U rimskom pravu, uvjetna zapovijed, nalog ili zabrana, što je izdaje pretor (praetor) ili drugi magistrat na zahtjev jedne stranke, kojim se drugoj stranci nalaže određeno ponašanje: bilo da što učini ili da se od čega uzdrži. S obzirom na činjenicu što izdavanju interdikta nije prethodilo utvrđivanje dokaza i provjeravanje tvrdnji stranaka, on je imao karakter privremenog naloga.