1. Uvod

Europska konvencija za ljudska prava (u nastavku teksta: Konvencija) potpisana je 5. studenog 1950. godine u Rimu, a nastala je kao reakcija na masovna kršenja ljudskih prava do kojih je došlo kroz prethodna dva desetljeća, napose tijekom Drugog svjetskog rata.

O povijesnoj povezanosti Konvencije i Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja predstavlja temeljni dokument u području zaštite prava čovjeka i koja je preteča svih kasnijih instrumenata pa tako i Europske konvencije, govori se u preambuli Konvencije. Mnoge udruge građanskog društva, pokreti za ujedinjenu Europu, u tada novostvorenom Vijeću Europe u velikoj su mjeri pridonjeli nastanku Konvencije, a njezin se utjecaj osjetio ne samo u tadašnjoj Europi, nego i u svakoj zemlji koja je pokušala osigurati bolju zaštitu ljudskih prava. Konvencija u međunarodno pravo unosi tri novosti.

To je, ponajprije, činjenica da pojedinac može započeti postupak pred Europskim sudom za ljudska prava protiv države za koju smatra da krši njegova prava zajamčena Konvencijom (što je u početku postojalo u nešto izmijenjenom obliku, tj. kao pravo pojedinca da započne postupak pred tadašnjom Komisijom za ljudska prava). Nadalje, predviđeni postupak završava obvezatnom pravosudnom odlukom, dakle, ne odlukom nekog političkog foruma ili tijela međunarodne organizacije, već sudskom odlukom protiv države. Treća novost, koja se tijekom vremena pokazala manje važnom zbog malog broja takvih predmeta, je mogućnost da se jedna država stranka Konvencije obrati Sudu sa zahtjevom protiv druge države stranke u kojoj se krše prava čovjeka zajamčena Kovencijom.

Konvencija prvenstveno štiti građanska i politička prava, a u mnogo manjoj mjeri ekonomska i socijalna, premda su je u tom pogledu ponešto nadopunili Protokoli. Od 1950. godine do danas Konvencija je, naime, nadopunjena s 13 dodatnih Protokola od kojih svaki ima različiti krug ratifikacija tako da nisu sve države koje su vezane Konvencijom ujedno vezane i svim Protokolima.

Nedavnim ulaskom velikog broja novih država u Vijeće Europe, broj podnositelja zahtjeva raste. Više od 29.000 tužbi proučenih od strane Europske komisije od njezinog osnutka 1954. godine, zatim više od 580 presuda koje je Europski sud donio od svog osnutka, kao i više od 155 konvencija proizašlih iz Vijeća Europe trebaju biti viđeni kao uvijek rastuća mreža koja povezuje europske države i društva u zajedničko pravno, kulturno, društveno i političko područje.

Samo u 1995. godini na Sud je pristigao jednak broj slučajeva (3.480), kao i u prvih dvadeset godina svoga postojanja. U početku su podnositelji zahtjeva trebali čekati u prosjeku pet godina od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne presude. Takva situacija postala je neprihvatljiva, budući da se dugo trajanje parnica pred Sudom suprotstavlja bitnoj odredbi Konvencije, o pravu na suđenje u razumnom roku. Stoga se javila potreba za reformom nadzornih mehanizama.

Svrha reforme bila je pojačanje efikasnosti sredstava zaštite, skraćivanje procedure i održavanje visoke kvalitete zaštite ljudskih prava. S tom je namjerom Odbor ministara Vijeća Euorpe 1994. godine usvojio Protokol 11. i 11. svibnja ga otvorio na potpisivanje. Budući je Protokol 11. dopunjujući, sve države potpisnice Konvencije moraju dati svoj pristanak da tekst postane obvezujući. Isti stupa na snagu prvog dana u mjesecu koji slijedi nakon isteka razdoblja od godine dana kad su sve stranke Konvencije izrazile svoj pristanak da budu vezane protokolom. S tim u skladu, 1. studenoga 1998. stupio je kako Protokol 11. tako i novi Poslovnik Suda na snagu.

Glavna novost koju uvodi taj Protokol je uspostava novog stalnog Europskog suda za ljudska prava, koji je zamijenio dotadašnja tijela nadzora, Europsku komisiju i Europski sud za ljudska prava, te koji je na sebe preuzeo obavljanje njihovih funkcija.

2. Organizacija i način postupanja Europskog suda

Sud je, za sada, forum od 41 suca, po jednog iz svake države stranke Konvencije, premda su nedavno još dvije države (Armenija i Azerbejdžan) ratificirale Konvenciju. Suci rade usporedno u vijećima od po sedam sudaca (postoje četiri takva vijeća) i u velikom vijeću sastavljenom od 17 sudaca (postoje dva).

U praksi, radi nesmetanog odvijanja postupka, to izgleda malo drukčije. Naime, u Velikom vijeću uvijek zasjeda 20 sudaca, tri su tzv. zamjenici, dok u vijećima od sedam članova zapravo sjedi deset sudaca. Vijeća zasjedaju jedanput tjedno i svih deset sudaca raspravlja o svakom predmetu; na konačno glasovanje, međutim ima pravo samo sedam sudaca.

Nacionalni sudac uvijek mora biti prisutan u vijeću koje razmatra predmet iz dotične države, posljedica čega je da predmeti iz pojedine države najčešće dolaze u ono vijeće u kojem je nacionalni sudac. Dakle, nacionalni sudac se ne izuzima iz predmeta protiv svoje države, već naprotiv, uvijek mora biti u njegovom sastavu. Smatra se da je on taj koji najbolje poznaje prilike i pravnu situaciju u vlastitoj zemlji. Međutim, nacionalni sudac najčešće neće ujedno biti i izvjestitelj u predmetima protiv države u čije je ime izabran. Naime, vijeća rade na način da za svaki predmet postoji sudac izvjestitelj koji priprema predmet i tijekom vijećanja izlaže svoje viđenje predmeta; nakon njega riječ dobiva nacionalni sudac, a potom se otvara diskusija u kojoj sudjeluju svi ostali suci i obično na kraju sam predsjednik. Kad zasjeda u plenumu Sud ne rješava predmete, već odlučuje o raznim upravnim pitanjima, donosi i mijenja svoj Poslovnik, unapređuje, mijenja metode i način rada i sl.

Važnu ulogu u radu Suda ima tajništvo na čijem su čelu Glavni tajnik Suda i dva zamjenika, a svako vijeće također ima svojeg tajnika i zamjenika. U tajništvu radi oko 140 pravnika, od čega je u ovom trenutku 60 stalnih i 80 privremenih pravnika, tj. na određeno vrijeme. Svaka država stranka, pa tako i Hrvatska, ima pravo na najmanje jednog stalnog pravnika, a ukupni broj pravnika iz pojedine zemlje ovisi o broju predmeta protiv te zemlje. Neprestano se radi na poboljšanju i unapređenju načina rada, odnosno postupka pred Sudom.

Konvencija obuhvaća područje od oko 800 milijuna stanovnika, a podnositelji zahtjeva Sudu se mogu obratiti na 39 nacionalna jezika. Pred sudom se nalazi oko 20.000 predmeta, od kojih je čak 14.000 registrirano u prošloj godini. U 2001. godini Sud je donio 9.000 odluka, od toga 900 presuda. Hrvatska ima danas u Sudu oko 400 predmeta, od kojih je oko 300 prispjelo u Sud nakon 1. siječnja 2002.

Tijekom postupka pojedinci se obraćaju Sudu na vlastitom jeziku sve do odluke o dopuštenosti zahtjeva. Nakon toga svaki podnositelj treba imati pravnog zastupnika i treba se obraćati Sudu na jednom do službenih jezika, a to su engleski i francuski. Najveći broj predmeta Sud rješava u prvoj fazi postupka putem odbora sastavljenih od tri suca. Radi se o predmetima koji su nedopušteni, dakle, ne ispunjavaju formalne uvjete propisane člankom 35. Konvencije jer su, primjerice, upućeni Sudu dulje od šest mjeseci nakon domaće pravomoćne odluke (uz izuzetak u predmetima kod kojih postoji tzv. kontinuirana situacija - pod taj izuzetak pripada npr., i duljina trajanja postupka), ili nisu iscrpljeni domaći pravni putovi. Isto tako treba podsjetiti da Sud, u načelu, prihvaća samo predmete koji se odnose na činjenice koje su se dogodile nakon ratifikacije Konvencije, a to je za Hrvatsku bio 5. studeni 1997. godine. Ako makar jedan od tri suca koji odlučuju o dopuštenosti odluke u vezi s tim formalnim kriterijima, iz bilo kojeg razloga ne smatra da zahtjev treba odbaciti, tada predmet dolazi u vijeće.

Dakako, u vijeće dolaze i svi ostali predmeti u kojima nema razloga da se proglase formalno nedopuštenima. Nakon što vijeće odluči o dopuštenosti zahtjeva, tajništvo se stavlja na raspolaganje strankama, tj. podnositelju zahtjeva i agentu države protiv koje je zahtjev podnesen, da bi se postiglo tzv. prijateljsko rješenje (čl. 38. st. 1. toč. b), što je zapravo neka vrsta nagodbe. Ako stranke postignu dogovor tada nema presude, Sud će izbrisati slučaj sa svoje liste (čl. 39.), ali je država obvezna u određenom roku ispuniti obvezu o kojoj se dogovorila s podnositeljem zahtjeva. Stranke se ujedno obvezuju da neće, nakon što su se nagodile, tražiti podnošenje tog predmeta Velikom vijeću. Ako prijateljsko rješenje ne uspije, postupak se nastavlja i usvaja se presuda. Može doći i do održavanja javne rasprave. Hrvatska, za sada, još nije imala nijednu takvu raspravu pred Sudom.

Presuda je konačna ako stranke izjave da neće uložiti zahtjev za podnošenje slučaja Velikom vijeću, ili takav zahtjev ne ulože unutar roka od tri mjeseca nakon donošenja presude, ili ako odbor Velikoga vijeća odbije zahtjev da se slučaj podnese Velikom vijeću (čl. 44. st. 2). Ako bi koja od stranaka pravovremeno uložila zahtjev za podnošenje slučaja Velikom vijeću, odbor od pet sudaca Velikog vijeća odlučiti će o tome hoće li se zahtijevu udovoljiti. Ne prihvati li ga, presuda je konačna; ako pak prihvati zahtjev, Veliko će vijeće riješiti slučaj svojom presudom (čl. 43. st. 2.). No, samo iznimno će odbor prihvatiti takav zahtjev i to samo »ako slučaj postavlja neko važno pitanje koje utječe na tumačenje ili primjenu Konvencije ili dodatnih protokola ili neki ozbiljan problem općeg značaja« (čl. 43. st. 2.). Ako je zahtjev prihvaćen pa je o slučaju odlučivalo veliko vijeće - presuda velikog vijeća je konačna (čl. 44. st. 1 .).¹

2.1. Načelo supsidijarnosti u primjeni Konvencije

Iscrpljenje domaćih pravnih putova predviđeno člankom 35.² Konvencije usko je vezano uz načelo supsidijarnosti.

Polazište tog načela je da temeljna i prvenstvena odgovornost za zaštitu prava čovjeka leži upravo na svakoj državi, a tek potom, supsidijarno, ako niti jedan sud u državi nije ispravio neku povredu prava čovjeka, trebala bi uslijediti reakcija Europskog suda.

Sud u velikoj mjeri poštuje načelo supsidijarnosti, što znači da ne ulazi u ispitivanje činjenica, niti u primjenu prava od strane domaćih sudova; to je ostavljeno nacionalnim sudovima sve dok rezultat nije u suprotnosti s Konvencijom. Temeljna je, pak, zadaća Suda da svojim presudama provodi stalni pritisak na države da bi one održavale prihvaćene europske standarde.

Načelo supsidijarnosti izričito je navedeno u Konvenciji na dva mjesta, u članku 35. koji određuje potrebu iscrpljenja domaćih pravnih putova i u članku 13. koji govori o djelotvornom pravnom sredstvu, propisujući da država treba osigurati djelotvorna pravna sredstva za zaštitu prava i sloboda iz Konvencije. Samo kad državne vlasti ne uspiju ponovno uspostaviti prekršeno pravo ili osigurati pravednu zadovoljštinu za kršenje tog prava, onda nadležna tijela u Strasbourgu provode svoju vlast. Pritom država ima pravo uložiti prigovor, ako podnositelj nije iscrpio sva domaća pravna sredstva, i dokazati postojanost pristupačnih i zadovoljavajućih pravnih sredstava. Nacionalna prava određuju koja pravna sredstva trebaju biti iscrpljena. Tamo gdje ih postoji nekoliko, podnositelj zahtjeva mora razumnim argumentima objasniti zašto se odlučio za određeni pravni lijek. U Republici Hrvatskoj institut ustavne tužbe predstavlja zadnji stupanj zaštite ljudskih prava i sloboda.

Podnositelj zahtjeva je, međutim, dužan iscrpiti samo one pravne lijekove koji su mu dostupni kao pravo, a ne kao privilegij. Stoga nije obvezan tražiti određene oblike društvene zaštite, kao pomoć određenih socijalnih službi ili tražiti pomilovanje od izvršne vlasti.

Implicite se načelo supsidijarnosti proteže kroz cijelu Konvenciju i praksu Europskog suda, a usko je vezano uz nastajanje tzv. doktrine slobode procjene. Kao što temeljem supsidijarnosti Sud djeluje nakon domaćih sudova, državi se, napose u domeni nacionalne sigurnosti, pitanjima zašite morala, javnog zdravstva i si., putem slobode procjene ostavlja prostor za samostalno djelovanje, a Sud samo prosuđuje je li konačni rezultat u skladu s Konvencijom.

Kao što je rečeno zahtjev Europskom sudu mora biti podnesen unutar šest mjeseci od donošenja konačne odluke, koja je donesena od strane posljednjeg dostupnog pravnog sredstva. Datum od kojeg vremensko ograničenje počinje teći ne odnosi se samo na datum na koji je odluka domaćih sudova donesena, nego i na vrijeme od kojeg je podnositelj zahtjeva bio obavješten o rezultatu postupka i stoga bio u mogućnosti podnijeti tužbu Sudu. U svezi s tim postoji nekoliko različitih kategorija u kojima šestomjesečni rok počinje teći. Primjerice, ako je odluka donesena za vrijeme javne rasprave na kojoj je podnositelju bilo dopušteno sudjelovati, datumom konačne odluke domaćih sudova smatra se datum rasprave. Ako, pak, odluka nije donesena na raspravi, meritoran je datum proglašenja presude.

Stupanjem na snagu Pakta o građanskim i političkim pravima i Fakultativnog protokola,3 pružena je mogućnost zaštite prava onim pojedincima kojima je prošao ovaj rok za podnošenje tužbe Sudu. Fakultativni protokol daje pojedincima pravo podnošenja pritužbe Odboru za prava čovjeka u Genevi, zbog kršenja Pakta od neke države stranke. Pritom će Odbor razmatrati samo priopćenja osoba koje su iscrpile sva raspoloživa unutrašnja pravna sredstva, i to pod uvjetom da taj isti predmet nije već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku. Dakle, ne traži se vremensko ograničenje kao jedan od uvjeta dopustivosti tužbe.

3. Članak 6. Konvencije i aspekti prava na pošteno suđenje

Minimum postupovnih garancija koje građanskopravni postupak kao i postupak u povodu podizanja optužnice za kazneno djelo moraju sadržavati, propisuje članak 6. Konvencije. Povreda tog članka upravo je jedan od najčešćih razloga zbog kojeg se pokreće postupak pred Europskim sudom.

Široko shvaćanje članka 6.4 rezultiralo je da se isti korisno primjenjuje na sve slučajeve koji nisu mogli točno potpasti niti pod jednu drugu odredbu Konvencije. Podnositelji zahtjeva često podižu tužbe pozivajući se na povredu članka 6. zajedno s povredama drugih odredbi Konvencije, što je dovelo da se zbog povrede te odredbe pokreće najviše sudskih sporova (od 554 sudske presude koje su donesene od prosinca 1995. godine, njih 339 odnosi se na ovu odredbu).

U početku se razumni rok primjenjivao samo na rad redovitih sudova, ali je s vremenom Sud svoju praksu o razumnom roku proširio i na rad ustavnih sudova, što su ustavni sudovi Španjolske, Njemačke, Poljske i drugi, a nedavno i Ustavni sud RH, morali prihvatiti.

U važnost zahtjeva razumnog vremena uvjeravaju statistički podaci sudskih presuda. Naime, od spomenutih 339 presuda do 31. prosinca 1995. a koje se odnose na čl. 6. u 110 slučajeva Sud je presudio da se radi o povredi pravna pošteno suđenje zbog »prekoračenja razumnog vremena«. Popis država koje su u tom smislu prekršile Konvenciju predvodi Italija sa 72 slučaja, koju prati Francuska s 11 slučajeva, zatim Austrija, Portugal sa šest, Njemačka, Nizozemska, itd. Elementi koje Sud uzima u obzir pri određivanju je li koji postupak udovoljio strandardu »razumnog roka« jesu: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u slučaju, način na koji su vlasti postupale s predmetom, postupanje samog podnositelja te posebne okolnosti koje su mogle opravdati produživanje postupka.

Međutim, Sud je odbacio vladine argumente da je nedostatak osoblja ili opća opterećenost administrativnim poslovima dovoljno opravdanje za neprimjenjivanje standarda »razumnog roka«. Ovaj je standard subjektivan, može biti različit za građanske i kaznene predmete, a moraju se uzeti u obzir okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je nemoguće unaprijed okvalificirati pojedino razdoblje kao razumno odnosno nerazumno, pa ipak, dosadašnja praksa Suda odredila je kad taj rok počinje teći i kada završava. U građanskim postupcima vrijeme počinje teći kad je stvar iznesena pred nadležni sud, ali nikada ne može početi teći prije stupanja na snagu Konvencije s obzirom na tuženu državu. Sud mora voditi računa o tome do kojeg stupnja se postupak razvio u tom prethodnom razdoblju. U građanskom kao i kaznenom postupku vremensko razdoblje prestaje teći kad zadnja sudska odluka koja je donesena u domaćem pravnom poretku postane res iudicata, bez obzira na razinu u sudskoj piramidi na kojoj je odluka donesena. U svezi s time kraj roka razumnog vremena može se odnositi na odluku donesenu pred prvostupanjskim, žalbenim Vrhovnim ili Ustavnim sudom.

Suočavajući se s golemim brojem predmeta koji su iz razloga pretjerane duljine postupka dolazili iz Italije, Europski je sud otišao korak dalje te je u predmetu Botaz- zi protiv Italije utvrdio da je veliki broj predmeta podnesenih zbog povrede članka 6. Konvencije u Italiji doveo do toga da se može govoriti o postojanju tzv. upravne prakse povrede duljine postupka u toj zemlji. Naime, u Italiji je godinama dolazilo do masovnih povreda glede duljine trajanja postupka, odnosno do ponavljanja istih čina kršenja Konvencije; nije se, dakle, radilo samo o izoliranim povredama već je stvorena stalna praksa, određeni uzorak ponašanja koje krši Konvenciju, a koje se službeno toleriralo od strane države. Čini se da su u Italiji jednostavno smatrali kako je jeftinije plaćati ogromne iznose podnositeljima zahtjeva koji dolaze pred Europski sud, nego reformirati pravosuđe. Šud je temeljem takve situacije utvredio da u Italiji postoji upravna praksa kršenja razumnog roka što predstavlja posebno tešku povredu Konvencije, pa se nadalje na sve talijanske predmete koji se odnose na tu povredu primjenjuje posebni, skraćeni postupak uz prilično povećanje naknada podnositeljima zahtjeva.

Do najvećeg preokreta glede problema razumnog roka došlo je presudom Velikog vijeća iz 2000. godine u predmetu Kudla protiv Poljske,⁵ u kojem je novi Europski sud prvi puta u nekom predmetu povrede duljine trajanja postupka razmatrao i povredu članka 13. Do tada je Sud uvijek smatrao da je pitanje djelotvornog pravnog lijeka (članak 13.) apsorbirano člankom 6. Konvencije. Sud je u velikom mjeri i pod pritiskom znatnog broja istih predmeta izmijenio svoju dotadašnju praksu, a tom je presudom obvezao države stranke na uvođenje domaćeg pravnog lijeka za povredu duljine postupka u onom smislu i prema onim kriterijima kao što to čini Sud. Posljedica je toga da u slučaju postojanja domaćeg pravnog lijeka, podnositelji zahtjeva mogu doći pred Europski sud tek po iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava.

U slučaju povrede članka 6. st. 1. glede »razumnog roka« Sud može sukladno članku 41. dosuditi naknadu koja može biti materijalne ili nematerijalne prirode. U najvećem broju predmeta za tu povredu Konvencije Sud dosuđuje naknadu za nematerijalnu štetu za razdoblje neizvjesnosti, čekanja, stresa, duševne ili fizičke patnje i sl. Iznimno može dosuditi i materijalnu štetu, ako je moguće dokazati uzročnu vezu između povrede Konvencije i nastale štete, a to je najčešće prilično teško.

4. Presuda i pravni učinci presude Europskog suda

Presuda Europskog suda za ljudska prava je deklaratorne naravi što znači da Sud ne može ukinuti neku pravomoćnu presudu domaćeg suda ili neku zakonodavnu odredbu, za koju utvrdi da je protivna Konvenciji. Država koja prekrši Konvenciju dužna je osigurati poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera te dokazati da ih je poduzela. Odbor ministarstva ima nadzor nad provođenjem presuda, koji je političko tijelo Vijeća Europe i može se reći da do sada (osim nekoliko izuzetaka) nije bilo većih problema s izvršenjem sudskih presuda. Neke države malo otežu napose, ako se radi o vrlo teškim zakonodavnim zahvatima ili o iznimno velikim iznosima novca.

Zašto je država dužna ispunjavati presude? Zato što je dužna poštovati pravila međunarodnog prava o ispunjavanju obveza preuzetih međunarodnim ugovorima i osigurati svima koji su pod njezinom jurisdikcijom sva prava zajamčena Konvencijom. Primarno, država je dužna zaustaviti povredu Konvencije in concreto, popraviti posljedice povrede (to će vrlo često, ali ne uvijek biti novčana naknada) te spriječiti ponavljanje istih takvih čina, odnosno sličnih povreda Konvencije, što znači da će u mnogim slučajevima trebati izmijeniti zakonondavstvo. Ako to ne učini u razumnom roku, koji Sud najčešće sam ne određuje, tijela Vijeća Europe koji nadziru izvršenje i na neki način potiču države na provođenje presude, provode politički pritisak da bi se presuda izvršila. U državama u kojima pravni sustav dobro funkcionira poput, primjerice, zemalja Beneluxa, često kada Sud donese neku važnu presudu temeljem koje treba mijenjati zakonodavstvo, te će države početi s izmjenama i prije sličnih presuda protiv vlastite zemlje kako bi izbjegle da protiv njih budu upućeni zahtjevi za slične povrede ljudskih prava.

Prema odredbi članka 46. Konvencije, države potpisnice se obvezuju podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom postupku u kojem su stranke. Dakle, države koje su potpisale i ratificirale Konvenciju i dobrovoljno se podvrgnule jurisdikciji Suda bezuvjetno preuzimaju obvezu poštivanja konačnih presuda. U svojim presudama Sud može utvrditi da u određenom slučaju nije došlo, odnosno da je došlo do povrede nekog od prava zaštićenog Konvencijom. Pitanje je, kakve obveze za državu proizvodi presuda kojom se proglašava povreda jednog ili više članaka Konvencije?

Temeljem članka 41. Sud može obvezati državu na isplatu određenog iznosa novca podnositelju na ime pravične naknade, da tužena država poduzme određene mjere koje mogu biti individualnog karaktera, sa svrhom okončanja protupravne situacije, ako ona i dalje traje i/ili da otklone posljedice nastale njome, i općeg karaktera, najčešće prijeko potrebne izmjene u domaćem zakonodavstvu radi sprječavanja buduće povrede iste prirode. Kako o izvršenju presuda brine Odbor ministara Vijeća Europe, pravo na odabir sredstava implementacije nalazi se pod njegovim nadzorom. Obavljajući tu dužnost, Odbor vodi brigu da su odabrana sredstva prikladna te da omogućavaju učinkovito postizanje svrhe presude.

4.1. Pravična naknada

Da bi Sud u presudi dosudio podnositelju pravičnu naknadu, moraju biti ispunjene određene pretpostavke. Sud mora utvrditi povredu nekog od prava zaštićenih Konvencijom, mora postojati oštećenik, mora se raditi o slučaju da unutarnje pravo tužene države omogućuje samo djelomičnu naknadu za posljedice povrede Konvencije koja je utvrđena presudom i pravična naknada mora biti nužna (čl. 41).

Svako traženje pravične naknade treba iznijeti, osim ako predsjednik vijeća odredi drukčije, u pisanom očitovanju o osnovanosti zahtjeva ili ako takvo pisano očitovanje nije podneseno, u posebnom dokumentu koji se podnosi najkasnije dva mjeseca nakon donošenja odluke o dopuštenosti zahtjeva. Tijekom postupka vijeće može pozvati svaku stranku da podnese primjedbe na traženje pravične naknade. U pravilu, podnositelji već prilikom podnošenja zahtjeva u njega uključuju i potraživanje naknade.

Sud će pravičnu naknadu smatrati nužnom onda kad postoji uzročna veza između pretrpljene štete i povrede Konvencije. Šteta koja je nastala iz drugih razloga, iako povezana s povredom, ne uzima se u obzir. Primjerice, u predmetu Ouranta protiv Švicarske6 Sud je utvrdio povredu prava zajamčenog člankom 6. st. 2. u odnosu na podnositelja (pravo na besplatnog branitelja). Podnositelj je tražio naknadu materijalne štete zbog vremena provedenog u zatvoru. Sud je, međutim, utvrdio da ne postoji uzročna veza između počinjene povrede i počinjene materijalne štete zbog boravka u zatvoru, lako Sud nije podrobno obrazlagao svoj stav izgleda da je prihvaćen argument tužene države da se ne može tvrditi da bi ishod postupka za podnositelja bio povoljniji da mu je bila dodijeljena besplatna pravna pomoć.

4.2. Individualne mjere

Potreba da se, osim isplate naknade materijalne štete, poduzmu i određene druge mjere na domaćoj razini ocjenju se u Odboru ministara Vijeća Europe ako proglašena povreda nastavlja proizvoditi negativne učinke za podnositelja zahtjeva koje nije moguće otkloniti naknadom materijalne štete.

Primjerice, obnova postupka pred domaćim tijelima može se smatrati učinkovitim sredstavom za otklanjanje posljedica povrede Konvencije tamo gdje je došlo do ozbiljnih poremećaja u postupku. Tako, nakon što je Sud u predmetu Unterpertinger protiv Austrije7 utvrdio da je u kaznenom postupku koji se vodio protiv podnositelja došlo do povrede članka 6. Konvencije (pravo na pošteno suđenje u kaznenom pstupku), Odbor ministara pozvao austrijsku vladu, pozivajući se na njezinu obvezu da poštuje konačnu odluku Suda, da dostavi informaciju o mjerama koje su poduzete nakon donošenja presude. U nastavku postupka pred Odborom ministara, austrijska vlada obavijestila je da je državni odvjetnik uložio zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom te da je slijedom tog zahtijeva, a imajući na umu presudu Suda Vrhovni sud ukinuo spornu presudu. Predmet je potom vraćen drugostupanjskom sudu, koji je na posljetku ukinuo osuđujuću presudu u odnosu na podnositelja.

Sličan učinak može se postići i ispravljanjem odluke donesene od strane domaćeg tijela. U poznatom predmetu Open Door and Dublin Well Women Center protiv Irske,8 gdje je Sud u povodu prigovora podnositelja kojima nije bilo dopušteno pružanje informacija u Irskoj o uvjetima pod kojima se pobačaj može izvršiti u Velikoj Britaniji, utvrdio povredu članka 10. Konvencije (pravo na slobodu izražavanja), Visoki sud u Irskoj skinuo je zabranu pružanja informacija u odnosu na podnositelja koja je bila stavljena temeljem presude tog suda iz 1986., u izmijenjenom obliku potvrđene presudom Vrhovnog suda Irske iz 1988. godine.

Potrebno je, međutim, istaknuti da obnova postupka ili izmjena pravomoćne odluke nisu česte mjere u praksi. Razumljivo je da domaći pravni poredak teško prihvaća zadiranje u postupak, makar i od strane Europskoga suda. Upravo iz tih razloga Odbor ministara u obavljanju svoje zadaće nadzora izvršavanja presuda Suda vodi računa da te mjere budu izuzeci.

4.3. Opće mjere

Povreda prava zaštićenih Konvencijom može biti prouzročena postojanjem određenog propisa koji prema svom sadržaju nije sukladan s Konvencijom, ili nepostojanjem odgovarajućeg propisa ili, pak, interpretacijom propisa u praksi domaćih tijela. U takvim slučajevima se od tužene države očekuje da donese odgovarajući propis ili izmijeni postojeći, odnosno promijeni praksu koja je nespojiva s Konvencijom i tako spriječi njezine buduće povrede.

Primjerice, Belgija je izmijenila svoje zakonodavstvo slijedom presude u predmetu Marckx protiv Belgije9 u kojem su podnositeljice prigovarale da pojedine odredbe belgijskog prava, prema kojima je majka izvanbračnog djeteta morala posebnim aktom posvojiti to dijete ako je željela da ono ima prava prema njoj i prema njezinoj obitelji, predstavljaju povredu članka 8. (pravo na poštivanje obiteljskog i privatnog života) i članka 14. (zabrana diskriminacije) Konvencije. Tim izmjenama izjednačena su bračna i izvanbračna djeca u svojim pravima, posebice glede nasljeđivanja, a posebni akt posvojenja više nije bio potreban.

U dosadašnjoj praksi evidentiran je značajan broj mjera općeg karaktera poduzetih temeljem presuda Suda, ili slijedom obveza preuzetih sporazumima o prijateljskom rješenju. U razdoblju od 1959. do 1998. zabilježeno je otprilike tristo različitih mjera općeg karaktera koje su slijedom presuda poduzele tužene države, a koje zapravo predstavljaju smisao postojanja strasbourgškog mehanizma zaštite ljudskih prava.

5. Razvoj sudske prakse Europskog suda vezano uz presude protiv Republike Hrvatske

U Hrvatskoj je 1999. godine donesen novi Ustavni zakon o Ustavnom sudu¹⁰ pa je opravdano upitati odgovaraju li njegove odredbe zahtjevima Europskog suda i prakse, odnosno jesu li djelotvorno pravno sredstvo prema članku 13. Konvencije za duljinu trajanja postupka.

Članak 59., st. 4. tog Zakona glasi: »Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije nego je iscrpljen pravni put, ako utvrdi da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno ne donošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava i slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice«.

Razvidno je da taj stavak postavlja nekoliko vrlo teških uvjeta koje treba ispuniti da bi Ustavni sud mogao razmotriti određeni predmet u kojem se podnositelj žali na dugotrajni postupak. Vlada RH, međutim, preko Ureda svog agenta pred Sudom, zastupa mišljenje da je riječ o pravnom sredstvu koje treba iscrpsti prije obraćanja Europskom sudu.

Radi li se o djelotvornom pravnom sredstvu u smislu članka 35. Konvencije koje treba iscrpsti prije podnošenja zahtjeva Sudu, općenito ovisi o tome ima li to sredstvo, u bilo kojoj državi stvarni učinak na duljinu trajanja konkretnog postupka kao cjeline.

Dana 26. srpnja 2001. g. donesena je presuda Horvat protiv Hrvatske, (no. 51585/99) u kojoj je Europski sud zaključio da zahtjev u smislu članka 59. st. 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu nije djelotvoran pravni lijek za duljinu postupka u Hrvatskoj.

Nije dovoljno upoznati samo tekst Konvencije i dodatnih protokola jer sudska praksa predstavlja njihov bitan i nerazdvojni dio kojeg je nužno poznavati, s jedne strane, da bi se moglo dati obrazloženje pojedinačnih zahtjeva, a s druge, da bi se pomoglo vlastitoj državi u postupku pred Sudom. Često se Konvenciju opisuje kao tzv. »živući instrument«, jer se putem sudske prakse koja je evolutivna i dinamična svakodnevno tumače i time neprestano dalje razvijaju ljudska prava zajamčena Konvencijom.

Ovdje će se na prikazu triju presuda Europskog suda protiv Republike Hrvatske pokazati kako se u dotičnim područjima tijekom vremena razvijala i mijenjala sudska praksa.

Kao što smo već istaknuli, Sud je u presudi Horvat protiv Hrvatske od 26. 7. 2001. godine utvrdio da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno sredstvo za duljinu trajanja postupka. Potom je Hrvatska 15. 3. 2002. usvojila Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu,11 te je novim člankom 63. uvela sredstvo za duljinu trajanja postupka. Nakon 1. 4. 2002. pred Europskim je sudom znatno pao broj takvih predmeta iz Hrvatske, što znači da su naši podnositelji zahtjeva i njihovi odvjetnici shvatili novu situaciju u kojoj se za slučaj prekoračenja razumnog roka prvo trebaju obratiti Ustavnom sudu, a ako nisu zadovoljni, teoretski i nakon toga mogu doći pred Sud. Treba se, međutim, nadati da će naš Ustavni sud slijediti smjernice i kriterije postavljene u Stasbourgu, a tada više ne bi postojali uvjeti za podnošenje zahtjeva Eropskom sudu.

U predmetu Kutić protiv Hrvatske Sud je našao da je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pošteno suđenje. Naime, pravo pristupa sudu se ne spominje u samom tekstu članka 6., ali je Sud već dosta rano u svojoj praksi uočio taj manjak. U presudi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1975. godine, rekao je da je pristup sudu sastavni dio jamstva na pravično suđenje, odnosno da pravično, javno brzo suđenje nemaju nikakve vrijednosti ako uopće nema sudskog postupka. Time je i pravo pristupa sudu uključeno u garancije članka 6.

Poslije je Sud u presudi Hornsby protiv Grčke iz 1997. otišao korak dalje te je u isti članak uključio i izvršenje, koje se prema presudi smatra sastavnim dijelom sudskog postupka za svrhe članka 6., što zapravo znači da bi pravo na suđenje bilo iluzorno bez izvršenja pravomoćne sudske presude. (Pred Sudom je velik broj predmeta iz Hrvatske koji se odnose upravo na nemogućnost ovrhe odluka naših sudova).

U predmetu Kutić protiv Hrvatske podnositelji zahtjeva žalili su se na činjenicu da je Hrvatska 1996. godine ukinula članak 180. Zakona o obveznim odnosima koji je predviđao naknadu štete prouzročene tzv. terorističkim aktima, obvezavši se da će donijeti nove propise koji će urediti istu materiju, što međutim, do danas nije učinila. Radi se o vrlo složenom problemu, napose zato što Sud u načelu u sličnim okolnostima reguliranje takvih pitanja u značajnoj mjeri prepušta samoj državi, i to temeljem doktrine slobode procjene. Hrvatska je država imala pravo ponovo i drukčije regulirati pitanje spomenutih naknada, ali ona to pravo nije iskoristila na vrijeme, ne donijevši nikakav novi zakon kroz dugo razdoblje, pa je time prekršila pravo podnositelja na pristup sudu.

Povreda Konvencije nije učinjena samim time što je država htjela dotično pitanje regulirati na drukčiji način, jer je to ona mogla učiniti oslanjajući se, u velikoj mjeri, na vlastitu procjenu. Sud je u stavku 31. presude naglasio da »... sud prihvaća da situacija u kojoj je protiv države podnesen značajan broj tužbi u kojima se zahtijeva isplata velikih novčanih iznosa može nalagati donošenje određenih dodatnih propisa od strane države, te da u tom smislu država uživa određeno pravo procjene. Međutim, mjere koje se poduzimaju moraju biti u skladu s člankom 6. st. 1 Konvencije«. U sklopu tog nadzora Sud je u danim okolnostima, kad niti nakon punih šest godina nije donesen nikakav novi propis, zaključio da je prekršeno pravo na pristup sudu, kao sastavnom dijelu prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije.

Teško je znati bi li Sud odlučio na isti način da mu je sličan pedmet podnesen ubrzo nakon ukidanja spomenutih zakonskih odredbi.

Presuda Mikulić protiv Hrvatske odnosi se na postupak za utvrđivanje očinstva i zaštitu prava na privatni život prema članku 8 Konvencije. Sud se već vrlo rano u predmetima zaštite prava djece rođene u braku i izvan braka izjasnio u prilog smanjivanju razlika među njima te je 1979. godine u čuvenoj odluci Marckx protiv Belgije rekao da se razlike u postupanju između zakonite i nezakonite djece, koje su se smatrale dopuštenima u vijeme kad je stvarana Konvencija, više ne mogu smatrati prihvatljivima.

Sud je, također, u više navrata (npr. u predmetima Raussmusen protiv Danske ili Keegan protiv Irske) rekao da postupci utvrđivanja očinstva ulaze u domašaj članka 8. Konvencije (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) te je s tim u vezi ujedno definirao obiteljski život kao »odnosi koji nisu isključivo ograničeni na bračne, već mogu obuhvatiti i druge de facto obiteljske veze kad je u dovoljnoj mjeri prisutna stalnost.« Zanimljivo je da prema praksi Suda pojam obiteljskog života obuhvaća čak i izvanbračne partnere koji ne stanuju zajedno (living »together apart«),

U predmetu Mikulić, međutim, nije uspostavljena nikakva obiteljska veza između djevojčice koja se obratila Sudu smatrajući da njezin postupak za utvrđivanje očinstva predugo traje, čime joj je povrijeđeno pravo zaštićeno člankom 8., i njezinog navodnog oca. Naime, Sud je nemogućnost uspostave obiteljskog života između podnositeljice i osobe koja poriče ili ne želi priznati očinstvo kvalificirao kao pravo na zaštitu privatnog života. Već je u prijašnjim presudama Sud odredio da pravo na poštivanje privatnog života mora u određenoj mjeri obuhvatiti pravo na uspostavu odnosa s drugim ljudskim bićima te da pozitivne obveze koje je država dužna poduzeti mogu podrazumijevati usvajanje mjera namijenjenih osiguravanju privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca.

U presudi Mikulić, Sud je učinio još jedan važan korak naprijed kad je prvi puta u svojoj praksi rekao da »osobe u situaciji podnositeljice zahtjeva imaju vitalni interes primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihova osobnog identiteta. Neučinkovitost sudova... podnositeljicu zahtjeva dovela je u stanje produljene neizvjesnosti u pogledu njenog osobnog identiteta«.

6. Zaključak

Zaključno, može se reći da su domaći sudovi iznimno važni partneri Europskog suda za ljudska prava u zaštiti prava čovjeka jer je suradnja sa sudovima u svakoj državi, osobito s najvišim, ustavnim sudom, sastavni dio cjelovitog sustava zaštite ljudskih prava. Kad bi sudovi, a napose najviši sudovi u državi, primjenjivali Konvenciju na način kako to čini Europski sud i češće se pozivali na njegove presude, to bi svakako predstavljalo važan iskorak u razvoju zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj. Zato je iznimno važno poznavati i pratiti praksu Europskog suda i upozoravati na važne predmete da bi se pravna situacija u zemlji uskladila sa sudskom praksom. Trebalo bi, kad god je to moguće, unaprijed uočiti situacije koje su u suprotnosti s Konvencijom i usklađivati kako zakonodavstvo tako i praksu na nacionalnoj razini, a ne čekati da Sud u nekom konkretnom predmetu utvrdi da je došlo do povrede Konvencije. Presude Suda nisu kazna za državu već poticaj za usvajanje i održavanje europskih standarda i usavršavanje pravnog sustava.

1 U 2000. godini Odbor Velikog vijeća prihvatio je samo dva zahtjeva za razmatranje predmeta pred Velikim vijećem; predmet K i T protiv Finske, presuda od 27. travnja 2000. i predmet Pisano protiv Italije, presuda od 27. srpnja 2000.
2 Članak 35. st 1.: »Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke«.
3 Od 116 država stranaka Pakta, Fakultativnim protokolom uz taj Pakt obvezane su 82 države, među kojima je od 1995. i Republika Hrvatska.
4 Tekst članka 6. st. 1.: »Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom uspostavljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.«
5 (GC), no. 30210/96, par 156.ECHR 2000-XI.
6 Vidjeti presudu od 24, svibnja 1991. u predmetu Quaranta protiv Švicarske.
7 Vidjeti presudu od 24. studenog 1986. u predmetu Unterpertinge protiv Austrije.
8 Vidjeti presudu od 29. listopada 1992. u predmetu open Door and Dublin Well Woman protiv Irske.
9 Vidjeti presudu od 13. lipnja 1979. u predmetu Marckx protiv Belgije.
10 Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99)
11 Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 29/02) - pročišćeni tekst - Nar. nov., br. 49/02)