1. Uvod

Ustav Republike Hrvatske¹ na načelnoj razini osigurava zaštitu prava vlasništva i imovinskih prava.

Tako Ustav Republike Hrvatske propisuje da se jamči pravo vlasništva², ali se istovremeno propisuje da pravo vlasništva obvezuje, tako da su nositelji vlasničkih prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru³.

Imovina, imovinski interesi, imovinska prava i obveze imaju vrlo širok kontekst. Gotovo sve što okružuje u svakodnevnici fizičke ili pravne osobe predstavlja zaštitu i ostvarenje najrazličitijih imovinskih prava i interesa.

2. Poduzetničko pravo i pravo vlasništva

Vlasništvo se u suvremenom tržišnom svijetu mora tumačiti mnogo šire od prava posjedovanja, korištenja i plodouživanja što znači i pravo na slobodu razvijanja poduzetničkih pothvata. Zato se Ustavom jamči poduzetnička i tržišna sloboda. Državi je dužnost garantirati poduzetnicima jednaki položaj, a zabranjuje se svaki oblik monopolskog položaja. Najvažnije je od svega ovdje napomenuti da se prava stečena ulaganjima kapitala ne mogu umanjivati zakonom niti drugim pravnim aktom⁴.

Poduzetničko pravo i pravo vlasništva načelno je slobodno i ne podliježe nikakvim ograničenjima, osim kada se takva prava ograničavaju zakonom pod uvjetom da se ograničenje propisuje u interesu Republike Hrvatske, i kada se posljedice ograničenja refundiraju naknadom tržišne vrijednosti5 izgubljenog.

Uzimajući u obzir stajalište Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu6 imovina, poduzetnička prava i dobit, nisu jedina imovinska prava. Zato konzultirajući Ustav RH u registar tih prava, treba uključiti i pravo na rad⁷ ili pravo na zaradu⁸.

Spuštanjem na nižu zakonsku razinu od one ustavnopravne brojni zakonski i podzakonski akti reguliraju imovinska prava, njihovom zaštitom i oblike ostvarivanja tih prava.

Tako primjena Zakona o obveznim odnosima⁹ u svojoj suštini u svim svojim odredbama regulira pitanje ostvarivanja i zaštite najrazličitijih imovinskih prava¹⁰.

Neophodno je započeti od odredbi i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima¹¹. Tim zakonom reguliraju se sva ona stvarna prava koja se u izvanpravnom kolekvijalnom registru pojmova izjednačavaju s pojmom imovine. Tako se navedenom zabranom propisuje da svaka osoba, fizička i pravna može biti nositelj prava vlasništva, ali i svih drugih stranih prava kao što su, pravo služnosti, pravo stvarnog tereta, pravo građenja ili založnog prava¹².

Kao i u Ustavu RH pravo vlasništva se štiti do razine da ne smije biti ograničeno niti oduzeto od vlasnika osim pod pretpostavkama i na način, dakle u proceduri, određenoj zakonom¹³.

Samo ovi nasumice izabrani primjeri pokazuju da se imovinska prava i interesi u Republici Hrvatskoj štite na najvišoj ustavnoj i zakonskoj razini, da sva ograničenja tih prava uključujući i vlasnička prava mogu proizlaziti samo iz zakona u isto tako propisanom postupku.

3. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Prije gotovo četiri godine, točnije 5. svibnja 1999., Vijeće Europe proslavilo je pedesetogodišnjicu svog postojanja.

Naime, 5. svibnja 1949. u Londonu je potpisan tzv. Londonski sporazum (London Trea-ty) kojim je osnovano Vijeće Europe. Toga dana deset europskih država, i to: Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Švedska i Velika Britanija, svojim su potpisom započele život međunarodne organizacije koja postoji već više od 50 godina.

Ideja o stvaranju ujedinjene Europe, drugačije od one koja je izašla iz Drugog svjetskog rata, prvi put je dobila »pravo javnosti« u govoru velikog engleskog državnika Winstona Churchilla koji je 19. rujna 1946. u Zurichu rekao da je Europi potrebno sredstvo, makar to bilo i čudo, koje će od Europe stvoriti prostor isto tako sretan i slobodan kao i Švicarska i da se stoga mora izgraditi neka vrsta ujedinjenih država Europe.

Od potpisivanja Londonskog sporazuma trebalo je čekati samo 18 mjeseci da Vijeće Europe donese svoj temeljni dokument i prvi međunarodni dokument nastao na tlu Europe kojim se štite temeljna ljudska prava, kao izvornom europskom dokumentu koji se u svom nastanku naslanjao jedino na Američku deklaraciju o pravima i dužnostima čovjeka i Opću deklaraciju o pravima čovjeka UN-a. Taj dokument je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Eu-ropean Convention tor teh Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms) koju su u Rimu potpisali predstavnici zemalja članica 4. studenog 1950.

Od tada pa do današnjeg dana Konvenciju su pratili brojni protokoli, brojne prateće konvencije i drugi akti kojima se proširivao značaj, primjena i domašaji Konvencije i kojima su osnovana brojna tijela Vijeća Europe, među kojima svakako najznačajnije mjesto imaju Sud za ljudska prava, Parlamentarna skupština Vijeća Europe i Odbor ministara.

Europska povelja o ljudskim pravima bila je prvi međunarodni pravni instrument o ljudskim pravima koji je uspio zaštitit najširi spektar ljudskih i političkih prava na način da je prije svega ostvaren u formi međunarodnog ugovora koji obvezuje države kao potpisnice Konvencije. Druga specifičnost Europske konvencije o ljudskim pravima je u tome da je ostvaren mehanizam kontrole primjene Konvencije na domaćoj i međunarodnoj razini, tako da su prije svega domaći sudovi dužni izravno primjenjivati Europsku konvenciju o ljudskim pravima kao međunarodni ugovor koji ima jaču pravnu snagu od zakona RH, te također kroz postupak EHCR-a gdje pojedinci mogu pokretati postupke ako smatraju da su aktima vlasti povrijeđena prava zajamčena Konvencijom.

U tome po mnogima i leži snaga i važnost Europske konvencije o ljudskim pravima jer su sve zemlje potpisnice Konvencije prihvatile kao individualna prava, ona propisana i zaštićena Konvencijom. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda objavljena je u Republici Hrvatskoj i Protokoli 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda u Nar. nov., br. - MU 18/97, temeljem Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju.

3.1. Ključne odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

Za temu o kojoj pišemo, ključne su sljedeće odredbe Konvencije:

Članak 1.

Visoke ugovorne stranke osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije.

Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo, protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja u javnosti mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.
2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.
3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:
4. da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;
5. da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;
6. da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;
7. da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;
8. besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.

Članak 14.

Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovini, rođenje ili druga okolnost.

Protokol 1.

uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda14

Članak 1.

Zaštita vlasništva

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Članak 1. Konvencije uvodi po prvi put u međunarodnopravni poredak potpuno nov, ali vrlo važan element, koji se sastoji u tome da se zemlje potpisnice obvezuju da će osigurati prava i slobode utvrđene Konvencijom »svakoj osobi«.

lako citirani članak 1. Konvencije ima samo jednu rečenicu pojmovi kao što su »svakoj osobi«¹⁵ ili »pod svojom jurisdikcijom«¹⁶ imaju široko značenje koje svoj okvir i sadržaj dobiva jedino kroz praksu ECHR-a.

Tako se pojam »svakoj osobi« treba tumačiti na način da se pravna i slobode utvrđene Konvencijom moraju jamčiti zaštitu svakoj osobi, a ne samo građanima ili državljanima neke od zemalja potpisnica, što znači i strancima, apatridima ili osobama bez poslovne sposobnosti.

Pojam »pod svojom jurisdikcijom« također ne znači da bi krug osoba bio ograničen samo na one osobe nad kojima javna vlast neke države ima određenu nadležnost. Upravo suprotno ovaj pojam služi da bi se ostvarilo povezivanje između pojma »svake osobe« i zemlje članica VE. Kako to često ponavljaju presude Europskog suda za ljudska prava da bi Konvencija bila stvarno primjenljiva, nužno je da država realno osigura priznata prava i slobode, na svaku osobu unutar svog suvereniteta.

Vrlo važna posljedica potpisivanja i ratificiranja Konvencije, a direktna je posljedica čl. 1. Konvencije, dužnost svake države članice je da svoje unutrašnje pravo uskladi s odredbama Konvencije i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koji je također sastavni i nezaobilazni dio Konvencije.

Osim toga članak 1. Konvencije za državnu potpisnicu stvara negativne i pozitivne obveze.

Tako države ne smiju ubiti ili mučiti osobe. Ne smiju bez osnova ograničavati slobodu osoba, uplitati se i ograničavati slobode tiska i medija uopće. Također ne smiju ograničavati pravo vlasništva osim ako za takvo ograničavanje postoji opravdani razlog u skladu s načelima koje također Konvencija određuje.

Ali države su također dužne putem svih svojih tijela poduzimati radnje i pokretati postupke kojima se ostvaruju prava utvrđena Konvencijom¹⁷.

U nekim slučajevima biti će dovoljno da države članice donesu zakone kojima se zabranjuju ili sankcioniraju kršenje prava i sloboda utvrđenih Konvencijom. U mnogo više slučajeva neće biti dovoljno da se prava zakonski proklamirana i priznata, već se od država traži da raspolažu dostatnim sredstvima i da ta sredstva upotrebljavaju ukoliko su pravo i slobode ugrožene¹⁸.

Drugim riječima, države su dužne osigurati zaštitu koja je strana i učinkovita, a ne teoretska i imaginarna.

O primjeni i dometima već navedenog članka 6. Konvencije, već je puno rečeno, njegova primjena u odnosu na Republiku Hrvatsku već je dobro poznata u stručnoj i izvanstručnoj javnosti pa razmatranje dometa i posljedica u tumačenju ove odredbe Konvencije prelazi okvire i osnovni cilj ovog rada.

Glede ovdje citiranog članka 14. Konvencije treba reći da međunarodno i unutarnje pravo u mnogim svojim aktima propisuje i proklamira načela jednakosti i zabrane diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Položaj odredbe članka 14. Konvencije je specifičan stoga što ne propisuje jednakost svih pred zakonom, već “samo" određuje zabranu diskriminacije po osnovi spola, rase, boji kože, jezika, vjere, političkih ili drugih stavova, nacionalnosti ili društvenog porijekla, manjinskog položaja, imovine ili bilo koje druge osnove.

U primjeni ovog članka pred Sudom za ljudska prava zauzeto je čvrsto stajalište da nema mjesta samostalnoj primjeni odredbe čl. 14. Konvencije na način da bi se neko ponašanje moglo izolirano promatrati jedino kao povreda čl. 14., već ova odredba ima suplementarnu ulogu tako da se svako pravo koje jamči Konvenciju i svaka povreda tog prava mora, tumačiti i prema čl. 14. Konvencije koji zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi.

U tom smislu diskriminacija postoji u slučaju da:

• postoji razlikovanje između dvije ili više grupa ili pojedinaca,
• postoji različito postupanje prema nekoj grupi ili pojedincu u odnosu na ostale, te
• da se razlikovanje i različito postupanje temelji na osnovi koja je neprihvatljiva.

Sudska praksa Suda za ljudska prava19 također je u nebrojeno navrata utvrdila i kriterije koji do određenog stupnja diskriminaciju čine dopuštenom u smislu da ne predstavlja povodu čl. 14. Konvencije. Ako neko postupanje udovoljava tim kriterijima, tada se neće raditi o povredi općeg prava jednakosti i zabrane diskriminacije.

Da bi se neki postupci države članice VE mogli takvima (nediskriminatorskim) okarakterizirati, potrebno je udovoljiti ovim kriterijima:

• diskriminacija mora postojati radi postizanja legitimnog cilja,
• postupanje mora biti utemeljeno na objektivnom kriteriju,
• mora postojati razumna veza ili proporcionalnost u mjerama koje se poduzimaju i cilja koji se želi postići.²⁰

Radi ilustracije, a imajući na umu osnovnu temu ovog rada, zaštitu imovine i imovinskih interesa osoba, primjenom upravo odredbe članka 14. Konvencije, Sud je našao da su i imovinski interesi izvanbračnog djeteta povrijeđeni zato što je Belgija različito određivala prava i položaj izvanbračnog i bračnog djeteta glede prava nasljeđivanja²¹, a imajući na umu odredbu čl. 1. Protokola 1.

Također sukladnim i zajedničkim tumačenju čl. 14. i čl. 1. Protokola 1. Sud je utvrdio da različiti način obveze plaćanja prava za strane i domaće radnike ne predstavlja samo povredu prava na mimo uživanje imovine već predstavlja i nedopuštenu diskriminaciju²².

Jedina odredba Konvencije koja izričito štiti bilo koje imovinsko pravo jest upravo, ranije u ovom tekstu, navedena odredba članka 1. Protokola 1.²³

Naime u vrijeme stvaranja Konvencije smatralo se da pravo na mirno uživanje imovine nezavređuje naći se među temeljnim ljudskim pravima i slobodama, ali nakon uvrštavanja ove odredbe u Protokol 1. na Konvenciju pogotovo u posljednje vrijeme, ova odredba postala vrlo značajna.

Kako je vidljivo iz teksta odredbe čl. 1. Protokola 1. ono sadrži tri različita pravila²⁴.

Prvo pravilo sadržano je u prvoj rečenici stavka 1. čl. 1. Tim dijelom odredbe propisuje se da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Radi se o pravilu opće naravi kojim se načelno priznaje pravo vlasništvo i pravo na mirno uživanje vlasništva. Dakle svaka osoba ima neotuđivo pravo uživanja onog što se smatra vlasništvom te osobe.

Drugo pravilo sadržano je u drugoj rečenici članka 1. Tim pravilom određuje se da se nikome ne može ograničiti pravo vlasništva ili da se to pravo može oduzeti, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom ili općim načelima međunarodnog prava.

Ovim dijelom čl. 1. propisuju se dakle ograničenja pod kojima je oduzimanje (ekspropiracija) prava vlasništva dopuštena tako da, ako država članica pribjegava tim mjerama, to se ne bi moglo smatrati povredom Konvencije. Oduzimanje i ograničavanje vlasništva ponekad je nužno zbog zaštite javnog interesa, ali kako takve mjere predstavljaju bitno odstupanje od fundamentalnog prava na mirno uživanje vlasništva, ono mora biti propisano zakonom.

Treće pravilo sadržano je u stavku 2. čl. 1. Protokola 1. Ovaj stavak propisuje da odredbe sadržane u članku 1. stavku 1. (pravilo 1.1 2.) ni na koji način ne umanjuje pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi se upotreba prava vlasništva uredila tako da ta uporaba bude u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza, drugih doprinosa ili kazni.

Ovo pravilo priznaju državama pravo nadziranja i kontrole uporabe prava vlasništva u skladu s općim interesom.

Da to pravo ograničavanja prava vlasništva ne bi bilo preširoko tumačeno ili shvaćano, Sud je zauzeo stajalište da se ovo pravilo, koje ipak predstavlja iznimku i tiče se posebnih slučajeva rješavanja i zadiranja u mirno uživanje vlasništva, mora tumačiti prema općem načelu iz stavka 1. ^{25 26}

Kada se promatraju presude Suda za ljudska prava pod jurisdikciju i primjenu članka 1. Protokola 1. dolaze najrazličitiji pravni odnosi koji time ulaze u registar svega onog što se primjenom Konvencije može smatrati pravom na mirno uživanje vlasništva.

Tako se, primjerice, vlasništvom smatra:

• svako stvarno pravo na pokretnoj i nepokretnoj imovini²⁷,
• prava iz udjela u trgovačkom društvu,
• pravo na izdavanje dozvole za točenje alkohola, - stečena prava iz mirovinskog osiguranja²⁸, - dugovi koji terete neku fizičku ili pravnu osobu²⁹, - potraživanje utvrđeno presudom³⁰,
• pravo na isplatu odvjetničke nagrade³¹,
• pravo na zakonom određenu najamninu stana,³²
• pravo na slobodno izdavanje publikacija i zaštita autorskih prava³³,
• pravo na nasljeđivanje itd.³⁴

U postupcima pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu kada podnositelji zahtjeva traži zaštitu svog prava na mirno uživanje vlasništva, jer je država na bilo koji način ograničila to pravo, sud traži odgovor na dva temeljna pitanja, ako prethodno utvrdi da je pravo na mirno uživanje vlasništva povrijeđeno, odnosno da je došlo do povrede suprotno pravilu sadržanom u prvoj rečenici stavka 1. čl. 1.³⁵

1) Je li cilj ograničavanja i miješanja legitiman?

2) Je li miješanje države razmjerno cilju koji se postiže ograničavanjem?

Pružanjem odgovora na ova dva pitanja, Sud u biti daje odgovor da li su ispunjeni uvjeti za ekskulpaciju države od poteza koji predstavljaju ograničenje prava na mirno uživanje prava vlasništva.

U pogledu prvog pitanja na koje u svakom postupku pred Sudom treba tražiti odgovor, treba reći da Sud vrlo pažljivo i pomno ispituje je li miješanje države teži legitimnom cilju.

To je u pravilu pitanje činjenica i ocjene Suda bi li presuda Suda, kojom bi se mjere države proglasile nedopuštenim, i povredom Konvencije, a dovele do posljedica koje bi ipak bile suprotne općem interesu.

Tako Sud smatra da je mjera države kojom se administrativnom odlukom ograničio broj ovrha kojima se vlasnicima vraćaju u posjed stanovi koje su držali ili drže najmoprimci, doneseno u legitimnom cilju jer bi istovremeno veliki broj ovrhe koji bi imali za posljedicu veliki broj porodica bez stana u isto vrijeme doveo do socijalnih napetosti i ometanja javnog reda.

Zato je Sud zauzeo stajalište da zakon koji je dopuštao ograničenje provođenja ovrhe administrativnim putem, predstavlja okolnost predviđenu stavkom 2. čl. 1. Protokola 1. ³⁶

Sud je također u predmetu »Stran Greek Rafineris i Stratiš Andradis protiv Grčke«, zauzeo stajalište da zakon kojim je Grčka proglasila da se arbitražna odluka kojom je podnositelj prijedloga trebao na ime naknade štete naplatiti vrlo veliki iznos od Grčke Vlade ima smatrati ništavom i neovršivom, jest povreda čl. 1. Protokola 1. i da ograničenje koje je tim zakonom propisano ne predstavlja legitiman cilj u općem interesu bez obzira što je arbitražnom odlukom podnositelju zahtjeva trebao biti isplaćen vrlo veliki iznos koji je dovodio u pitanje opstanak budžeta Grčke.

Arbitražnu odluku Sud smatra konačnom i obvezu- jućom i one i prema Grčkom zakonu imaju snagu konačnih odluka te se mogu pobijati u vrlo rijetkim slučajevima.

Zato iako se podnositelj zahtjeva nije naplatio, njegovo potraživanje utvrđeno presudom ima se smatrati također pravom na mirno uživanje vlasništva koje je onemogućeno intervencijom države u donošenju zakona koji je imao samo jednu jedinu svrhu - spriječiti provođenje arbitražne odluke nepovoljne za državu.

Vrlo je zanimljivo da se dugotrajan najam nekretnine, koja neosporno nije u vlasništvu podnositelja zahtjeva Sudu, također štiti temeljem članka 1. Protokola 1. jer je Sud stao na stanovište da dugotrajan najam nekretnine na kojoj se podnositelj zahtjeva bavio gospodarskom djelatnošću, stekao klijentelu i stalne prihode koji mogu biti ozbiljno dovedeni u pitanje ako bi podnositelj zahtjeva bio primoran prodati nekretninu u posjed drugoj osobi.

Oduzimanje posjeda u ovom predmetu pred Sudom³⁷ smatra se povredom prava na mirno uživanje prava vlasništva jer deposedacija podnositelja zahtjeva bila je individualna odluka vlasti protivna dugotrajnom zakupu zasnovanog ugovorom i nije predstavljala ekspropiraciju poduzetu ili provedenu u javnom interesu.

S druge strane, Sud vrlo često odlučuje o predmetima u kojima se osporava bilo sama ekspropiracija vlasništva na nekretninama, a tako i visina naknade koja je utvrđena i eventualno isplaćena podnositelju zahtjeva.

Sud smatra da samo izvlaštenje ne predstavlja povredu članka 1. Protokola 1. u slučajevima kada je podnositelju zahtjeva dana razumna mogućnost zastupanja vlastitih interesa pred tijelom koje vodi postupak ekspropiracije, a radi uspostavljanja poštene ravnoteže između zahtjeva za ekspropiracijom vlasništva i zahtjeva za postizanjem što veće tržišne naknade za oduzete nekretnine³⁸.

Kako je već rečeno, ako se utvrdi da je do povrede (uznemiravanja) vlasništva došlo aktom ili propustom države i njenih tijela zbog čega je došlo do povrede prvog pravila čl. 1. Protokola 1. sadržanog u prvoj rečenici članka 1. stavka 1., radi utvrđivanja da li postoji i odgovornost države, potrebno je odgovoriti i na drugo, već navedeno pitanje, da li povredom do koje je nesporno došlo poremećena ravnoteža između prava države da ipak ograniči pravo vlasništva i pravo pojedinca na mirno (nesmetano) uživanje vlasništva.

Svako miješanje države mora biti unutar okvira tzv. »poštene ravnoteže« između potreba javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Stoga Sud često ponavlja da u smislu čl. 1. Protokola 1. i njegovoj strukturi, a naročito u stavku 2. tog članka mora postojati razuman odnos razmjernosti između primijenjenih sredstava kojima se ograničava pravo vlasništva i cilja koji se takvim sredstvima želi postići.

U tim ocjenama Sud redovito priznaje državama vrlo veliku širinu i prostor procjene kako u onom dijelu u kojem država procjenjuje koje su to mjere opravdane i daje široku slobodu u odabiru sredstava koje se žele poduzeti. Također Sud priznaje državama slobodu u ocjeni imaju li posljedice poduzetih mjera opravdanje u javnom interesu.

Sud često u tom smislu ističe da priznaje i poštuje volju zakonodavca i njegovu prosudbu što je u javnom interesu, osim ako je očito da prosudba zakonodavca nema razumnu osnovu³⁹.

Sve ovo govori da države imaju vrlo veliki manevarski prostor za zaštitu javnog interesa, ali usprkos tome, npr. odgađanje provođenja ovrhe radi predaje nekretnine u posjed u vremenu dužem od šest godina iako se načelno priznaje da je odgoda ovrhe imala opravdan legitiman cilj, smatra se poremećajem ravnoteže između zahtjeva općeg interesa i individualnog prava na zaštitu prava vlasništva⁴⁰.

Već je rečeno da potraživanja na temelju ugovora također uživaju zaštitu u smislu čl. 1. Protokola 1. Usprkos tome priznaje se državama pravo raskinuti ugovor koji ide na štetu gospodarskih interesa države. Uvjet da se također ugovor raskine jest da država plati odgovarajuću odštetu onoj ugovornoj strani koja zbog raskida ugovora trpi štetu.

Tek se time priznaje da javni interes ima prednost pred interesima utvrđenim ugovorom, ali se tek plaćanjem odštete postiže ravnoteža u ugovornom odnosu.

Kada dođe do jednostranog raskida ugovora s tim da država istovremeno ne priznaje pravo na arbitražno rješavanje spora i odluke arbitražnog suda, poremećena je ravnoteža između zaštite prava vlasništva i zahtjeva općeg interesa.

S druge strane ne postoji poremećaj ravnoteže između prava vlasništva i zaštite javnog interesa kada država različito tretira u priznatim i stečenim pravima različite kategorije umirovljenika ako su takve mjere nužne radi očuvanja čitavog mirovinskog sustava u državi⁴¹.

Sud u svojim odlukama ističe da je načelo vladavine prava sastavni dio svake odredbe Konvencije i pratećih Protokola⁴² jer je i sastavni dio temeljno načelo svakog demokratskog poretka. Zato je dužnost države pokoravati se svakoj sudskoj odluci makar te sudske odluke bile i na štetu države.

Stoga kako se potraživanje utvrđeno sudskom ili arbitražnom odlukom također smatra pravom vlasništva koje uživa zaštitu Konvencije, ne može se raditi o postojanju ravnoteže između javnog interesa i ograničenja prava vlasništva ako ta ograničenja nisu zakonita i ne smiju biti proizvoljna.

Konačno vrlo je zanimljiv i indikativan sastav Suda u predmetu Almeida Garret i dr. protiv Portugala po kojem je u postupku izvlaštenja isplaćena djelomična naknada za oduzete nekretnine, ali je postupak utvrđivanja isplate konačne naknade trajao više godina.

U tom razdoblju čekanja na utvrđivanja naknade Sud smatra da su podnositelji zahtjeva suočeni s predugom neizvjesnošću radi isplate naknade, s time da nema efikasnog domaćeg sredstva koje bi bilo lijek za takvo stanje, pa je stoga utvrđeno da su podnositelji zahtjeva pretrpjeli pretjeran i prekomjeran teret koji je narušio poštenu ravnotežu koja mora postojati između potreba javnog interesa i prava na mirno uživanje vlasništva.

4. Zaključak

Jasno je da presude Europskog suda za ljudska prava, koji su sastavni dio Konvencije i koji svojim tumačenjem daju život Konvenciji, čine je stalno suvremenom i primjenljivom u gotovo pola stoljeća njena postojanja.

Zaštita prava vlasništva je jedno od temeljnih prava, pogotovo to pravo u zemljama tranzicije kao što je Republika Hrvatska, ima posebno značenje jer je tek nedavno napušten koncept društvenog vlasništva i ograničavanja u stjecanju imovine i imovinskih prava.

Zato je koncept zaštite prava na mirno uživanje vlasništva kojeg priznaje i štiti Sud za ljudska prava, vrlo važan jer širi ustaljene stavove o tome što je vlasništvo, koja su to dobra koja se štite i kada i u kojim okolnostima to pravo uživa zaštitu i kada i u kojim okolnostima država ima pravo, uvijek u općem javnom interesu, ograničiti to pravo u cijelosti i djelomično. Pišući o ovoj temi pokazujemo da i naše unutarnje pravo i sudska praksa mora gotovo stalno pratiti stavove Suda za ljudska prava jer samo na taj način Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda može stvarno postati dio domaćeg unutarnjeg prava, a time i sudske prakse.

 

 

1 Narodne novine br. 41/01 - pročišćeni tekst i 55/ 01 - isp.
2 ČI.48. st. 1. Ustava RH
3 Čl. 48. st. 2. Ustava RH
4 Članak 49. Ustava RH:
“Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjeni su monopoli Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.”
5 Čl. 50. Ustava RH
6 European Court for Human Rights - ECHR
7 Čl. 54. Ustava RH
8 Čl. 55. Ustava RH
9 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/ 91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/ 99 i 88/01).
10 Čl. 1. Zakona o obveznim odnosima: "Radi stvaranja uvjeta za slobodan promet robe i obavljanje usluga na tržištu i za zadovoljavanje materijalnih i drugih potreba građana te radi osiguravanja odgovornosti poduzeća i drugih sudionika u pravnom prometu za izvršavanje njihovih obveza, ovim se zakonom određuju osnove obveznih odnosa (opći dio), ugovorni i drugi obvezni odnosi u prometu robe i usluga.”
11 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov.,br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00-Odluka USRH, 73/00 I 114/01).
12 Čl. 1. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
13 Cl. 1. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
14 Pariz, 20. ožujka 1952.
15 “everyone" u engleskoj verziji
16 “within their jurisdiction” u engleskoj verziji
17 Npr. dužne su osigurati humane uvjete u zatvorima, građanima pružiti neovisne i stručne suce, dostatna sredstva za rad sudova itd.
18 U predmetu “Platform Artze fur das Leben protiv Austrije” austrijska Vlada je proglašena krivom jer nije osiguravala zaštitu mirnih demonstracija od onih koji su ometali prosvjednike.
19 Tzv. Belgijski jezični predmet iz 1968. g.
20 - a u svojoj su osnovi diskriminirajuće
21 Marckx protiv Belgije (1979.)
22 Darby protiv Švedske (1940.)
23 dalje čl. 1. P1.
24 Vidjeti presudu James i drugi protiv V. Britanije (1986.)
25 predmet latridis protiv Grčke (1996.)
26 predmet Immobilre Safti protiv Italije (1993.)
27 predmet latridis protiv Grčke (1996.)
28 predmet Kuna protiv Njemačke (1999.)
29 predmet Almeida Garret, Mascarenhas Felcao i dr. protiv Portugala (1996.)
30 predmet Stran Greek Rafineris protiv Grčke (1987.)
31 predmet Van der Mussele protiv Belgije (1983.)
32 predmet Mellacher i dr. protiv Austrije (1989.)
33 predmet Handyside protiv Velike Britanije (1976)
34 predmet Marckx protiv Belgije (1979.)
38 »Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva.«
36 Predmet Spadea: Schalambrino protiv Italije ili predmet Immobiliare Safti protiv Italije
37 Predmet latridis protiv Grčke (1996.)
38 Predmet Tokela protiv Finske (1999.)
39 Mellacher protiv Austrije (1989.) Charsagnan i dr. protiv Francuske (1994.)
40 Predmet Immobilre Safti protiv Italije
41 Predmet Kuna protiv Njemačke (1999.g.)
42 Predmet Amuur protiv Francuske (1996.)