Još prije normanskog osvajanja, anglosaksonski kralj Edward Ispovjednik obračunavao se s praksom kupnje robe prije nego što je stizala na tržište u cilju podizanja cijena (na engl. forestalling), kralj Henry III. vezao je cijene kruha i piva s cijenama kukuruza, a 1561. uveden je sustav dozvola za industrijski monopol, slično današnjim patentima. Međutim, potonji sustav bio je više izvor zloupotreba nego poticaj za inovacije i proizvodnju te je služio očuvanju privilegija. Prosvjedi u Donjem domu o takvom stanju bili su katalizator za Slučaj monopola ili Darcy protiv Alleina, 1602. godine. Edward Darcy, konjušar na dvoru kraljice Elizabete I., podnio je tužbu Kraljevskom sudu protiv Thomasa Alleina, trgovca galanterijom iz Londona, tvrdeći da Allein krši njegovu ekskluzivnu povlasticu u prometu igraćih karata u kraljevstvu. Prema navodima tužbe, Allein je znao za Darcyevu povlasticu, ali je unatoč tome proizveo određenu količinu karata ili ih uvezao te prodao nepoznatim osobama, čime je ugrozio Darcyevo pravo ekskluzivne prodaje karata. Darcy je tražio 200 funti odštete. Allein je većinu tužiteljevih tvrdnji odbio kao neosnovane, ali je priznao veleprodaju tvrdeći da je prema običajnom pravu kao slobodan čovjek iz Londona i član društva galanterista imao pravo kupovati i prodavati svu robu čija je prodaja dopuštena.

Odlučujući o slučaju¹, sud se suočio s dva pitanja: prvo je od njih bilo: „je li dozvola kojom se tužitelju daje isključivo pravo izrade karata u Kraljestvu pravilno ili ne“ a drugo, puno delikatnije od prvog, „je li dozvola ili odobrenje tužitelju za isključivi uvoz stranih karata bilo predviđeno u zakonu ili ne?.“

Sud je odlučio u korist tuženika utvrdivši da je kraljičino odobrenje monopola bilo nezakonito iz nekoliko razloga:² prije svega, ovakav monopol sprječava osobe koje bi mogle biti vješte u nekom obrtu da se bave tim obrtom zbog čega taj monopol promiče besposličarstvo. Nadalje, dodjela monopola, tj. isključivih prava ne šteti samo trgovcima na tom području nego i svima onima koji žele koristiti proizvod, jer monopolist će podići cijenu, ali zauzvrat neće imati poticaja održavati kvalitetu prodane robe. Sud se osvrnuo i na kraljičin prerogativ navevši kako je kraljica namjeravala dopustiti taj monopol za javno dobro, ali mora da se prevarila jer se takav monopol može koristiti samo za privatnu dobit monopolista. Konačno, sud je smatrao da bi se na taj način postavio opasan presedan kojim bi se dopustila monopolizacija u trgovini, osobito zato što osoba kojoj je u konkretnom slučaju dodijeljen monopol nije znala ništa o izradi karata i zato što nije postojao zakon koji bi dopustio stvaranje takvog monopola.

Iako je presuda bitno utjecala na pitanje monopola, ono nije prestalo. Kralj James I. ponovno je počeo davati isključiva prava. Godine 1623. donesen je Zakon o monopolima koji je najvećim dijelom isključio patentna prava iz područja zabrane, a nakon toga su i drugi kraljevi, primjerice, kralj Charles I. i Charles II. omogućavali monopole kako bi se domogli prihoda.

Važnost slučaja Darcy protiv Alleina leži u činjenici da je to bilo prvo sudsko očitovanje o monopolu odnosno prvo stajalište suda da su monopoli koje je država uspostavila sami po sebi štetni i protivni zakonu. Argumenti izneseni u ovom slučaju poslužili su kao osnova za moderno antimonopolsko pravo i pravo tržišnog natjecanja.

U pogledu monopola važno je spomenuti da je Adam Smith u svojoj knjizi Bogatstvo nacija, 1776. naveo sljedeće: „Očekivati da će sloboda trgovine ikada biti potpuno vraćena u Veliku Britaniju jednako je apsurdno kao očekivati da će se u njoj uspostaviti Oceanija ili Utopija. Tome se čvrsto protive ne samo predrasude javnosti, nego ono što je teško pobijediti, privatni interesi mnogih pojedinaca. Član parlamenta koji podupire svaki prijedlog za jačanje nekog monopola stječe ne samo reputaciju onoga koji razumije trgovinu, već i veliku popularnost i utjecaj u redu ljudi čiji im članovi i bogatstvo daju veliku važnost.”³