Dijete talijanskih imigranata, Al Capone¹ je sa 26 godina života postao šef jedne od najvećih mafijaških obitelji, s preko 1.000 članova, i nije prezao ni od čega u obračunu s neprijateljima ili u borbi za prevlast. Iako je bila javna tajna da je ubojica, svodnik, trgovac alkoholom i utjerivač dugova, narod mu je to “opraštao” te je bio rado viđen u javnosti, a društvo su mu činili političari, poslovni ljudi i filmske zvijezde.

Al Caponea se smatralo odgovornim za masakr koji se dogodio na Valentinovo 1929.², kad je u jutarnjim satima ubijeno sedam članova Bande sa sjeverne strane. Iako je Al Capone imao alibi, jer je mjesec dana prije otputovao na Floridu i boravio tamo za vrijeme masakra, fotografije ubijenih ljudi šokirale su javnost i ozbiljno su narušile njegov, do tada, vješto građen imidž. Odlučni da se Al Caponeu stane nakraj, vlasti su se predale u ruke Elliota Nessa i njegova tima Nedodirljivi, koji su u roku šest mjeseci uništili niz operacija krijumčarenja alkoholom vrijednih današnjih 9,9 milijuna dolara. Međutim, unatoč njihovu predanom radu, savezni sudac James H. Wilkerson nije prihvatio optužnicu za kršenje zakona o prohibiciji, koju su pripremili s tužiteljstvom, nego je prihvatio slučaj utaje poreza.

Vjetar u leđa za taj pristup dao je sudu slučaj Sjedinjene Države protiv Sullivana, kojim je odlučeno da Peti amandman na Ustav ne štiti kriminalce od progona u slučaju izbjegavanja plaćanja poreza. Naime, Caponeova imovina je 1929. vrijedila oko 30 milijuna dolara, ali na njegovo ime nikad nije bila podnesena prijava povrata poreza na dohodak. Zadaća istražiteljskog tima nije bila jednostavna jer Capone nije imao bankovni račun niti je potpisivao čekove ili kakve priznanice. Istražitelji su pošli od troškova. Vodeći se njegovom ekstravagancijom, pregledani su računi u robnim kućama u kojima je kupovao, salonima automobila i dr., a ušli su u trag i telefonskim računima i dokazima o plaćanjima luksuznih zabava. Međutim, uspjeh u pronalaženju troškova nije bio jednak po pitanju dokaza o prihodima. U tome su im ipak pomogle insajderske informacije te izjave svjedoka, ali i nekoliko knjiga u kojima su se pod šiframa bilježili prihodi. Kada je postalo izvjesno da su mu šanse male, Al Caponeov odvjetnik Mattingly ponudio je poreznim tijelima da Capone plati porez, a poznato je i tzv. Mattinglyovo pismo, u kojem se priznaju oporezivi prihodi za šest spornih godina koje su bile predmet nadzora i ono je kasnije postalo važan dokaz na sudu. Dva dana prije isteka roka zastare, Al Capone je optužen za utaju poreza iz 1924., a dva mjeseca kasnije i za godine od 1925. do 1929.

Međutim, neposredno prije suđenja, tužiteljstvo je informirano da je nekoliko potencijalnih porotnika Al Capone već kontaktirao, što je ozbiljno prijetilo suđenju. Međutim, sudac Wilkerson je zahtijevao da se slučaj iznese pred sud, a da ostalo prepuste njemu. Kad je započeo suđenje, sudac je pozvao zapisničara i rekao: „Sudac Edwards ima još jedno suđenje koje danas počinje. Idite u njegovu sudnicu i dovedite mi njegovo vijeće porotnika, a ovo odvedite sucu Edwardsu.“ Pred porotu su iznesene 23 optužbe za utaju poreza od 1924. do 1929. Nakon mukotrpnog procesa ispitivanja svjedoka te pokušaja Al Caponeovih odvjetnika da ga predstave kao ovisnika o konjskim utrkama zbog čega je izgubio novce zarađene godinama, što su podupirali svjedoci obrane, porota je Al Caponea 18. listopada 1931., nakon osam sati vijećanja, proglasila krivim za utaju poreza. Dana 24. listopada 1931., sudac Wilkerson osudio ga je na kaznu zatvora od 11 godina, najdužu kaznu koja je ikada izrečena za utaju poreza. Iako je iz dvorane izašao s uzvicima da nije gotov s borbom, Al Capone je kaznu služio u Atlanti i Alcatrazu. Nakon odsluženih osam godina pušten je iz zatvora zbog pareze prouzročene neliječenjem sifilisa, a umro je 1947. od moždanog udara.