenim mrežama mogu proizvesti i značajne posljedice na druga prava pojedinaca. Primjerice, u Velikoj Britaniji zabilježen je slučaj^[7] dvojice braće kojima je izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od dvije godine zbog prodavanja marihuane. Četrdesetak minuta kasnije jedan od njih se na Facebooku pohvalio blagom kaznom, a drugi mu se pridružio podsmijehom na račun suda. Sudac navedene objave nije dobro primio te je vratio osudu na preispitivanje, ukinuo je i dosudio im kaznu zatvora. Sudac je smatrao da su objave pokazale da se braća uopće nisu promijenila i da nisu prihvatili i shvatili svoju odgovornost. 

Poduzeća se sve više suočavaju s problemom otkrivanja poslovnih tajni od strane svojih zaposlenika putem društvenih mreža, neovlaštenim korištenjem robnih marki, negativnim objavama zaposlenika o poslodavcima, krađom podataka ili povredom intelektualnog vlasništva, itd. Nerijetki su slučajevi davanja radnih otkaza zbog objava na Facebooku ili suprotno - nedobivanja posla zbog prethodne provjere korisničkog računa. Istraživanja pokazuju da 45 % američkih poslodavaca^[8] koristi Facebook ili druge mreže da bi provjerili podobnost kandidata prije zapošljavanja, pri čemu ih 35 % odustaje od zapošljavanja zbog slike koju su stekli na temelju korisničkog računa. 

Komunikacija putem društvenih mreža, kao i različiti oblici zloporaba interneta dovela je do proširenja kaznene odgovornosti za takva djela. Kaznena zakonodavstva europskih zemalja, uključujući i hrvatsko, imaju već razrađene kataloge kaznenih djela počinjenih u svezi s korištenjem interneta. Hrvatska ulazi u red prvih država koje su ratificirale Konvenciju o kibernetičkom kriminalu Vijeća Europe od 23. studenoga 2001.^[9], čije su odredbe utjecale na hrvatsko kaznenopravno zakonodavstvo propisivanjem kaznenih djela poput oštećenja računalnih podataka, računalnog krivotvorenja ili prijevara, iskorištavanja djece za pornografiju učinjeno pristupanjem informacijsko-tehnologijskom sustavu, kao i klevete počinjene putem računalnog sustava. 

Pravna odgovornost za postupke učinjene putem društvenih mreža svakim se danom širi. Koliko god se društvene mreže mogu iskoristiti u svrhu zaštite ljudskih prava, podizanjem svijesti o pitanjima poput siromaštva, nejednakosti, diskriminacije i dr., ona mogu, i, nažalost, često jesu izvor kršenja ljudskih prava, od povrede prava na privatnost, preko zaštite podataka, do povreda prava na život.

[1]https://zephoria.com/top-15-valuable-facebook-statistics/ pristupljeno 31. 5. 2017.
[2] Uredba Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ o koncentracijama)
[3]Uredba, naime, nalaže poduzećima davanje točnih informacija koje su potrebne Komisiji za istragu vezanu uz koncentraciju i preuzimanje. Davanje netočnih informacija povlači za sobom prekršajnu odgovornost, koja može biti u visini od najviše 1 % ukupnog prihoda tog poduzetnika ili udruženja poduzetnika.
[4] Presuda Europskog suda pravde (Veliko vijeće) u slučaju C-362/14 Maximillian Schrems protiv Povjerenika za zaštitu podataka od 6. listopada 2015.
[5]Odluke Komisije 2000/520/EZ od 26. srpnja 2000. sukladno s Direktivom 95/46 o primjerenosti zaštite koju pružaju načela privatnosti »sigurne luke« i uz njih vezana često postavljana pitanja koje je izdalo Ministarstvo trgovine SAD-a (SL L 215, str. 7) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 16., svezak 3., str. 9).
[6]http://www.jurist.org/paperchase/2017/03/facebook-to-settle-in-class-action-privacy-suit.php, pristupljeno 31. 5. 2017.[7]http://www.abc.net.au/radionational/programs/lawreport/social-media-and-the-law/7470452, pristupljeno 31. 5. 2017.[8]https://www.unc.edu/courses/2010fall/law/357c/001/socialmedia/facebook.html, pristupljeno 31. 5. 2017.
[9] Nar. nov. - MU, br. 9/02 i 4/04.