Konvenciji je prethodio višegodišnji mukotrpan put prijepora, prijedloga i nacrta konvencije, usuglašavanja i sl., među kojima je potrebno istaknuti primjer Belgije i Austrije, zemalja koje su prve zakonom uvele zabranu protupješačkih mina, ali i primjer Sjedinjenih Američkih Država, koje su se povukle iz pregovora nakon što njihovi uvjeti za usvajanje Konvencije nisu bili prihvaćeni. Dana 3. i 4. prosinca 1997. na Konferenciji u Ottawi, Konvencija je otvorena za potpisivanje. Od 151 sudionice, predstavnici vlada 121 zemlje, među kojima i Hrvatska, potpisali su Konvenciju. Nekoliko dana kasnije, 9. prosinca 1997. Opća skupština UN-a usvojila je Rezoluciju o Konvenciji, kojom je pozvala sve države svijeta da je potpišu i ratificiraju.

Preambula Konvencije¹ započinje odlučnošću država potpisnica „da stanu na kraj patnjama i žrtvama izazvanim protupješačkim minama koje svakog tjedna ubijaju i sakate stotine ljudi, uglavnom nedužnih i bespomoćnih civila, a posebice djece, ometaju gospodarski razvitak i obnovu, sprječavaju povratak izbjeglica i prognanika i imaju druge teške posljedice godinama nakon postavljanja“, s uvjerenošću „u potrebu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi učinkovito i usklađeno pridonijele suočavanju s izazovom uklanjanja protupješačkih mina postavljenih diljem svijeta te kako bi osigurale njihovo uništenje“, sa željom da poduzmu „sve što je u njihovoj moći u pružanju potrebe za skrb i rehabilitaciju, uključujući društvenu i ekonomsku reintegraciju žrtava mina“ i dr.

Konvencija ima 22. članka. U članku 1. utvrđuju se opće obveze, koje glase:

„1. Svaka država potpisnica obvezuje se da nikada ni pod kojim okolnostima neće:

a) koristiti protupješačke mine,

b) razvijati, proizvoditi, na drugi način nabavljati, stvarati zalihe, čuvati ili ustupati bilo kome, izravno ili neizravno, protupješačke mine,

c) pomagati, poticati ili navoditi ni na kakav način bilo koga da se upušta u bilo koju djelatnost zabranjenu državama potpisnicama ove Konvencije.

2. Svaka država potpisnica obvezuje se uništiti ili pobrinuti se za uništenje svih protupješačkih mina u skladu s odredbama ove Konvencije.“

Člankom 2. daju se definicije protupješačke mine, mine, naprave protiv deminiranja, prijenosa i miniranog područja. U članku 3. propisuju se iznimke od općih obveza iz članka 1., prema kojem je neovisno o općim obvezama, dopušteno čuvanje ili ustupanje izvjesnog broja protupješačkih mina radi otkrivanja i obuke na otkrivanju mina, razminiranju ili o tehnikama uništenja mina, kao i da je dopušten prijenos protupješačkih mina u svrhu uništenja. Daljnjim člancima propisuje se uništenje protupješačkih mina na zalihama, zatim njihovo uništavanje u miniranim područjima, međunarodna suradnja i pomoć, mjere za osiguranje transparentnosti i dr.

Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju Zakonom o potvrđivanju Konvencije o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom korištenju (Nar. nov. – MU, br. 7/1998).

Unatoč postojanju Konvencije, protupješačke mine i dalje se koriste u ratovima i različitim sukobima. Prema Izvješću o praćenju stanja nagaznih mina (Landmine Monitor) Međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina iz 2024., u 2023. godini u 53 zemlje i drugim područjima zabilježeno je 5.757 žrtava nagaznih mina i eksplozivnih naprava, od kojih je 1.983 poginulo, a 3.633 ranjeno, dok status za 111 žrtava nije poznat. Važno je napomenuti da je od te 53 zemlje, njih 38 potpisalo Konvenciju. Sirija ima najveći broj žrtava, a nakon nje dolaze Afganistan i Ukrajina.²