26.11.2018.

Vremeplov: Češko-slovački baršunasti razvod – 25. studenoga 1992.

Ustavnim zakonom o ukidanju Čehoslovačke Savezne Republike br. 542 od 25. studenoga 1992., s danom 31. prosinca 1992. prestala je postojati Čehoslovačka.
Ustavnim zakonom o ukidanju Čehoslovačke Savezne Republike br. 542 od 25. studenoga 1992., s danom 31. prosinca 1992. prestala je postojati Čehoslovačka, zemlja osnovana 1918., nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, a od 1. siječnja 1993. njezine države sljednice postale su Češka Republika i Slovačka Republika, kao suverene države. Bio je to kraj zemlje čiji su se narodi rastali mirnim putem, zbog čega je takav rastanak dobio naziv »Baršunasti razvod«, prema uzoru na tzv. »Baršunastu revoluciju« - mirne prosvjede čehoslovačkih građana protiv komunizma u listopadu 1989., koji su doveli do njegova pada i prvih slobodnih izbora 1990. godine. 
Dok raspoloženje građana obaju naroda nije bilo za podjelu, njihovi predstavnici svojim su je potezima priželjkivali. Izbori u Češkoj na vlast su doveli Vaclava Klausa, koji je zagovarao ili čvršći oblik federacije ili »razlaz«, a Slovaci, predvođeni Vladimirom Mečiarem željeli su određeni oblik konfederacije. Malo-pomalo, političke snage obiju strana utjecale su na stvaranje javnog mišljenja o neizbježnoj podjeli. Razgovori su se intenzivirali u lipnju 1992., a mjesec dana nakon toga, tj. 17. srpnja 1992., Slovački parlament donio je Deklaraciju o neovisnosti slovačkog naroda. Šest dana nakon proglašenja neovisnosti Slovačke, Klaus i Mečiar u Bratislavi (Slovačka) dogovorili su podjelu. Vaclav Havel, tadašnji čehoslovački predsjednik i protivnik podjele Čehoslovačke, podnio je ostavku jer nije htio predsjedati zemljom koja se dijeli. Prepreku za podjelu zemlje predstavljao je ustavni zakon o referendumu iz 1991., prema kojem se Čehoslovačka mogla podijeliti samo na temelju referenduma. Stoga se pojavila potreba za novim ustavnim zakonom koji bi ga eliminirao. Ustavnu podlogu za podjelu dao je Ustavni zakon 541/1992, kojim je uređena raspodjela i prijenos savezne imovine. Načelo raspodjele imovine bilo je teritorijalno, prema kojem se imovina prenosi na onu državu sljednicu na čijem se teritoriju nalazi. Vlast nad nepokretnom imovinom bila je apsolutna, a navedeno načelo primjenjivalo se i za pokretnine koje su pripadale nepokretnoj imovini. Ako se, pak, teritorijalno načelo nije moglo primijeniti, onda je kriterij bio podjela prema broju stanovnika u odnosu 2:1 u korist Češke. Potonje načelo koristilo se i za financijske obveze bivše države prema stranim državama. Međutim, i nakon 25 godina »odvojenog života« Česi i Slovaci nisu uvjereni da je podjela bila najbolje rješenje. Istraživanje iz 2017. pokazalo je da se samo 42 % Čeha i 40 % Slovaka slažu s podjelom. Oni koji se ne slažu s podjelom, kao najvažniji razlog za neslaganje vide u činjenici da ih se nije pitalo što misle o podjeli.