Glede potonjeg, ono po čemu će ovaj Zakon ostati zapamćen jest da je njime došlo do razdvajanja komercijalnog i investicijskog bankarstva u SAD-u i u tom smislu poznatiji je pod imenom njegovih kongresnih podupiratelja, senatora Glassa i Steagalla, kao Glass-Steagallov zakon. Glass-Steagallovim zakonom onemogućavalo se komercijalnim bankama potpisivanje emisija vrijednosnica i trgovanje njima i poslovanje vezano uz njih ostavljeno je kao ekskluzivni rezervat investicijskim bankama.

Naime, u doba prije ekonomske krize banke su često preusmjeravale sredstva i preuzimale rizike špekulativnih ulaganja s jedne strane, dok su komercijalne banke često organizirale prodaju dionica putem javne ponude, što se smatralo jednim od uzroka nastale krize. Razdvajanje investicijskog od depozitarnog bankarstva trebalo je smanjiti rizike povezane s bankovnim investiranjem te tako spriječiti novu krizu. S druge strane, razdvajanjem se štitilo banke koje su upravljale računima klijenata i odobravale kredite od špekulativnijih i rizičnijih aktivnosti investicijskih banaka. Glass-Steagallovim zakonom se ne samo kreirao zaštitni zid između tih dviju vrsta banaka, nego se omogućilo odvajanje sektora osiguranja od bankarstva, čineći ga temeljem financijske regulacije u Sjedinjenim Državama desetljećima koja su uslijedila. Zakonom se stoga željelo povratiti javno povjerenje u bankarski sektor zbog bankrota tisuća banaka prvih godina depresije, tako da je potaknulo vladu da odredi depozitarno osiguranje banaka koje su banke morale ispuniti.

Sukladno Glass-Steagallovu zakonu, komercijalnim bankama također je bilo zabranjeno sudjelovanje u procjeni rizika od prodaje vrijednosnih papira. To ograničenje uvedeno je kako bi se smanjio rizik od prevelikog ulaganja banaka u spekulativne vrijednosne papire, što bi moglo uzrokovati njihovu propast ako se tržište okrene protiv njih. Također, postavljena su ograničenja na vrste vrijednosnih papira koje banke mogu posjedovati, ograničavajući ih na sigurna i konzervativna ulaganja koja ne bi ugrozila depozite klijenata, kao i ograničenja međusobnog povezivanja direktora između banaka i povezanih društava, dodatno smanjujući rizik od sukoba interesa i osiguravajući da banke ne koriste depozite klijenata za vlastite interese. Drugi važan aspekt Glass-Steagallova zakona bilo je stvaranje odbora za otvoreno tržište Sustava federalnih rezervi, čiji je zadatak bio provođenje propisa i osiguravanje da banke posluju na siguran i stabilan način. Sustav federalnih rezervi dobio je ovlasti regulirati rad banaka koje rade s građanstvom, a odbor za otvoreno tržište osnovan je kako bi osigurao centralizirani i jedinstveni stav za provedbu propisa. Komercijalnim se bankama, nadalje, branilo sudjelovanje u upisu vrijednosnih papira. To ograničenje uvedeno je kako bi se smanjio rizik da banke previše ulože u spekulativne vrijednosne papire, što bi moglo uzrokovati njihovu propast ako se tržište okrene protiv njih. Zakon je također postavio ograničenja na vrste vrijednosnih papira koje banke mogu posjedovati, ograničavajući ih na sigurna i konzervativna ulaganja koja ne bi ugrozila depozite klijenata. S druge strane, Glass-Steagallovim zakonom se investicijskim bankama zabranilo posjedovanje kontrolnih dionica u komercijalnim bankama, čime ih se htjelo spriječiti da sigurne i stabilne depozite kod depozitarnih banaka koriste za financiranje svojih spekulativnih aktivnosti.

Godine 1999. Gramm-Leach-Blileyevim zakonom ili Zakonom o modernizaciji financijskih usluga iz 1999., ograničenja vezana uz razdvajanje banaka su ukinuta. Treba spomenuti da Europa nikada nije prihvatila ovu podjelu bankarstva.