1. Uvod – zašto uopće govoriti o delegiranom zakonodavstvu?
Bît ustavnosti, odnosno konstitucionalizma, jasno se iščitava iz etimologije tih riječi. »Ustava« ili »brana« podsjeća na potrebu postavljanja ograničenja moćnoj sili koja bi, u protivnom, mogla uništiti sve što joj se nađe na putu, sve što se protivi njezinoj unutarnjoj logici snage i moći. »Konstitucija« govori o građi, ustrojstvu, međuodnosima pojedinih dijelova koji u konačnici uvjetuju izgled i različita svojstva više ili manje skladne i funkcionalne cjeline. Ustavna je povijest povijest razvoja ideje i prakse ograničenja apsolutne moći u uređenim političkim zajednicama, napose državama. Načelo diobe ili podjele vlasti svakako je jedno od najvrjednijih i široko prihvaćenih sredstava ograničavanja vlasti. Poznato je, primjerice, da članak 16. francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., kaže da: »Društvo (…) u kojem nije predviđena dioba vlasti, nema ustav.« Međutim, općepoznata je činjenica da je podjela vlasti shvaćena i provedena na mnoge različite načine o čemu je mnogo pisano u domaćoj ustavnoj teoriji.¹

Ravnoteža između zakonodavne i izvršne vlasti polazni je koncept na kojem se gradi danas najraširenija inačica ustrojstva vlasti, utemeljena na načelu diobe vlasti - parlamentarizmu. Istovremeno, posve je neosporno da suvremeni parlamentarizam u stvarnosti najčešće obilježava poremećaj ravnoteže u korist izvršne vlasti. Ovaj se poremećaj povijesno pojavio kao činjenična pojava i rezultat stvarnog funkcioniranja ustavnih institucija u datosti političkog okružja, međuodnosa političkih stranaka i koalicija, djelovanja izbornih sustava te unutarstranačkih pravila igre. Ustavno predviđena mogućnost prenošenja zakonodavne funkcije na izvršnu vlast, predstavlja jednu od rijetkih institucionalno jasno izraženih osnova poremećaja djelokruga i ravnoteže u korist izvršne vlasti.

Delegacija zakonodavne djelatnosti široko je prihvaćena, a u praksi još šire primijenjeni institut ustavnog prava koji, dakle, inherentno modificira, (a djelomično i narušava) oba teorijska temelja parlamentarizma: načelo diobe vlasti i ravnotežu između nositelja zakonodavne i izvršne vlasti. Posljedice njegova djelovanja dalekosežne su i zadiru u temeljnu strukturu stvarnog djelovanja ustrojstva vlasti suvremenih parlamentarnih država. Doktrina je dugo vremena ustrajala na tumačenju potestas delegata delegari non potest, što bi značilo da se radi o postupanju, u najmanju ruku praeter, a vjerojatno i contra constitutionem. Međutim, na taj se način ne može objasniti zbiljsko funkcioniranje institucija parlamentarnog sustava niti ponuditi valjane odgovore na aktualna pitanja funkcioniranja parlamentarnog sustava u Republici Hrvatskoj. To pitanje od osobite je važnosti u novim demokracijama, posebice u Republici Hrvatskoj, gdje se zbog niza razloga u praksi prečesto zanemaruje hijerarhija pravnih propisa, dok su problemi zakonodavne delegacije samo dotaknuti, ali ne i riješeni opreznim stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 1994.² Takvo je stanje, s gledišta ozbiljenja temeljnog ustavnog načela vladavine prava, nedopustivo. 

2.1. Uvodne napomene
Delegirano zakonodavstvo u RH regulirano je člankom 87. Ustava RH, odnosno člankom 88. u pročišćenom tekstu Ustava:³

Praksa širokog delegiranja zakonodavne nadležnosti razvila se u Republici Hrvatskoj od samog početka primjene Ustava iz 1990. Vrhunac tog procesa obilježio je zahtjev Valentićeve Vlade 1993., da Sabor Republike Hrvatske delegira Vladi ovlasti mijenjanja poreznog zakonodavstva i državnog proračuna, što je naišlo na burne reakcije zastupnika, i to ne samo iz redova oporbe. Spomenutim rješenjem Ustavnog suda RH precizirana su ograničenja, ali temeljno pitanje pravne snage delegiranog zakonodavstva (ima li ono snagu zakona tako da može mijenjati pozitivne zakone) nije riješeno. Nakon promjene vlasti (2000.) i ustavnih promjena, nakon početnog suzdržavanja, Vlada je ubrzo nastavila s praksom zahtijevanja širokih ovlasti. Pitanje je dobilo značenje ustavnog spora u jesen 2001., prilikom - u Republici Hrvatskoj sada već rutinskoga - jesenskog donošenja Zakona o ovlasti Vladi RH da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora, kad su se ponovno čuli glasovi protiv širokih zakonskih određenja i vrlo široke Vladine prakse. Vlada je za pravni dijalog potpuno neprimjereno reagirala i tražila povlačenje tog zakona radi, navodno, neprimjerenih optužbi i nerazumijevanja parlamentarnih zastupnika, što samo pokazuje stupanj nesnalaženja oko ovog bitnog pitanja. Odredba članka 87. Ustava RH, bilo je rečeno, jasna je. Vremensko ograničenje od godine dana i sadržajno isključivanje materije koja se inače regulira organskim zakonima. Sve ostalo je politički diskurs. No, s ustavnopravnog (naglašavamo pravnog!) gledišta situacija nije nimalo jednostavna. 

2.2. Djelovanje zakonodavne delegacije na ustrojstvo vlasti
Djelovanje zakonodavne delegacije na ustrojstvo vlasti u našoj državi obilježeno je dvjema činjenicama. Prvo, relevantno razdoblje za razmatranje relativno je kratko, obuhvaća praksu u samo zadnjih 20 godina. Zakonodavna delegacija uklonjena je iz ustavnog sustava nekadašnje Jugoslavije i njezinih Republika već 1953. te je u Republici Hrvatskoj ponovno uvedena tek »Božićnim Ustavom« iz 1990.⁴ Drugo, izvanredne okolnosti, ratna zbivanja i obnova temeljne su karakteristike društvene stvarnosti tijekom većeg dijela navedenog razdoblja državnopravne samostalnosti naše države. »Odnos legislative i egzekutive u razdoblju nakon 1990. obilježava u Hrvatskoj nesumnjiva prevlast izvršne nad zakonodavnom granom vlasti« uz oblikovanje središnjeg autoriteta »koji će imati ‘prst na obaraču’ niza izvanrednih ovlasti.«⁵ Izvanredne normativne ovlasti u Republici Hrvatskoj pripadaju državnom poglavaru koji, temeljem članka 100. Ustava RH, donosi uredbe iz nužde.⁶ Iako se spomenuta prevlast egzekutive i u praksi primarno očitovala u svekolikoj i dobro poznatoj prevlasti državnog poglavara (što je ujedno predstavljalo jedan od razloga izmjene Ustava RH u studenome 2000. godine), Vlada RH u istom se razdoblju također ekstenzivno koristila ovlastima koje joj je Hrvatski sabor delegirao temeljem članka 87. Do kraja 1999., donijela je 449 uredbi na temelju zakonske ovlasti.⁷ Time se afirmirala kao dodatni izvanredni zakonodavac koji uredbama regulira veliki dio društvenih odnosa i to, primjerice, unutarnje poslove, socijalne i stambene odnose, zdravstvo, znanost, prosvjetu, kulturu. 

Od 2000., bilježimo drastično opadanje uporabe delegirane ovlasti pa je zaključno do 15. srpnja 2010., doneseno samo još 68 uredbi na temelju zakonske ovlasti.⁸ Opisanu praksu široke i zatim izuzetno smanjene uporabe delegiranih ovlasti ne možemo nazvati istinskom transformacijom zakonodavne delegacije u Republici Hrvatskoj. Radi se tek o popratnoj pojavi ukupne tranzicije društva iz ratnog u mirnodopsko, pa time i o uspostavi redovitog tijeka normativne produkcije. Takav se zaključak nameće i analizom vremenskih ograničenja uporabe delegirane ovlasti u delegirajućim zakonima. Naime, iako Sabor i dalje donosi godišnje opće delegirajuće zakone, od 2000. godine, mogućnost uporabe ovlasti ograničena je na razdoblja kada Sabor ne zasjeda, odnosno kad nema saziva (nakon možebitnog raspuštanja ili isteka mandata zastupnika pa do izbora novih zastupnika). Taj trend u našoj državi nesumnjivo predstavlja jačanje zakonodavne funkcije parlamenta u odnosu na prethodno razdoblje. Istovremeno, međutim, praksa i teorija zakonodavne delegacije nisu se u bitnome približile zadovoljavajućoj ocjeni. Navedimo četiri argumenta u prilog ove tvrdnje.

2.3.1. Nedostatna materijalna ograničenja
Ovlast donošenja uredbi na temelju zakonodavne delegacije za delegatara (izvršnu vlast), bitno je obilježena temporalnim i materijalnim ograničenjima. Vremensko ograničenje trajanja ovlasti samorazumljivi je zahtjev u pravcu sprječavanja trajne abdikacije parlamenata. Kod nas ustavno ograničenje na godinu dana ima tek relativnu vrijednost, budući da se delegirajući zakoni donose u istom sadržaju svake kalendarske godine na prvoj jesenskoj sjednici Hrvatskog sabora, što u praksi znači da Vlada RH ima trajno delegiranu ovlast zakonodavne intervencije. Stoga materijalna ograničenja imaju presudnu ulogu za ocjenu odgovarajućeg stupnja ograničenosti delegirane ovlasti. Materijalna ograničenja delegiranog zakonodavstva u usporednoj praksi, očituju se u dva stupnja.⁹ Prvi stupanj predstavlja određenje objekta koji ne može biti predmet delegacije, tj. utvrđenje zakonskih i parlamentarnih rezervata. Drugi stupanja obuhvaća određenje modaliteta delegirane ovlasti, tj. utvrđenje opsega i načina uporabe delegirane ovlasti. U praksi zakonodavne delegacije nalazimo probleme u oba stupnja.

Zakonski rezervat u RH naizgled je precizno propisan odredbom članka 87. (čl. 88. u pročišćenom tekstu) stavak 1. i podudara se s materijom rezerviranu za organske zakone.¹⁰ Nije, međutim, jasno zašto se zabrana delegiranog zakonodavstva odnosi na ustrojstvo i djelokrug samo lokalne samouprave (čl. 87. - u proč. tekstu čl. 88. - st. 1.), dok je organskim zakonom obuhvaćeno ustrojstvo i djelokrug lokalne, ali i područne (regionalne) samouprave (čl. 82. st. 2. - u proč. tekst. Ustava čl. 83. st. 2. - Nar. nov., br. 85/10). Kontinuiramo upozoravamo¹¹ na ovaj propust i potrebu usklađivanja, tj. proširivanja zabrane delegacije i u odnosu na materiju regionalne samouprave, bilo izričitim ustavnim amandmanom, bilo tumačenjem Ustavnog suda RH. Uz to, Ustavni je sud RH, u svojoj novijoj praksi,¹² suzio pojam »ljudskih prava i temeljnih sloboda« za potrebe organskih zakona na isključivo osobna i politička prava, smatrajući da se gospodarska, socijalna i kulturna prava imaju regulirati ordinarnim zakonima. Slijedom navedenog kriterija Obiteljski zakon,¹³ Zakon o radu¹⁴, Zakon o parničnom postupku¹⁵ i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji,¹⁶ svrstani su među »obične« zakone budući da reguliraju »socijalna prava«. Uzevši u obzir izjednačavanje materije organskih zakona sa zakonskim rezervatima, postavlja se pitanje može li se primijeniti upravo objašnjeno restriktivno stajalište Ustavnog suda RH i na određenje opsega pojma »ljudska prava i temeljne slobode« u članku 87. stavak 1., tj. sprječava li zakonski rezervat u RH delegiranje reguliranja samo osobnih i političkih prava i sloboda, a omogućava delegiranje uređenja socijalnih, gospodarskih i kulturnih prava? Na odgovor tek valja pričekati. Spomenimo, međutim, činjenicu da je u praksi Vlada RH široko tumačila svoje ovlasti i uredbama mijenjala čak i zakone kojima se razrađuju ljudska prava i slobode, odnosno uređuje ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela, dakle materiju izričito navedenu kao zakonski rezervat.¹⁷

2.3.2. Zakonski rezervati
Dodatno napominjemo da određenje zakonskih rezervata nipošto nije potpuno. Naime, osim materije koja se regulira organskim zakonima, sva materija za koju Ustav RH predviđa donošenje ustavnih zakona također pripada u zakonski/parlamentarni rezervat (izmjena Ustava, pobliže reguliranje Ustavnog suda RH). Isto je i sa samom zakonodavnom delegacijom. Vlada ne može biti ovlaštena na subdelegaciju ili autodelegaciju. Iako to ustavni tekst izričito ne navodi, a teorija i praksa u potpunosti šute, smatramo da postoji još čitav niz materija koje bi, prema prirodi stvari, trebale biti uključene u parlamentarni rezervat. Radi se o područjima putem kojih svako predstavničko tijelo, pa tako i Hrvatski sabor, obavlja nadzor nad izvršnom vlašću. Tako, Hrvatski sabor ne bi mogao prenositi ovlast potvrde međunarodnih ugovora, ovlast potvrde uredbi iz nužde, ovlast donošenja proračuna ili izmjene proračuna te usvajanja završnog računa, i sl. Godišnji delegirajući zakoni od 1994. nadalje, sadržavaju izričitu zabranu donošenja ili izmjene proračuna te propisivanja poreza. Habilitacijski zakon iz 2003., sadržavao je i zabranu obavljanja izbora i imenovanja iz nadležnosti Hrvatskog sabora, no taj je tekst izostavljen već sljedeće godine. Mišljenja smo da sve gore spomenute materije moraju biti svrstane u parlamentarni rezervat na ustavnoj razini (izmjenom Ustava RH ili odgovarajućom odlukom Ustavnog suda RH) da njihovo možebitno delegiranje ne bi bilo prepušteno volji trenutnog zakonodavca. 

U odnosu, pak, na drugi stupanj materijalnih ograničenja - modalitet korištenja delegirane ovlasti, tj. određenje svrhe i usmjerenja - nedostaci delegiranog zakonodavstva u RH mnogo su ozbiljniji. Dok u komparativnoj praksi nalazimo ustavnu obvezu detaljiziranja objekta, svrhe i načela korištenja delegirane ovlasti,¹⁸ Ustav RH u članku 87. (sada u proč. tekstu Ustava čl. 88. - Nar. nov., br. 85/10) navodi da »Hrvatski sabor može … ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegovog djelokruga« osim pitanja koje pripadaju u zakonski rezervat, a koja smo prije razmotrili. Ustav ne spominje izričito nikakva daljnja ograničenja »pojedinih pitanja«, kao ni posebnu potrebu preciznog određenja delegabilne materije. Ustavni sud RH protumačio je sadržaj ovog dijela ustavne odredbe početkom 1992., u jedinom slučaju u kojem je prihvatio ocjenjivati ustavnost jednog delegirajućeg zakona.¹⁹ Predlagatelj je smatrao da odredba članka 1. Zakona o ovlasti, iz 1991.,²⁰ koja daje ovlast Vladi »da svojim uredbama uređuje pitanja iz gospodarskih i javnih djelatnosti i druga pitanja iz djelokruga Sabora« sadržava preopćenito određenje pitanja koja se delegiraju te da, stoga, nije sukladna Ustavu RH. Ustavni je sud, međutim, odbio prijedlog kao neosnovan uz obrazloženje da »Ustav nije ograničio Sabor u pogledu broja pitanja za čije uređivanje može ovlastiti Vladu« te objasnio da Sabor u odnosu na pitanja iz svoje nadležnosti koja nisu obuhvaćena zakonskim rezervatom iz članka 87. (odnosno čl. 88. u proč. tekst Ustava - Nar. nov., br. 85/10), slobodno »odlučuje hoće li ovlastiti Vladu da uređuje veći ili manji broj tih pitanja, a može je ovlastiti da uređuje i sva (naglasak S. B.) ta pitanja.«²¹ Takvo stajalište prilično je iznenađujuće budući da formulacija »pojedina pitanja«, smatramo, jasno ukazuje na iznimnost delegacije i određenost pitanja koja se prenose. Ona svakako podrazumijeva da je broj pitanja koja se prenose manji od broja pitanja čija se regulacija ne prenosi. U Republici Hrvatskoj, međutim, donose se isključivo opći jednogodišnji delegirajući zakoni. Kažemo »opći« jer se bez izuzetka odnose na vrlo široka područja. Tako je Zakon o ovlasti iz 1991., navodio »pitanja iz gospodarskih i javnih djelatnosti i druga pitanja iz djelokruga Sabora«, Zakon o ovlasti iz 1992., prenosio »pojedina pitanja iz područja gospodarskih djelatnosti«, zakoni od 1993. do danas prenose ovlast reguliranja »pitanja tekuće gospodarske politike iz djelokruga Hrvatskog sabora«. Uz to, od 2000., svi delegirajući zakoni delegiraju Vladi reguliranje »pojedinih pitanja iz djelokruga Sabora« u možebitnim situacijama raspuštanja Sabora ili isteka mandata zastupnika.²² Iz navedenog je očito da materijalno ograničenje objekta, svrhe ili usmjerenja delegirane zakonodavne ovlasti, nema značenje u pozitivnom ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

2.3.4.    Izostanak posebnih mehanizama parlamentarnog nadzora
Predstavničko se tijelo, delegirajući zakonodavnu ovlast tijelima egzekutive, ne lišava svojeg prava i obveze nadzirati izvršavanje delegirane ovlasti. U Republici Hrvatskoj je od 1993., redovito godišnjim delegirajućim zakonima, propisana obveza Vlade da na svakoj sjednici Hrvatskog sabora podnese izvješće o uredbama koje je, na temelju zakonske ovlasti, donijela između dvije sjednice. Od 1996., preciznijom formulacijom delegirajući zakoni određuju obvezu podnašanja uredbi neposredno nakon njihova donošenja.²³ Međutim, Hrvatski sabor u delegirajućim zakonima još nikada nije predvidio posebna pravna sredstva u slučaju možebitnog neslaganja s donesenim uredbama. Prema slovu Ustava RH, članak 87. stavak 3. (odnosno čl. 88. st. 3. u proč. tekstu Ustava - Nar. nov., br. 85/10), Sabor može u bilo kojem trenutku unutar razdoblja od godine dana, na koje je prenio određene zakonodavne ovlasti Vladi RH, donijeti odluku o prestanku važenja pojedinih uredbi. Praksa hrvatskog zakonodavca u pravcu oživotvorenja njegove nadzorne uloge je i u ovom postupovnom segmentu vrlo oskudna, gotovo beznačajna. Manjak percepcije o važnosti ovog pitanja za pravilno pozicioniranje i, još bitnije, uspostavu pravilnih mehanizama razrješavanja ustavnopravnih odnosa legislature i egzekutive, pokazuje i primjer iz 1995.²⁴ Izvješće Vlade o donesenim uredbama, tadašnji Zastupnički dom nije prihvatio²⁵ u odnosu na samo jednu uredbu - Uredbu o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu.²⁶ Radi se o uredbi kojom je regulacija javne rasvjete svrstana u komunalne djelatnosti, čime su jedinice lokalne samouprave postale obvezatne skrbiti o njoj. Osnovni prigovor saborskih zastupnika, koji su istovremeno obnašali i dužnost gradonačelnika, bio je da lokalni proračuni ne osiguravaju sredstva za tu namjenu. Nakon neprihvaćanja izvješća u Narodnim je novinama, bez dodatne rasprave, pravnog akta ili odluke, objavljena Odluka o prestanku važenja navedene uredbe.²⁷ Realni oportunizam učinkovitog rješavanja predmetne situacije prouzročio je neprirodnu pretvorbu »Zaključka« u »Odluku« bez potrebne procedure. Neprihvaćanje izvješća samo po sebi nema i ne može imati značaj odluke o prestanku važenja uredbe. Konkretna odluka o sudbini uredbe nikada nije formalno donesena sukladno ustavnim odredbama. 

U zadnjih se deset godina institut delegiranog zakonodavstva u RH primjenjuje isključivo u vremenu kad Sabor ne djeluje, čime se, ujedno, objašnjava nepostojanje posebnih mehanizama parlamentarnog nadzora. Sabor mora biti izvješten o donesenim uredbama, no nema mogućnosti sudjelovanja u njihovom donošenju. Činjenica je, međutim, da delegirajući zakoni u našoj državi nikada nisu predvidjeli niti jedan oblik prethodnog parlamentarnog nadzora, čak ni u razdoblju prije 2000., kad je Vlada RH bila ovlaštena donositi uredbe na temelju zakonske ovlasti i u doba zasjedanja Sabora. U usporednoj ustavnoj praksi nalazimo elaborirane oblike parlamentarnog nadzora tijekom donošenja uredbi na temelju zakonodavne delegacije. Primijenjeni oblici nadzora uključuju savjetovanje, davanje mišljenja, prethodnu suglasnosti, pravo izmjene prijedloga i pravo veta.²⁸ To je pravo dano relevantnim parlamentarnim domovima ili parlamentu u cijelosti.


1 Navodimo samo neka važnija djela: I. Krbek, »Dioba vlasti«, Zagreb, 1943., str. 7-81; J. Stefanović, »Ustavno pravo FNR Jugoslavije i komparativno«, Knjiga II., Školska knjiga, Zagreb, 1956., str. 1-52; S. Sokol i B. Smerdel, »Organizacija vlasti - Političke ideje, ustavni modeli, zbilja«, Narodne novine, Zagreb, 1988., str. 4-34 i 62-81; S. Sokol, »Načelo diobe ili ograničenja vlasti«, u: Politička misao, vol. 29, 1/1992, str. 3-18; A. Bačić, »Montesquieu i klasična formulacija učenja o podjeli vlasti«, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 38, 3/1988, str. 335-344; A. Bačić, »O prvim nagovještajima učenja o podjeli vlasti u engleskoj političkoj misli do Johna Lockea«, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 27, 2/1990, str. 47-62; A. Bačić, »Konstitucionalizam i podjela vlasti u ‘reaktivnim’ ustavima postkomunističkog razdoblja«, u: Politička misao, vol. 29, 1/1992, str. 43-55; B. Smerdel i S. Sokol, »Ustavno pravo«, Pravni fakultet, Zagreb, 2006., str. 311-370. 
2 Rješenje, br. U-II-66/1994 od 25. veljače 1994., Nar. nov., br. 16/94. 
3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10 i 85/10 - proč. tekst). Prije Ustavne revizije iz 2001. radilo se o članku 88. Ustava RH. 
4 Podrobnije o praksi vladanja egzekutive putem uredbi sa zakonskom snagom u razdoblju od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. do početka Drugog svjetskog rata, kao i o uredbama na temelju širokih ovlasti za vrijeme Ustava FNRJ iz 1946. do 1953. vidjeti u M. Kamarić, »Problemi uredbe s naročitim obzirom na široka ovlašćenja«, Naučno društvo NR BIH, Sarajevo, 1957., str. 126-136. 
5 A. Bačić, »Hrvatska i izazovi konstitucionalizma«, Književni krug, Split, 2001., str. 96. 
6 Prijašnji čl. 101. Ustava RH. Predsjednik Tuđman donio je 39 uredbi sa zakonskom snagom, no njihova analiza nije predmet ovog rada. Vidjeti, primjerice, M. Matulović i A. Bošković, »Protection of human rights and minority rights in Croatia«, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, vol. 17, 2/1996, str. 323-325. 
7 Dinamika donošenja ovih uredbi bila je sljedeća: 1991. - 42; 1992. - 114; 1993. - 75; 1994. - 46; 1995. - 45; 1996. - 48; 1997. - 24; 1998. - 20; 1999. - 35. 
8 Od čega 2000. - 4; 2001. - 6; 2002. - 2; 2003. - 11; 2004. - 7; 2005. - 7; 2006. - 10; 2007. - 9; 2008. - 6; 2009. - 6, a do 15. srpnja 2010. niti jedna. 
9 Podrobnije vidjeti u S. Barić, »Zakonodavna delegacija i zakonski rezervat«, u: Hrvatska javna uprava, br. 1/2006, str. 191-222. 
10 Identitet materije koja se ne može prenijeti Vladi i materije koja se regulira organskim zakonima potvrđuje i S. Sokol. »Riječ je zapravo o zabrani zakonodavne delegacije svih … organskih zakona.« S. Sokol i B. Smerdel, Ustavno…, cit., str. 324. i vidjeti Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst Ustava Republike Hrvatske. 
11 Vidjeti primjerice, S. Barić »Kritika prakse Ustavnog suda RH« u: Hrvatsko ustavno sudovanje de lege lata i de lege ferenda, Zbornik radova s Okruglog stola 2. travnja 2009., HAZU, Zagreb, 2009. i S. Barić, »Organski zakoni i Ustavni sud Republike Hrvatske u usporednopravnoj perspektivi«, u: Liber Amicorum in honorem dr. sc. Jadranko Crnić (1928.-2008.), Novi Informator, 2009., str. 251-283. 
12 Odluka, br. U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003., Nar. nov., br. 190/03. Ovo je prva Odluka u nizu koja se odnosi na materiju organskih zakona. Njome je ukinut Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona zbog nedovoljnog broja glasova potrebnih za donošenje organskog zakona te su ujedno utvrđena mjerila za ocjenu koji se zakon, čijim se odredbama razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, ima smatrati organskim zakonom u smislu prvog dijela rečenice članka 82. stavak 2. Ustava. Smatrajući da »u zakonodavnoj praksi gotovo i nema zakona koji u određenom broju svojih odredaba barem dijelom ne razrađuje neko od ljudskih prava ili temeljnih sloboda« te da bi »takva široka ustavna interpretacija u cijelosti izbrisala razliku između ‘običnog’ zakona i organskog zakona«, Ustavni sud RH zauzeo je stajalište da se »organski zakon treba ograničiti na područje slobode, jednakosti i poštivanja prava čovjeka, kao temeljnih ustavnih vrednota propisanih u članku 3. Ustava.« Stoga, »organskim se zakonom ima smatrati samo onaj zakon kojemu su temeljni predmet uređenja pojedino ili pojedina Ustavom utvrđena osobna i politička (naglasak S.B.) prava i slobode čovjeka. Jesu li ispunjene pretpostavke za utvrđenje određenog zakona organskim u smislu prvog dijela rečenice čl. 82. st. 1. Ustava - ispituje se - u slučaju sumnje - zasebno u svakom konkretnom slučaju.« Time su iz pojma »ljudska prava i temeljne slobode« u čl. 82. st. 2. Ustava RH isključena gospodarska, socijalna i kulturna prava, inače sadržana u glavi III. Ustava RH pod nazivom »Ljudska prava i temeljne slobode«. Nije, međutim, jasno koji bi konkretni slučajevi doveli u sumnju ovaj test. 
13 Rješenje, br. U-I-2694/2003 od 28. siječnja 2004. (Nar. nov., br. 20/04). 
14 Rješenje, br. U-I-2788/2003 od 22. prosinca 2004. (Nar. nov., br. 6/05). 
15 Rješenje, br. U-I-2695/2003 od 2. veljače 2005. (Nar. nov., br. 24/05). 
16 Rješenje, br. U-I-2744/2003 od 8. veljače 2006. i Izdvojeno mišljenje (Nar. nov., br. 20/06). 
17 Primjerice, Uredba o izmjeni Zakona o doplatku na djecu (Nar. nov., br. 25/00), Uredba o izmjeni Zakona o poreznoj upravi (Nar. nov., br. 70A/01) ili Uredba o izmjeni Zakona o strancima (Nar. nov., br. 182/04). 
18 Tako primjerice, Temeljni zakon u čl. 80. st. 1. reč. 2. određuje da delegirajući zakon »mora odrediti sadržaj, svrhu i opseg (Inhalt, Zweck und Ausmaß) delegirane ovlasti.« Indikativno je stajalište Saveznog ustavnog suda u njegovoj prvoj odluci vezanoj uz čl. 80.: »Svjesnim odmicanjem od prakse weimarskog razdoblja, čl. 80. Temeljnog zakona zahtijeva zakonsku ovlast kao temelj uredbi bilo koje vrste uz određenje sadržaja, svrhe i opsega. (…) Parlament se ne može odreći odgovornosti koju ima kao predstavničko tijelo, prenošenjem dijela svojih zakonodavnih ovlasti bez prethodnog razmatranja i preciznog određenja granica prenesenih ovlasti. Vlada, s druge strane, ne može temeljem nedefinirane ovlasti za donošenje uredbi djelovati umjesto parlamenta.« BVerfGE 1, 14 (Südweststaat), str. 60. Slično tome, Ustav Italije, u čl. 76. određuje da se »izvršavanje zakonodavne funkcije ne može delegirati bez utvrđivanja načela i kriterija koje vlada mora slijediti« (principi e criteri direttivi), a delegacija se može odnositi samo na »određene objekte« (oggetti definiti). 
19 Rješenje, br. U-I-13/1992 od 11. ožujka 1992. (Nar. nov., br. 22/92). Ustavni sud RH bio je pozvan ocijeniti ustavnost delegirajućeg zakona iz 2005., ali je iz formalnih razloga odbacio prijedlog za ocjenu ustavnosti. Rješenje Ustavnog suda RH, br. U-I-3999/2005, U-I-3182/2006 od 13. veljače 2008. (neobjavljeno). 
20 Nar. nov., br. 39/91 i 53A/91. 
21 Stajalište Ustavnog suda RH u potpunosti podržava S. Sokol koji smatra da »ne postoji nikakvo ustavno ograničenje kad je riječ o širini područja jednog pitanja i o broju pitanja koja se delegiraju. Ne bi bilo suprotno Ustavu ako bi Hrvatski sabor delegirao Vladi, izričito ih navodeći, sve svoje zakonodavne ovlasti.« S. Sokol i B. Smerdel, Ustavno…, cit., str. 219. Drugi hrvatski teoretičari Ustavnog prava uglavnom ne razmatraju tu tematiku i u svojim radovima ne polemiziraju izravno s takvim stajalištem. Primjerice, A. Bačić, »Leksikon Ustava Republike Hrvatske«, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2000., str. 413-414, ne spominje postojanje bilo kakvih spornih pitanja. Istovremeno, iz izvještaja u javnom tisku, proizlazi da je B. Smerdel, u okviru Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, izrazio svoje protivljenje praksi da »uredbe na temelju zakonske ovlasti mijenjaju postojeće zakone« jer time »uvode kaos u pravni sustav zemlje« te naglasio da je »intencija preseljenja zakonodavnih ovlasti na Vladu premošćivanje situacija u kojima je sporost parlamenta problem.« Novi list od 27. rujna 2001., str. 2. i Večernji list od 26. rujna 2001., str. 8. Čini se da je time neizravno izrazio i protivljenje netom opisanom stajalištu prakse, budući da bi prenošenje cjelokupnih zakonodavnih ovlasti Sabora na Vladu bilo očito protivno objema izjavama. Detaljniju elaboraciju ovog stajališta vidi u B. Smerdel, »Hrvatski pravni sustav i ustavno načelo vladavine prava«, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 51, br. 6/2001, str. 1154-1157. 
22 Tijekom 1992., u kratkom razdoblju od 4 mjeseca, bio je na snazi Zakon o određivanju kada prestaju vrijediti uredbe Vlade Republike Hrvatske, donesene na temelju zakonske ovlasti i ovlasti Vlade da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 39/92), čl. 2., koji je doslovno preuzeo ustavnu odredbu i prenosio ovlast reguliranja »pojedinih pitanja iz djelokruga Sabora« ne ograničavajući donošenje uredbi bilo kojim daljnjim uvjetom. 
23 »Vlada Republike Hrvatske podnijet će Hrvatskome saboru izvješće o donošenju uredbe odmah nakon njezinog donošenja, a na svaku sjednicu Hrvatskoga sabora izvješće o uredbama koje je na temelju ovlasti iz članka 1. ovoga Zakona donijela između dviju sjednica Hrvatskoga sabora, odnosno na prvo zasjedanje novoizabranoga Hrvatskoga sabora izvješće o uredbama koje je donijela od dana podnošenja posljednjeg izvješća.« Zakon o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da svojim uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora - čl. 1. st. 4. (Nar. nov., br. 90/96, 104/97 i 131/98), čl. 3. (Nar. nov., br. 102/99, 97/00, 84/01, 113/02, 159/03, 136/04, 115/05, 108/06, 103/07, 116/08 i 121/09). 
24 Vidjeti T. Antić, »Pravno uređenje komunalne djelatnosti javne rasvjete«, u: Zbornik radova sa simpozija o javnoj rasvjeti, Crikvenica 17. i 18. travnja 2008., Hrvatski komitet međunarodne komisije za rasvjetu, 2008. 
25 Vlada RH, Izvješće o uredbama koje je Vlada Republike Hrvatske donijela na temelju zakonske ovlasti nakon 6. prosinca 1995., KLASA: 022-03/93-01/04, URBROJ: 5030105-95-11 od 15. siječnja 1996.; Zastupnički dom Sabora, KLASA: 022-03/93-01/04-0018, sig. 62-96-26. od 1. veljače 1996. 
26 Nar. nov., br. 109/95. 
27 Nar. nov., br. 21/96. 
28 Tako je, primjerice, Savezni ustavni sud Njemačke pojasnio da je zahtjev za suglasnošću Donjeg doma »sukladan Ustavu za ona područja regulacije za koja valja prihvatiti, s jedne strane, postojanje legitimnog interesa zakonodavca da delegira njihovu regulaciju izvršnoj vlasti, a s druge strane, radi iznimne važnosti materije, i potrebu zadržavanja odlučujućeg utjecaja parlamenta na konačan sadržaj uredbe.« Takvim se smatra pitanje carina, carinskih pristojbi i utvrđivanja cijena. Ta područja navedena su samo primjerice, a ostavljeno je otvoreno pitanje koja druga područja imaju takve karakteristike. Nepoštovanje postupovnih zahtjeva dovelo bi do ništavosti uredbe. BVerfGE 8, 274 (Preisgesetz), str. 321. U Italiji gotovo svi delegirajući zakoni sadržavaju obvezu sudjelovanja parlamentarnih odbora. Ustavni sud Italije je od početka svog djelovanja pridavao veliko značenje stajalištima parlamentarnih odbora, smatrajući ih »izravnom emanacijom zakonodavnog tijela«, a ona »osobito pomažu prilikom utvrđivanja volje delegirajućeg subjekta«. Corte costituzionale, odluka od 25. svibnja 1957., br. 60, u: Giurisprudenza costituzionale, 1957., str. 691. i Corte costituzionale, odluka od 25. ožujka 1982., br. 57, u: Giurisprudenza costituzionale, 1982., str. 600. Najrazvijenija je, pak, praksa westminsterskog Parlamenta. Ujedinjeno Kraljevstvo tako poznaje nekoliko različitih negativnih i pozitivnih oblika parlamentarnog nadzora. Podrobnije o ovim pitanjima vidjeti u S. Barić, »Zakonodavna delegacija i parlamentarizam u suvremenim europskim državama«, Organizator, 2009., str. 86-96.