Ova politika¹ nastala je za vrijeme predsjedničkog mandata Billa Clintona, prema Uredbi 1304.25 Ministarstva obrane iz 1993., kao kompromisna mjera nakon što je on u svojoj kampanji obećao da će svim građanima dopustiti služenje u vojsci bez obzira na seksualnu orijentaciju. Politika “ne pitaj, ne govori” u stvarnosti je značila da je neheteroseksualnim osobama bilo zabranjeno otkrivati svoju seksualnu orijentaciju ili govoriti o bilo kakvim istospolnim vezama, uključujući brakovima ili kakvim drugim obiteljskim odnosima za vrijeme službe u oružanim snagama. Ako bi tko otkrio da je homoseksualac ili se upustio u homoseksualno ponašanje, bio bi otpušten osim kada je takvo ponašanje pripadnika vojske bilo u cilju izbjegavanja ili prekida vojne službe ili kada to ne bi bilo u najboljem interesu oružanih snaga. Dio koji se odnosio na „ne pitaj“ – značio je da nadređeni nije smio pokretati istragu o orijentaciji pripadnika vojske ako nije svjedočio nedopuštenom ponašanju.

Politika „ne pitaj, ne govori“ bila je predmet javnih rasprava od trenutka njezina uvođenja, ali nakon što je Američko psihološko udruženje 2004. izjavilo kako empirijski dokazi ne pokazuju da je seksualna orijentacija relevantna za bilo koji aspekt vojne učinkovitosti, uključujući koheziju jedinice, moral, novačenje i zadržavanje, pitanje njezine svrhovitosti i opravdanosti se intenziviralo. Podaci o utrošenom novcu zbog novačenja i obuke za zamjene otpuštenih vojnika bili su porazni: od 1994. do 2003. u te svrhe potrošeno je oko 190 milijuna dolara. Vrhunac rada na ukidanju ove politike bio je tijekom 2010., kada su Demokrati pokrenuli akciju koja je rezultirala donošenjem Zakona o ukidanju ove politike. Nakon što je usvojen u Zastupničkom domu 15. prosinca, u Senatu 18. prosinca, predsjednik Barack Obama potpisao ga je 22. prosinca 2010.

Zakon o ukidanju politike „ne pitaj, ne govori“, u stvari, glasi: Zakon koji omogućava ukidanje politike Ministarstva obrane glede homoseksualnosti u Oružanim snagama, poznate kao „Ne pitaj, ne govori.“ Moglo bi se reći da je Zakon po svom sadržaju relativno apstraktan jer se poziva na niz drugih zakona kojima se ova politika provodila, a glede ciljeva i opsega analize, određeno je kako se trebaju utvrditi učinci vojne spremnosti, učinkovitosti i kohezije jedinice, regrutiranja i zadržavanja kao i obiteljske spremnosti koja može rezultirati ukidanjem zakona i dr., zatim kako se mora utvrditi vodstvo, smjer i obuka standarda ponašanja i nove politike, odrediti odgovarajuće promjene u postojećim politikama i regulama, kao i odgovarajuće promjene Jedinstvenog Kodeksa vojne pravde i dr.

Zakon je, u stvari, samo postavio proces za okončanje politike „ne pitaj, ne govori“ i sam po sebi nije zabranio diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije u vojsci, kao što je bilo u prijedlogu drugog zakona. Krajem siječnja 2011. Pentagon je izdao plan za dokidanje ove politike, a prema kojem je bilo potrebno provesti tromjesečnu obuku svog osoblja. Dana 22. srpnja 2011. predsjednik Obama zajedno s vojnim zapovjednicima i ministrom poslao je Kongresu potvrdu kojom su jamčili da ukidanje politike neće imati negativne posljedice na vojnu spremnost i postupanje. Međutim, ukidanje ove politike nije promijenilo, primjerice, jezik u Jedinstvenom Kodeksu vojne pravde koji se odnosio na sodomiju, kao što nije promijenio niti status istospolnih zajednica vojnih pripadnika, do čega je došlo kasnije i u okviru drugih zakona.

Na desetu godišnjicu ukidanja politike “Ne pitaj, ne govori”, predsjednik Joe Biden najavio je da će Uprava za veterane početi pružati beneficije pripadnicima vojske koji su dobili nečasne otpuste koji nisu časni (zbog svoje seksualne orijentacije), a u 2024. godini za više od 800 veterana otpusni dokumenti automatski su ažurirani na status časnog otpusta.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Don%27t_ask,_don%27t_tell, https://en.wikipedia.org/wiki/Don%27t_Ask,_Don%27t_Tell_Repeal_Act_of_2010 pristupljeno 17. 12. 2025.