Eduard Ševardnadze bio je istaknuti sovjetski i gruzijski političar, koji je na vlasti u Gruziji, kako u okviru Sovjetskog Saveza, tako i nakon stjecanja njezine neovisnosti bio od 1972. do 2003., kada se povukao. U svojoj političkoj karijeri obnašao je dužnost prvog sekretara Gruzijske komunističke partije, a od 1985. pa sve do samog raspada Sovjetskog Saveza, 1991., bio je ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza i u očima vanjskog svijeta snažan promotor Perestrojke, političke reforme Sovjetskog Saveza, koju je pokrenuo njegov tadašnji predsjednik Mihail Gorbačov.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Ševardnadze se u Gruziju vratio u ožujku 1992., na poziv Vojnog vijeća, koje je nakon puča i krvavog građanskog rata (pred kraj 1991.) s vlasti svrgnulo tadašnjeg demokratski izabranog predsjednika Zvijada Gamsakurdija, uvelo izvanredno stanje u zemlji te privremeno zavladalo Gruzijom. Nakon dva mjeseca vladavine Vojno vijeće je vlast predalo isto tako privremenom tijelu, Državnom vijeću, na čije je čelo postavljen Ševardnadze. Prije svog ukidanja Državno vijeće donijelo je izborni zakon za parlamentarne izbore i formiranje trogodišnjeg tranzicijskog parlamenta. Nakon parlamentarnih izbora u listopadu 1992., Ševardnadze je postao predsjednik parlamenta, a na temelju Zakona o državnoj vlasti, donesenog odmah po konstituiranju parlamenta, i poglavar države. Na taj način Ševardnadze je istovremeno bio i predsjednik zakonodavne i izvršne vlasti te je dobio pravo imenovati Vladu. Ševardnadze je za predsjednika države formalno izabran 1995. Gruzija je tijekom njegova predsjedanja potpisala sporazum o pristupanju Zajednici nezavisnih država¹, nakon čega je dobila znatnu pomoć iz Rusije kako bi okončala sukobe, ali je istovremeno ojačala i svoje odnose s Europskom unijom i SAD-om.

Parlamentarni izbori od 2. studenog 2003. odvijali su se uz izvješća nevladinih organizacija i međunarodnih promatrača o nasilju i zastrašivanju glasača i različitim aktivnostima krivotvorenja glasova. Na glasačkim listama nedostajale su prijavljene stranke ili osobe, a događalo se da su cijeli dijelovi naselja izostavljeni s lista, upravo u područjima gdje je oporba imala svoja uporišta. Iako su izlazne ankete upućivale na očekivanu pobjedu opozicije, prema rezultatima gruzijske izborne komisije izbore je dobila kombinacija stranaka koje su podupirale predsjednika Eduarda Ševardnadzea.

Revoluciju ruža pokrenuli su nekadašnji Ševardnadzeovi politički saveznici. Miheil Sakašvili, jedan od tih saveznika i vođa Nacionalnog pokreta, tvrdio je da je pobjedio na izborima i pozvao je građane na prosvjed i nenasilni građanski neposluh protiv Ševardnadzeove vlade zahtijevajući njegovu smjenu i ponavljanje izbora. Kulminacija prosvjeda dogodila se na dan konstituiranja novog parlamenta, 22. studenog 2003.², koja je prisilila Ševardnadzea na bijeg. Sljedećeg dana, 23. studenog, Ševardnadze se sastao sa Sakašvilijem i Zurabom Zhvanijem, također jednim od vođa opozicije, a susret je organizirao ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov. Nakon tog sastanka Ševardnadze je najavio svoju ostavku kako bi spriječio krvavu borbu za vlast i kako bi se sve moglo završiti bez krvoprolića i žrtava.

Dva dana kasnije, 25. studenog 2003., Vrhovni sud Gruzije poništio je parlamentarne izbore od 2. studenog 2003., nakon čega su uslijedile ostavke članova izborne komisije. Dana 2. prosinca 2003. donesena je odluka o novim izborima, za 9. siječnja 2004., koji su odgođeni za 28. ožujka 2004.

Ševardnadze se nakon ostavke povukao iz politike. Umro je u 86. godini života, 7. srpnja 2014. godine.

1 Vidi Vremeplov, Informator, br. 6710 od 20. prosinca 2021.
2 Revolucija Ruža nosi ime po tome što su prosvjednici upali na sjednicu parlamenta s crvenim ružama u rukama.