1. Uvod
Svrha je antidiskriminacijskog prava omogućiti svakom pojedincu jednak i pravedan pristup mogućnostima koje nudi društvo. Svakodnevno odlučujemo s kim ćemo se družiti, gdje kupovati i slično, pri čemu izražavamo subjektivne sudove, dajući prednost određenim stvarima i subjektima. No, ponekad se možemo naći u funkciji nadređenih ili donositi odluke koje mogu izravno utjecati na tuđe živote - kao poslodavci, državni službenici, vlasnici trgovina ili liječnici možemo odlučivati o načinu korištenja javnih ovlasti ili isporuke privatnih dobara i usluga. U takvim neosobnim kontekstima antidiskriminacijsko pravo utječe na naše odluke na dva načina: prvo, njime se nalaže da se s pojedincima u sličnoj situaciji treba postupati na sličan način, a ne nepovoljnije samo zbog nekog njihova »zaštićenog« obilježja (izravna diskriminacija), a drugo -
 da se s pojedincima u različitoj situaciji treba postupati različito u onoj mjeri u kojoj je to nužno da bi im se omogućio jednak osobni pristup određenim mogućnostima (neizravna diskriminacija).¹ Ovaj članak bavi se pravno zaštićenim osnovama u antidiskriminacijskom pravu propisanim Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda² (u nastavku teksta: Konvencija), a razrađenim u praksi Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: Sud).

Članak 14. Konvencije glasi: 

U Konvenciji ne postoji opća obveza nediskriminacije. Zaštita na temelju članka 14. Konvencije ne postoji samostalno nego je povezana s drugim temeljnim pravima iz Konvencije, zbog čega govorimo o nesamostalnoj pravnoj prirodi članka 14. Ne postoji mogućnost da u postupku pred Sudom bude utvrđena samostalna povreda članka 14. - uvijek je to u kombinaciji s povredom nekog drugog članka kojim se štite materijalna konvencijska prava.

Svrha je članka 14. Konvencije da se pojedinci zaštite od diskriminacije u uživanju (samostalnih) materijalnih ili supstancijalnih prava zajamčenih odredbama Konvencije i pripadajućih joj protokola. Zabrana diskriminacije u smislu članka 14. ne može se, stoga, smatrati ni zasebnim (samostalnim) materijalnim ili supstancijalnim konvencijskim pravom. U literaturi se ono naziva i »akcesornim pravom« (accessory right) na jednakost u uživanju supstancijalnih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom.⁴

U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva⁵tri podnositeljice zahtjeva tvrdile su da su povrijeđeni članak 8. (obiteljski život) i članak 14., jer je na temelju britanskih zakona o useljavanju strancima muškog spola bilo teže pridružiti se svojim zaručnicama i suprugama koje zakonito borave u Ujedinjenom Kraljevstvu, nego što je bilo strankinjama u istom položaju. Nalazeći da članak 8. nije prekršen, Sud je primijetio da države ugovornice nisu dužne poštovati izbor zemlje boravka bračnog para, pa prema tome ne moraju ni dopustiti useljenje bračnim drugovima koji nisu njihovi državljani. Međutim, Sud je zaključio da je Ujedinjeno Kraljevstvo prekršilo članak 14. u svezi s člankom 8., ističući da se pojam diskriminacije u smislu članka 14. odnosi, u načelu, na predmete u kojima se bez dovoljnog opravdanja s nekom osobom ili grupom postupa nepovoljnije nego s drugom, čak i kad se Konvencijom ne traži povoljnije postupanje.

Akcesornu prirodu članka 14. Sud je u tom predmetu istaknuo na sljedeći način: 

U predmetu Schmidt i Dahlstrom protiv Švedske⁶ Sud je zaključio da je postojanje vrlo slabe i tanke veze između članka 14.Konvencije i nekoga materijalnog prava koje proizlazi iz Konvencije, dovoljno dabi se aktivirale odredbe članka 14. protiv diskriminacije. Navedeni se predmetodnosio na određeni broj štetnih i represivnih mjera prema članovima sindikatakoje su poduzete nakon što su oni proveli štrajk. Osporene mjere - među njima iretroaktivno smanjenje plaća - same po sebi nisu konstituirale povredu nijednogmaterijalnoga konvencijskog prava. Ipak, Sud je zaključio da su temjere bile u svezi s člankom 11. Konvencije odnosno s pravom sindikata da štitiinterese svojih članova i da je potpuno legitimno u okolnostima konkretnogslučaja razmotriti pitanje diskriminacije.

Dakle, da bi se dokazalo kršenje članka 14. u svezi s nekim temeljnim pravom, tužitelj ne mora istaknuti kršenje toga temeljnog prava. Dovoljno je da se iznese kršenje članka 14. u svezi s tim temeljnim pravom.

Te nabrojene osnove samo su primjerice navedene, razlike na temelju i drugih klasifikacija mogu biti također zabranjene.⁷

3.1. Spol
Spolnu diskriminaciju relativno je jednostavno definirati - to je diskriminacija temeljena na činjenici da je neka osoba žena ili muškarac. 

Sud je u lipnju 2009. donio prvu presudu koja se izravno bavi nasiljem u obitelji, kao rodno zasnovanim nasiljem i oblikom diskriminacije žena, u smislu članka 14. Konvencije. Radi se o predmetu Opuz protiv Turske⁸, u kojem je prvi put jasno istaknuto da nasilje u obitelji nije privatni ili obiteljski problem, nego pitanje javnog interesa, koji zahtijeva djelotvorno djelovanje države. 

Podnositeljica zahtjeva N. O., turska je državljanka, koja se vjenčala s H. O. u studenom 1995. godine. Od početka veze imali su ozbiljne probleme, a sad su razvedeni. U razdoblju od travnja 1995. do ožujka 1998. dogodila su se četiri incidenta u kojima se H. O. nasilno ponašao i prijetio podnositeljici i njezinoj majci.⁹

Podnositeljica je u svom zahtjevu navela da turske vlasti nisu zaštitile pravo na život njezine majke te da činjenica da tursko zakonodavstvo ne predviđa zaštitu žena od obiteljskog nasilja predstavlja povredu člana 14. Konvencije. 

Sud je zaključio da su turske vlasti pogrešno smatrale da je ovdje riječ o »obiteljskoj stvari« i da je smrtni ishod bio predvidljiv. Sud je zaključio da nacionalne vlasti nisu ispunile pozitivnu obvezu da takvo nasilje spriječe, niti su poduzele djelotvorne mjere u tijeku istrage ubojstva, kao i da nisu zaštitile pravo na život majke podnositeljice, čime su prekršili članak 2. Konvencije. Sud je utvrdio da je došlo do povrede članka 14., pri čemu je za dokaze uzeo i izvješća dviju nevladinih organizacija (Amnesty international i lokalne nevladine organizacije), koje država nije osporila. Iz tih izvješća Sud je izveo zaključak da vlasti toleriraju obiteljsko nasilje i da pravni lijekovi na koje ukazuje država, nisu djelotvorni. Podnositeljica je dokazala da su žrtve u obitelji mahom žene.¹⁰

Od ostalih predmeta značajno je spomenuti i slučaj Unal Tekeli protiv Turske.¹¹A. T. državljanka je Turske, nastanjena u Izmiru. Dok je bila odvjetnička vježbenica, udala se 1990. i uzela muževljevo prezime. Kako je u profesionalnom životu bila poznata po svom djevojačkom prezimenu - Unal, nastavila ga je koristiti ispred svog zakonskog prezimena. Podnositeljica zahtjeva je 1995. inicirala postupak pred prvostupanjskim sudom u Turskoj tražeći dozvolu da koristi samo svoje djevojačko prezime. Prvostupanjski sud taj je zahtjev odbacio, obrazlažući da Građanski zakonik Turske zahtijeva da udana žena nosi prezime svog supruga tijekom braka. Podnositeljica je izjavila žalbu, ali neuspješno. Turski zakon reformiran je 1997. i dopušteno je da udane žene stave svoje djevojačko prezime ispred prezimena supruga, ali ne da mogu koristiti samo svoje. Podnositeljica se pozvala na povredu članka 14. (zabrana diskriminacije) zajedno s člankom 8. (pravo na zaštitu privatnog života), tvrdivši da je došlo do diskriminacije i da je postupanje države dovelo do neopravdanog miješanja u njezin privatni život, što nije bio slučaj za muški spol, jer su oženjeni muškarci mogli nastaviti nositi vlastito prezime nakon stupanja u brak. Sud je utvrdio da je činjenica da udana žena ne može nositi svoje djevojačko prezime, dok je oženjenom muškarcu to omogućeno, nesumnjivo posljedica »različitog tretmana« po osnovi spola. Sud je odbacio argument Turske da takav režim potječe iz tradicije održavanja jedinstva obitelji, uz obrazloženje da to nije objektivno i razumno opravdanje i da je u ovom slučaju došlo do povrede članka 14.

3.2. Razlike na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože i pripadnosti nacionalnoj manjini
Sud vrlo ozbiljno shvaća diskriminaciju na temelju rase i etničke pripadnosti. Rasno motivirano zlostavljanje jedno je od najtežih povreda članka 14. u svezi s člankom 3. Konvencije. 

U presudi Nachova i drugi protiv Bugarske¹²Veliko vijeće Suda dalo je sljedeću definiciju »rasno motiviranog nasilja«:

Praksa Suda u području rasno motiviranog nasilja izgrađena je tek prije nekoliko godina i gotovo je u cijelosti vezana uz utvrđivanje povreda koje se odnose na diskriminaciju Roma.¹³

Republika Hrvatska susrela se s tom teškom povredom u slučaju Šećić protiv Hrvatske¹⁴. Ta je presuda načelno važna zbog dva razloga. Prvo, Sud je u slučaju Šećić sistematizirao svoju dotadašnju praksu u svezi s pozitivnimobvezama država ugovornica u kontekstu povrede članka 3. Konvencije, kad se radio rasno motiviranoj povredi konvencijske zabrane zlostavljanja. Drugo, Sud je u toj presudi prvi put utvrdio i tzv. horizontalni aspekt obveze države ugovorniceda otkrije rasističke motive nasilja, izražavajući stajalište da su te obvezedržava ugovornica jednake i kad je rasno motivirano djelo počinila privatna osoba,a ne samo pripadnik državnog aparata sile. Na taj je način Sud dopuniodo tada utvrđene procesne pozitivne obveze država ugovornica prema članku 14.u odnosu na članak 3. Konvencije i njihovim tzv. horizontalnim učinkom.

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pretrpio rasno motivirano zlostavljanje zbog svog etničkog (romskog) podrijetla od strane skinheadsa, ali i da je pretrpio zlostavljanje zbog naknadnog postupka koji su provele hrvatske vlasti u povodu kaznene prijave koju je podnio protiv nepoznatih počinitelja. 

Slučaj Moldovan i drugi protiv Rumunjske (br. 2.)¹⁵odnosio se na spor između romskih i neromskih stanovnika rumunjskog sela, koji je rezultirao time da je svjetina neroma ubila nekolicinu romskih muškaraca, ozlijedila druge i uništila romske domove i imovinu. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je policija poticala svjetinu u uništavanju romske imovine u selu. Također, tvrdili su da su zbog svog etničkog podrijetla bili žrtve diskriminacije od strane sudbenih tijela i službenika, što se protivi članku 14. Konvencije. Posebice ističu primjedbe službenika koje su bile jasan proturomski obojane i propust vlasti da poprave njihovu situaciju.¹⁶

Sud je nadalje istaknuo opetovane diskriminacijske primjedbe vlasti u cijelom slučaju tijekom određivanja prava podnositelja zahtjeva sukladno članku 8., kad su odbile njihove zahtjeve i kad su sve do 2004. odbijale dosuditi nenovčane naknade za uništenje njihovih obiteljskih kuća. Sud je istaknuo da vlada nije dostavila nikakvo odobrenje za tu razliku u postupanju s podnositeljima zahtjeva. U skladu s tim, zaključio je da je bilo kršenja članka 14. Konvencije u svezi s člancima 6. i 8.

Predmet Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine¹⁷bio je prvi slučaj u kojem se donesena odluka temeljila na Protokolu 12. Podnositelji, gospodin Sejdić i Finci romskog su odnosno židovskog podrijetla i zbog toga se nisu mogli kandidirati na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo. Naime, za okončanje sukoba u Bosni i Hercegovini u devedesetima, kao dio mirovnog sporazuma postignuta je nagodba o podjeli vlasti među trima etničkim skupinama. To je uključivalo dogovor da svaki kandidat na izborima mora iskazati svoju pripadnost bošnjačkoj, srpskoj ili hrvatskoj zajednici. Podnositelji, čije je podrijetlo bilo židovsko odnosno romsko, odbili su to učiniti, pozivajući se na diskriminaciju po osnovi rase i etniciteta. Neizjašnjavanje podnositelja zahtjeva o svojoj pripadnosti nekom od »konstitutivnih« naroda onemogućilo ih je da se kandidiraju za Dom naroda odnosno Predsjedništvo. Sud je u obrazloženju presude istaknuo da je tužena država, nakon što je postala članica Vijeća Europe i ratificirala Konvenciju i njezine protokole, prema vlastitoj želji pristala poštovati relevantne standarde. Posebno je naglasio da je »diskriminacija na račun nečijeg etničkog podrijetla oblik rasne diskriminacije«. Sud je nadalje našao da, usprkos osjetljivim elementima mirovnog sporazuma, takva diskriminacija nije mogla biti opravdana. Nalaz Suda o rasnoj diskriminaciji u ovom slučaju ilustrira međudjelovanje između etniciteta i vjeroispovijedi.


1 Više o tome vidjeti: Priručnik o europskom antidiskriminacijskom pravu, Agencija Europske unije za temeljna prava 2010., Vijeće Europe 2010., str. 21 - u nastavku teksta: PRIRUČNIK. 
2 Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10. 
3 U izvornom tekstu na engleskom jeziku članak 14. Konvencije nosi naziv »Prohibition of Discrimination« i glasi: »The enjoyment of the rights and freedoms set forth in this Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association, with a national minority, property, birth or other status.« 
4 Tako Jasna Omejec, Zabrana diskriminacije u praksi Europskog suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 59, No 5, listopad 2009., str. 886; vidjeti Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Strasbourški acquis, drugo dopunjeno izdanje, Novi informator, 2014. 
5 Predmet, br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81), 28. svibnja 1985., vidjeti i na www.echr.coe.int. 
6 Predmet, br. 5589/72 od 6. veljače 1976. 
7 To mogu biti, primjerice, bračni status, zakonitost ili nezakonitost po rođenju, profesionalni status te vojni status ili čin. 
8 Predmet, br. 33401/02 od 9. lipnja 2002. 
9 Riječ je o teškim premlaćivanjima, H. O. je prijetio nožem te nasrnuo na podnositeljicu i njezinu majku automobilom. O svemu postoji medicinska dokumentacija. Protiv H. O. tri puta je pokrenut kazneni postupak zbog prijetnji smrću, nanošenja teških tjelesnih povreda i pokušaja ubojstva, međutim nakon što su podnositeljica i njezina majka povlačile kaznene prijave, domaći sudovi obustavljali su postupak. Značajno je napomenuti da je prema Kaznenom zakoniku Turske nužna kaznena prijava da bi se postupak mogao nastaviti. U listopadu 2001. H. O. je sedam puta nožem izbo podnositeljicu zahtjeva te je optužen za napad nožem i osuđen na novčanu kaznu. Majka podnositeljice zatražila je pritvor za H. O., navodeći da su ona i kći u prethodnim incidentima morale povući prijave zbog njegovih prijetnji smrću. Godine 2002. podnositeljica i majka odlučuju se odseliti, međutim H. O. zaustavlja kombi za selidbu i puca u podnositeljičinu majku, koja je na licu mjesta umrla. U ožujku 2008. H. O. osuđen je zbog ubojstva i nezakonitog posjedovanja oružja, na doživotnu robiju, ali je pušten na slobodu do okončanja žalbenog postupka. U travnju 2008. podnositeljica traži od vlasti da poduzmu nužne mjere u cilju njezine zaštite, s obzirom na to da joj je H. O. opet počeo prijetiti, ali vlasti ne poduzimaju takve mjere. 
10 Tako Turska stvara klimu pogodnu za obiteljsko nasilje. Važnost te presude ogleda se u činjenici da je Sud utvrdio da je prekršena zabrana diskriminacije na osnovi rodne pripadnosti. 
11 Predmet, br. 29865/96 od 16. studenoga 2004. 
12 Predmet, br. 43577/98 od 6. srpnja 2005. 
13 Vidjeti kod J. Omejec, op. cit., str. 900-902. 
14 Predmet, br. 40116/02 od 31. svibnja 2007. 
15 Presuda, br. 41138/98 i 64320/01 od 12. srpnja 2005. 
16 Sud je istaknuo da su napadi bili usmjereni protiv podnositelja zahtjeva zbog njihova romskog podrijetla. Iako Sud nije bio ratione temporis ovlašten ispitati stvarno spaljivanje kuća podnositelja zahtjeva i ubojstva članova njihove rodbine, istaknuo je da se čini da je romsko podrijetlo podnositelja zahtjeva bilo odlučujuće za duljinu i ishod domaćeg postupka, nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Rumunjsku. 
17 Presuda, br. 27996/06 od 22. prosinca 2009.