Međutim, prvotna vladavina u Kongu bila je privatne naravi. Naime, kako belgijski kralj Leopold II. nije uspio nagovoriti belgijsku vladu da podrži kolonijalnu ekspanziju na Kongo, s pomoću brojnih zapadnih zemalja na Berlinskoj konferenciji 1885. dobio je potporu da to područje postane njegova kolonija pod imenom Slobodna Država Kongo, koja kao takva nije pripadala Belgiji. Vlasništvo je dobio tako što je europske zemlje uvjerio da će vladavina imati isključivo humanitarni i filantropski aspekt te da se trgovina neće oporezivati niti će se stvarati monopoli. Međutim, stvarnost je bila daleko od postavljenih ciljeva: umjesto poticanja ekonomskog razvoja i društvenih promjena, Leopoldova administracija nesmiljeno se okorištavala prirodnim bogatstvima na najgrublji način: vadila je slonovaču, gumu i minerale korištenjem ropskog rada te sakaćenjem, premlaćivanjem i ubijanjem u slučaju neposlušnosti i sl. Iako su se izvještaji o zločinima kontinuirano pojavljivali, tek je Casemontovo izvješće, koje je sastavio britanski diplomat Roger Casemont, dovelo do stvarnog suočavanja s Leopoldovim načinom vladanja u Kongu. Kopije izvješća britanska je vlada poslala belgijskoj, kao i drugim državama koje su bile potpisnice Berlinskog sporazuma iz 1885., a britanski parlament je nakon toga zahtijevao sastanak zemalja potpisnica radi preispitivanja samog sporazuma. Pod pritiskom belgijskog parlamenta, kralj Leopold je nevoljko osnovao neovisno istražno povjerenstvo, čiji su rezultati istrage u cijelosti potvrdili Casemontovo izvješće. Iako je nakon toga došlo do uhićenja i kažnjavanja dužnosnika koji su bili odgovorni za ubojstva, kralj Leopold uspio je zadržati osobnu kontrolu nad Kongom sve do 1908., kada je, 18. listopada 1908., belgijski parlament usvojio Kolonijalnu povelju o belgijskoj aneksiji Slobodne Države Kongo, koja je postala operativna 15. studenog 1908. Povelja ima šest poglavlja: Prvo poglavlje odnosi se na status Belgijskog Konga, Drugo poglavlje na prava Belgijanaca, stranaca i domaćeg stanovništva (domorodaca), Treće poglavlje odnosi se na izvršavanje ovlasti, Četvrto poglavlje uređuje Ministra kolonije i Kolonijalno vijeće, Peto poglavlje uređuje vanjske odnose, a Šesto poglavlje sadržava Opće odredbe.¹

Kad je riječ o pravnom statusu Belgijskog Konga, ono prema Povelji ima zasebnu osobnost u odnosu na matičnu zemlju i uređuje se posebnim zakonima. Imovina i obveze Belgije i kolonije su odvojene, slijedom čega je plaćanje rente isključiva odgovornost kolonije (članak 1.). Glede prava Belgijanaca, stranaca i domorodaca, svi stanovnici kolonije uživaju prava priznata određenim člancima belgijskog Ustava te se nikakve mjere u vezi s tiskom ne smiju poduzimati osim u skladu sa zakonom. K tome zabranjuje se prisilni rad (članak 2.).²

Belgijski Kongo ostao je ipak pod snažnim utjecajem Leopoldove vladavine (uz ograničenja koja je imao i u Belgiji), što je bilo posebno vidljivo u kontekstu organizacije vlasti: kralj je uz izvršnu vlast, s ministarskim supotpisom imao i zakonodavne ovlasti, a imenovao je i sudske dužnosnike. S tim u vezi, položaj ministra kolonija bio je osobito važan jer je on bio jedini ovlašten supotpisati kraljeve akte koji se odnose na Kongo. Kolonijalno vijeće iz istog poglavlja sastojalo se od predsjednika i četrnaest vijećnika, od kojih je osam birao kralj, tri belgijski Senat, a tri belgijski Zastupnički dom i raspravljalo je o svim pitanjima koja mu je dostavljao i postavljao kralj. Povelja je imala i dio koji se odnosio na običajno pravo koje je uređivalo osobni status autohtonih naroda, s tim da je bilo podređeno belgijskom javnom poretku i njegovim zakonima.

Belgija je ostala u Kongu do 1960., kada je ova zemlja stekla neovisnost pod imenom Republika Kongo. Kako je ubrzo nakon toga susjedna francuska kolonija Srednji Kongo također stekla neovisnost i usvojila isto ime, belgijski Kongo dobio je ime Demokratska Republika Kongo, dok je francuski Kongo zadržao ime Republika Kongo.

1 Izvor: https://www.droitcongolais.info/files/1.02.-Charte-coloniale-de-1908.pdf
2 Ibid.