Idejni začetnik osnivanja Vijeća Europe¹ bio je ratni premijer Ujedinjenog Kraljevstva, Winston Churchill, koji je ovu ideju prvi put iznio još za vrijeme Drugoga svjetskog rata u radio emisiji BBC-a, da bi je potvrdio u svom govoru na Sveučilištu u Zürichu (Švicarska) 19. rujna 1946., pozvavši tada Europljane da pokušaju zaboraviti strahote prošlosti i usmjeriti se na budućnost, a prvi korak u tome bilo je stvaranje europske obitelji izgradnjom „svojevrsnih Sjedinjenih Država Europe“².

O budućoj strukturi Vijeća Europe raspravljalo se na Kongresu Europe u Haagu (Nizozemska) 1948. godine, nakon čega je sazvan Odbor za proučavanje europskog jedinstva kako bi izradio nacrt ove europske organizacije. U raspravi Odbora suprotstavila su se dva stajališta: jedni su se zalagali za klasičnu međunarodnu organizaciju s predstavnicima vlada, dok su drugi zagovarali neku vrstu političkog foruma s parlamentarcima. Mišljenja su pomirena stvaranjem Odbora ministara, u kojem su bile zastupljene vlade i Savjetodavne skupštine, u kojoj su bili zastupljeni parlamenti. Ova tijela su prema članku 10. Statuta glavna tijela Vijeća Europe. Ovlasti Odbora ministara određene su člankom 15. i 16. Statuta. Tako Odbor ministara „na preporuku Savjetodavne skupštine, ili na vlastiti poticaj, razmatra poduzimanje mjera potrebnih za ostvarivanje cilja Vijeća Europe, uključujući sklapanje konvencija i sporazuma te usvajanje od vlada zajedničke politike glede pojedinih pitanja“ (članak 15.), odnosno ne dirajući ovlasti Savjetodavne skupštine koje su određene u člancima 24., 28., 30., 32., 33. i 35. Statuta, Odbor ministara „donosi obvezujuće odluke o svim pitanjima koja se odnose na unutarnju organizaciju i ustrojstvo Vijeća Europe.“ (članak 16. Statuta). Za razliku od njega, Savjetodavna skupština je sukladno članku 22. Statuta „savjetodavno tijelo Vijeća Europe koje raspravlja o pitanjima iz svoje nadležnosti određenom Statutom i koje svoje zaključke prenosi Odboru ministara u obliku preporuka.“ Sukladno članku 23. Statuta, Savjetodavna skupština „može raspravljati i davati preporuke o svim pitanjima vezanim uz cilj i djelokrug Vijeća Europe kako su određeni u poglavlju I. Statuta,“ te je ovlaštena „raspravljati i davati preporuke o svim pitanjima koja joj podnese Odbor ministara radi davanja mišljenja.“

Kad je riječ o članstvu, sukladno članku 4. Statuta, „svaku europsku državu koja se smatra sposobnom i voljnom ravnati se prema odredbama članka 3. Statuta“, odnosno koja priznaje „načelo vladavine prava i načelo prema kojem svaka osoba pod njezinom jurisdikcijom mora uživati ljudska prava i temeljne slobode te se obvezuje da će iskreno i djelotvorno surađivati na postizanju cilja određenog u poglavlju I. Statuta,“ Odbor ministara može pozvati da postane članicom Vijeća Europe. Člankom 5. Statuta omogućeno je Odboru ministara da u posebnim okolnostima može pozvati neku europsku zemlju koja se smatra sposobnom i voljnom ravnati se prema odredbama članka 3., da postane pridružena članica Vijeća Europe.

Statut su izvorno potpisale Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a tri mjeseca kasnije pridružile su im se Turska i Grčka. Prvo zasjedanje Savjetodavne skupštine održano je 10. kolovoza 1949.

Članstvo Vijeća Europe danas čini 46 zemalja, među kojima je i Republika Hrvatska³, a jedina država koja je od osnivanja ove organizacije isključena iz njegova članstva jest Ruska Federacija zbog agresije na Ukrajinu, 2022. godine.⁴