U zemljama s dužom ustavnom tradicijom zanimanje za ustav uvijek je nadilazilo okvire koje su zacrtavali političari svojim trenutnim politikama. Kao rezultat povijesne dinamike koja se je odvijala u sredinama relativno razvijene pismenosti, ustav je od početka obilježavala organska povezanost s javnosti. Na to nas upućuju brojni primjeri. Tako je proces stvaranja američke republike i potreba ratifikacije američkog Ustava iz 1787. godine potaknuo federaliste, kao »prijatelje Ustava« i antifederaliste kao njihovu opoziciju, na javnu raspravu koja u američkom društvu u kontinuitetu traje do danas.

Klasični »Spisi o federalizmu« (Federalist’s papers) Alexandera Hamiltona, Jamesa Madisona i Johna Jaya, ali i prilozi drugih »prijatelja Ustava« govore o neprocjenjivom značenju dijaloga o ustavu. Razlog je bio jednostavan: ustav govori o čovjeku i vlasti, njihovim međusobnim odnosima. Brani se i prihvaća stajalište da je ustav »organizacija kontribuiranih prava u društvu« (J. Dickinson kao Fabius). U Engleskoj, gdje je i započela moderna rasprava o pravima, konstitucionalizmu i demokraciji, Walter Bagehot (1826.–1877.) – pisac glasovitog djela o engleskom Ustavu (The English Constitution) ali u svoje vrijeme i agilni glavni urednik The Economista i korespondent iz europskih prijestolnica – zadaću svog glasila je prije svega vidio u širenju informacija o ustavima i analizi ustavnih politika najvažnijih političkih sila svoga doba, te poticanju dijaloga o ustavu kao »skupini političkih sredstava za ostvarivanje političkih ciljeva«.

Naposljetku i recentna inozemna rasprava o »europskom ustavu «, koja je kulminirala artikulacijom paradigme o »ustavnom patriotizmu« (J. Habermasa) i tvrdnje »no demos no constitution « (D. Grimma), pokazuje svekoliku važnost potrebe za komunikacijskom akcijom oko ustava. Uvijek je nužno osvještenje o njegovim ciljevima i sadržaju. Svuda je potrebno poticati aktivni javni dijalog, jer se njime otklanjaju neželjene moguće posljedice dijaloškog deficita. Aktivno i informirano javno mnijenje, pak, uvijek pobjeđuje ideološke autiste i propagandiste monizama i monologa.

U svim navedenim primjerima za uzor - etape borbe za ustav i njegove institucije, uvijek su na bitan način oblikovale dijaloške sile: racionalni argumenti, ali i emocije. Jer, ustavne institucije »operiraju u interakcijama između više racionalnih i više emocionalnih elemenata ljudske misli i socijalne kooperacije« (A. Sajó). U novim postsocijalističkim demokracijama koje tek grade ustavnu tradiciju demokratskog konstitucionalizma, svijest o dijalogu, forumu i areni u kojoj se odvijaju borbe između različitih i suprostavljenih normativnih poredaka, sveobuhvatni i kompetentni javni diskurs o ustavu i ustavnom pravu tek predstoji. Imajući na umu autoritarnu prošlost tih društava, ali i liberalno-demokratski duh konstitucionalizma, nisu čudne duge porođajne muke svakog ustava slobode.

Svega ovoga je i te kako svjestan pisac knjige O ustavima i ljudima dr. sc. Branko Smerdel, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao superiorni znalac ustavne problematike i ustrajni sudionik naših javnih rasprava, svoje je kolumne o ustavima i ljudima slagao i pisao iz najdubljeg uvjerenja o potrebi nacionalizacije i demokratizacije dijaloga o Ustavu Republike Hrvatske i ustavnoj demokraciji. To duboko uvjerenje počiva na sljedećim autorovim premisama. Prva je da - »ustavi ostaju mrtvim slovom ako javnost nije zainteresirana za njih«, druga je da »ustavna načela i ideale mogu ostvariti samo ljudi koji vjeruju da je to u njihovom interesu«, treća je »da se svakog nositelja vlasti treba suočiti s istinom i kako to nije lagana zadaća niti u demokraciji«, a četvrta govori da »demokracija i vladavina prava zahtijevaju otvorenu raspravu, bez uvrede i pardona«. Ove premise lako se mogu povezati sa stajalištima demokratske republikanske tradicije i konceptom javnih vrednota. Dok prvo ističe da se samo interes naroda treba izražavati u političkoj areni, drugo izražava viziju politike čiji se obrisi sagledavaju u prijeko potrebnim alternativama onih procesa koji jedini smisao društvenoga vide u pukoj agregaciji sebičnih privatnih interesa.

Oblikujući svoju ustavnopravnu retoriku i narativnu jurisprudenciju na zasadama demokratskog konstitucionalizma, autor je svojom knjigom kao nitko drugi kod nas, osvijetlio probleme i projekcije aktualnog stanja razvoja hrvatske politike i ustavnog prava. Ukazujući kompetentno, jednostavno, analitički i kritički na važne trenutke kada se politička neslaganja pretvaraju u legalna, autor na ultimativan način poručuje javnosti: načela ustavnog prava mijenjaju teren na kojem se konflikti imaju dovršiti. Tamo gdje je taj proces kontinuiran ostvaruje se vladavina prava. Toj projekciji i nužno potrebnom arsenalu za njezino ostvarivanje, pridružujemo ovo dugo očekivano i vrijedno djelo.