1. UVOD
ZIDZPP/19, koji je na snagu stupio 1. rujna 2019., osim, prema našem mišljenju, nekih loših normativnih rješenja, poglavito onog koje se odnosi na tzv. reviziju po dopuštenju, donosi i neka vrlo kvalitetna, pozitivna i korisna normativna rješenja koja na zakonskoj razini korigiraju dva procesnopravna shvaćanja Vrhovnog suda na čiju smo dugoročnu neprihvatljivost i inegzistentnost prethodnih nekoliko godina ukazivali u stručnim radovima u kojima smo ih tematizirali i kritizirali.

2. PROCESNOPRAVNO SHVAĆANJE O NEDOPUŠTENOSTI REDOVNIH REVIZIJA REGULIRANIH PO POSEBNIM PROPISIMA
Prvo od navedenih pravnih shvaćanja, ako nam nije nešto promaklo, zauzeto je još 2015. u odluci Vrhovnog suda Rev 3235/14-2 od 18. ožujka 2015. povodom tužiteljeve tzv. redovne revizije podnesene u medijskopravnoj parnici radi objave ispravka spornih (dez)informacija protiv presude drugostupanjskog suda^[1] kojom je potvrđena prvostupanjska presuda^[2] kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Revizija je u konkretnom predmetu odbačena kao nedopuštena te je zauzeto shvaćanje da ako je izjavljivanje redovne revizije pravo koje je regulirano nekim lex specialisom, onda je dopušteno samo u slučajevima u kojima je potonjim normirano da je revizija protiv drugostupanjske odluke uvijek dopuštena. Odmah smo zaključili da je argumentum a contrario, prema našem pravnom shvaćanju, Vrhovni sud zauzeo procesnopravno shvaćanje da je po posebnim propisima koji u svojim odredbama imaju inkorporirano procesno pravo na izjavljivanje revizije moguće podnijeti samo izvanrednu reviziju, osim u slučaju ako je posebnim propisom expressis verbis regulirano da je revizija uvijek dopuštena, pri čemu se implicitno aludira na redovnu reviziju, a što se u kasnijoj vrhovnosudskoj judikaturi pokazalo točnim i ispravnim zaključkom. Tada je, u uvodno navedenom parničnom predmetu Vrhovni sud tužiteljevu reviziju odbacio kao nedopuštenu, uz obrazloženje, čiji relevantan fragment citiramo: »… Revizija je nedopuštena. Predmet spora je, kako proizlazi iz već izloženog, zahtjev za objavljivanje ispravka informacije temeljem odredbe članka 51. Zakona o medijima … Odredbom članka 54. st. 2. ZM propisano je da je protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o žalbi protiv prvostupanjske presude u postupku radi objavljivanja ispravka informacije dopuštena revizija. ZM je posebni zakon, a prema odredbi članka 399. st. 2. ZPP revizija propisana posebnim zakonom smatra se revizijom iz članka 382. st. 2. ovog zakona ako tim posebnim zakonom nije drukčije propisano. Odredbom članka 54. st. 2. ZM nije propisano da bi u postupku kakav je predmetni revizija uvijek bila dopuštena, dakle, u ovom parničnom postupku dopuštena je samo revizija iz članka 382. st. 2. ZPP. U reviziji tužitelj navodi da tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen prije no što se sasluša tužitelja i polemizira s zaključcima nižestupanjskih sudova, međutim, revizija ne sadrži određeno naznačeno pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojeg bi revizija mogla biti dopuštena (čl. 382. st. 2. i 3. te odredba čl. 392.b st. 2. ZPP). Zbog izloženih razloga, temeljem odredbe članka 392.b st. 2. odlučeno je kao u izreci …«

U svojoj smo promptnoj kritici^[3] zauzetog citiranog pravnog shvaćanja naglasili da držimo potrebnim apostrofirati da smo u bazi judikature Vrhovnog suda^[4] pronašli pregršt odluka o revizijama podnesenima na temelju netom navedene odredbe ZM-a u parnicama radi objave ispravka iniciranima prije stupanja na snagu ZIDZPP/11^[5] ili parnicama koje su na dan njegova stupanja na snagu bile sub judice i navedenu tvrdnju osnažili citiranjem relevantnih fragmenata obrazloženja nekoliko takvih odluka^[6]. Naglasili smo da je navedena odredba ZM-a koja dopušta reviziju kogentnopravne, prisilne odnosno imperativne prirode, što, nota bene, u drugocitiranoj odluci navodi i Vrhovni sud koristeći sintagmu o izričitoj odredbi. Skrenuli smo pozornost i na činjenicu da je ZM na snagu stupio 18. svibnja 2004.^[7], a po tada vrijedećem normativnom rješenju u Zakonu o parničnom postupku izvanrednu reviziju bilo je dopušteno podnijeti samo ako je drugostupanjski sud u dispozitivu drugostupanjske odluke odredio da je protiv nje dopušteno podnijeti reviziju, dok je izvanredna revizija u formi sličnoj sadašnjoj u Zakonu o parničnom postupku inkorporirana stupanjem na snagu ZIDZPP/08^[8] od 1. listopada 2008.^[9] Stoga su, prema našem pravnom shvaćanju, odredba članka 52. st. 4. ZM-a i odredba članka 399. st. 2. ZPP-a^[10] procesnopravne odredbe, pa naše pravno neslaganje s citiranim procesnopravnim shvaćanjem revizijskog suda proizlazi iz nekoliko razloga.
Naime, pri inkorporiranju navedene odredbe u ZM mens legislatoris, prema našem mišljenju, zasigurno je bilo normirati pravo na podnošenje redovne revizije jer izvanredna revizija u sadašnjoj formi nije egzistirala. Stoga smo smatrali da je stajalište Vrhovnog suda prema kojem u posebnom propisu mora biti normirano da je revizija uvijek dopuštena arbitrarno i voluntarističko jer za to ne vidimo pravno uporište. Naime, ako u posebnom propisu stoji da je revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena, onda to sadržajno i logički znači da su dopuštene obje njezine vrste, dakle i redovna te to pravo nije i ne može biti vezano uz (in)egzistentnost vremenskog priloga uvijek u zakonskom tekstu na kojem inzistira Vrhovni sud. Stoga smo pravno shvaćanje Vrhovnog suda o apostrofiranom procesnopravnom pitanju, da se poslužimo sintagmom koju često rabi Ustavni sud, smatrali pretjerano formalističkim^[11]. Konačno, ali nipošto (naj)manje važno, istaknuli smo da je odredba članka 54. st. 2. ZM-a u odnosu na odredbu članka 399. st. 2. odredba lex specialis pa u konkurenciji tih dviju procesnih odredaba pravni primat, sukladno načelu lex specialis derogat legi generali, treba imati pravo koje u parnicama radi objave ispravka dopušta podnošenje redovne revizije protiv odluke drugostupanjskog suda.

3. NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE U SKLOPU TZV. REVIZIJE BEZ DOPUŠTENJA
ZIDZPP/19, putem odredbe članka 68., na drukčiji način u odredbi članka 382.a ZPP-a regulira institut tzv. revizije bez dopuštenja, koja je normativni supstitut dosadašnjoj, kolokvijalno (na)zvanoj, redovnoj reviziji. Regulira to tako da normativno eliminira tzv. reviziju po vrijednosnom kriteriju te reviziju koja se mogla podnijeti protiv drugostupanjske presude donesene primjenom odredaba članka 373.a i 373.b ZPP-a. Zadržava mogućnost podnošenja revizije bez dopuštenja, dakle bivšu redovnu reviziju, u radnopravnim sporovima o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa. Također, normira pravo na podnošenje revizije po tzv. kauzalnom kriteriju upravo u tri normativna slučaja u kojima po navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda nije bilo dopušteno podnositi bivšu redovnu, nego samo bivšu izvanrednu reviziju. Posrijedi su revizije bez dopuštenja koje se protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda, u roku 30 dana računajući od dana njihova primitka, mogu podnijeti revizijskom sudu u parnicama koje se vode radi utvrđivanja majčinstva ili očinstva^[12], parnicama povodom tužbi za zaštitu od diskriminacije^[13] i parnicama povodom tužbi radi objave ispravka informacije^[14]. U tom kontekstu, jer smo prvi ili među prvima pravno ukazali protiv navedenog pravnog shvaćanja, dakako da pozdravljamo novo normativno rješenje. Međutim, nezadovoljni smo jezičnim stilizacijama upotrijebljenima u odredbi jer je, prema našem mišljenju, primjerice, od stilizacije … u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije …, primjerenija stilizacija … u antidiskriminacijskim parnicama …, a od stilizacije … u povodu tužbi radi objave ispravka …, primjerenija je stilizacija … u parnici radi objave ispravka spornih informacija … Možemo primijetiti da zakonodavac ponovno, u kontekstu prava na podnošenje revizije, in concreto revizije bez dopuštenja, opet razlikuje medijskopravne parnice radi objave ispravka i radi objave odgovora na publicirane dezinformacije. Valjda je, barem se nadamo, uočeno da je potonji institut normativni mrtvac, koji nikad nije zaživio u praksi pa smo se više puta zalagali za njegovu de lege ferenda eliminaciju.

4. PROCESNOPRAVNO SHVAĆANJE O NEDOPUŠTENOSTI REVIZIJE PROTIV PRAVOMOĆNOG RJEŠENJA O NAKNADI TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA
Vrhovni je sud, na 4. sjednici Građanskog odjela održanoj 16. studenoga 2016., zauzeo procesnopravno shvaćanje o nedopuštenosti podnošenja revizije protiv pravomoćne odluke o naknadi troškova parničnog postupka, koje je glasilo: … Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija … Usprotivivši se tome u stručnom članku^[15] koji je kritizirao i problematizirao navedeno pravno shvaćanje, citirali smo fragmente obrazloženja nekoliko vrhovnosudskih odluka iz kojih je bilo bjelodano da je u pitanju dijametralna promjena dotadašnjeg pravnog shvaćanja^[16]. Potom smo citirali obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja u integralnom obliku: »… O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba članka 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.). Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz članka 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem. Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. st. 1. ZPP. Naime, prema odredbi članka 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova. Također treba imati na umu i odredbu članka 190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica. Zaključno, odredba članka 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak. Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz članka 400. st. 1. ZPP. Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu članka 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora. O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: "Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske. U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu. (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014)^[17] …«

Nadalje, u kontekstu kritike novozauzetog pravnog shvaćanja, en passant napomenuli smo da načelno smatramo da bi sudovi, a pogotovo Vrhovni sud, u predmetima trebali aplicirati ono pravno shvaćanje koje je vrijedilo u vrijeme poduzimanja procesne radnje, in concreto podnošenje izvanredne revizije, kako zato što je ona na temelju tog pravnog shvaćanja i podnesena, tako i zato što retroaktivna primjena novih pravnih shvaćanja, baš kao i novih propisa, izaziva pravnu nesigurnost, podriva pravni poredak i ruinira načelo vladavine prava. Zbog toga, uostalom, i postoji ustavna zabrana, osim iz opravdanog razloga, retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa^[18]. Našu smo pravnu argumentaciju nastavili konstatacijom prema kojoj je u konkretnom revizijskom predmetu revident^[19] izvanrednu reviziju podnio na temelju odredbe članka 382. st. 2. i 3. ZPP-a, kojim je regulirana kao zaseban procesnopravni institut pa smatramo da se odluka o njezinoj (ne)dopuštenosti u tom, ali nota bene i svakom inom revizijskom predmetu u kojem se odlučuje o (ne)dopuštenosti izvanredne revizije, mogla i morala donijeti samo na temelju te odredbe, ili možebitno u korelaciji s dvjema odredbama na koje se pozvao revizijski sud, ali nipošto samo na temelju potonjih. Tom su, naime, odredbom regulirane posebne procesnopravne pretpostavke za podnošenje izvanredne revizije odnosno njezine dopuštenosti u slučaju inegzistentnosti kojih, a dovoljna je i samo jedna, revizijski sud ionako izvanredne revizije odbacuje kao nedopuštene. Dometnuli smo da se ne slažemo s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda prema kojem se drugostupanjskom pravomoćnom odlukom o naknadi troškova postupka ne završava postupak. Jer, točno je da se na temelju zakonske pravne predmnjeve^[20] odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem, ali točno je i da se presudom odlučuje o glavnom i sporednim tužbenim zahtjevima^[21]. Dakle, s obzirom na to da je zahtjev za naknadu troškova postupka sporedni zahtjev odnosno traženje, i da se o njemu neupitno odlučuje presudom, osim iznimno^[22], drugostupanjskom se pravomoćnom presudom, u dijelu dispozitiva koji se odnosi na naknadu troškova postupka, postupak pravomoćno okončava u odnosu na taj sporedni tužbeni zahtjev pa takvo rješenje, prema našem pravnom shvaćanju, opozitno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, ima važnost rješenja normiranog odredbom članka 400. st. 1. ZPP-a. Ili, drugim riječima, smatramo da kod netom navedene odredbe nije riječ samo o meritornoj odluci kojom se pravomoćno rješava predmet spora odnosno odlučuje o glavnoj stvari. Osim toga, bez obzira na koji god način pravno interpretirali navedenu odredbu iz nje nikako ne možemo izlučiti zaključak da je zakonodavac mislio samo na drugostupanjska rješenja u kojima se odlučuje o glavnoj stvari odnosno o meritumu. Pokušali smo upozoriti da uopće nije upitno da su u netom navedenom revizijskom predmetu u kojem je revizija odbačena na temelju novozauzetog pravnog shvaćanja prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno, nota bene prema judikaturi samog revizijskog suda, primijenili materijalno pravo na tuženikovu štetu odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka. Oni su, naime, u situaciji pretežitog tuženikova uspjeha u sporu parnične troškove odmjerili samo tužitelju, razmjerno njegovu parcijalnom kvantitativnom uspjehu u sporu, posvema negirajući tuženikov parcijalan uspjeh u sporu i posljedično pravo na naknadu troškova postupka razmjerno tom uspjehu^[23]. Stoga nam nije preostalo drugo nego da se, javno (priu)pitamo - ako se procesnopravno akceptira novozauzeto pravno shvaćanje najvišeg suda, koji će pravni instrument u zaštiti svojih prava i interesa u takvim pravnim situacijama koristiti nezadovoljna stranka u slučajevima u kojima je u drugostupanjskoj pravomoćnoj presudi nezakonito odlučeno samo u rješenju o naknadi troškova postupka, a ona je nepravilnom primjenom materijalnog prava oštećena za znatnu novčanu sumu poput tuženika u predmetima koje smo naveli u točki 2. ovog rada, ali i brojnim inima? U tim je predmetima do sada, naime, obavljajući svoju ustavnu i zakonsku zadaću ujednačavanja primjene prava i osiguravanja ravnopravnosti sviju u njegovoj primjeni, korekciju odnosno ujednačavanje (iz)vršio Vrhovni sud, tko će pro futuro?
Nakon što smo citirali fragmente obrazloženja nekih vrhovnosudskih^[24] i ustavnosudskih^[25] odluka kojima se potvrđuje navedena ustavna i zakonska uloga i zadaća najviše sudske instance, zaključili smo pravnim stajalištem prema kojem. Smatramo da se zauzimanjem citiranog pravnog shvaćanja Vrhovni sud, neustavno i nezakonito, samoodrekao ustavne i zakonske obveze, ali i ovlasti, koja ga obvezuje da ujednačava primjenu prava i osigurava ravnopravnost i jednakost svih u njegovoj primjeni^[26] osnažujući ga stajalištem prema kojem Vrhovni sud, pozivanjem na ustavnosudsko stajalište prema kojem pravomoćno rješenje o naknadi troškova postupka nije pojedinačan pravni akt na temelju kojeg je Ustavni sud prema Zakonu^[27] kojim je reguliran njegov rad dužan pružiti ustavnosudsku zaštitu, nije osnažio nego oslabio svoju pravnu argumentaciju. Ponovili smo esencijalno i kapitalno pravno pitanje koje je glasilo - … ako kod eklatantne, bjelodane i neupitne nezakonitosti pravomoćnog rješenja o naknadi troškova parničnog postupka nezadovoljna stranka zaštitu svojih prava i pravnih interesa ne može potražiti ni pred Ustavnim ni pred Vrhovnim sudom, pred kim će ona zatražiti jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost? Pred Europskim sudom za ljudska prava?

Umjesto odgovora na postavljeno retoričko pitanje, prikladnije nam se, in fine, činilo citirati relevantan fragment obrazloženja jedne starije ustavnosudske odluke^[28]

5. NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE U SKLOPU TZV. REVIZIJE PO DOPUŠTENJU
ZIDZPP/19, odredbom članka 86., normira odredbu članka 400. st. 2. ZPP-a stilizacijom prema kojoj je revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka, dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a st. 1. ZPP-a, koji propisuje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito: - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku praksu. ... Ergo, novo normativno rješenje pozdravljamo jer je faktično i pravno supstancijalno identično instrumentu koji je egzistirao do zauzimanja navedenog pravnog shvaćanja revizijskog suda, strankama koje su nezadovoljne odlukom o naknadi troškova parničnog postupka na dispoziciju opet stavlja novi izvanredni pravni lijek u obliku tzv. revizije po dopuštenju, kao supstitut za dosadašnju tzv. izvanrednu reviziju. Time se, konačno, nakon gotovo pet godina, završava odnosno okončava vremenski interval svojevrsnog pravnog vakuuma tijekom kojeg brojne stranke oštećene pravomoćnim rješenjima o naknadi parničnih troškova na dispoziciji jednostavno nisu imale nikakav pravni instrument za kojim bi u zaštiti prava i interesa mogle posegnuti.

6. ZAKLJUČAK
Najnovije noveliranje ZPP-a donijelo je neka dobra i korisna procesnopravna rješenja za čiju smo se normativnu integraciju i implementaciju višekratno zalagali posljednjih nekoliko godina. Dvama od njih, koja smo pravno tematizirali faktički i pravno, na zakonskoj razini korigiraju se dva vrhovnosudska pravna shvaćanja. Prvo, na temelju kojeg se pravo na podnošenje revizije koje je regulirano posebnim propisima u trima vrstama parnica, parnicama radi utvrđivanja očinstva i materinstva, parnicama radi objave ispravka spornih informacija i antidiskriminacijskim parnicama, smatraju bivšim tzv. redovnim revizijama odnosno de lege lata tzv. revizijama bez dopuštenja Vrhovnog suda, i drugo, na temelju kojeg se protiv pravomoćnog rješenja o naknadi troškova parničnog postupka revizija nije bila dopuštena, a sada je dopušteno podnijeti reviziju po dopuštenju.

[*] Nar. nov., br. 70/19 - u nastavku postupka ZIDZPP/19.
[1] Županijski sud u Splitu, Gžmed-28/14.
[2] Općinski sud u Rijeci, P-223/14.
[3] Jelušić, Damir, Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Hrvatska pravna revija, br. 10 za 2015., Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Pravnici u gospodarstvu, broj 6 za 2015., pravni portal IUS INFO.
[4] www.vsrh.hr
[5] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 57/11).
[6] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 969/12-2 i Rev 308/11-2.
[7] Zakon o medijima (Nar. nov., br. 59/04, 84/11 i 81/13 - u nastavku teksta: ZM), članak 70.
[8] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 84/08), članak 29.
[9] Ibid., članak 53.
[10] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH - u nastavku postupka ZPP.
[11] Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-4057/2013.
[12] Obiteljski zakon, članak 392.
[13] Zakon o suzbijanju diskriminacije (Nar. nov., br. 85/08 i 112/12), članak 23.
[14] ZM, članak 52. st. 4.
[15] Jelušić, Damir, Ponešto o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o naknadi troškova postupka, Hrvatska pravna revija, broj 7-8 za 2016., pravni portal IUS INFO.
[16] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2575/11-2, Rev 367/10-2, Rev 2834/14-2 i Rev 885/2006-2.
[17] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su-IV-19/2015-15.
[18] Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst i 5/14), čl. 90/4. i 5.
[19] Izrazi u ovom članku korišteni u muškom rodu, primjerice revident ili tuženik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.
[20] ZPP, članak 129. st. 3.
[21] Ibid, članak 325. st. 1.
[22] Ibid., članci 164. i 166.
[23] Ibid, članak 154. st. 2. u svezi s člankom 155. ZPP-a.
[24] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev x 56/10-2.
[25] Ustavni sud Republike Hrvatske, br.U-I-885/2013, pogledati i U-I-1569/2004.
[26] Zakon o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19).
[27] Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02 - proč. tekst), članak 62. st. 1.
[28] Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-1052/2007.