Popularnost kraljice Izabele varirala je tijekom vladavine – od toga da je na njezinu početku bila smatrana simbolom slobode i napretka, do toga da je zbog svoje političke neodlučnosti i osobnih skandala smatrana glavnim izvorom poteškoća s kojima se nosila Španjolska. Njezino stalno političko kolebanje između liberalnih i konzervativnih snaga navelo je umjerene političke struje da pokrenu revoluciju 1868. za svrgavanje s vlasti, što im je i uspjelo. Nakon pobjede, formirana je Privremena vlada. Početkom 1869. sazvani su izbori za Ustavotvornu skupštinu, na koju se odazvalo 70 % birača (oko 4 milijuna muškaraca iznad 25 godina starosti), koji su glasovali za monarhističko-demokratsku koaliciju. Odmah po formiranju vlasti, Cortes, španjolski parlament započeo je s radom, odnosno formirana je radna skupina za izradu ustava. Vruće pitanje u radu skupine bilo je uspostavljanje monarhije kao oblika vladavine. Ništa manje problematično bilo je pitanje vjere, a skupina je raspravljala i o ukidanju ropstva (koje tada nije dovršeno).

Dana 1. lipnja 1869. Ustav je usvojen s 214 glasova za i 55 protiv, a proglašen je 6. lipnja 1869. Ustav ima 112 članaka te dvije prijelazne odredbe². Preambula započinje riječima:

„Španjolska nacija i u njezino ime Ustavotvorna skupština izabrana općim pravom glasa, želeći osnažiti pravdu, slobodu i sigurnost i omogućiti dobrobit svima koji žive u Španjolskoj, određuje i odobrava sljedeći Ustav…“

Po prvi put u španjolskoj ustavnoj povijesti građanima su zajamčena pojedinačna prava i kolektivne slobode. Glava I., koja nosi naslov „O Španjolcima i njihovim pravima“, u 30 članaka uređuje se pitanje državljanstva (članak 1.), uhićenja i zatvaranja (članci 2. – 4.), nepovredivost doma (članak 5.), sloboda kretanja i određivanja prebivališta (članak 6.), zaštitu vlasništva (članak 11.), slobode govora i misli te sloboda okupljanja (članak 17. – 18.), slobode udruživanja (članak 19.), a člankom 21. uređeno je pitanje slobode vjeroispovijesti. Najprije je određeno da je nacionalna religija rimokatolička vjera, ali je zajamčeno i javno i privatno prakticiranje bilo koje druge vjeroispovijesti i dr. Člankom 29. Ustava propisuje se da nabrajanje prava utvrđenih u I. Glavi ne podrazumijeva zabranu bilo kojih drugih prava koja izričito nisu navedena, dok se člankom 31. Ustava navodi da se određena jamstva dana Ustavom ne mogu suspendirati u cijeloj Monarhiji ili njezinu dijelu, osim privremeno i na temelju zakona, a kada to zahtijeva sigurnost države u izvanrednim okolnostima. Glavom II., s naslovom Javna vlast, polazi se od suvereniteta koje počiva na naciji i iz koje proizlazi sva vlast (članak 32.), oblik vladavine je monarhija (članak 33.), a ovlast donošenja zakona leži na Cortesu (parlamentu) (članak 34.), dok izvršnu vlast čini kralj, koji tu vlast obnaša putem svojih ministara (članak 35.). Člankom 36. određeno je da sudovi obnašaju sudbenu vlast, a člankom 37. lokalna samouprava. Ostalim člancima uređena je zakonodavna vlast, izvršna, pitanje nasljeđivanja krune, ovlasti ministara i odnos s kraljem, sudska vlast i dr.

Ustav iz 1869., prema riječima povjesničara, nije bio samo najliberalniji španjolski ustav, nego se kao takav našao na čelu europskih ustava iz toga doba. Bio je to prvi demokratski ustav Kraljevine Španjolske jer je dao široke ovlasti parlamentu, s kontrolnim ovlastima u odnosu na vladu, a vlast monarha bila je ograničena. Unatoč tome, takav ustav nije odgovarao ni jednoj trenutačnoj političkoj snazi u Španjolskoj: republikancima se nije sviđala monarhija, slobodnjacima sloboda vjeroispovijesti, katolicima mogućnost slobode vjere osim katoličanstva i sl. Nakon daljnjih političkih događaja, tj. proglašenja Prve Španjolske Republike u veljači 1873., od Ustav iz 1876.