Zakonom o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 – Odluka USRH) propisano je vrlo važno načelo povjerenja u zemljišne knjige. Ono jamči stjecatelju koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, da je pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje. Načelo povjerenja u zemljišne knjige ne tiče se samo poznavanja zemljišnoknjižnog nego i poznavanja izvanknjižnog stanja, pa se, stoga, na povjerenje u zemljišne knjige može pozvati samo onaj koji nije znao, a nije ni morao znati da se izvanknjižno stanje ne slaže s knjižnim.2 Upravo takvo stajalište sudske prakse, a uvažavajući činjenice da u našem zemljišnoknjižnom sustavu još uvijek imamo zemljišnoknjižno stanje koje se razlikuje od faktičnog kako glede opisa nekretnine, tako i glede titulara stvarnih prava, vrlo je bitno što prije uskladiti izvanknjižno i stvarno, knjižno stanje nekretnina. U ranijoj povijesti zemljišnih knjiga i stvarnih prava, u režimu društvenog vlasništva nije bilo bitno tko je nositelj tih prava, posebice onda kad je određena prava na nekretninama imala društveno-pravna osoba, jer je to pravo bilo zajamčeno tadašnjim propisima i na društvenom se vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću. No, vrlo je važno napomenuti da zemljišnoknjižno stanje glede nositelja stvarnih prava često puta odstupa od stvarnog stanja utoliko što je u zemljišnim knjigama kao nositelj prava vlasništva upisana fizička osoba, a te su nekretnine, u stvari, prije prešle u društveno vlasništvo, iako takav upis nije proveden, te se, potom, postavlja pitanje daljnjeg nositelja stvarnog prava na takvim nekretninama.