Sporazum je potpisan tijekom Osamdesetogodišnjeg rata (1568. - 1648.), koji se vodio između pobunjenika i Španjolaca na području tzv. Habsburške Nizozemske, koja je tada osim Nizozemske uključivala i Belgiju i Luksemburg. Rat se vodio zbog reformacijskog pokreta, centralizacije i pretjeranog oporezivanja te prava i privilegija nizozemskog plemstva. Utrechtskoj uniji prethodio je cijeli niz različitih unija, edikta i konvencija koje su imale polovične uspjehe zbog već naraslog sukoba između kalvinističkih i katoličkih sredina, a ona sama smatrala se dodatkom sporazumu zvanom Ghentska pacifikacija iz 1576. (zbog čega se ponekad naziva „Daljnja unija“) saveza pokrajina Habsburške Nizozemske kojim su se htjele riješiti španjolskih pljačkaša i potaknuti mir s pobunjenim pokrajinama Hollandom i Zeelandom. Godine 1577. Ghentska pacifikacija potvrđena je Briselskom unijom kojima su članice podržale katoličanstvo u svojim pokrajinama, a Ediktom iz 1577., Španjolci su prihvatili sve zahtjeve iz Ghentske pacifikacije. Utrechtska unija bila je, međutim, i svojevrsna „protestantska“ reakcija na Arrašku uniju, savez grofovija Artoisa i Hainauta te grada Douaia kojim su se ovi sudionici obvezali na jaču zaštitu rimokatoličke vjere od kalvinističkih napada u drugim pokrajinama.

Utrechtskom unijom uređeno je, između ostalog, da pokrajine prema van djeluju kao jedno područje odnosno regija, a unutra, svaka pokrajina je samostalna, odnosno zadržava vlastite privilegije; osnovana je zajednička vojska i regulirana je vojna obveza. Polovicu troškova obrane pograničnih dijelova snose sve pokrajine zajedno te je za tu svrhu određen poseban porez. Međutim, pokrajine su se obvezale smjestiti vojne garnizone i njihove troškove snose pokrajine. U Hollandu i Zeelandu uspostavljena je osobna sloboda vjeroispovijesti, a u ostalim članicama, gradovima i pokrajinama prepušteno je odrediti vlastitu politiku po tom pitanju. Glede potonjeg, na inzistiranje predstavnika pokrajina Holland i Zeeland, određeno je da će svaka pokrajina biti ili katolička ili kalvinistička, što je kasnije dovelo do strogog profiliranja pokrajina po vjerskom pitanju. Sporazumom je potom uređen način odlučivanja: u kojim se slučajevima odluke donose jednoglasno, a u kojim većinom glasova te je propisano kako se treba postupati s potencijalnim razlikama u stajalištima i mišljenjima. Konačno, uređeno je i pitanje „stadholdera“, tj. najvažnijih dužnosnika u Uniji koji su u ime zemljoposjednika upravljali pokrajinama.

Razdoblje između 1576. i 1579., kada su potpisani i Gentska pacifikacija i Arraška unija činilo je okosnicu Osamdesetogodišnjeg rata između Španjolskog Carstva i ujedinjenih pokrajina koje su kasnije postale neovisna nizozemska država. Većina pobunjeničkih pokrajina i gradova pristupila je Utrechtskoj uniji, koja je kasnije postala temeljni dokument Ujedinjenih provincija i dovela do proglašenja neovisnosti od Španjolske, 1581. Ipak, pitanje potpisnika Unije do danas nije sa sigurnošću riješeno. Skoro dva stoljeća od potpisivanja sporazuma smatralo se da je dokument položen u Nacionalnoj arhivi u Haagu bio originalni dokument. Međutim, ispostavilo se da drugi dokument iste vrste pronađen u državnim ustanovama ima drukčiji broj potpisnika nego dokument iz arhiva, što je potaknulo dvojbe oko toga tko je što potpisao.