Potonjim Sporazumom obje vlade međusobno su se obvezale pružati jedna drugoj pomoć i potporu svih vrsta u ratu protiv hitlerovske Njemačke te da tijekom rata neće pregovarati niti sklapati primirje ili mirovni ugovor osim uzajamnim dogovorom.¹ Do uspostavljanja čvršćih veza između SSSR-a i Ujedinjenog Kraljevstva došlo je nakon propasti Molotovljeva - Ribentropova pakta, pakta o nenapadanju između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha (koji je imao i tajni protokol o podjeli sfera utjecaja u Istočnoj Europi između tih dviju sila) iz 1939., nakon kojega je Njemačka izvršila invaziju na Poljsku (1. rujna 1939.), a nešto kasnije Sovjetski Savez učinio je isto s istoka (17. rujna 1939.). Međutim, njemačka operacija Barbarossa, Hitlerova invazija na SSSR, srušila je ovaj pakt o nenapadanju i okrenula Sovjete prema Britancima. Ubrzo nakon potpisivanja Sporazuma o zajedničkim akcijama, Sovjeti i Britanci udruženim su snagama izvršili invaziju na Iran (u kolovozu 1941.), s ciljem da se osiguraju opskrba saveznika i iranska naftna polja te da se ograniči njemački utjecaj u Iranu, da bi svoje savezništvo i formalno potvrdili Dvadesetogodišnjim sporazumom o međusobnoj pomoći iz 1942.

Anglo-sovjetski ugovor² ima osam članaka i dva dijela kojim ugovorne strane, polazeći od potvrde odredaba Sporazuma iz 1941., i njihove zamjene formalnim ugovorom, žele da nakon rata pridonesu održavanju mira i sprječavanju daljnje agresije Njemačke i u cilju bliske suradnje obiju zemalja, uzajamne pomoći u slučaju napada na bilo koju od njih od Njemačke ili bilo koje od država povezanih s njima u agresijskim činima u Europi, u Prvom dijelu - u članku I. Ugovora međusobno se obvezuju pružati jedna drugoj vojnu i drugu pomoć i potporu svih vrsta u ratu protiv Njemačke i svih onih država koje su s njom povezane u agresiji u Europi i u članku II. obvezuju se da neće ulaziti ni u kakve pregovore s Hitlerovom vladom ili bilo kojom drugom vladom u Njemačkoj koja se jasno ne odrekne svih agresijskih namjera, te da neće pregovarati ili sklapati, osim uz obostrani pristanak, bilo kakvo primirje ili mirovni ugovor s Njemačkom ili bilo kojom drugom državom povezanom s njom u agresiji u Europi. U Drugom dijelu, koji počinje člankom III. ugovorne strane izjavljuju želju da se ujedine s drugim državama istomišljenicama u usvajanju prijedloga za zajedničko djelovanje radi očuvanja mira i otpora agresiji u poslijeratnom razdoblju, a u članku IV., da će u slučaju neprijateljstva ili napada nakon rata svaka od njih drugoj strani pružiti svu vojnu pomoć i drugu potporu koju ima u svojoj moći. Ovaj članak ostaje na snazi sve dok visoke ugovorne stranke, međusobnim dogovorom, ne priznaju da je zamijenjen usvajanjem prijedloga predviđenih u članku III., a u slučaju neusvojenja takvih prijedloga, ostat će na snazi dvadeset godina. U ostalim člancima, ugovorne strane obvezuju se, između ostalog, pružiti jedna drugoj gospodarsku pomoć nakon rata i obvezuju se da neće sklapati saveze ili koalicije usmjerene protiv druge ugovorne strane. U završnom članku, VIII. uređuje se pitanje ratifikacije, s tim da Prvi dio Ugovora (vojni savez) ostaje na snazi do uspostave mira između ugovornih strana i Njemačke i sila koje su povezane s njom u činima agresije u Europi, dok Drugi dio ugovora (politički savez) ostaje na snazi dvadeset godina.

Unatoč navedenom, kao i nespornoj činjenici da je zahvaljujući britanskoj pomoći SSSR uspio odoljeti pripremljenom neprijatelju u Operaciji Barbarossa, savezništvo između Britanije i SSSR-a, kao i SAD-a raspalo se te ga je nadomjestilo razdoblje Hladnog rata između ratnih saveznika, koje je trajalo sljedećih pola stoljeća od završetka Drugog svjetskog rata.