Dana 13. lipnja 2024. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je u predmetu Abramov protiv Hrvatske objavio odluku o nedopuštenosti zahtjeva podnositeljice koja je prigovarala zbog prekomjerne duljine kaznenog postupka koji se vodio protiv osoba koje su sudjelovale u ubojstvu njenog sina i posljedično zbog zastare kaznenog progona.
 
Podnositeljičin sin je preminuo 2009. nakon što je zadobio više udaraca po glavi i tijelu, a sljedeće godine je nadležno državno odvjetništvo optužilo jednu osobu za ubojstvo, a dvije za nepružanje pomoći osobi čiji je život bio u opasnosti. Županijski sud u Rijeci je 2014. proglasio krivima sve okrivljenike za kaznena djela stavljena im na teret. Vrhovni sud je 2016. ukinuo presudu u odnosu na osobe optužene za kazneno djelo nepružanja pomoći, slijedom čega je predmet ustupljen Općinskom sudu u Rijeci koji je u prosincu 2017. obustavio kazneni progon zbog zastare. Ustavni sud  je 2018. godine odbacio podnositeljičinu ustavnu tužbu.
 
Republika Hrvatska prigovorila je tome što je ovaj predmet komuniciran tuženoj državi u okviru postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, budući da podnositeljica nikada, niti pred domaćim sudovima, a niti pred Europskim sudom, nije prigovorila povredi prava na život, već povredi prava na pošteno suđenje zbog prekomjerne duljine kaznenog postupka, posebice pred Vrhovnim sudom.
 
Europski sud je ponovio ranija utvrđenja iz svoje prakse (Radomilja i dr. v. Hrvatska) o tome da nije vezan pravnim razlozima koje je naveo podnositelj zahtjeva i da ima ovlast odlučiti o pravnoj karakterizaciji činjeničnih prigovora. Međutim, ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama koje nisu obuhvaćene prigovorom jer bi navedeno značilo prekoračenje predmeta spora. Istovremeno, podnositelj nije spriječen pojasniti ili razraditi početne navode tijekom postupka.
 
Europski sud utvrdio je da je podnositeljica prigovorila prekomjernoj duljini kaznenog postupka, pritom se pozivajući isključivo na članak 6. Konvencije. U svom drugom podnesku ponovila je taj prigovor. Štoviše, tvrdila je da se njezin zahtjev odnosi samo na "zastaru kaznenog progona zbog neažurnosti domaćih sudova". Slijedom navedenog, prihvaćen je prigovor zastupnice Republike Hrvatske o tome da tužba podnositeljice ne može biti ispitana u okviru postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, budući da bi to podrazumijevalo uzimanje u obzir cjelokupne kaznene istrage, točnije činjenica koje je podnositeljica isključila iz činjenične osnove svog zahtjeva.  
 
Shodno tome, Europski sud ispitao je prigovor podnositeljice isključivo na temelju članka 6. Konvencije. S obzirom da podnositeljica nije bila optuženik u kaznenom postupku, već oštećenik, na nju nije primjenjiv kazneni aspekt. Nadalje, u odnosu na nju nije primjenjiv niti građanskopravni aspekt čl. 6. Konvencije budući da podnositeljica nije podnijela tužbu radi naknade štete protiv optuženih osoba, imajući u vidu da kaznena presuda nije formalna pretpostavka za ostvarenje naknade štete u građanskom postupku.
 
Slijedom navedenog, Europski sud je odbacio ovaj zahtjev na temelju čl. 35. st. 3. budući da je nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije. Ova odluka je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 17.6.2024.)

Fotografija: Pixabay