Do donošenja zakona došlo je nakon što je parlament 1695. odbio obnoviti Zakon o izdavanju dozvola za tisak iz 1662. Ograničenjima za tiskanje upravljalo je, naime, cehovsko udruženje tiskara Stationers kompanije, koji su uz to cenzurirali književna djela. Budući da se zakon morao obnavljati svake dvije godine, autori su, nezadovoljni cenzuriranjem, uspjeli pridobiti parlament da ga više ne obnavlja. Sljedećih deset godina tiskari su pokušavali povratiti stari sustav izdavanja dozvola, ali neuspješno. Zagovornik donošenja zakona o zaštiti prava bio je pisac Daniel Defoe, koji je 1705. napisao da zbog nepostojanja dozvola „netko tko radi i proučava sedam godina kako bi svijetu ponudio gotovo djelo, piratski tiskar odmah pretiska i proda ga za četvrtinu njegove cijene... ove stvari zovu na donošenje zakona“. Shvativši da sa starim sustavom neće ništa postići, Stationers su okrenuli priču i počeli zagovarati zaštitu autora i prednosti njihova, a ne izdavačeva licenciranja. Tako su tek u siječnju 1710. uspjeli nagovoriti parlament da pristupi izradi zakona. Nakon višetjednih rasprava i usuglašavanja, zakon je izglasan u travnju. Njime je propisana zaštita autorskog prava na 14 godina, s odredbom o obnovi na isto vrijeme, tijekom kojeg su samo autor i izdavači koje je on izabrao za tiskanje djela, mogli izdati autorsko djelo. Nakon isteka toga roka, djelo je postalo javno dostupno.

Točkom II. zakona propisano je: 

„... autor bilo koje knjige ili knjiga koje su već tiskane, koji nikom drugom nije prenio pravo na tu knjigu ili na te knjige, podijelio je ili ih podijelio, ili prodavatelj ili prodavatelji knjiga, tiskar ili tiskari ili osoba ili osobe, koje su kupile ili dobile primjerak ili primjerke knjige ili knjiga kako bi mogli tiskati ili isto ponovo tiskati, imat će isključivo pravo i slobodu tiskanja takve knjige ili knjiga u vremenu od jedne do dvadeset godina, počevši od desetog travnja i ne dulje; i autor bilo koje knjige ili knjiga koje su stvorene, a nisu tiskane i izdane ili koje će tek nastati te njegov opunomoćenik ili opunomoćenici imat će isključivo pravo tiskanja i ponovnog tiskanja te knjige ili knjiga u vremenu od četrnaest godina, počevši od prvog dana njezina izdanja i ne dulje...“

Pravo na zaštitu ostvarivalo se pod uvjetom da se autorovo djelo registrira u Stationersov registar i da se primjerak djela deponira kod njih, u kraljevskoj biblioteci i kod različitih sveučilišta. Kazne za kršenje autorskih prava bile su velike. Neovlašteno tiskane knjige uništavane su, a kazne su isplaćivane nositelju autorskog prava i vladi. Međutim, rok za zaštitu bio je samo tri mjeseca. Zakon je u javnosti dobro primljen, iako se odredba o deponiranju knjiga nije pokazala uspješnom zbog broja primjeraka koji su se morali deponirati, što je bio priličan teret za autora. Iako su kazne za nedeponiranje bile velike (5 funti), zbog skupoće tiskanja bilo je isplativije kršiti zakon. Zakon je na snazi bio do 1842. godine, kada je donesen novi Zakon o zaštiti autorskih prava.