U našoj državi, sa žaljenjem možemo tvrditi, među političarima i dalje prevladava tzv. normativni optimizam. Radi se o shvaćanju da je za poboljšanje stanja u društvu i provedbu svakovrsnih reformi dostatna izrada novih i kvalitetnijih pravnih normi. Izmjene u pozitivnopravnoj regulaciji, drži se, same će po sebi zajamčiti uspjeh. Pojava vuče korijenje još iz razdoblja nekadašnje savezne države,¹ a u globalnoj situaciji pravne tranzicije 90-ih godina prošloga stoljeća, poprimila je hiperbolizirane razmjere. Trend se, međutim, nastavlja i nakon 2000. pa danas s pravom govorimo o normativnoj inflaciji. Na rastočenost, nesređenost i konfuznost hrvatskog pravnog poretka te na urgentnost potrebe pristupanja ozbiljnom pothvatu njegovog dovođenja u uredno stanje tijekom posljednjih godina, najdosljednije i najupornije upozorava akademik Barbić.² Za razliku od normativnog optimizma, moramo ipak biti realni i naglasiti da normativno hipertrofiranje nije ekskluzivna pojava hrvatskog pravnog prostora, već se, uglavnom, radi o općem trendu zapadnog civilizacijskog kruga kojemu pripadamo.

2.Primjer Francuske: codification à droit constant etsimplification du droit
Francuska je odmah nakon Drugog svjetskog rata započela s organizacijom važećih propisa, osnivanjem posebnih komisija za posebna područja regulacije (građansko pravo, građanski postupak, trgovačko pravo i kazneni postupak). Ubrzo je osnovana i Stalna komisija sa zadatkom kodifikacije svih drugih područja regulacije, uz poštovanje tri temeljna pravila.³ Prvo pravilo je pravilo formalnosti koje podrazumijeva prikupljanje samo postojećih propisa, a ne i stvaranje novih pravila. Cirkularno pismo premijera iz 1996.,⁴ precizira postupak kodifikacije. Osobito je bitno da je njime utvrđeno da sistematizacija ne znači apsolutnu nepromjenjivost postojećih normi: smatra se ne samo prihvatljivom, nego i nužnom, svaka izmjena ili eliminacija nekoherentnih i nekonzistentnih normi, odnosno normi koje su postale suvišne. Drugo, kodifikacija je opća, tj. obuhvaća sva područja regulacije i sve vrste normativnih akata kojima je regulirano određeno područje. I treće, kodifikacija je permanentna i provodi se unošenjem tekućih izmjena tekstova propisa.⁵ Zakonici, dakle sadržavaju važeće zakonske odredbe koje su u zakonodavnoj nadležnosti, sukladno članku 34. Ustava V. Republike te odredbe autonomnih uredaba koje reguliraju materiju u uredbodavnoj nadležnosti vlade, sukladno članku 37. stavak 1. Ustava V. Republike.⁶ Komisija priprema tekst zakonika. Parlament u redovitom zakonodavnom postupku usvaja samo konačnu verziju odredaba koje su u njegovoj nadležnosti, a vlada usvaja ostale odredbe. Parlament i vlada, dakle djeluju odvojeno, no ukupnost teksta zakonika mora imati jedinstveni datum stupanja na snagu.

Krajem 1990-ih francuski je parlament vrlo sporo usvajao konačne verzije zakonodavnih odredaba pojedinih zakonika. Glavni razlog bila je preopterećenost parlamentarnog rasporeda zbog koje su mnoga pitanja tekuće politike imala prednost pred razmatranjem zbirki već postojećih zakona. Da bi nadoknadio zaostatak u radu, parlament je 1999. godine, donio Zakon kojim je ovlastio Vladu da donese konačne verzije devet različitih zakonika.⁷ Određeno je da Vlada prilikom organiziranja i kodificiranja navedenih materija uzima u obzir zakonske odredbe koje su na snazi u trenutku objave uredbi (tzv. codification à droit constant), uz iznimnu mogućnost izmjene odredaba radi: »poštovanja hijerarhije pravnih normi«, »postizanja uređivačke koherentnosti prikupljenih tekstova« te »harmoniziranja pravne države«.⁸ Zakon, nadalje, utvrđuje da se svaki zakonik donosi posebnom uredbom te predviđa rokove trajanja delegirane ovlasti i rokove unutar kojih moraju biti podneseni prijedlozi zakona o potvrdi pojedinih uredaba.⁹ Prije promulgacije taj se Zakon našao pred Ustavnim vijećem.¹⁰ Podnositelji zahtjeva su smatrali, između ostalog, da razlog zakonodavne delegacije (»zakašnjenje parlamenta u donošenju zakonodavnog dijela kodifikacije«) nije sukladan ustavnoj odredbi članka 38., da delegirajuća odredba ne sadržava dovoljno precizno određenje svrhe i granice delegacije te da parlament gubi pravo izmjena postojećih odredaba, a time i mogućnost utjecaja na konačni sadržaj zakonika. Ustavno je vijeće, međutim, odbacilo takve zaključke i potvrdilo ustavnost delegirajućih odredaba.

Usprkos bezrezervnoj odluci Ustavnog vijeća, zakonodavna delegacija koja uključuje mogućnost izmjene i uklanjanja postojećih zakonskih odredaba prilikom kodifikacije à droit constant rađa nekoliko problema. Prvi razlog izmjene, poštovanje hijerarhije pravnih normi, prema riječima Ustavnog vijeća, znači utvrđivanje nadređenih pravnih normi i uklanjanje nesuglasnih zakonskih odredaba. U praksi to znači da posebna komisija, a potom i Vlada, dobivaju ovlast utvrđivanja ustavnosti postojećih zakonskih odredaba, kao i utvrđivanja sukladnosti s odredbama međunarodnih ugovora i s pravom EU. Iako nije upitna nadređenost navedenih odredaba, ocjena ustavnosti je inherentna ovlast Ustavnog vijeća, a ocjena suglasnosti zakona s odredbama međunarodnih ugovora i pravom EU, ovlast je svih sudova, a ne ovlast egzekutive.¹¹Druga opravdana mogućnost izmjene zakonskih odredaba, »uređivačka koherentnost«, prema mišljenju nekih autora,¹² također može proizvesti neprihvatljive učinke. Riječ je o leksičkim i gramatičkim izmjenama te o raspoređivanju položaja odredaba. Te radnje, međutim, mogu izmijeniti značenje postojećih zakonski odredaba. I konačno, harmonizacija kao razlog izmjene postojećih odredaba, premda usko konstruirana, ipak ostavlja egzekutivi krajnji izbor važećih odredaba. Sve te napomene valja promatrati u svjetlu činjenice da parlament doista ne mora odobriti konačni tekst zakonika. Naime, sukladno članku 41. Ustava V. Republike,¹³ Vlada tijekom razdoblja delegacije ima mogućnost uspješne obrane prenesenog djelokruga. U konkretnom slučaju to znači da parlament ne može preuzeti zadaću kodifikacije, ali može donijeti daljnje izmjene zakona koji se kodificiraju prije negoli Vlada usvoji konačni tekst zakonika, budući da Vlada mora uzeti u obzir sve zakonske odredbe na snazi u vrijeme objavljivanja uredbe koja sadržava zakonik. Ta je mogućnost, uglavnom, samo teorijske prirode s obzirom na uobičajeno trajanje zakonodavnog postupka i relativno kratke rokove unutar kojih Vlada mora donijeti uredbe koje sadržavaju tekst zakonika.¹⁴ Važnost faktičnog proširenja ovlasti Vlade postaje još jasnija kad se uzme u obzir praksa parlamenta vezana uz potvrdu uredaba na temelju zakonske ovlasti. Potvrda se u najvećem broju slučajeva ne daje izričito, pa se uvriježilo stajalište da samo izričito odbijanje potvrde dovodi do gubitka pravne snage. U protivnom, potvrda se podrazumijeva iz šutnje parlamenta. Teorija implicitne potvrde ili, bolje rečeno, fiktivne potvrde, omogućava donošenje cjelokupnog zakonika bez stvarnog nadzora parlamenta. Parlament uvijek može donijeti naknadne izmjene zakonodavnog dijela nekog zakonika, no preopterećenost parlamentarnog kalendara, koja je, uostalom, i dovela do delegacije, ne čini takvo postupanje vjerojatnim. 

Problem prevelike kompleksnosti pravnog sustava dulje je vrijeme na dnevnom redu najviših vlasti u Francuskoj. Posebno se ističe pitanje multiplikacije propisa, kompliciranje postupaka i iznimno produljenje njihovog trajanja.¹⁵Zakonodavac je, stoga, 2003., ovlastio Vladu da svojim uredbama izmijeni, pojednostavni, harmonizira i kodificira veći broj pravnih područja.¹⁶ Vlada je obvezatna do 1. ožujka svake godine podnijeti parlamentu izvješće o mjerama zakonodavne i uredbodavne prirode koje je poduzela u tijeku prethodne kalendarske godine radi pojednostavnjenja prava. Zakonu o pojednostavnjenju mogu se uputiti jednake kritike načelne prirode budući da su određeni jednaki uvjeti kodifikacije.¹⁷ Ovaj Zakon sadržava i odredbe o potvrdi uredaba donesenih na temelju prethodno razmotrenog Zakona o kodifikaciji. Na taj je način, barem formalno, francuski parlament ipak izvršio svoje pravo naknadnog nadzora.

Ustavno je vijeće bilo pozvano ocijeniti ustavnost i Zakona o pojednostavnjenju.¹⁸ Ponovno je uspostavilo legitimnost opisane prakse kodifikacije te, između ostalog, utvrdilo da se Ustav ne protivi delegaciji ovlasti za izmjenu i dopunu već postojećeg zakonika pod uvjetom da delegirajuće odredbe jasno preciziraju svrhu koju valja postići. Ustavna vrijednost dostupnosti i poznavanja prava daje legitimitet i delegaciji radi pojednostavnjenja pravnog sustava. Pojednostavnjenje mora biti na odgovarajući način precizirano te je Ustavno vijeće utvrdilo nekoliko interpretativnih smjernica. U konkretnom se slučaju radilo o obnašanju i pristupu javnim službama pa je Ustavno vijeće utvrdilo nužnost poštovanja relevantnih ustavnih članaka i članaka Deklaracije o pravima čovjeka i građana. 

3.Primjer Italije: testo unico
U Italiji se reorganizacija pravnih propisa, radi ostvarivanja lakše dostupnosti prava, primarno provodi jedinstvenim tekstom (testo unico). Riječ je o normativnom tekstu koji prikuplja odredbe više normativnih akata, donesenih tijekom vremena, a koji reguliraju istu materiju. Neke jedinstvene tekstove moguće je poistovjetiti s pojmom »pročišćenog teksta zakona«, a neke, pak, s pojmom »zakonika«. Ipak, jedinstveni tekst ne mora biti ni jedno od toga, dok prikupljanje propisa često provodi tijelo različito od tijela čiji se propisi objedinjavaju (tako, vlada objedinjava zakone, pa i uz ovlast njihove izmjene). Taj je instrument, poznat još iz razdoblja kraljevstva, preuzet u praksi poslijeratne republike i danas se primjenjuje relativno često. Talijanska je doktrina u mnogo navrata istraživala tu pojavu.¹⁹

Jedinstveni se tekstovi tradicionalno svrstavaju u nekoliko skupina, uporabom triju različitih kriterija. Kriterij objekta govori o tekstovima koji objedinjavaju organske zakone, obične zakone, regionalne zakone ili podzakonske akte te o tekstovima koji sadržavaju više hijerarhijski različitih izvora prava. Prema karakteru odredaba razlikuju se jedinstveni tekstovi koji samo kompiliraju i ukazuju na postojeće odredbe te jedinstveni tekstovi koji, ujedno, mijenjaju postojeće ili unose nove odredbe. I konačno, prema izvoru ovlasti na njihovo donošenje, jedinstveni se tekstovi dijele na spontane, delegirane ili autorizirane.²⁰ Za naše su hrvatske prilike relevantni samo jedinstveni tekstovi koje donosi Vlada na temelju zakonodavne delegacije, a radi prikupljanja i/ili reorganizacije postojećih zakonskih propisa. Na tu se zakonodavnu delegaciju primjenjuju svi uobičajeni uvjeti i ograničenja vezana uz ovaj institut. Vlada, stoga, ne može biti ovlaštena na izradu jedinstvenog teksta ustavnih zakona, a delegirajuće odredbe moraju poštovati ustavni zahtjev o preciziranju kriterija i načela.

Za razliku od razmotrenog francuskog modela, talijanski delegirajući zakoni, u pravilu, ne sadržavaju određenje mogućih izmjena odredaba koje valja prikupiti i organizirati.²¹ Situacija je jednostavna kad je u pitanju tek izrada jedinstvenog teksta na temelju nekoliko zakona o izmjenama i dopunama izvornog zakona (što bi odgovaralo izradi pročišćenog teksta u našoj državi). Mnogo su češći i složeniji slučajevi u kojima valja organizirati veći broj zakonskih odredaba različitih zakona koji se jednim dijelom odnose i primjenjuju na istu materiju. Izrada jedinstvenog teksta tada, smatraju praksa i teorija, uključuje i ovlast izmjena radi, primjerice uklanjanja antinomija i prešutnih derogacija.²² Činjenica je, međutim, da delegirajući zakoni sadržavaju vrlo oskudno određenje kriterija i načela kojima se Vlada mora rukovoditi prilikom izrade jedinstvenog teksta. Drugim riječima, u odsustvu izričitih određenja u delegirajućim odredbama, Vlada se prilikom izrade jedinstvenog teksta mora pridržavati svih načela i kriterija iz postojećih zakonskih odredaba. Svaka sadržajna izmjena moguća je samo ako to delegirajuća odredba izričito određuje i za to propisuje uvjete. Doktrina ukazuje na paradoksalnost takvog rješenja.²³ Naime, Vlada je vezana cjelokupnim sadržajem postojećih odredaba - onih istih koje su ujedno i objekt jedinstvenog teksta. Budući da uredba na temelju zakonske ovlasti ne može mijenjati uvjete delegacije, smatra se da ni jedinstveni tekst ne može unijeti izmjene u postojeće zakonske odredbe, a time niti ispuniti svoju temeljnu svrhu - sistematizaciju pravnih propisa koji se odnose na jedno područje. Ne slažemo se s tim zaključkom. Naime, ovlast izrade jedinstvenog teksta primarno je ovlast formalnog postupanja. Izmjene i dopune, radi ostvarenja konzistentnosti i koherentnosti pravnog sustava, tek je djelomično moguće definirati izričitim kriterijima i načelima. Mnogo je bitnija primjedba da je u velikom broju slučajeva teško ostvariti nadzor nad sadržajem jedinstvenih tekstova. Da bi, kao subjekt nadzora, utvrdio je li uredba na temelju zakonske ovlasti, koja sadržava jedinstveni akt suglasna s delegirajućim odredbama, Ustavni sud Italije mora sâm provesti postupak uspoređivanja i usklađivanja postojećih propisa. Zadatak je često još teži zbog činjenice koja je ujedno dio drugog problema, vezanog uz jedinstvene akte, da mnogi delegirajući zakoni ne nabrajaju točno koje propise valja uklopiti u jedinstveni akt. Daljnje usložnjavanje postupka nadzora proizlazi iz obveze usuglašavanja domaćeg prava s pravom EU, odnosno implicitnog utvrđivanja kriterija i načela na temelju prava EU.²⁴ Osim toga, ovdje se javlja i pitanje odnosa jedinstvenog teksta i zakonskih odredaba koje, propustom ili namjerno, nisu uzete u obzir prilikom izrade jedinstvenog teksta, a koje se odnose na istu materiju. Samo neke od uredaba, koje sadržavaju jedinstvene tekstove, izričito navode odredbe, odnosno cijele zakone, koji su derogirani njihovim donošenjem. Smatra se da jedinstveni tekst zamjenjuje dotadašnje zakone koji su u njemu sadržani, ali u slučaju djelomičnog ili potpunog ukidanja jedinstvenog teksta radi utvrđene neustavnosti, smatra se da svi prethodno postojeći zakoni vrijede, osim izmjena i dopuna koje su učinjene ukinutim aktom.²⁵

Opisana praksa u značajnom dijelu pridonosi eroziji funkcije jedinstvenih tekstova.

Prilikom izrade jedinstvenih tekstova Vlada mora utvrditi i razdvojiti zakonske od podzakonskih odredaba, pridržavajući se sljedećih smjernica: precizno utvrditi sadržaj važećih odredaba; izričito navesti odredbe derogirane novijim zakonima, čak i ako se radilo o prešutnoj derogaciji; formalno organizirati važeće odredbe uz mogućnost izmjena koje su nužne radi logičke koherentnosti, možebitno čak i radi pojednostavnjenja normativnog izričaja; izričito navesti odredbe koje nisu uvrštene u jedinstveni tekst, a koje ostaju na snazi; izričito derogirati sve ostale odredbe koje nisu uvrštene u jedinstveni tekst. Isti članak propisuje i postupak za donošenje jedinstvenih tekstova. Vlada mora zatražiti mišljenje Državnog vijeća, a potom nacrt jedinstvenog teksta podnijeti parlamentarnim odborima, nadležnim ratione materiae. Njihovo mišljenje nije obvezujuće, no Vlada, u pravilu, ne može nakon dobivenog mišljenja uvrstiti nove odredbe u jedinstveni tekst.²⁶

Uz to, predsjednik vlade mora osigurati da se sve buduće normativne intervencije u materiju, koja je predmet jedinstvenog teksta, ostvaruju isključivo izmjenom ili integracijom odredaba sadržanih u dotičnom jedinstvenom tekstu.

Iz do sada izloženog mogu se uočiti dvije osobitosti sistematizacije pravnih propisa u analiziranim državama. Prvo, radi se o objedinjavanju različitih (prema vrsti i hijerarhiji) općenormativnih akata. Uključeni su zakoni, uredbe i ostali podzakonski akti, relevantni za odnosnu materiju. Drugo, sistematiziranje se načelno odvija pod nadzorom parlamenta, ali je de facto u nadležnosti Vlade. Osim pukog nabrajanja važećih registara propisa različitih nakladnika, u usporedivim pravnim bazama, u Republici Hrvatskoj je u praksi isključivo poznata i priznata izrada tzv. pročišćenih tekstova zakona (pod čime se podrazumijevaju samo zakoni u formalnom smislu). Za razliku od primjera Francuske i Italije, pročišćeni tekstovi zakona u Republici Hrvatskoj nemaju status općenormativnog pravnog akta. Pročišćeni tekstovi zakona nisu zakoni! Oni su isključivo tehnička pomagala. O njihovoj prirodi i položaju Ustavni sud Republike Hrvatske izrijekom se očitovao 2005. godine:»Pod pročišćenim tekstom zakona smatra se ukupnost važećih pravnih normi sabranih i sistematiziranih u jedan tekst iz više važećih i istovrsnih zakona. Svi sistematizirani zakoni su i dalje na snazi, a izrada pročišćenoga teksta ne utječe na njihov sadržaj ili važenje. Pročišćeni tekst zakona je tehničko pomagalo, koje omogućava adresatima sagledavanje određene zakonske materije na jednom mjestu.«²⁷Nadalje, u svom Izvješću iz 2006. godine, Ustavni sud iscrpno objašnjava »nužnost izrade pročišćenog teksta zakona sukladno pravilima pravne tehnike i zahtjevu koji načelo vladavine prava, propisano člankom 3. Ustava, postavlja u odnosu na ostala obilježja zakona (jasnoća sadržaja i nepromjenjivost brojčanih oznaka članaka). (...) U uvodu pročišćenog teksta zakona uvijek se trebaju naznačiti svi zakoni koji se unose u pročišćeni tekst, uz naznaku broja Narodnih novina u kojima su objavljeni i uz naznaku dana stupanja na snagu svakog pojedinog od njih. Pročišćeni tekst zakona ne smije zadirati u sistematiku zakonskog teksta, niti u brojčane oznake članaka, jer su oni važni za pravilnu primjenu zakona. (...) Ustavni sud ističe da su prethodna utvrđenja iznimno važna, jer je uvidom u Narodne novine uočena neustavna pojava da Hrvatski sabor donosi izmjene i dopune pročišćenih tekstova zakona, a ne izmjene i dopune samih zakona.«²⁸ Uz to, naglasimo da Hrvatski sabor nije poštovao navedene upute Ustavnog suda Republike Hrvatske čak ni u slučaju izrade pročišćenih tekstova Ustava Republike Hrvatske (!). Smatramo opravdanom kritiku koju je u tom smislu Hrvatskom saboru uputila A. Račan ispravno primijetivši da je u četvrtom pročišćenom tekstu Ustava Republike Hrvatske²⁹ »osim ustaljenih odstupanja od pravila pravne tehnike (ujedno) i dopunjen normativni sadržaj pojedinih odredaba sadržanih u izvornom tekstu Ustava«,³⁰ a sve to suprotno tumačenju Ustavnog suda Republike Hrvatske o pravilima izrade pročišćenih tekstova.

5.Zaključne napomene
Možemo zaključiti da su zahtjevi nomotehnike i načela vladavine prava u našoj državi tumačeni na način koji onemogućava zadiranje u sadržaj zakona i u brojčane oznake zakona. Pročišćeni tekst ne zamjenjuje zakone koji su u njemu sabrani. Pojedinačni pravni akti koji se donose na temelju sabranih zakona moraju citirati svaki pojedinačni zakon, a ne samo tekst pročišćenog zakona. Isto vrijedi i za izradu znanstvenih radova.

Jednom riječju, pročišćeni tekstovi zakona imaju ograničenu vrijednost sistematiziranja pravnog poretka. Pritom valja uzeti u obzir i izbor tijela ovlaštenog za izradu pročišćenog teksta zakona. Prema Poslovniku Hrvatskog sabora, kod nas je to Odbor za zakonodavstvo Hrvatskog sabora koji »utvrđuje i izdaje pročišćene tekstove zakona i drugih akata koje donosi Sabor, kad je tim zakonima ili aktima za to ovlašten ili kada su ti akti najmanje tri puta izmijenjeni ili dopunjeni«.³¹ Možemo govoriti o trajnoj ovlasti izrade pročišćenih tekstova. Činjenica je, međutim, da je i tako usko konstruirana funkcionalnost pročišćenih tekstova za potrebe sređivanja i stabiliziranja pravnog poretka Republike Hrvatske, u praksi dodatno ograničena (ne)djelovanjem sâmog Odbora za zakonodavstvo. Podsjećamo, primjerice da do danas još uvijek nije utvrđen službeni pročišćeni tekst Zakona o socijalnoj skrbi koji je usvojen 1997., iako je mijenjan i dopunjavan ukupno šest puta (uz dodatnu intervenciju Ustavnog suda RH),³² dok je pročišćeni tekst Zakona o mirovinskom osiguranju utvrđen tek nakon jedanaest izmjena i dopuna te dvije Odluke/Rješenja Ustavnog suda (izvorni Zakon usvojen je 1998.).³³ 

Kronična preopterećenost svakog parlamenta, pa tako i hrvatskog, notorna je činjenica. Nedostatak vremena, kako u odnosu na odbore, tako posebice u odnosu na plenum, vidljiv je u činjenici da se velika većina zakona u Republici Hrvatskoj donosi po žurnom zakonodavnom postupku (koji bi trebao biti iznimka). Žurnost procesa usklađivanja s europskim acquisom na tom području ima važnu ulogu. Takva situacija otvara logična pitanja o, s jedne strane, potrebi sistematizacije pravnih propisa koja bi uključila sve opće pravne akte, a ne samo zakone, a s druge strane, o nužnosti prebacivanja ove zadaće na neko drugo tijelo. Republika Hrvatska u tom smislu mora što prije pronaći i provoditi vlastiti učinkoviti model.


1 Podsjećamo samo na slučaj brojnih ustavnih izmjena koje su bivšoj Jugoslaviji priskrbile krilaticu »ustavni laboratorij«. 
2 J. Barbić o tome govori u mnogim izlaganjima, a podsjećamo na uvodnik, Informator, br. 5826-5827 od 6. i 9. siječnja 2010. pod naslovom  »O vladavini prava u hrvatskom pravnom sustavu«. 
3 Commission supérieure chargée d’étudier la codification et la semplification des textes législatifs et réglementaires osnovana je 1948. i reformirana 1989. 
4 Circulaire du Premier ministre relative à la codification des textes législatifs et réglementaires od 30. svibnja 1996. (navedeno prema: N. Molfessis, »Les illusions de la codification à droit constant et la sécurité juridique«, u: Revue trimestrielle de droit civil, br. 1/2000, str. 192). 
5 F. Mautino i R. Pagano, Testi unici: La teoria e la prassi, Dott. A. Giuffrè, Milano, 2000., str. 220. 
6 Zakonske odredbe označene su slovom L ili LO (organski zakoni), a odredbe autonomnih uredaba slovom R. Neki zakonici sadržavaju još i odredbe ministarskih propisa (arretés) koji su označene slovom A. 
7 Zakon br. 99-1071 od 16. prosinca 1999. (Loi portant habilitation du Gouvernement à procéder, par ordonnances, à l’adoption de la partie Législative de certains codes). Sukladno čl. 1. ovog Zakona, riječ je bila o zakonicima o agraru, obrazovanju, javnom zdravstvu, trgovini, okolišu, upravnom sudovanju, cestama, socijalnom osiguranju (naglasak S. B.) te financijskim i monetarnim pitanjima. 
8 Ibid., čl. 1. st. 3. 
9 Ibid., čl. 2. 
10 Conseil constitutionnel, odluka, br. 99-421 od 16. prosinca 1999. 
11 Sudovi u Francuskoj tradicionalno nemaju ovlast nadzora ustavnosti zakona. Ipak, s vremenom je prihvaćeno stajalište da imaju implicitnu ovlast nadzora sukladnosti zakona s odredbama potvrđenih međunarodnih ugovora i pravom EU, izuzimanjem iz primjene takvih zakona. Podrobnije vidjeti u S. Rodin, Europska integracija i ustavno pravo, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 1997., str. 173-184. 
12 N. Molfessis, op. cit., str. 192-193. 
13 Ustav V. Republike, čl. 41.: »(1) Ako se tijekom zakonodavnog postupka pokaže da neki prijedlog ili amandman ne pripada u zakonodavni djelokrug ili da su protivni ovlasti danoj temeljem čl. 38. (zakonodavnoj delegaciji, op. A.), Vlada se može protiviti njihovom prihvaćanju. (2) U slučaju nesuglasja između Vlade i predsjednika ovlaštenog doma, o spornom pitanju odlučuje, temeljem zahtjeva jednog od njih, Ustavno vijeće u roku osam dana.« 
14 Riječ je o 6, 9 i 12 mjeseci, sukladno čl. 2. Zakona, br. 99-1071. 
15 Cahiers du Conseil constitutionnel n°15, str. 1, , 15. siječanj 2011. 
16 Zakon, br. 2003-591 od 2. srpnja 2003. (Loi habilitant le Gouvernement à simplifier le droit). Vlada je, primjerice, ovlaštena pojednostavniti i ubrzati, sukladno određenim kriterijima, upravne postupke i upravno sudovanje, postupke za ostvarivanje socijalnih prava, stupanje na snagu i objavljivanje općih pravnih akata; povećati transparentnost u javnim natječajima sukladno standardima EU; izmijeniti dijelove poreznog sustava; pojednostavniti odredbe o osnivanju i djelovanju sindikata i odredbe za provedbu izbora; kodificirati propise koji se odnose na turizam, sudsku organizaciju, istraživanje; itd. 
17 Ibid., čl. 32. i 33. 
18 Conseil constitutionnel, odluka, br. 2003-473 DC od 26. lipnja 2003. 
19 Vidjeti F. Mautino i R. Pagano, op. cit., za sveobuhvatnu studiju ovog instrumenata. 
20 Ibid., str. 46-77, ukazuje se, međutim, na činjenicu da je razlika između delegiranih i autoriziranih jedinstvenih tekstova samo nominalne prirode i proizlazi iz uporabe različitih riječi u pojedinom zakonu. 
21 Najčešće se koriste formulacije: »Vlada je ovlaštena donijeti jedinstveni tekst u kojem su sakupljene i reorganizirane….« (»testo unico che raccolga e coordini” ili “testo unico nel quale devono essere riunite e coordinate le norme vigenti«). 
22 Corte costituzionale, odluka, br. 24 iz 1961. L. Paladin, Diritto costituzionale, 3. CEDAM, Padova, 1998., str. 188-189; F. Mautino i R. Pagano, op. cit., str. 45-46. 
23 G. D’Elia, »I testi unici ‘governativo-legislativi’ e il paradosso dei principi e criteri direttivi ricavabili ‘per implicito’«, u: Girisprudenza costituzionale, 1998., str. 2563-2579 i G. D’Elia, »Osservazioni in tema di determinazione per relationem dei principi e criteri direttivi nella delegazione legislativa«, u: Giur. cost., 1998., str. 2722-2725. 
24 Podrobnije vidjeti u G. Brunelli, »Testi unici ‘interferenti’ con norme comunitarie: problemi di struttura, efficacia e sindacabilità«, u: Giurisprudenza costituzionale, 1992., str. 3627-3671. Jasno je, međutim, da svi redoviti sudovi moraju odbiti primjenu domaćih propisa, pa tako i jedinstvenih tekstova, koji se protive odredbama prava EU te primijeniti izravno primjenjive odredbe. 
25 F. Mautino i R. Pagano, op. cit., str. 186-187. 
26 Jedinu iznimku čini očiti slučaj donošenja zakona koji se odnosi na materiju koja je predmet jedinstvenog teksta u razdoblju nakon dobivenog mišljenja parlamentarnih odbora, a prije objavljivanja jedinstvenog teksta. Jedinstveni tekst ne može sadržavati derogirane odredbe niti može propustiti uvrstiti nove odredbe. Iako zakon o tome šuti, nema razloga da se nova verzija jedinstvenog teksta ponovno ne podnese parlamentarnim odborima. 
27 »Slijedom toga, Ustavni sud nije nadležan za ocjenu ustavnosti pročišćenog teksta zakona.« Rješenje, br. U-I-2597/2003 od 12. siječnja 2005. (Nar. nov., br. 11/05). 
28 Izvješće Ustavnog suda RH, br. U-X-80/2005 od 1. lipnja 2006. (Nar. nov., br. 64/06). 
29 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst). 
30 A. Račan, »O pročišćenim tekstovima Ustava i zakona«, Informator, br. 5905-5906, od 9. i 13. listopada 2010., str. 17-18. 
31 Poslovnik Hrvatskog sabora (Nar. nov., br. 6/02, 41/02, 91/03, 58/04, 39/08 i 86/08 - čl. 59. al. 6.). 
32 Zakon o socijalnoj skrbi (Nar. nov., br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07). 
33 Zakon o mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10 te 130/10 (pročišćeni tekst), kao i Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH, br. U-I-1152/2000, U-I-1814/2001, U-I-1478/2004, U-I-3137/2004 i U-I-3760/2005 od 18. travnja 2007. (Nar. nov., br. 43/07) te Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH, br. U-I-988/1998, U-I-59/1999, U-I-176/1999, U-I-245/1999, U-I-943/1999 i U-I-1624/2000 od 17. ožujka 2010. (Nar. nov., br. 40/10).