Atentat na Julija Cezara, 15. ožujka 44. g. pr. Kr., doveo je Republiku u stanje teških političkih previranja i borbe za moć. Marko Antonije¹, jedan od konzula uspio je isposlovati donošenje zakona kojima je sebi dodijelio dvije provincije osiguravši time priličnu političku moć u odnosu na Senat. S druge strane, Oktavijan, zakoniti Cezarev nasljednik pokušavao je potkopati Antonijevu moć, što mu je i uspjelo uz pomoć Senata, koji ga je proglasio narodnim neprijateljem. Kako je savezništvo Senata i Oktavijana bilo samo iz koristi, nakon što si je osigurao titulu konzula, Oktavijan je donio zakone kojima se potvrdio kao Cezarev nasljednik te se uz pomoć generala Lepida pomirio s Markom Antonijem. Njih trojica proglasili su se kao triumviri rei publicae constituendae consulari potestate – trijumviri s konzulskim ovlastima za uređenje države na pet godina, što je potvrđeno zakonom lex Titia.

Lex Titia² nastao je prema uzoru na lex Valeria iz 82. g. pr Kr., kojim je uspostavljena diktatura Lucija Kornelija Sule (tim zakonom zaobiđen je tradicionalni postupak imenovanja diktatora, potvrđene su do tada nezakonite radnje diktatora i omogućeno je provođenje reformi koje su Suli davale konstitutivnu zakonodavnu vlast). Zakon je dobio ime po plebejskom tribunu, Publiju Titiusu, koji ga je sačinio te je zakon, mimo procedure prošao narodnu skupštinu, tzv. comitia tributa (naime, zakone su sačinjavali magistrati s konzulima).

Kao i u lex Valeria,  trijumviri su dobili jako široke ovlasti: ovlast da donose pravnoobvezujuće edikte, ovlast da utječu na izbor senata (ius senatus legendi), kao i pravo da osnivaju nove rimske kolonije. Nadalje, prema lex Titia, trijumviri su imali ovlasti donositi odluke bez prava na žalbu (sine provacatione), čime su izravno utjecali na živote rimskih građana. To pravo omogućilo im je da samovoljno progone političke oponente i sve one koji su im stajali na putu iz bilo kojeg razloga. K tome, imali su ovlast dijeliti provincije, imenovati magistrate i dodijeljivati počasti. Zakonom su regulirana pitanja o vođenju rata i mira, novačenje i raspoređivanje vojnika, što je uključivalo i financijske ovlasti u području oporezivanja. Njihova vojna vlast također je bila postavljena izvan ovlasti običnih provincijskih namjesnika te su pobjede provincijskih namjesnika mogli pripisivati u svoje zasluge i bez razloga lišiti namjesnike počasti. Konačno, trijumviri su imali pravo sazvati senat na zasjedanje.

Glede trajanja Trijumvirata, iako je ustanovljen na pet godina, trijumvirove ovlasti mogle su prestati samo njihovim dobrovoljnim činom – abdikacijom ili smrću ili ukidanjem. Drugi Trijumvirat obnovljen je 37. g. pr. Kr., ponovno na pet godina te je trebao prestati važiti 32. g. pr. Kr. Međutim, tek abdikacijom Oktavijana 27. g. pr. Kr. može se reći da je Trijumvirat prema lex Titia prestao postojati.

Iako lex Titia nije dokinuo ustav Rimske Republike, uobličenog u skupu nekodificiranih normi i običaja i pisanih zakona, njegova važnost više nikad nije bila ista te neki povjesničari smatraju da je ovim Trijumviratom označen kraj Rimske Republike.