Polazeći od Ustavnog utvrđenja (čl. 52.) da su vode od interesa za Republiku Hrvatsku i da imaju njezinu osobitu zaštitu, kao i zbog važnosti i uloge vode u zadovoljavanju najosnovnijih ljudskih potreba, zadaća je zakonodavca odrediti na koji se način vode kao dobro trebaju koristiti. To se posebice odnosi na aspekt javne vodoopskrbe i odvodnje.

Dosadašnji je Zakon o vodama^[1] (u nastavku teksta: dosadašnji ZoV) obuhvaćao, uz područje koje općenito možemo nazvati gospodarenje vodama, i područje vodnih usluga. Međutim, s obzirom na to da je riječ o vrlo širokom i kompleksnom području, zaključeno je da područje javne vodoopskrbe i odvodnje treba izdvojiti iz Zakona o vodama, imajući na umu njegove specifičnosti i važnost za život i zdravlje građana. S druge strane, ocijenjeno je da predmetno područje (javna vodoopskrba i odvodnja) ne ulazi niti u tipične komunalne djelatnosti pa se ne može izjednačiti s djelatnostima poput održavanja zelenih površina, javne rasvjete, prikupljanja i odvoza smeća i sl., koje su u izravnoj nadležnosti jedinica lokalne samouprave (u nastavku teksta: JLS). Nekad se za djelatnost javne vodoopskrbe i odvodnje čak i koristio naziv »natkomunalne djelatnosti«, dok se u Zakonu o vodnim uslugama^[2](u nastavku teksta: ZoVU) koristi izraz »međukomunalne djelatnosti«, naglašavajući da su one iste za sve JLS-e na nekom uslužnom području.

Slijedom toga, zakonodavac je odlučio djelatnost vodnih usluga izdvojiti i obraditi u posebnom zakonu (ZoVU), respektirajući važnost problematike. Naime, javna vodoopskrba je jedan od načina korištenja voda, ali način koji je i prema dosadašnjem ZoV-u imao prednost pred ostalim oblicima korištenja voda (uz korištenje vode za protupožarnu zaštitu i obranu). Ako se tome doda i činjenica da Republika Hrvatska, kao članica EU, ima obvezu poštovati odredbe Okvirne direktive o vodama EU (Water Framework Directive - 2000/60/EC)^[3], kao i »parcijalnih« direktiva koje su joj prethodile, od kojih izdvajamo Direktivu o kakvoći vode namijenjenoj za ljudsku potrošnju (98/83/EZ) i Direktivu o odvodnji i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda (91/271/EEC) (u nastavku teksta: Direktive), za što joj na raspolaganju stoje sredstva iz EU fondova, evidentni su razlozi za uređenje navedenog područja zasebnim Zakonom. 

U svjetlu preuzetih obveza iz Direktiva, nesporna je činjenica da postojeći vodnokomunalni sektor, koji je iznimno usitnjen (oko 190 isporučitelja vodnih usluga), teško može odgovoriti zahtjevima provođenja investicija, kao i postizanja prijeko potrebne priuštivosti cijene vodnih usluga, a što predstavlja jedan od temeljnih zahtjeva, o kojem ćemo naknadno pisati. Stoga je »okrupnjavanje« vodnokomunalnog sektora jedan od nužnih (ali ne i dovoljan) uvjeta za ispunjenje zahtjeva iz Direktiva. Dakako, tako krupan zahvat za vodnokomunalni sektor, koji se mora provesti »u hodu«, zahtijeva ozbiljnu pripremu, i to s više aspekata, od kojih je jedan legislativni. Stoga je jasno zašto je Zakon o vodnim uslugama uvršten u Nacionalni program reformi.

Ciljevi koji se žele postići ZoVU-om vrlo su ambiciozni. Naime, autori su dobro ocijenili postojeće stanje vodnokomunalnog sektora, počevši od prethodno spomenute usitnjenosti, upitne tehničke sposobnosti (osobito manjih trgovačkih društava), opterećenosti gubitcima vode (u prosjeku 50 %), političkom kadroviranju, i sl. Sve navedeno na dulji rok vodilo je prema potpunoj neodrživosti vodnokomunalnog sektora, s jedinim mogućim scenarijem daljnjeg urušavanja sektora, uz pad razine usluga, moguće ugrožavanje zdravlja ljudi, stalno povećanje cijene usluga, »jedenje« vlastite supstance i neodržavanje postojećih dijelove sustava (a što je vidljivo iz stanja gubitaka vode). Ako se tome doda i već spomenuta okolnost da postojeći vodnokomunalni sektor ima iznimno loše kapacitete za vođenje investicija i povlačenje EU sredstava, razlozi za donošenje ZoVU-a postaju posve jasni. 

Prema tome, osim spomenutog detektiranja problema, bilo je nužno donijeti i mjere kojima će se, prije svega, spomenuti trend zaustaviti, a nakon toga čak i promijeniti. Dakako, pritom je uputno respektirati iskustva razvijenih zemalja te takve standarde i ugraditi u Zakon. 

Slijedom navedenoga, ključna riječ koja opisuje namjere zakonodavca na predmetnom polju jest održivost. Cilj je stvoriti sustav koji ispunjava tražene standarde usluge, s jedne strane, i koji, s druge strane, »hrani« sam sebe (izraz »voda plaća vodu«, najslikovitije opisuje željeni cilj). Dakako, cijena prema kojoj »voda plaća vodu« treba biti priuštiva, da se ne poluči suprotan efekt u smislu nepriuštivosti vode za građane, ali i o tom aspektu, sukladno pozitivnim iskustvima i direktivama EU, itekako je vođeno računa. Stoga se slobodno može reći da smo dobili zakon koji će unijeti znatne promjene u vodnom sektoru, koje će za posljedicu imati niz koristi, počevši od zaustavljanja trenda urušavanja vodnokomunalnog sektora, priuštive cijene vode, visokih standarda usluge, održivosti i ekonomičnosti poslovanja i sl.

Usto, jedan od ciljeva ZoVU-a je i rješavanje tzv. »sivih zona vodoopskrbe«, odnosno lokalnih vodovoda za koje do sada nije bilo jasno kome pripadaju te tko i na koji način njima upravlja odnosno, jednostavno rečeno, tko je odgovoran za zdravstvenu ispravnost vode iz tih sustava. 

Prema tome, cilj ZoVU-a nije samo dati rješenje za navedene probleme, već te probleme treba riješiti »u hodu«, bez poremećaja djelatnosti javne vodoopskrbe i odvodnje, što nije nimalo lak zadatak. Dodatnu otegotnu okolnost predstavlja i to što je u nekim aglomeracijama u tijeku realizacija EU projekata (sukladno postojećem ustroju vodnokomunalnog sektora), koja će se najvjerojatnije morati provoditi istodobno sa spomenutim aktivnostima na novom ustroju vodnokomunalnog sektora.

Sve navedeno predstavlja ozbiljna ograničenja realizaciji zacrtanih ciljeva, ali može se reći da je ZoVU predvidio odgovor na dobar dio mogućih kriznih situacija.

ZoVU donosi nekoliko bitnih novina, od kojih posebno izdvajamo:

- cijene vodnih usluga određuju se prema načelu povrata troškova vodnih usluga, respektirajući socijalnu priuštivost cijene vode. To znači da cijena vode, s jedne strane, mora pokrivati sve troškove isporuke (često se »zaboravlja« ukalkulirati realnu amortizaciju, koja također predstavlja trošak), dok, s druge strane, moramo postići njezinu priuštivost, što znači da cijena vodne usluge ne bi trebala prelaziti 3 % neto raspoloživog dohotka kućanstva. Riječ je o bitnom parametru, o kojem će više riječi biti u nastavku teksta.

- Cijena vodne usluge određuje se, u pravilu, u jednakim visinama na uslužnom području. To znači da će na (novoformiranim) uslužnim područjima uvođenjem jedinstvene cijene doći do promjena dosadašnjih cijena, koje su bile na snazi na područjima koje su pokrivali dosadašnji javni isporučitelji vodnih usluga (u nastavku teksta: JIVU).

- Kriterij za određivanje uslužnih područja poprilično je jednoznačan: isporučena količina vode za ljudsku potrošnju od najmanje dva milijuna m³, s mogućim odstupanjem od -10 %. Premda su prigodom pripreme i donošenja ZoVU-a traženi određeni izuzetci, Zakon priznaje iznimno uslužno područje na kojem postojeći JIVU isporučuje od 800.000 do 1.000.000 m³ vode za ljudsku potrošnju, ali uz pretpostavku da je cijena vodne usluge u godini koja je prethodila donošenju Uredbe o uslužnim područjima^[4](u nastavku teksta: Uredba) ne prelazi 1,5 % neto raspoloživog dohotka kućanstva, i da nakon provedbe višegodišnjeg programa gradnje na tom uslužnom području cijena vode neće prijeći već spomenutih 3 % neto raspoloživog dohotka kućanstva. Jednostavno rečeno, uslužno područje može biti i manje ako se dokaže da je u njemu cijena usluge relativno jeftina (1,5 %), odnosno da niti u budućnosti neće znatnije poskupjeti (3 %), što je bitan doprinos priuštivosti cijene vodne usluge. Stoga, nema nikakvog opravdanja za usitnjenje uslužnog područja, ako će se to odraziti na višu cijenu usluge.

- Uslužna područja uspostavljaju se Uredbom o uslužnim područjima koju donosi Vlada RH, a kojom je područje RH (trenutačno) podijeljeno u 20 uslužnih područja, što znači da ćemo od postojećih otprilike 190 JIVU-a doći na 20 JIVU-a, koji se dalje mogu međusobno integrirati, odnosno okrupnjavati, ali uz poštovanje osnovnog načala: jedan JIVU na jednom uslužnom području. Jedini izuzetak su koncesionari pražnjenja i odvoza komunalnih otpadnih voda iz individualnih sustava odvodnje, što također predstavlja vodnu uslugu, ali koja ne treba biti nužno u sustavu JIVU-a.

- Komunalne vodne građevine ne mogu se opteretiti založnim pravom, niti mogu biti predmet ovrhe te mogu biti u prometu samo između JIVU-a.

- Jedini osnivači JIVU-a mogu biti jedinice lokalne samouprave (u nastavku teksta: JLS) na uslužnom području, a JIVU-i ne mogu obavljati nikakvu drugu djelatnost osim vodnih usluga (uz neke izuzetke poput oborinske odvodnje, navodnjavanja i sl.). Naime, u prošlosti su komunalna poduzeća, uz poslove javne vodoopskrbe i odvodnje, obavljala više djelatnosti koje bi im povjerio osnivač, poput odvoza smeća, javnog prijevoza, održavanja groblja, a zabilježen je i slučaj registracije komunalnog poduzeća i za »frizerske i vlasuljarske« usluge. Navedeni pristup onemogućavao je užu specijalizaciju djelatnika (i opreme) za specifične djelatnosti vodoopskrbe i odvodnje, što ZoVU bitno mijenja. Primjerice, okrupnjeni JIVU koji će pokrivati znatno veće područje, sada će moći imati specijaliste (s pripadnom opremom) za poprilično uska područja, što prije nije mogao biti slučaj. Navedena će specijalizacija zasigurno rezultirati podizanjem razine usluge. S druge strane, Zakon sadržava i svojevrstan »osigurač« kojim se sprječava da prijenos određenih obveza (oborinska odvodnja i navodnjavanje) od jedinica područne (regionalne) samouprave ugrozi poslovanje JIVU-a. Naime, prijenos se može realizirati tek ako su za navedene poslove osigurana sredstva u proračunu jedinice područne (regionalne) samouprave (čl. 14. st. 3. ZoVU-a). Navedena odredba iznimno je bitna jer sprječava mogućnost da se predmetni sustavi koji predstavljaju teret nekoj JLS-i, prebace na financiranje više JLS-a (na uslužnom području), a samim tim i ugroze obavljanje osnovne djelatnosti JIVU-a.

ZoVU posebnu pozornost pridaje ispunjavanju općih i posebnih uvjeta za učinkovito poslovanje JIVU-a. To se posebno odnosi na sposobnost upravljanja gubitcima vode (koji u prosjeku iznose 50 % zahvaćene vode) i kojima do sada, evidentno, nije posvećivana nužna pozornost. Ministarstvo^[5] izdaje JIVU-u privremeno rješenje o ispunjavanju općih i posebnih uvjeta za početak poslovanja na razdoblje od dvije godine, a ispunjavanjem posebnih uvjeta za učinkovito poslovanje donosi se trajno rješenje uz ukidanje postojećeg. Posebno se naglašava obveza trajnog stručnog osposobljavanja zaposlenika, što itekako pridonosi povećanju razine usluge.

ZoVU uvodi i tzv. »dodatno pravo glasa« koje ima svaki član društva/dioničar, neovisno o pravu glasa koje proizlazi iz razmjera u poslovnim udjelima. Dodatno pravo glasa konzumira se u slučajevima kada ZoVU predviđa izglasavanje dvostrukom većinom (prema udjelima i prema dodatnom pravu glasa), čime se štite prava i interesi manjih dionika pri donošenju odluka o bitnim pitanjima te se time sprječava preglasavanje. Dodatno pravo glasa nije prenosivo.

U sjedištu postojećih JIVU-a ZoVU predviđa osnivanje podružnica, ali uz uvjet isporuke min. 500.000 m³ godišnje, uz opasku »ako je to svrhovito«, što otvara prostor različitim interpretacijama pojma »svrhovitost«. Poznavajući stvarnu praksu postupanja JLS-a, postoji bojazan da će doći do brojnih pritisaka da se otvaranjem podružnica kompenzira »gubitak« lokalnoga komunalnog poduzeća, odnosno da dosadašnji rukovodeći kadrovi lokalnog komunalnog poduzeća, ostanu barem rukovoditelji podružnica. Međutim, ZoVU ima niz mehanizama kojima se može oduprijeti tim pritiscima, a glavni kriteriji su održivost i ekonomičnost. 

U svrhu postizanja održivosti poslovanja ZoVU utvrđuje i iznos maksimalnog zaduženja JIVU-a: 20 % prihoda iz cijene vodne usluge iz prethodne godine ili 90 % prihoda ostvarenih na ime naknade za razvoj, također ostvarene u prethodnoj godini, što je također pozitivan doprinos traženoj održivosti poslovanja JIVU-a. Osim toga, uvodi se i nadzor učinkovitosti poslovanja JIVU-a od Vijeća za vodne usluge, koje je dužno voditi podatke o mjerilima i pokazateljima rečene učinkovitosti poslovanja, dok je Vlada RH dužna donijeti uredbu o vrednovanju učinkovitosti poslovanja JIVU-a.

Očito je da su autori zakona ispravno prepoznali moguće ugroze budućih JIVU-a te ugradili odredbe koje izričito i dosljedno ustraju na postizanju (i održavanju) održivosti, kroz povećanu učinkovitost i ekonomičnost poslovanja. Tu valja spomenuti i da ZoVU precizno regulira problematiku otpremnina rukovoditeljima, čime se izbjegavaju visoke otpremnine i u načelu svode na maksimalno onoliko plaća koliko je preostalo do kraja mandata, čime se znatno smanjuje atraktivnost JIVU-a za politička kadroviranja, a dakako pridonosi i održivosti poslovanja.

Što se tiče korisnika vodnih usluga, ZoVU definira odnos korisnika i JIVU-a prema više osnova (priključenje, promjena korisnika, opći uvjeti isporuke, ograničenje ili prekid isporuke, obustava isporuke, interventna vodoopskrba i sl.).

Posebna pozornost pridaje se cijeni vodnih usluga pa je propisano da se ona sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni dio je predviđen za podmirenje fiksnih troškova pružanja vodnih usluga, dok je varijabilan dio proporcionalan isporučenim količinama (m³). Procedura određivanja cijene vode detaljno je propisana u članku 43. ZoVU-a (donošenje odluke o cijeni/tarifi vodnih usluga na temelju uredbe Vlade RH o metodologiji za određivanje cijene vodnih usluga, postupak javnog savjetovanja o nacrtu odluke o cijeni vodnih usluga, cijena za socijalno ugrožene i sl.), kao i način donošenja odluke o cijeni vode. Ovdje je važno naglasiti još jedan pozitivan aspekt: ZoVU ne utvrđuje samo da socijalno ugroženi građani plaćaju posebnu cijenu, već i uređuje tko plaća razliku do pune cijene (JLS, odnosno iznimno JIVU, ali maksimalno do 20 % razlike cijene), što također ocjenjujemo kao doprinos održivosti poslovanja (budućih) JIVU-a jer se sprječava scenarij prema kojemu JLS rješavanje (dijela) socijalnih problema prebacuju na JIVU-a, ugrožavajući na taj način održivost njegova poslovanja.

ZoVU preciznije definira javnu vodoopskrbu prema drugim JIVU-ima, kao i uvjete za javnu vodoopskrbu autocisternama te precizira posebne uvjete za isporuku vode autocisternama na otocima, u skladu s relevantnim propisima. Bitna razlika je u tome što se na kopnu trošak prijevoza podmiruje iz cijene vode, dok je na otocima podmirenje troška transporta uređeno posebnim zakonom i izričito je zabranjeno njegovo podmirenje iz cijene vode. Slična situacija je i pri transportu vode brodom vodonoscem, gdje je također izrijekom zabranjeno podmirenje troška transporta iz cijene vode, premda ZoVU ne precizira da se taj slučaj odnosi isključivo na otoke, jer vodonosci vodu mogu nositi i obalnim naseljima. Opisani zaštitni mehanizmi također predstavljaju bitan doprinos održivosti poslovanja JIVU-a.

Jednako kao što jedan JIVU može isporučivati vodu drugom JIVU-u, tako ZoVU predviđa i mogućnost međusobnog preuzimanja komunalnih otpadnih voda. Tu se uvodi i obveza preuzimanja komunalnih otpadnih voda od JIVU-a koji nema mogućnost njihova pročišćavanja te precizira da u slučaju odbijanja prihvata ministarstvo određuje JIVU-a koji će prihvatiti predmetne komunalne otpadne vode. Nažalost, ZoVU za taj slučaj ne predviđa konkretan način određivanja cijene za transport i pročišćavanje tih voda, već utvrđuje kriterij »razumnog troška provoda i pročišćavanja«, što u praksi može stvoriti probleme ako slučaj dođe na arbitražu u Ministarstvo. No, pozitivno je što se na cijenu za preuzimanje komunalnih otpadnih voda ipak traži prethodna suglasnost Vijeća za vodne usluge. Slična situacija je i u slučaju preuzimanja otpadnog mulja iz uređaja za pročišćavanje. Naime, ZoVU utvrđuje i mogućnost isporuke komunalnih otpadnih voda/mulja na uređaj za pročišćavanja industrijskih otpadnih voda, ali tu se cijena, kao i uvjeti isporuke određuju međusobnim ugovorom dviju zainteresiranih strana, pri čemu ZoVU propisuje da rečena cijena sadržava i »razumnu maržu« (čl. 51. st. 3.).

ZoVU uređuje i isporuku vode za ljudsku potrošnju turističkim i prometnim objektima (marine, luke, pristaništa, kampovi i sl.), propisujući da je u tom slučaju vlasnik/posjednik objekta odgovoran za daljnje očuvanje kakvoće vode koja mu je isporučena kao voda za ljudsku potrošnju te mu je u tom smislu propisana i obveza njezina uzorkovanja. Taj način vodoopskrbe do sada nije bio jasno reguliran dosadašnjim ZoV-om.

ZoVU precizira uvjete priključenja i isključenja građevine/nekretnine na komunalne vodne građevine te uvjete ugradnje i održavanja pojedinačnih vodomjera u postojećim objektima. Usto, otvara mogućnost financiranja gradnje komunalnih vodnih građevina od budućih korisnika, ali samo za građevine koje su i predviđene višegodišnjim programom gradnje. Na taj način se korisnicima omogućava brža realizacija priključka, uz povrat uloženih sredstava pod dogovorenim uvjetima, s tim da rok povrata sredstava ne može biti dulji od pet godina. Za komunalne vodne građevine koje nisu predviđene višegodišnjim programom gradnje, također, postoji mogućnost financiranja od budućih korisnika, ali bez prava na povrat sredstava. Višegodišnji program gradnje donosi Vlada RH na prijedlog Hrvatskih voda, a JIVU-i i JLS-i dužni su taj program provesti. U slučaju neprovođenja višegodišnjeg programa gradnje, JIVU-i nemaju pravo na sufinanciranje iz državnog proračuna te na naknadu za korištenje i naknadu za zaštitu voda.

Uloga Vijeća za vodne usluge bila je definirana dosadašnjim ZoV-om, ali je donošenjem ZoVU-a prešla u njegov djelokrug pa on detaljnije obrađuje predmetno područje. ZoVU definira ulogu, sastav, načela djelovanja, procedure imenovanja članova, odgovornosti, način financiranja kao i djelokrug i ovlasti Vijeća. Fokus djelovanja Vijeća je cijena vodnih usluga, a osim navedenoga vodi računa i o naknadi za razvoj, regulatornom računovodstvu JIVU-a te ima ovlasti donijeti privremenu odluku o cijeni usluge, ako je skupština JIVU-a nije donijela u predviđenom roku. Izdvajamo zadaću praćenja podataka o učinkovitosti poslovanja, kao i donošenje propisa vezanih uz učinkovitost pojedinih JIVU-a, iz čega se može naslutiti spomenuti smjer uređenja ovoga Zakona. Da bi Vijeće moglo obavljati dodijeljene nadležnosti, ZoVU predviđa i uspostavu stručne službe Vijeća. Pritom, članovi Vijeća imaju pravni položaj dužnosnika, a zaposlenici stručne službe su državni službenici i namještenici (čl. 75. i 77. ZoVU-a)

Novost je i uvođenje vodnog redarstva u sklopu JIVU-a, kao »derivata« komunalnog redarstva, ali uže specijaliziranog za nadzor nad primjenom odredaba ZoVU-a i na temelju njega donesenih propisa. Povećane su i ovlasti vodopravnog inspektora tako da on može naložiti isporuku vode između različitih isporučitelja i naložiti isporučitelju vodnih usluga da prihvati i pročisti otpadne vode drugog isporučitelja. Navedeno ima za cilj omogućiti brzu reakciju i izbjegavanje blokada sustava, čija bi posljedica bila poremećaj u vodoopskrbi i odvodnji. 

Prijelazne i završne odredbe ZoVU-a, zbog specifičnosti materije koju uređuje, imaju posebnu težinu. Naime, JIVU-i se moraju transformirati/okrupniti, ali se to mora provesti »u hodu«, bez poremećaja vodoopskrbe i odvodnje. Okrupnjavanje se provodi na administrativnoj i tehničkoj razini, preuzimanjem vodnih građevina, pogona i sl., ali, kako smo već naveli, uz održanje kontinuiteta vodoopskrbe i odvodnje. Za pripajanje postojećih JIVU-a predviđen je (ambiciozan) rok od šest mjeseci. Kriterij za matični JIVU ili, kako ga ZoVU naziva - »društvo preuzimatelj«, jest najveći ukupan prihod po osnovi cijene vodnih usluga, cijene isporuke vode drugom isporučitelju i naknade za razvoj u prethodne tri godine, ili najveća količina isporučene vode za ljudsku potrošnju u istom roku na konkretnom uslužnom području. Time se osigurava da matično društvo bude ono koje je prema utvrđenoj logici i najpogodnije da bude »matica« na konkretnom uslužnom području. Međutim, ako se ocijeni da se pripajanje ne može provesti u zadanim rokovima, pripajanje se provodi prema drugom JIVU-u, odnosno Ministarstvo je ovlašteno donijeti privremenu mjeru koja zamjenjuje ugovor o pripajanju, što je važno jer onemogućava zastoj i pridonosi učinkovitosti i operativnosti postupka pripajanja. 

Odluku o pripajanju donose skupštine društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju. ZoVU i ovdje utvrđuje svojevrstan »osigurač« od ugroze održivosti. Naime, ZoVU u članku 88. st. 7. propisuje da se pripajanje provodi s brojem zaposlenika koji ne može biti veći od broja zaposlenika na dan 31. prosinca 2018., s ciljem da se izbjegne »prelijevanje« viška zaposlenih iz dosadašnjih komunalnih društava na novoformirane JIVU-e, čime bi se u samom startu ugrozila njihova održivost. Nažalost, postojeća formulacija ne predstavlja punu zaštitu jer su moguće njezine zloporabe. Primjerice, kriterij je broj zaposlenih, ali ne i njihova struktura, što se u praksi može primijeniti i tako da se u JIVU-u zaposli velik broj administrativnog osoblja iz JLS-a ili drugih komunalnih poduzeća iste JLS-e, koji prema svojim kvalifikacijama budućem JIVU-u nisu nužni, a da se na račun toga »viška« smanji broj stručnih kadrova koji su nužno potrebni budućem JIVU-u (ali i JLS-u ili drugim komunalnim poduzećima). Jednostavno rečeno, odredba članka 88. ZoVU-a omogućuje zamjenu »glava za glavu«, neovisno o stručnim kvalifikacijama osobe. 

ZoVU propisuje i obvezu prijenosa vlasništva nad komunalnim vodnim građevinama na društvo preuzimatelja, čak i u slučajevima kada njihovi vlasnici nisu (dosadašnji) JIVU-i. Vrijednost se unosi kao ulog u temeljni kapital, a procjena vrijednosti provodi se u skladu s propisima o procjeni vrijednosti nekretnina. Zakon također predviđa da u slučaju neizvršavanja rečenih prijenosa Ministarstvo rješenjem provodi prijenos korištenja vodnih građevina na društvo preuzimatelja, što ide u prilog učinkovitosti/operativnosti provedbe prijenosa, osobito imajući na umu ambiciozno postavljene rokove. 

Poseban problem predstavlja stanje zaduženosti postojećih JIVU-a (što uključuje i preuzimatelje) pa ZoVU propisuje da se oni ne smiju dodatno zaduživati (u odnosu na trenutak stupanja ZoVU-a na snagu), dok se stanje zaduženosti ne uskladi sa ZoVU-om. Postojeći JIVU-i moraju sastaviti izvješće o stanju zaduženosti i o tome obavijestiti svoju skupštinu/upravno vijeće, kao i upravu društva preuzimatelja.

Međutim, ZoVU ne propisuje što učiniti s mogućim dugovima/financijskim obvezama postojećih JIVU-a poput ovrha, sporova i postupaka u tijeku, odnosno budućih pravomoćnih sudskih presuda za procese koji su u tijeku i sl. Posebno pitanje su obveze iz područja EU projekata koje, ako se ne izvrše u ugovorenom roku, za sobom povlače plaćanje penala. Primjerice, JIVU A integrira se s primateljem JIVU B. JIVU A je u proteklom razdoblju nesavjesno i nerealno preuzeo određene obveze po realizaciji EU projekta i taj se projekt ne realizira u skladu s navedenim, pa je kazna više nego izgledna. JIVU-e B u procesu preuzimanja ne može provesti toliko detaljnu ili »dubinsku« analizu, preuzima JIVU A u najboljoj vjeri, ali se nakon nekoliko godina može suočiti s plaćanjem visokih penala. Stoga je i ovdje predviđen »osigurač«, tako da JLS jamči za dio ili kompletnu obvezu koja je posljedica (ne)djelovanja u razdoblju prije preuzimanja.

S obzirom na to da predmetno preuzimanje predstavlja skup kompleksnih aktivnosti koje mogu biti opstruirane od dosadašnjih JIVU-a ili JLS-a, ZoVU u članku 93. predviđa i mjere za neprovedbu pravila o jednom isporučitelju na uslužnom području. Te su mjere: uskrata financiranja (iz državnog proračuna, naknade za korištenje i naknade za zaštitu voda i sl.), ukidanje akta o ispunjavanju posebnih uvjeta JIVU-u,čime se automatski gubi status JIVU-a, a samim tim i pravo na isporuku vodne usluge, kao i na naplatu cijene vodne usluge i naknade za razvoj. Osim toga, s ciljem osiguranja kontinuiteta javne vodoopskrbe i odvodnje, Ministarstvo može rješenjem prenijeti korištenje gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga s postojećeg JIVU-a na supsidijarno društvo preuzimatelja, ako je primarno društvo odgovorno za rečeno nepostupanje prema odredbama ZoVU-a. Time se na učinkovit način osigurava kontinuitet javne vodoopskrbe i odvodnje i sprječava blokada sustava od strane nezadovoljnih (postojećih) JIVU-a i JLS-a. Konačno, ZoVU u članku 96. predviđa i pripajanje pravnih osoba za provedbu vodnokomunalnih projekata (tzv. »agencije« i sl.) društvu preuzimatelju, pod istim odredbama kao i za JIVU-e. To je također iznimno bitno radi kontinuiteta provođenja vodnokomunalnih projekata, jer sprječava situaciju u kojoj predmetne pravne osobe (a s njima i projekti) ostanu »u vakuumu«.

ZoVU utvrđuje i uvjete davanja koncesije za pročišćavanje otpadnih voda te precizira da se ta usluga može financirati iz cijene vodne usluge i naknade za razvoj. Propisana je i maksimalna dobit koncesionara od 15 % nakon oporezivanja. Međutim, ako dobit predstavlja razliku između prihoda i troškova, a troškovi su prilično rastezljiv pojam, i u ovom slučaju tih 15 % treba se shvatiti s oprezom. 

Člankom 100. ZoVU-a propisano je da su, u roku šest mjeseci od izvršnosti rješenja o ispunjenju uvjeta za obavljene djelatnosti, JIVU-i dužni popisati lokalne vodovode kojima se isporučuje voda u količini većoj od 10 m³ dnevno, ili koji opskrbljuju više od 150 ljudi te popis dostaviti Ministarstvu, koje donosi rješenje o njihovu prijenosu. Navedeni vodovodi (koji su izgrađeni prije stupanja na snagu ZoVU-a) prenose se na upravljanje JIVU-u na uslužnom području. Važno je napomenuti da se lokalni vodovodi koji su tehnički neuporabljivi ne prenose na JIVU, čime se izbjegava dodatno financijsko terećenje JIVU-a, a samim tim i pridonosi održivosti njihova poslovanja. Nedostatak ZoVU-a je u tome što on ne utvrđuje kriterije za ustanovljavanje rečene tehničke (ne)ispravnosti lokalnih vodovoda pa i to može biti uzrok nesporazuma. S druge strane, JIVU je dužan u preuzetim vodovodima osigurati zdravstvenu ispravnost vode za piće. Vodopravni inspektor zabranit će uporabu lokalnih vodovoda koji nisu preneseni prema odredbama ZoVU-a, što znači da se time uvodi red u dosadašnje kaotično stanje. Svaki lokalni vodovod s više od 10 m³ potrošnje na dan, ili koji opskrbljuje 150 ljudi, imat će svoga upravitelja/vlasnika, koji će njegovo korištenje uskladiti s odredbama ZoVU-a, ili se ti vodovodi neće moći koristiti. 

S obzirom na postupak donošenja odluke o cijeni vodne usluge s jedne i zahtjev za kontinuirano obavljanje djelatnosti s druge strane, ZoVU predviđa da do donošenja rečene odluke, odluka o cijeni usluge postojećeg JIVU-a ne može stupiti na snagu bez suglasnosti gradonačelnika ili općinskog načelnika lokalne jedinice na vodoopskrbnom području, odnosno aglomeraciji. Suglasnost je potrebno dati u roku 30 dana od podnošenja odluke na suglasnost, a ako se ne očituju u navedenom roku, smatrat će se da je suglasnost dana.

Na temelju navedenoga, možemo zaključiti da ZoVU predstavlja dobru osnovu za unaprjeđenje djelatnosti javne vodoopskrbe i odvodnje. U tom smislu, možemo čak zaključiti i da je preambiciozan, osobito u svezi s rokovima za realizaciju određenih aktivnosti. Naime, problemi u javnoj vodoopskrbi i odvodnji nisu se sustavno rješavali niz godina, što je dovelo do degradacije sustava, kako tehničke, tako i kadrovske. Posljedica toga su, između ostaloga, iznimno visoki gubitci vode, koji u prosjeku na razini RH iznose 50 %. U tom je smislu pozitivno što su problemi prepoznati i što je predložen sustavan pristup njihovu rješavanju. Dakako, jedno je ZoVU donijeti, a drugo je njegovo provođenje u praksi. ZoVU je predviđenom rekonstrukcijom sektora javne vodoopskrbe i odvodnje dobro »prodrmao« njegove temelje pa je sasvim realno očekivati opstrukciju, posebno s lokalne razine, kojoj se smanjuje niz prava i ovlasti po pitanju JIVU-a. Kolika će biti politička volja da se ZoVU provede, ostaje nam vidjeti, ali bitno je naglasiti da on, zahvaljujući sustavnom pristupu, nudi dobra rješenja.

 

[1]Nar. nov., br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14 i 46/18.
[2] Nar. nov., br. 66/19.
[3]Vidjeti: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=LEGISSUM%3Al28002b.
[4] Nar. nov., br. 67/14.
[5] Riječ je o ministarstvu nadležnom za vodno gospodarstvo, sukladno članku 3. st. 2. ZoVU-a i članku 4. st. 1. toč. 43. Zakona o vodama.