U hrvatskom pravnom sustavu djeca su osobe koje su pod posebnom zaštitom države, te je propisana opća dužnost svih da štite djecu, kao najranjiviju skupinu osoba (čl. 62. i čl. 64. st. 1. Ustava Republike Hrvatske). Djeci pripadaju raznovrsna prava koja su svojstvena samo njima, a kojima je krajnji cilj zaštititi djecu u vremenu njihova odrastanja i sazrijevanja u odraslu osobu. Tako se u obiteljskopravnoj teoriji naglašava važnost pojedinih prava djeteta kao njegovih temeljnih prava, a jedno od njih je svakako pravo na život i zdravlje, koje je, između ostaloga, zajamčeno člancima 6. i 24. Konvencije o pravima djeteta^[1](u nastavku teksta: Konvencija,), kao i člankom 84. Obiteljskog zakona^[2](u nastavku teksta: ObZ). Iz navedenih izvora prava proizlazi da je država dužna djeci osigurati zaštitu njihovih prava i interesa, i to ne samo u obiteljskim odnosima, već i u drugim javnim službama i djelatnostima poput zdravstva i obrazovanja.^[3] Ipak, najveća je odgovornost u ostvarivanju svih djetetovih prava, pa tako i prava na život i zdravlje, na roditeljima, čiju ulogu u tom smislu naglašava i Konvencija (čl. 5.). Ostvarivanje djetetova prava na život i zdravlje ne može se stoga sagledavati bez istodobne odgovornosti roditelja za dijete, te njihove dužnosti i prava da poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se djetetov život i zdravlje očuvali u najvećoj mogućoj mjeri (čl. 84. u svezi s čl. 91.-93. ObZ-a).^[4]Osim toga, roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje uobičajenih i prihvatljivih medicinskih i zdravstvenih postupaka koji služe očuvanju zdravlja (npr. cijepljenje), unaprjeđenju zdravlja (npr. sistematski pregledi, ortopedska pomagala, naočale itd.) ili vraćanju zdravlja u slučaju bolesti (npr. kirurški zahvati, transfuzija krvi itd.).

Pravno uređenje cijepljenja djece u Republici Hrvatskoj regulirano je putem nekoliko propisa. To je, prije svega, Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (u nastavku teksta: Zakon)^[5], Pravilnik o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi (u nastavku teksta: Pravilnik)^[6] i Program obveznog cijepljenja, koji donosi Ministarstvo zdravstva na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (u nastavku teksta: Program obveznog cijepljenja).^[7]

Odredbama Zakona utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za RH, kao i mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, od kojih je jedna i cijepljenje odnosno imunizacija (čl. 1., čl. 9. u svezi s čl. 12.). Zarazne bolesti protiv kojih je cijepljenje obvezno jesu: tuberkuloza, difterija, tetanus, hripavac, dječja paraliza, ospice, crvenka, zaušnjak i virusna žutica tipa B i bolesti prouzročenih s Haemophilus influenzae tip B, dok je cijepljenje protiv virusne žutice tipa B, bjesnoće, žute groznice, kolere, trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti obvezno samo za zakonom određene kategorije osoba (čl. 40.). Ako se roditelji odnosno skrbnici maloljetne djece ne bi pridržavali navedene zakonske obveze, Zakon predviđa novčanu kaznu za prekršaj u iznosu od 2.000,00 kn (čl. 77.).

Ipak, mogući su izuzetci od navedenih pravila. Tako je Pravilnikom, između ostalog, određeno koje kategorije osoba ne podliježu obvezi cijepljenja protiv određenih zaraznih bolesti. Riječ je o osobama kod kojih je liječnik utvrdio da postoje kontraindikacije, koje su propisane samim Pravilnikom, a koje mogu biti privremene ili trajne prirode. O prirodi utvrđenih kontraindikacija ovisi daljnje postupanje liječnika koji cijepljenje može odgoditi uz obvezu da odredi vrijeme naknadne imunizacije ili može cijepljenje ne provesti uz obvezu izdavanja potvrde o trajnim kontraindikacijama (čl. 10.-12.).

Program obveznog cijepljenja propisuje, između ostalog, vrste obveznog cijepljenja u kalendarskoj godini, obveznike provođenja cijepljenja, osobe koje su se obvezne podvrgnuti cijepljenju te način postupanja liječnika u slučajevima kada roditelji odnosno skrbnik odbijaju obvezu cijepljenja maloljetnog djeteta iako na njegovoj strani ne postoje medicinske kontraindikacije za cijepljenje. Postupanje liječnika u slučajevima kada roditelj odnosno skrbnik odbija cijepiti maloljetno dijete usmjereno je prije svega na što kvalitetnije i cjelovitije informiranje roditelja odnosno skrbnika o važnosti, koristima, ali i rizicima cijepljenja. Prema potrebi, liječnik ih upućuje nadležnom epidemiologu radi dodatnog informiranja. Na taj način liječnici ostvaruju važnu ulogu i pridonose ostvarivanju djetetovih prava, jer se pravo na cijepljenje smatra sastavnim dijelom prava djeteta na zdravstvenu zaštitu prema najvišim zdravstvenim standardima (čl. 24. Konvencije), dok se odbijanje obveznog cijepljenja od strane roditelja smatra uskraćivanjem djetetu prava na zdravlje.

Ako roditelji unatoč dobivenim informacijama ustraju u svojoj odluci da ne cijepe dijete, na strani liječnika nastaje nekoliko obveza.^[8] Prije svega, liječnik je dužan zatražiti od roditelja odnosno skrbnika da potpišu izjavu o odbijanju cijepljenja. Jedan primjerak te izjave liječnik je dužan poslati Ministarstvu zdravlja, Upravi za sanitarnu inspekciju, koja nakon prikupljenih podataka podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka (Poglavlje X. toč. 7. Pravilnika u svezi s čl. 77. Zakona). Nadalje, liječnik je dužan obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb o takvom postupanju roditelja odnosno skrbnika.^[9] Na to ga obvezuje odredba ObZ-a prema kojoj je svatko dužan prijaviti centru povredu djetetovih prava, u koje ulazi i pravo djeteta na skrb za život i zdravlje (čl. 132. st. 1. u svezi s čl. 84. i 93. ObZ-a). Nakon primitka takve prijave nadležni centar dužan je odmah ispitati okolnosti konkretnog slučaja te, prema potrebi, poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava i o tome obavijestiti liječnika koji je podnio prijavu (čl. 132. st. 2. u svezi s čl. 134. - 177. ObZ-a). 

U svojoj ocjeni Ustavni sud navodi da je razloge predlagatelja razmotrio s aspekta članka 69. Ustava^[11] jer država ima obvezu zaštititi pučanstvo od zaraznih bolesti, a zakonodavac, prema Ustavu, ima ovlast samostalno odlučiti na koji će način tu obvezu ostvariti, što je učinio propisivanjem obveznog cijepljenja protiv zaraznih bolesti koje su taksativno navedene u Zakonu. Stajalište je Ustavnog suda da se prilikom donošenja spornih odredaba Zakona zakonodavac vodio člankom 69. Ustava i vrijednostima koje se njime štite, jer je propisivanje cijepljenja protiv izrijekom propisanih zaraznih bolesti usmjereno na eliminaciju bolesti iz ukupne populacije, čime se ostvaruje spomenuta pozitivna obveza države iz članka 69. Ustava. Dakle, članak 40. Zakona pokazuje da zakonodavac taj cilj (eliminaciju bolesti iz populacije) želi ostvariti propisivanjem sveopće obvezatnosti pristupanja cijepljenju protiv određenih zaraznih bolesti. Ustavni sud smatra da takav pristup zakonodavca ulazi u područje njegove slobodne procjene i da ne izlazi izvan okvira članka 69. Ustava (toč. 6.5. obrazloženja Rješenja). Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je nedvojbena ovlast zakonodavca da zakonom propiše mjere zdravstvene zaštite, za koje je prema pravilima struke utvrđeno da postižu najpovoljnije rezultate u sprječavanju širenja zaraznih bolesti (čl. 40. Zakona), kao i sankcije za one koji čine prekršaj, ne pridržavajući se propisanih mjera (čl. 77. Zakona). Na taj način do izražaja dolazi i odredba članka 16. Ustava, prema kojoj se prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom (npr. Zakonom), da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi (npr. djeteta kojeg roditelji odbijaju cijepiti, osoba koje zbog medicinskih kontraindikacija nisu cijepljene i osoba kod kojih cijepljenjem nije postignuta zadovoljavajuća zaštita) te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

U nastavku obrazloženja Rješenja ističe se da predlagatelji neosnovano navode da je »ustavno pravo roditelja da odluče da li će djecu imunizirati«. Ne umanjujući važnost koju Ustav daje roditeljskoj odgovornosti, Ustavni sud ponavlja da je zakonska obveza cijepljenja (čl. 40. Zakona) propisana u cilju sprječavanja zaraznih bolesti radi zaštite zdravlja te zaštite prava drugih, zbog čega se navedena zakonska obveza ne može podvesti pod članak 63. st. 1. Ustava, koji uređuje prava i slobode roditelja. Neosnovanim Ustavni sud smatra i mišljenje predlagatelja prema kojem članak 40. Zakona dovodi do diskriminatornih učinaka između djece koja nisu cijepljena i one koja jesu, u odnosu na upis u ustanove predškolskog i osnovnoškolskog odgoja (toč. 6.6.1. obrazloženja Rješenja). Ustavni sud utvrđuje da načelo zabrane diskriminacije u konkretnom slučaju nije relevantno te da se ne može smatrati da je djeci predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta neopravdano uskraćeno pravo na obrazovanje zbog odbijanja cijepljenja. S obzirom na to da je riječ o odvojenim pravima čije puno ostvarivanje na današnjem stupnju razvoja zdravstva i obrazovanja ne može biti s uspjehom dovedeno u korelaciju s aspekta zabrane diskriminacije, Ustavni je sud zauzeo stajalište da razlozi predlagatelja u tom dijelu prijedloga izlaze izvan okvira članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Time je USRH otklonio i posljednji prigovor predlagatelja glede suglasnosti s Ustavom odredaba članaka Zakona.

U ustavnoj tužbi podnositeljica je tvrdila da je odbijanjem cijepljenja postupala u najboljem interesu svoga djeteta, te smatra da njezina osuda »daje mogućnost nadležnim tijelima da njezinu brigu o djetetu, zapravo paušalno i nezakonito tretiraju kao zanemarivanje zdravlja toga djeteta jer je podnositeljica osuđena radi nepridržavanja mjera za zaštitu zdravlja«. Smatrala je da su prava koja se tiču zdravlja ponajprije povrijeđena postupkom liječnika - koji je zbog skupoće imunotestiranja, odbio prijedlog da bi ga trebalo provesti kako bi se isključila opasnost da podnositeljica »žrtvuje« još jedno dijete (ima jedno starije dijete, koje je autistično). Takvim postupkom liječnika, koji bez mjera predostrožnosti, želi cijepiti dijete podnositeljice, a svako je cijepljenje već po sebi rizična medicinska usluga (opasna djelatnost), jednako je provođenju medicinskog, liječničkog pokusa bez privole pacijenta (čl. 23. Ustava), odnosno njegova zakonskog zastupnika, koji je isključivo ovlašten dati, odgoditi ili uskratiti svoju privolu, a u najblažoj varijanti vrijeđa se jedino djetetovo pravo na zdrav život te na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, koja prava dijete opet ostvaruje isključivo po svojem zakonskom zastupniku, smatrala je u ustavnoj tužbi. Neovisno o tome što podnositeljica ne raspolaže sudskom odlukom da je cjepivo doista uzrok autizma kod njezina starijeg djeteta, smatra da »ne možemo zanemariti da je kauzalni neksus kod cjepiva i autizma dokazan u brojnim sličnim sudskim predmetima (od kojih su mnogi teško dostupni prosječnom tražitelju takve sudske prakse, a još više predmeta završeno je nagodbama sa strogim klauzulama tajnosti, s pomoću kojih se otežava transparentno kolanje informacija od javnog interesa).«

Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu utvrdivši da je postupak koji je prethodio ustavnosudskom, pokrenut na temelju obveznog prekršajnog naloga nadležnog upravnog tijela zbog prekršaja iz članka 77. Zakona, protiv kojeg je podnositeljica podnijela prigovor, u povodu kojeg je obvezni prekršajni nalog rješenjem prekršajnog suda stavljen izvan snage te je proveden žurni prekršajni postupak, u kojemu je donesena osporena presuda. Iz pribavljenog spisa i osporene presude razvidno je da je nadležni prekršajni sud u cijelosti proveo postupak na način utvrđen mjerodavnim zakonskim odredbama. Razvidno je da je podnositeljica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje. Osporenom presudom odgovoreno je na sve navode podnositeljice, uz obrazloženje koje je dostatno, logično i ustavnopravno prihvatljivo. Prema ocjeni Ustavnog suda, u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost pa je Ustavni sud ocijenio da podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava.

U odnosu na navod iz ustavne tužbe, prema kojem je svako cijepljenje već po sebi rizična medicinska usluga (opasna djelatnost), Ustavni sud uputio je na svoje Rješenje broj: U-I-5418/2008 i dr. od 30. siječnja 2014. (Nar. nov., br. 22/14), kojim je ocjenjivao suglasnost s Ustavom više odredaba Zakona, te na sljedeće stajalište: »Naime, u slučaju cijepljenja riječ je o obvezi davanja i prihvaćanja zdravstvene usluge standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja prema svim osobama koje joj se moraju podvrgnuti na temelju i u smislu mjerodavnih odredaba ZoZPZB. Stoga u slučaju članka 40. ZoZPZB nije riječ o eksperimentalnom liječenju ili pregledu, na način da osoba bude objekt znanstvenog istraživanja bez svoje suglasnosti ili suglasnosti njezinih roditelja već o dužnosti/obvezi cijepljenja protiv određenih zaraznih bolesti. Propisivanje cijepljenja protiv ZoZPZB-om izrijekom propisanih zaraznih bolesti usmjereno je na eliminaciju bolesti iz ukupne populacije, što je pozitivna obveza države u smislu članka 69. Ustava. Članak 40. ZoZPZB pokazuje da zakonodavac taj cilj želi ostvariti propisivanjem sveopće obveznosti pristupanja cijepljenju protiv određenih zaraznih bolesti. Ustavni sud smatra da takav pristup zakonodavca ulazi u područje njegove slobodne procjene i da ne izlazi izvan okvira članka 69. Ustava.«

U tom postupku pribavljeno je i mišljenje Ministarstva zdravstva KLASA: 034-07/17-01/64, URBROJ: 534-02-1-1/4-17-5 od 15. svibnja 2017.^[12]u svezi s nadzorom nad cjepivima, mogućnosti prethodnog testiranja djece na preosjetljivost od cjepiva, te o povezanosti cijepljenja i autizma, u kojemu je, između ostaloga, navedeno:

» (...) ističemo da svi lijekovi koji su odobreni u Republici Hrvatskoj, pa tako i cjepiva, odobreni su temeljem opsežne dokumentacije, koja, između ostalog, sadrži podatke o svim sastojcima cjepiva, postupku proizvodnje, načinu provjere kakvoće sirovina, međuproizvoda i gotovog cjepiva, stabilnosti, kao i sve prikupljene podatke iz provedenih farmaceutskih (fizikalno- kemijskih, bioloških i/ili mikrobioloških) ispitivanja, nekliničkih (toksikoloških i farmakoloških) ispitivanja i kliničkih ispitivanja. Kakvoću, sigurnost primjene i djelotvornost svakog cjepiva prije davanja odobrenja za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj ocjenjuje Agencija za lijekove i medicinske proizvode (u daljnjem tekstu: HALMED) ili u slučaju cjepiva odobrenih centraliziranim postupkom davanja odobrenja za sve države članice Europske unije, Europska agencija za lijekove (EMA). (...) Odobrenje za stavljanje u promet može se dati samo za lijek/cjepivo za koji je temeljem stručno-znanstvene ocjene utvrđeno da je odgovarajuće farmaceutske kakvoće te da je korist njegove primjene veća od rizika. Dakle, sve navedeno odnosi se na postupak prije nego što se cjepivo stavlja u promet.

Nakon što cjepivo dobije odobrenje, prije stavljanja u promet za svaku pojedinu seriju odobrenog cjepiva provodi se posebna provjera kakvoće. Od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju posebna provjera kakvoće cjepiva provodi se na razini Europske unije te se temelji na njezinoj pravnoj stečevini. Dakle, posebnu provjeru kakvoće svake serije cjepiva prije stavljanja u promet u zemljama Europske unije provodi ovlašteni službeni laboratorij HALMED-a ili ovlašteni službeni laboratorij nadležnog regulatomog tijela druge zemlje članice Europske unije, Europskog gospodarskog prostora ili Švicarske. (...)

Osim toga, HALMED temeljem svojih zakonskih ovlasti, kontinuirano prati lijekove/cjepiva i nakon njihova stavljanja u promet putem sustava farmakovigilancije, koja je Zakonom definirana kao skup aktivnosti vezanih uz otkrivanje, procjenu, razumijevanje, prevenciju i postupanje u slučaju nuspojava lijekova kao i novih saznanja o škodljivosti primjene lijekova.(...)

Testiranje na preosjetljivost na pojedine sastojke cjepiva prije cijepljenja indicirano je samo u one djece kod koje se na temelju anamneze i/ili medicinske dokumentacije postavi sumnja ih utvrdi postojanje preosjetljivosti.

Zahtjev za rutinskim dokazivanjem neprisutnosti alergije na sastojke cjepiva kao preduvjet za odluku o cijepljenju djeteta je pogrešno tumačenje navoda o kontraindikacijama u uputama i sažetku opisa svojstva lijeka. Kontraindikacija za primjenu cjepiva je već poznata preosjetljivost na sastojke cjepiva, a ne nedostatak dokaza o neosjetljivosti na sastojke cjepiva.

Postojanje preosjetljivosti na sastojke cjepiva znači da je već otprije poznato ili postoji visoka sumnja na temelju anamneze i/ili medicinske dokumentacije da je dijete preosjetljivo na neki od sastojaka cjepiva te ga zbog toga ne može primiti ili ga, ako je njegova primjena nužna, treba primiti u kontroliranim bolničkim uvjetima uz prethodnu obradu alergologa.

Liječnik stoga prije svakog cijepljenja treba procijeniti postoji li kod djeteta sumnja na preosjetljivost pomoću nekoliko jednostavnih pitanja:

- je li dijete imalo reakcije na prethodnu dozu cjepiva te ako je, procijeniti je li ona mogla biti posljedica preosjetljivosti (npr. urtikarija ili angioedem),

- je li dijete alergično na ikakve lijekove ili hranu te ako je, procijeniti na temelju poznatog sastava cjepiva postoji li rizik od reakcije preosjetljivosti na cjepivo (npr. alergija na jaja, želatinu, proteine mlijeka, određene antibiotike),

- kakvo je zdravstveno stanje djeteta te postoji li na temelju anamneze ili medicinske dokumentacije sumnja na bolest koja se pogoršava zbog kontakta s alergenima (npr. teška astma).

Ako je na bilo koje od navedenih pitanja odgovor potvrdan, potrebno je dijete uputiti alergologu na obradu.

Nigdje na svijetu djeca se ne testiraju na sastojke cjepiva prije njegove primjene radi dokazivanja neprisutnosti preosjetljivosti ako nema razloga posumnjati na preosjetljivost. Reakcija preosjetljivosti na neku tvar je posljedica prethodne senzibilizacije imunološkog sustava na tu istu tvar. To znači da tijelo neće odmah pri prvom kontaktu s tom tvari razviti alergijsku reakciju, već će je imunološki sustav na neki način ,,zapamtiti“ kako bi ju pri ponovnom kontaktu odmah prepoznao kao opasnost i brzo reagirao s ciljem da ju ukloni iz organizma. (...)

Međutim, teorijski dijete može primiti isto cjepivo više puta, bez ikakvih alergijskih reakcija, a onda da nakon npr. četvrte doze razvije simptome alergije. Razlog tome je što se na neku tvar možemo senzibilizirati bilo kada, a ne nužno i isključivo pri prvom kontaktu s njom. To je dobro poznato iz prakse, gdje su zabilježeni slučajevi da je osoba, primjerice, bez problema primila penicilinske injekcije puno puta tijekom života, a onda bez ikakvih naznaka razvila anafilaktičku reakciju na penicilin, iako prethodno nikada nije imala znakove alergije. (...)

Nelogičnost i neprovedivost zahtjeva za rutinskim utvrđivanjem nepostojanja preosjetljivosti ogledava se u činjenici da bi se prema istom načelu takva obrada morala provoditi i prije uvođenja svake namirnice u prehranu djeteta, prije primjene svakog lijeka kod djeteta, prije primjene svakog kozmetičkog pripravka jer za sve njih i hranu i lijekove i razne kreme i šampone za bebe, a ne samo za cjepiva, vrijedi da je njihova primjena kontraindicirana u slučaju postojanja preosjetljivosti na njihove sastojke. (...)

Brojnim je epidemiološkim studijama, provedenim na stotinama tisuća djece, potvrđeno da ni jedno cijepljenje nije povezano s razvojem bolesti autističkog spektra. U skladu s time, ne postoji niti je opravdano prije cijepljenja ikakvo testiranje cjepiva, niti djeteta koje se treba cijepiti, s ciljem procjene rizika od razvoja bolesti iz autističnog spektra. Naime, cijepljenje ne povećava rizik od autizma.«


[1] Konvencija o pravima djeteta, Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori, br. 15/90. Preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske na temelju notifikacije o sukcesiji (Nar. nov., br. 12/93 i 20/97).
[2] Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 103/15).
[3] Alinčić, M., Hrabar, D., Jakovac-Lozić, D., Korać Graovac, A.: Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007. (u nastavku teksta: Alinčić et al., op. cit.), str. 9, 223-224, 228-229.
[4] Alinčić et al., op. cit., str. 219, 227 i 243.
[5] Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Nar. nov., br. 79/07, 113/08, 43/09 i 22/14).
[6] Pravilnik o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi (Nar. nov., br. 103/13).
[7] Trogodišnji Program obveznog cijepljenja u Hrvatskoj u 2014.-2016. godine, Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
[8] Roditelji odnosno skrbnik mogu odbiti cijepiti dijete jer prema ObZ-u oni zastupaju dijete u medicinskim postupcima (čl. 99., čl. 219. st. 1. i čl. 227.) Skrbnik bi mogao odbiti cijepljenje maloljetnog štićenika samo ako bi prethodno ishodio odobrenje centra (čl. 228. ObZ-a). Centar takvu odluku skrbnika može odobriti samo ako bi na strani maloljetnog štićenika postojali opravdani razlozi (npr. medicinske kontraindikacije).
[9]  Istu obvezu imaju i ostali zdravstveni djelatnici te sanitarni inspektori koji su upoznati s takvim postupanjem roditelja odnosno skrbnika.
[10] U nastavku teksta: Rješenje.
[11] Čl. 69. st. 1. i 3. Ustava: »Svatko ima pravo na zdrav život. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.«
[12]  Navedeno mišljenje nalazi se u dokumentaciji predmeta U-III-7725/2014.