1. Uvod
1. Aleatorni ugovori kao pojam postoje u općem pa tako i u hrvatskom građanskom pravu, odnosno u građanskom pravu u Republici Hrvatskoj.

Nikad se nismo zanosili sintagmom »hrvatsko građansko pravo« jer bi to bilo protivno samoj prirodi građanskog prava, a također i našoj povijesnoj baštini primljenoj preko austrijskog OGZ-a i temeljenoj na izvornim zasadama rimskog privatnog prava. Razdoblje socijalizma (kako onog tvrdog državno-etatističkog, tako i onog zurovskog - Zakon o udruženom radu iz 1976.) valja uzeti samo kao privremeno skretanje s tog povijesnog puta. Povijesne istine radi valja reći da je i u razdoblju socijalizma bilo značajnih zakona na crti poštovanja općeg građanskog prava (ponajprije ZOO iz 78.).

2. Izraz »aleatorni ugovori« ne sadržava niti jedan propis građanskog prava u Republici Hrvatskoj (ni Zakon o obveznim odnosima, a niti bilo koji drugi propis)¹. To je isključivo koncept znanosti i prakse građanskog prava.

Ovakva konstatacija metodološki otežava »traženje« aleatornih ugovora; njih nećemo naći ni pod kakvom »rubrikom« aleatornosti nego ih možemo tražiti isključivo prema njihovu sadržaju kojeg valja teoretski poznavati.

3. Treba govoriti baš o »aleatornim ugovorima«, ne npr. o »aleatornim pravnim poslovima«. Naša analiza (koju ćemo ovdje izložiti) pokazala je, naime, da elementi aleatornosti moraju biti na obje strane (vjerovničkoj i dužničkoj), tj. da se mora raditi isključivo o dvostranim pravnim poslovima - ugovorima. Podsjetimo se ovdje na malu dogmatiku civila da (iako kvantitativno daleko manje) postoje i jednostrani pravni poslovi (ponuda, prihvat, javno obećanje nagrade, izdavanje vrijednosnih papira, pa u izvjesnom smislu i sastavljanje oporuke) na koje se fenomen aleatornosti ne odnosi.

4. Pridjev »aleatoran« dolazi od latinske riječi - imenice alea, i pridjeva aleatorius, što znači kocka. Ne misli se, dakako, na kocku u geometrijskom smislu riječi, pa niti u njezinom rimsko-povijesnom značenju (Cezarova izjava »alea iacta est« kao metafora neopozivo donesene odluke, ali i odluke u smislu »idemo pa što bude«). Težište pojma aleatornosti je na neizvjesnosti, slučajnosti, nepoznatosti ishoda nekog pravnog odnosa; u trenutku sklapanja aleatornog pravnog posla neizvjesno je (nepoznato) kakva će biti obveza koje strane iz ugovora pa čak se ne zna ni koja će biti vjerovnik a koja dužnik.

5. Ideja »idemo u neizvjesnost« suprostavlja se nekim općim, čak primarnim načelima građanskog prava i prava uopće: jednakosti i ravnopravnosti stranaka), pravnoj sigurnosti, načelu jednake vrijednosti davanja (do ut des), zahtjevu predvidljivosti prava itd. Ona je (ideja aleatornosti), s druge strane, ipak na općoj crti poštovanja stranačkih dispozicija (što je - podsjetimo se - zapravo prvo načelo građanskog prava) koje ima jedino ograničenje u poštovanju pravila javnog poretka, odnosno sustava prinudnih pravnih normi i prinudnih pravila uopće (tu uključujemo i pravilo općeg i poslovnog morala u dijelu gdje ta pravila čine sastavni dio »javnog poretka«).

6. Aleatorni ugovori kreirani na neizvjesnosti budućeg stanja relevantnih činjenica, honoriraju spretnije, sretnije, poslu vičnije, a vrlo često i gospodarski moćnije subjekte građanskog i trgovačkog prava. To je onda uvijek i povećani rizik za one koji su manje osposobljeni ili možda uopće nisu osposobljeni za takve »utakmice«; nerijetko zov aleatornosti potiče i najrazličitije avanturiste koji pouzdanjem u takvu vrstu ugovora žele doći do brze i lake zarade (objektivno to ne samo da nije sigurno ni neizvjesno nego vrlo često završi teškim imovinskim gubicima i osobnim razočaranjima).

Pitanje (ne) valjanosti aleatornih ugovora, načina i pretpostavki njihova sklapanja, mogućnosti njihova raskida ili promjene i sl., dobivaju, stoga, posebno značenje, a i posebne pravne karakteristike.

7. Elemenata aleatornosti ima u mnogim ugovorima građanskog i trgovačkog prava, ali nisu zbog toga svi ti ugovori »aleatorni ugovori«. O tome ćemo u ovom članku reći u nastavku, ali valja već uvodno reći da svaka aleatornost ne čini ipso facto neki ugovor aleatornim u preciznom tehničko-pravnom smislu te riječi.

2. Pojmovna određenja pitanja aleatornosti u građanskom pravu
1. Na razini teorije građanskog prava, dakle, aleatornost znači pojavu gdje se u trenutku sklapanja ugovora ne zna kakav će biti sadržaj činidbe koja će se izvršiti ili se ponekad ne zna čak niti to hoće li se ta činidba uopće trebati izvršiti. 

Ispunjenje pravnog posla je ili nesigurno, odnosno neizvjesno (ungewiss) ili rizično (riskant) ili zavisi od slučaja (vom Zufall bestimmt).

Također se ponekad ne zna kakve će biti stranačke uloge u trenutku kad bude relevantno ispunjenje pravnog posla (primjerice, kod oklade ili igre).

2. Više europskih zakonodavstava (austrijski OGZ par. 1267-1292, njemački BGB čl. 762.-764., talijanski Codice civile čl. 1448.-1469.) daju čak (što je inače rijetkost) pravnoj teoriji posve sukladnu definiciju aleatornih ugovora.

Nema dvojbi da smo ovim putem (napose preko austrijskog prava) i mi u Republici Hrvatskoj baštinili takav europski koncept aleatornih ugovora.

3. To ipak ne znači da aktualno građansko pravo u Republici Hrvatskoj poznaje baš iste aleatorne ugovore koje, primjerice, poznaje austrijsko ili njemačko pravo, odnosno da ti ugovori imaju u svemu slične sadržaje. Razlika ima, ali je temeljni koncept aleatornosti isti i to je u ovoj materiji najbitnije.

4. Uvodno smo napomenuli da mnogi ugovori u građanskom i trgovačkom pravu imaju elemente aleatornosti, ali zbog toga nisu »aleatorni« u užem, pravno-tehničkom smislu te riječi u građanskom pravu.

Tu važnu distinkciju treba malo više pojasniti. Uzmimo, primjerice, jedan ugovor o građenju ili (još bolje) pronalaženju nafte s duljim trajanjem (5, 10 pa i više godina). Tijekom trajanja ovog pravnog odnosa mnoge se stvari mogu izmijeniti (tečaj valute, gospodarsko kretanje u društvu, teškoće ili čak propast nekog od subjekata ugovora itd). Ostaje neizvjesno kako će sve na kraju uopće ispasti, što će koja strana dobiti i koliko će stvarno dobiti.

To ipak nije aleatoran ugovor jer u trenutku sklapanja aleatornosti nije bilo i nijedna strana ne vezuje svoj interes i projekciju neke dobiti za aleatornost, tj. za neizvjesnost i slučajnost.

Posebno je pitanje novčanih obveza (primjer: zajam ili kredit). Načelo monetarnog nominalizma (čl. 21. ZOO/05) u uvjetima inflacije daje uvijek porazne učinke za vjerovnika. Takve učinke može umanjiti ili spriječiti - ili realna zatezna kamata (barem u visini stope inflacije) ili valorizam osloncem na neku čvrstu vrijednost (valuta obveze čl. 22. i indeksna klauzula čl. 23. ZOO-a). U odštetnom pravu situacija je povoljnija jer se šteta na stvari procjenjuje (dakle - valorizira) prema vrijednosti te stvari na dan presuđenja.²

Ni to nije aleatoran ugovor, jer u trenutku sklapanja aleatornost nije bila ni motiv ni pravni cilj ugovora. Kad, pak, to postoji, kad uvodimo u novčane obveze element spekulacije kao bitan sadržaj ugovora, onda zalazimo u nešto posve drugo - burzovno pravo i burzovne ugovore koji podliježu posebno strogoj pravnoj regulaciji i koji nedvojbeno potpadaju pod pojam aleatornih ugovora.

5. Aleatorni ugovori često se karakteriziraju kao suprotnost tzv. komutativnim ugovorima koji pretežu u građanskom i trgovačkom pravu i kod kojih se u trenutku sklapanja zna međusobni odnos činidbi i protučinidbi.

Jedna dublja analiza pokazuje, međutim, da to (iako u osnovi točno) baš i nije tako ili barem nije uvijek tako.

Na već spomenutim, hipotetički zamišljenim primjerima ugovora s dugotrajnim izvršavanjem (građenje, pronalaženje nafte itd.), vidimo da u okvirnoj komutativnosti ima i dosta elemenata aleatornosti. Rekli smo: ugovor zbog toga nije aleatoran, ali navedene osobine aleatornosti nedvojbeno umanjuju dominaciju elemenata komutativnosti.³

Slično stanje postoji i u obratnom smjeru, tj. da i kod aleatornih ugovora ima (ponekad i dosta) elemenata komutativnosti. Možemo tu, primjerice, spomenuti ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju gdje se - i osim supremacije elemenata aleatornosti - vidi da će ipak obje strane ponešto dobiti, jedna - imovinu, druga - uzdržavanje).

6. Postoji također opće rašireno shvaćanje da su aleatorni ugovori ipso facto i naplatni ugovori. Čak se prije smatralo da su aleatorni ugovori podvrsta naplatnih ugovora.

To je pretežno točno, ali ne uvijek. Postoji, primjerice, i u teoriji i u praksi obveza uzdržavanja bez prava na dobivanje imovine uzdržavanog. To može biti i igra gdje je dobitak neka neimovinska korist (npr. objava pobjede u medijima).

Tu (mora se priznati) postoji dvojba jesu li to onda uopće aleatorni ugovori jer - podvukli smo uvodno - aleatornost mora postojati na obje strane. U opisanim slučajevima aleatornost bi možebitno mogla biti sačuvana ako bi uzeli da uzdržavatelj nešto dobiva time što je neizvjesno koliko će njegova obveza trajati (bude li trajalo kraće potrošit će manje svoje imovine), odnosno što će i neimovinska dobit naknadno izazvati neku pozitivnu imovinsku posljedicu.

Kod ugovora prava osobnosti (neimovinskog dijela građanskog prava) kao što su primjerice ugovor o eutanaziji (tamo gdje je eutanazija dopuštena), ugovor o transplantaciji, ugovor o prekidu trudnoće, ugovor o umjetnoj oplodnji i ugovor o liječenju oneroznost (naplatnost) uopće nije u projekciji ovih ugovora, a određena aleatornost u njima svakako postoji ili je vrlo često u samoj bîti tih ugovora (npr. rizične operacije).

Suvremeno građansko pravo iz navedenih razloga sve više napušta kvalitetu naplatnosti kao esencijalni element aleatornih ugovora. Objektivno će, međutim, i dalje prevladavati naplatni, onerozni karakter aleatornih ugovora i s tom činjenicom valja računati.

U modernom trgovačkom pravu postoje sve jači primjeri da su npr. burzovni ugovori pravna sredstva od kojih zavisi uspješnost poslovanja, a ponekad i opstojnost tvrtke koja se time bavi. To onda nedvojbeno podržava i produljuje temeljnu tezu o ( barem pretežno) naplatnom karakteru aleatornih ugovora.

7. Na kraju ovog dijela članka, navest ćemo neke specifične građanskopravne značajke aleatornih ugovora.

7.1. Opći uvjeti
Za sklapanje aleatornih ugovora potrebni su opći uvjeti kao za sve ugovore: pravna i poslovna sposobnost subjekata, valjano očitovanje volje i oblik ako se posebno ugovori ili ga zakon traži kao uvjet valjanosti.

No, vrlo često se za sklapanje aleatornih ugovora traži i ispunjenje dodatnih uvjeta. Rizičnost posla traži strože uvjete i stroži oblik da ne bi došlo do zloporaba.

Burzovnim poslovima se, primjerice, mogu baviti samo ovlaštene i stručno posebno osposobljene osobe, a vrlo je suspektno postojeće rješenje u domaćem pravu da se kod ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju svatko može baviti davanjem usluga uzdržavanja.

S druge strane, dobro je što su - promjenom državnog i političkopravnog sustava u Republici Hrvatskoj - otpale zapreke da se samo neki subjekti mogu baviti djelatnostima koje omogućuju sklapanje aleatornih ugovora (u socijalizmu su se djelatnošću osiguranja mogla baviti samo državna, odnosno društvena poduzeća).

Načelo neobvezatnosti oblika ugovora (čl. 286. ZOO-a), dakle načelo neformalnosti, vrijedi u osnovi i za aleatorne ugovore, ali priroda tih ugovora sve više i sve opravdanije traži posebne, strože oblike (pisani oblik, pisani oblik uz sudjelovanje tijela državne vlasti, odnosno povjerenika te vlasti kao što je, primjerice, javni bilježnik).

Na taj način aleatorni ugovori sve više postaju formalni ugovori, ali ne isključivo jer će i dalje biti neformalnih aleatornih ugovora (kocka, okladna igra). Ekonomski značajniji aleatorni ugovori moraju uvijek biti formalni.

7.2. Ugovor na sreću
Kod aleatornih ugovora nema mjesta lezijskim prigovorima (prikrata, prekomjerno oštećenje). Budući da je iz same prirode tih ugovora posve normalno da jedna strana ne dobije baš ništa, ne može se pozivati da nije dobila »dovoljno«, odnosno da je »prikraćena«. Aleatorni ugovor je - slobodno rečeno - »va banque« posao i tu se ili dobiva ili gubi.

To je opće rješenje građanskog prava, također i našeg ZOO-a (st. 2. čl. 375.). Zakon, doduše, tu ne kaže »aleatorni ugovor« nego rabi izraz »ugovor na sreću«, ali svako pravilno tumačenje mora nedvojbeno uputiti da se radi o pravilu za sve aleatorne ugovore. »Ugovor na sreću« tu je samo dobra metafora za aleatorne ugovore u ukupnom značenju te riječi.

Suvremena građanska prava, međutim, tu predviđaju neka odstupanja. Talijansko pravo, primjerice, priznaje pravo na reviziju ili raskid aleatornog ugovora ako dođe do relevantnih promjena rizika (čl. 1467. Codice civile).

Takva bi situacija, primjerice, postojala kod ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju gdje uzdržavana osoba živi daleko iznad prosjeka života zahvaljujući mogućoj višestruko izvršenoj implantaciji novih, »svježih« tjelesnih organa.

Isto bi moglo biti i sa slučajem osiguranja (dugoročnog) kad nastupe veće i značajnije klimatske promjene gdje nastanak osiguranog slučaja postaje učestaliji.

U svakom slučaju problematika »clausulae rebus sic standibus« otvorena je i na području aleatornih pravnih poslova.

7.4. Rizik
Rizik koji je u samoj bîti svakog aleatornog pravnog posla mora biti neki neizvjestan i budući događaj. Bez toga nema aleatornog ugovora, odnosno svaki ugovor koji bi pretendirao na svojstvo aleatornog ugovora bio bi bez toga nevaljan (zapravo - nepostojeći). Neizvjesnost i budućnost bitni su elementi aleatornog ugovora (essentialia negotii).

Bez toga nema valjane causae aleatornog ugovora. Naš je ZOO, doduše, veliki građanskopravni problem causae sveo samo na problem pobude (čl. 273.), ali se nikakvim omisivnim ponašanjem zakonodavca problem causae ne može »izbaciti« iz građanskog prava.

Causanije samo ekonomski cilj ugovora, ona je prije svega njegov pravni cilj koji ima za posljedicu veću ili manju ekonomsku dobit, a ponekad ta dobit čak nije odlučujuća ili bitna (prethodno smo spomenuli ugovore prava osobnosti, ili ugovor o besplatnom uzdržavanju iz imovinske zone).

Kod aleatornih ugovora, na općoj razini tih ugovora gledano, causa tih ugovora je dopustiva kalkulacija s dopustivim rizikom. Kalkuliraju obje strane i uvijek je neizvjesno koje će od njih bolje proći.

Ponekad dobro prođu čak i obje strane (osiguranje kad ne nastupi osigurani slučaj: osiguravatelj je zaradio jer nije morao isplatiti naknadu, osiguranik jer mu osigurana stvar nije oštećena), ali nikad u podjednakoj mjeri.

Kad bi omjer štete i koristi bio podjednak i kad bi taj omjer bio unaprijed poznat, aleatornosti zapravo ne bi bilo. Ona se donekle približava tek na kraju ugovora, kao jedna od mogućnosti, iako je i u opisanom slučaju osiguranja jasno da je osiguranik kojemu je sačuvana imovina morao platiti premiju koja predstavlja njegov izdatak.

7.5. Aleatorni ugovori kao iznimka
Aleatorni ugovori su u ukupnoj strukturi ugovora u građanskom i trgovačkom pravu iznimka i nema ih mnogo.

Pogled na kontinentalno građansko pravo potvrđuje tu opću konstataciju, ako s ponekim razlikama u nazivima, a ponekad djelomično (iako neznatno) i u sadržaju.

7.6. Opća ocjena
Nekakva opća, zajednička ocjena bila bi da su aleatorni ugovori sljedeći ugovori:
• igra i oklada,

• kocka (hazard),

• lutrija kao posebni oblik igre na sreću (tu bi bile i druge igre na sreću, kao npr. loto),

• ugovor o osiguranju,

• ugovori o uzdržavanju (Leibenvertrag u Njemačkoj i Austriji, Contratto vitalizio u Italiji),

• burzovni ugovori,

• kupnja buduće stvari.

U pretežitoj većini su te obveze »verbindlich«, tj. utužive, potpune, ne neutužive, odnosno nepotpune ili prirodne (kod lutrije jedino, u pravilu, uz uvjet da je lutrija organizirana od strane države - tako npr. čl. 762. BGB-a).

Neke obveze iznimno se smatraju (samo) prirodnim (oklada - par. 1271. OGZ-a), iako se ona pretvara u civilnu ako se predmet oklade povjeri trećemu.

Čini se da opći razvoj ide u smjeru da sve aleatorne obveze budu civilne (potpune), dakako u granicama koje pravni poredak dopušta i koje u protivnom sankcionira djelomičnim ili potpunim invalidiranjem takvih poslova.

3. Aleatorni ugovori u građanskom pravu Republike Hrvatske
Građansko pravo u Republici Hrvatskoj u osnovi slijedi stanje regulacije u općem europskom građanskom pravu. Neke manje razlike i odstupanja ne umanjuju ovu temeljnu konstataciju.

1. Austrijskom pravnom tradicijom naslijedili smo stanje da oklada, igra i kocka predstavljaju samo prirodnu obvezu.

Vlastitih propisa ni danas o tome nemamo, pa je upitno možemo li koristiti pravila OGZ-a (Zakon o nevažnosti, kako onaj iz 1946., tako i onaj iz 1991.) ili probleme treba rješavati pozivom na načela i opće propise obveznog prava.

Nama se čini da treba napustiti koncept prirodne obveze. Oklade, kockanje i igara ima, tu čak kola popriličan novac, a »interna pravila« ponekad su vrlo nemilosrdna i neprihvatljiva sa stajališta dobra i pravično uređene države.

Obveze nastale zbog oklade, kocke i igre općenito, mogu biti civilne (potpune, utužive), a njihova možebitna »prekomjernost« (veći iznosi novaca u igri) može se uspješno sankcionirati i suzbijati valjanim i pravodobnim pravnim sankcijama (građanskim, kaznenim, upravnim).

2. I kod nas je lutrija organizirana isključivo od strane države (Zakon o igrama na sreću)⁴. U općem smislu lutrijom možemo smatrati i tome slične igre (loto, sportska prognoza). Te igre angažiranju veliki broj građana, velike su uplate, ponekad i isplate, a veliki su i sporovi.

Posebno je poznat slučaj iz sada već davne 1990. Jedan je građanin igrao sportsku prognozu, uredno ispunio, platio i poslao listić, a nije dobio očekivanu nagradu iako je pogodio svih 12 rezultata; dapače izgubio je spor i platio tuženicima (lutriji i pošti) značajan trošak. Sudovi (uključujući i Vrhovni sud RH) odbili su zahtjev protiv Lutrije s obrazloženjem da ispunjeni listić nije stigao do nedjelje u 12 sati (jer se utakmice igraju popodne), a protiv Pošte zbog toga što ona nije prekršila pravila iz Zakona da je svaka dostava unutar pet dana uredna dostava (tužitelj je listić predao na poštu u petak, a do nedjelje u 12 sati rečeni rok od pet dana nije bio istekao (D. Lupi: Ugovor o masovnoj igri na sreću, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 2, 1985., str. 321-325).⁵

3. Ugovor o osiguranju uvijek se zasniva na vrlo sofisticiranom odnosu premije (koju plaća osiguranik kao uvjet nastanka ugovora) i naknade koju plaća osiguravatelj ako nastupi osigurani slučaj.

Plaćanje premije izvjesno je i tu, zapravo, još nema aleatornosti. Aleatornost započinje nakon toga i neizvjesnost traje prema budućnosti: ako osigurani slučaj nastupi loše je prošao osiguravatelj koji mora isplatiti naknadu, ako događaj izostane osiguravatelj je zaradio jer je naplatio premiju, a nije isplatio naknadu.

Ugovor o osiguranju značajno je sredstvo u borbi protiv rizika koji prijeti građanima i pravnim osobama. Osiguranje, doduše, predstavlja izdatak koji »košta« (plaćanje premije kao neku vrstu »ulaznice« u osiguranje), ali omogućuje »miran san« u smislu da je osigurana određena imovinska stabilnost i sigurnost.

Osiguranje je, u pravilu, dobrovoljno, ali ima sve više oblika obveznog (obvezatnog) osiguranja: promet motornim vozilima, javni promet, odgovornost odvjetnika, javnih bilježnika, liječnika, arhitekata i sl. To je opći proces u svijetu i on je u osnovi dobar.

U oba slučaja (dobrovoljno, odnosno obvezatno osiguranje) »temeljna igra« je u osnovi ista: premija se mora platiti, a hoće li se dobiti naknada ovisi o tome hoće li će nastupiti osigurani objektivno neizvjestan i budući događaj. Ponekad i sâm osiguranik želi da taj događaj ne nastupi (da ne dođe do požara npr.), a to pogotovo želi osiguravatelj čija je dobit uvijek veća ako se osigurani slučaj nije dogodio.

Hrvatsko pravo osiguranja ima dosta razvijen sustav osiguranja i on je predviđen većim brojem značajnih propisa.⁶ Pokrivena su sva osiguranja (imovine, osoba i odgovornosti) i uvijek na temeljima građanskopravne aleatornosti.

4. Uzdržavanje ljudi u svakoj je civilizaciji značajan problem. Moralna i zakonska obveza uzdržavanja (odnosi roditelja i djece npr.) nikad nije bilo dostatno jamstvo pomoći onima koji pomoć trebaju, a u suvremenim uvjetima atomizacije i raspadanja velikih obitelji to pogotovo nije zadovoljavajuće djelotvorno.

Građansko pravo nudi ugovor o uzdržavanju (opći naziv Lebenvertrag, contratto di vitalizio). To smo preveli kao ugovor o doživotnom, odnosno dosmrtnom uzdržavanju i u novom ZOO-u iz 2005. oba smo ugovora iz nasljednog prebacili u obvezno pravo (čl. 579-589.). Izvršeno transponiranje iz Zakona o nasljeđivanju u ZOO nije baš bez primjedbe (po toj logici bi i ugovor o radu pripadao u obvezno pravo), ali za našu analizu to ovdje nije bitno. Nije bitno ni što se rabi dosta nejasno razlikovanje između »doživotnosti« i »dosmrtnosti«.

Nas zanima samo fenomen aleatornosti. On je, pak, nedvojben: davatelj uzdržavanja uzdržavat će primatelja uzdržavanja (i za to će zauzvrat dobiti ugovorenu imovinsku korist), ali se ne zna (tu je aleatornost!) koliko će to trajati jer se ne zna koliko će uzdržavani živjeti.

Podvrgavamo kritici važeće rješenje našeg prava da se u osnovi svatko može baviti uslugama uzdržavanja; predlažemo da to bude gospodarska djelatnost prema propisima o trgovačkim društvima. Za zaradu, tj. s ciljem zarade, ali uz ispunjavanje nužnih uvjeta (radnih, sanitarnih, osobnih).

S aspekta aleatornosti dvojbena je i uvijek otvorena mogućnost da se uzdržavanje preuzima prema osobi koja je »pred samom smrti«.

Mislimo ipak da s tim povezane probleme valja rješavati kroz institut valjanosti ugovora (takav bi ugovor, primjerice, trebao biti ništetan ako bi se ugovor o uzdržavanju sklapao s osobom koja već ima 90 ili čak 100 godina ili koja je - možda čak i bez obzira na godine života - u teškom i neizlječivom stanju bolesti). U takvu slučaju nema aleatornosti jer je doslovno samo pitanje dana kad će davatelj uzdržavanja steći imovinu primatelja uzdržavanja.

Malo je teže pitanje kad smrt primatelja uzdržavanja (u stanju prosječnih godina života, odnosno stanju prosječno dobra zdravlja) iz nekog razloga (svakako neskrivljenog od davatelja uzdržavanja) nastupi odmah iza sklopljenog ugovora o uzdržavanju. Prema pravilima aleatornosti nema razloga davatelju ne priznati pravo na ugovorenu imovinu; prema načelu kauzalnosti koji važi za sve ugovore (neki se cilj mora ispuniti, a ovdje je taj pravni cilj uzdržavanje) taj se dobitak može dovesti u ozbiljno pitanje jer davatelj ni »žlicu vode« nije stigao dati primatelju uzdržavanja umrlom odmah iza sklapanja ugovora.

Odnos kauzalnosti i aleatornosti ugovora o uzdržavanju u našem pravu nikad nije do kraja razriješen i on je i danas otvoren. U stvarnom životu iznimna je rijetkost da primatelj uzdržavanja umre baš odmah nakon sklapanja ugovora, ali se i to može dogoditi. Sasvim je, pak, moguća njegova smrt par dana ili par mjeseci nakon potpisanog ugovora. Mutatis mutandis problem je isti.

Ugovori o doživotnom uzdržavanju, odnosno dosmrtnom uzdržavanju su izrazito visoko formalni ugovori i sklapaju se uz sudjelovanje odgovarajućeg državnog tijela, suca, odnosno javnog bilježnika kao povjerenika države (čl. 580. i 589. ZOO-a). I to je odraz visoke aleatornosti tih ugovora, na što stranke treba posebno uputiti i upozoriti. Kod tih ugovora (ako zahvaćaju svu imovinu primatelja uzdržavanja) nema primjene pravila o nužnom nasljedstvu niti pravila o uračunavanju dara (jer to i nije dar) pa je i to važan aspekt ukupne aleatornosti na koju ugovorne strane valja upozoriti.

5. Burzovni ugovori (Boersenvertraege, contratti di borsa) posebno su moderan oblik građanskog, odnosno trgovačkog prava.

To su, prije svega, pravila svake pojedine burze. Država se ograničava samo na najbitnija pravila (u Republici Hrvatskoj: Zakon o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga - Nar. nov., br. 140/05 i 12/12, Zakon o tržištu kapitala - Nar. nov., br. 88/08, 146/08 - ispr., 74/09, 54/13 i 159/13 107/05 itd. itd.).

Aleatornost je tu više nego jasna: moguća dobit, ali i prijeteći gubitak ovise (najčešće) samo o budućem kretanju tečaja pojedinih valuta, odnosno stanja na tržištu novca i kapitala. Djeluje kao podvrsta igre na sreću (Differenzgeschaeft).

To je (rekli smo to već uvodno) čista spekulacija, ne/»redovita« novčana obveza. Spekulacija je ponekad pretjerana, nekad donosi pretjeranu dobit, a nekad izaziva čiste katastrofe i novčane, ali i osobne. Države nastoje (tako i Republika Hrvatska) svojim prinudnim propisima tu izrazito visoku aleatornost svesti na podnošljivu mjeru.

Rizik se nastoji reducirati i propisivanjem posebno strogih, prije svega stručnih, uvjeta za one koji se žele baviti toliko rizičnim poslovima.

6. Kupnja buduće stvari (compravendita della casa futura) predviđena je i u našem pravu (st. 3. čl. 380. ZOO-a).

Može se, primjerice, kupiti već u svibnju grožđe koje će dozrjeti tek u rujnu, baš kao što se može kupiti i brod tek što se postavila kobilica za njegovu gradnju.

Obje strane imaju za to interes (kupac će kupiti jeftinije, a prodavatelj osigurava plasman proizvoda). Međutim, obje i podosta riskiraju (stvar još nije dovršena, a možda neće ni biti) i u tome je bitna strana aleatornosti takvih ugovora. Možemo tu dodati i kupnju stana u izgradnji, odnosno u izgradnji koja faktički nije ni započela (tu je situacija pravno dosta dvojbena i suspektna i nije baš preporučljiva kao prikladno pravno sredstvo za rješavanje stambenih potreba građana).

4. Zaključak
Analiza koju smo proveli omogućuje određene zaključke:

1. Aleatorni ugovori, iako iznimka u odnosu na komutativne, važan su sastavni dio sveukupnog građanskog i trgovačkog prava.

2. Aleatorni ugovori zahtijevaju visoku formalnost (zbog povećanih rizika kojima se stranke izlažu), tj. to su ujedno formalni, najvećim dijelom i naplatni (ali ne uvijek), a također i kauzalni ugovori (određen pravni cilj mora biti postignut).

3. U pitanju su takvi ugovori koji zahtijevaju povećanu spretnost, znanje, ponekad i sreću; zadaća je države da svojim prinudnim propisima amortizira uvijek moguće negativne učinke posebno povećane rizičnosti i aleatornosti.

4. Građansko pravo u Republici Hrvatskoj slijedi opća pravila koja u materiji aleatornosti postoje u europskom pravu, a pojedine razlike kao izraz nekih domaćih specifičnosti takvu ocjenu bitno ne umanjuju.

5. Opću sukladnost u sadržaju ilustrira - uostalom - i sukladnost u nazivima (njem. aleatorischer Vertrag, engl. aleatory contract, franc. contract aleuter, tal. contratto aleatorio). Sve objedinjuje latinski naziv: contratus aleatorius. To svakako omogućuje bolje razumijevanje i slobodnu pravnu komunikaciju.

6. Sociološki (razvojno) zaostajemo u kvantitativnoj učestalosti nekih aleatornih poslova, osobito u zoni burzovnih poslova koji se mogu razvijati jedino u uvjetima stvarnog tržišnog gospodarstva, gdje smo u poznatom zaostatku.

1 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO). 
2 Čl. 1089. st. 2. ZOO-a. 
3 Navedeno ne briše temeljno razlikovanje između komutativnih i aleatorskih ugovora, ali mora služiti boljem razumijevanju jednog i drugog pojma. 
4 Nar. nov., br. 87/09, 35/13, 158/13 i 41/13. 
5 Nismo sigurni u pravilnost i pravičnost navedenog ishoda parničnog postupka, a u svakom slučaju mislimo da u čitavom slučaju »nešto nije u redu«. Građanin je učinio sve što je trebalo učiniti, ostvario je pravo na lutrijski dobitak i trebalo mu je to pravo priznati. »Netko« je zakazao u organizaciji lutrijske igre i samo on treba biti sankcioniran. Građanin svakako ne. 
6 ZOO, poseban Zakon o osiguranju, Zakon o obveznim osiguranjima. 
7 A ni prije Zakona o nasljeđivanju.