I. Uvod

Banke i štedionice daleko su najveći segment financijskog sektora. Prema raspoloživim podacima za srpanj 2003. g. konsolidirana bilanca poslovnih banaka iznosi oko 181,0 milijardi (u nastavku teksta: mlrd.) kuna, a krajem 2002. godine iznosila je 165,6 mlrd. kuna. Za sedam mjeseci 2003. godine, bilanca bankarstva povećana je za više od 15,0 mlrd. kuna, što je približno veličini tri četvrtine imovine svih ostalih sudionika financijskog sektora.

Ukupni krediti domaćim sektorima osim središnje države povećani su sa 96,2 mlrd. kuna krajem 2002. g. na 104,4 mlrd. kuna sredinom 2003. g., pri čemu su krediti poduzećima porasli sa 51,7 na 52,4 mlrd. kuna. Krediti stanovništvu povećani su sa 43,1 na 50,7 mlrd. kuna i gotovo su dosegli kredite poduzećima. Za godinu i pol dana, od kraja 2001. g. do sredine 2003. g. krediti poduzećima povećani su sa 42,9 na 52,4 mlrd. kuna, ili za 22%, a krediti stanovništvu sa 30,1 na 50,7 mlrd. kuna ili za 68%. Mjere Hrvatske narodne banke (u nastavku teksta: HNB) utjecale su na usporavanje porasta kredita poduzećima, ali na povećanje kredita građanima utjecaj je bio puno manji.

II. Struktura izvora sredstava

Promatranje izvora sredstava banaka pokazuje da je znatno povećanje zabilježeno kod depozitnog novca sa 15,2 mlrd. kuna (12. mj. 2001. g.) na 21,2 (12. mj. 2002. g.) na 23 mlrd. kuna u srpnju 2003.g., dok su štedni i oročeni depoziti rasli različitom dinamikom: kunski brže sa 10,2 na 13 pa na 17,7 mlrd. dok su devizni depoziti porastom sa 71,8 na 72,1 pa na 72,5 mlrd. kuna u ovim razdobljima praktički stagnirali. Obveznice i instrumenti tržišta novca smanjeni su sa 318,0 na 216,0 milijuna kuna, a zatim povećani na 413,0 milijuna kuna, a ograničeni i blokirani depoziti su malo povećani sa 1.601,0 na 1.680,0 i zatim na 1.719,0 milijuna kuna, u čemu su blokirani devizni depoziti stanovništva smanjeni sa 770,0 na 319,0 te na 182,0 milijuna kuna. Glavni porast izvora došao je od povećanja inozemne pasive sa 21,9 na 35,0 mlrd. kuna tijekom 2002. godine, a zatim ponovno na 40,8 mlrd kuna u srpnju 2003. godine, što znači da je povučen kapital iz inozemstva radi plasmana na hrvatskom novčanom tržištu. Povećanje inozemne pasive za 16,6% sedam mjeseci je sporije nego li je bilo godišnje povećanje od 60,0% u 2002. godine pa se može reći da su mjere HNB utjecale na usporavanje dinamika zaduživanja banaka u inozemstvu. Druga je stvar je li sadašnji tempo porasta zaduženja održiv.

Pasivne i aktivne kamate, kao i ostali uvjeti za štednju i za kredite su među bankama u Hrvatskoj vrlo slični. Te su kamate do kraja 2002. godine imale tendenciju pada i snižene su sa stopa koje su bile neuobičajene za stabilna tržišna gospodarstva.

Kamatne stope na kunske kredite bez valutne kaluzule

Tablica 1

Osjetni pad kamata za sve korisnike kredita između 1998. i 2001. g. uvijek se povezuje s ulaskom velikih međunarodnih banaka u vlasništvo najznačajnijih hrvatskih banaka i konkurencijom koja je tada uslijedila. Nikad neće biti jasnog odgovora na pitanje, ne bi li sličan scenarij bio moguć i u slučaju da 90% sek-

tora nije prepušteno strancima. Uz nedvojbene prednosti za korisnike kredita, tako visok stupanj internacionalizacije hrvatskih banaka doveo je i do snažnog pritiska na sniženje kamata na depozite pa time i na prihode štediša.

III. Politika kamatnih stopa

Kod razmatranja podataka o kamatnim stopama na kredite treba spomenuti da su u prosincu 2001. g. i ranijim godinama krediti u stupcu trgovačka društva uključivali sve kredite pravnim osobama, dakle uz trgovačka društva i kredite javnom sektoru, financijskim institucijama, neprofitnim organizacijama i nerezidenti-ma, pa su stoga kamate bile osjetno niže. Kasniji podaci pokazuju prosječnu visinu kamata samo na kredite dane trgovačkim društvima.

S obzirom na različite osnovice praćenja kredita pravnim osobama, odnosno trgovačkim društvima sigurno je da su kamate na kredite trgovačkim društvima bile u 2001. g. veće nego li u 2002. g., u kojoj su uz mala mjesečna kolebanja uglavnom stalno padale. U 2003. g., vjerojatno dijelom i zbog mjera HNB-a ukupni prosjek kamata na sve kredite povećan je sa 10,91 na 11,55%. Kretanje kamata na kratkoročne kredite bez valutne klauzule uvelike utječe na kretanje ukupnog prosjeka, pa su ta kretanja slična. Međutim, uočljiva je velika razlika u kamatama na kratkoročne kredite bez valutne klauzule za dvije skupine korisnika tih kredita. Ukupni prosjek od 12,94% sredinom 2002. g. otkriva da su kamate trgovačkim društvima bile 8,42%, a stanovništvu čak 16,55%. Do kraja 2002. godine ukupni prosjek kamata na kratkoročne kredite bez valutne klauzule snižen je na 11,24%, kamata trgovačkim društvima na 7,44%, a stanovništvu na 15,16%. Porast kamata na kratkoročne kredite u 2003. g. na 11,75% rezultat je povećanja kamata trgovačkim društvima na 7,78%, dok su one stanovništvu smanjene, ali su i dalje gotovo dvostruko veće i iznose 14,85%. Kamate na dugoročne kredite povećane su do srpnja 2003. g. znatno više negoli na kratkoročne kredite, ukupni prosjek sa 7,32 na 10,21%, i to trgovačkim društvima sa 6,48 na 6,64%, a stanovništvu sa 7,88 na čak 11,05%.

Udjel pojedine kategorije kredita u ukupnim kreditima odobrenim u pojedinom mjesecu

Tablica 2

Podaci o kamatama prate se mjesečno, a tako se prati i udjel pojedine kategorije kredita u ukupnim kreditima odobrenim u pojedinom mjesecu. Nema podataka o strukturi svih kredita u tečaju na pojedini datum, ali i ti su podaci indikativni. U sedam mjeseci 2003. g. značajno su povećani odobreni kunski krediti bez valutne klauzule. Ti su krediti u prosincu 2002. g. bili ispod polovine svih odobrenih kredita, dok su u srpnju 2003. g. dosezali gotovo dvije trećine odobrenih kredita. Vjerojatno su banke utvrdile određenu strategiju u skladu s okruženjem, stabilnošću kune i mjerama HNB-a. Kratkoročni kunski krediti bez valutne klauzule stanovništvu uglavnom su okvirni krediti za prekoračenje po tekućim računima ili nenamjenski krediti. Oni su najskuplji za korisnike, a vjerojatno vrlo profitabilni za banke i povećali su svoj udjel u ukupnim odobrenim kreditima sa jedne petine na gotovo jednu trećinu. Banke, u stvari, malo kreditiraju stambenu izgradnju (5,6% svih kredita), nešto više uvoz automobila (ostali dugoročni kunski krediti s valutnom klauzulom predstavljaju u srpnju 2003. g. 10,4% svih kredita), a najviše kreditiraju svakodnevnu potrošnju stanovništva. To znači da je od ukupnih 50 mlrd. kredita stanovništvu barem jedna četvrtina, ili više od 12 mlrd. kuna poslužilo za preživljavanje i za vraćanje prije napravljenih kratkoročnih dugova, a ne za nabavke trajnih dobara. To ukazuje na nisku razinu dohodaka stanovništva Hrvatske i njegovu veliku zaduženost.

Kamatne stope na kunske kredite s valutnom klauzulom
Tablica 3

Kamatne stope na kunske kredite s valutnom klauzulom su u promatranom razdoblju bile osjetno niže od onih bez valutne klauzule, što je i očekivano. Te su kamate, uglavnom, stalno lagano opadale, uz malen porast kamata na kratkoročne kredite i na dugoročne kredite stanovništvu koncem 2002. godine.

Udjel pojedine kategorije kredita u ukupnim kreditima odobrenim u pojedinom mjesecu

Tablica 4

Prilično je neobično što se udjel odobrenih kunskih kredita s valutnom klauzulom toliko smanjio u sedam mjeseci tekuće godine, da su od gotovo polovine pali ispod jedne trećine.

IV. Značaj sredstava u strukturi izvora

Najznačajniji izvor sredstava banaka su depoziti, a kamate na depozite opadale su u tim razdobljima puno osjetnije od kamata na kredite. Prosječne pasivne kamatne stope na oročene kratkoročne kunske depozite bez valutne klauzule krajem 1998. g. iznosile su 7,73%. Zatim su promatrane u polugodišnjim razmacima: sredinom i krajem 2002. g. te sredinom 2003. g. U tim razdobljima iznosile su oko 4%, pa 3,5%, odnosno 3,3%. Kamate na dugoročne kunske depozite bez valutne klauzule opale su sa 10,2% koncem 1998. g. na oko 6%, pa zatim ispod 5% u 2002. g. i 2003. g., na kunske depozite s valutnom klauzulom s oko 7,5% u 1998. g. na oko 3,5% u 2003. g. Međutim udjel svih tih depozita je u tim razdobljima bio manji od 10% u ukupnim depozitima. Više od trećine depozita čine sredstva na žiro i tekućim računima, a kamate na ta sredstva su od polovine 2002. g. ispod 1%.

Devizni depoziti čine preko polovine svih depozita i na njih su prosječne kamatne stope smanjene sa 4% krajem 1998. g. na 2,7% početkom 2002. g., te na 2,2% sredinom 2003. g. Devizni štedni depoziti po viđenju čine trećinu ukupnih depozita i na njih su kamatne stope smanjene sa 2,1% u 1998g. na 0,6% sredinom 2002. g. i na 0,3% sredinom 2003. g. Na oročene kratkoročne devizne depozite, kamatne su stope smanjene sa 4,5% u 1998. g. 3,2% u 2002. g. te na 2,6% u 2003. g., dok su na dugoročne devizne depozite smanjene sa 7,3% na 4,5% i na 4,3%.

Razlike između prosječnih kamatnih stopa na kredite i na depozite kretale su se od 6 do 10 postotnih poena. Realne kamatne stope na dugoročne kredite poduzećima su u Hrvatskoj od polovine 2001. g. do trećeg tromjesečja prošle godine oko 4% i nešto su više negoli u zemljama EMU, ali su osjetno niže od onih u tranzicijskim zemljama, kandidatima za skori prijam u Europsku liniju. Poslovna izvješća hrvatskih banaka pokazuju da je visina aktivnih i pasivnih stopa tako uređena da bankama osigurava vrlo dobru kamatnu maržu i više nego dobre profite i dividende.

Osobna potrošnja u 2002. g. iznosila je 106 mlrd. kuna, a korišteno je blizu desetak milijardi kuna kratkoročnih kredita u toj godini od strane stanovništva. Ako su rokovi povrata tih kredita tri, četiri ili šest mjeseci, znači da je korišteno 20, 30 ili 40 mlrd. kredita, odnosno da se možda petina do trećina osobne potrošnje, oslanja na skupe kredite. Time je ta potrošnja manja za iznos plaćenih kamata, a za toliko je manja i proizvodnja koja bi išla u potrošnju. U 2003. g. iznos aktivnih kamata naplaćenih od stanovništva (bez naknada) mogao bi doseći 10% od 50 mlrd., dakle 5 mlrd. kuna, dok bi na 80 mlrd. depozita građanima bilo isplaćeno oko 2% pasivnih kamata, dakle 1,6 mld. kuna. Razlika od tri i pol milijarde kuna je gotovo 2% od bilančnog iznosa banaka, ili i od DBP-a Hrvatske. Puno za siromašnu zemlju i njezino stanovništvo.

V. Udjel banaka u investicijama

Neki makroekonomski pokazatelji o gospodarskom razvitku zemlje pokazuju da su investicije u kapital iznosile u 2001. g. 22,9% BDP-a i bile su nešto veće negoli u 2000.g. (21,8%), ali je taj udjel u BDP-u bio prijašnjih godina veći - između 23 i 24%. U 2003. g. investicije u kapital povećane su na 24,8% udjela u BDP-u. U tekućim cijenama investicije u kapital iznosile su u 2000. g. 33,3 mlrd. kuna, u 2001. g. 37,3 mlrd. i u 2002. g. 43,7 mlrd. kuna. U stalnim cijenama investicije u kapital pokazuju stalne padove u svim tromjesečjima 2000. g. prema istim tromjesečjima prethodne godine. U 2001. g. stope rasta u svakom tromjesečju su pozitivne prema istom tromjesečju godine prije, i to redom: 11,6, 7,7, 3,8 i 16,7. U 2002. godini te su stope još nešto više: 9,4, 8,7, 15,9 i 6,5%, te u I. tromjesečju 2003. g. stopa povećanja iznosi 16,2%. To podupire teze o oživljavanju gospodarstva u sve tri godine.

Koliki je bio udjel banaka u tom investicijskom zamahu? Od ukupno gotovo 33 mlrd. isplata za investicije u dugotrajnu imovinu u 2001. g. oko 60% uloženo je iz vlastitih sredstava, a oko 23% iz financijskih kredita. Najveća ulaganja iz kredita su u trgovinu, 1.728 milijuna kuna, a u prerađivačku industriju 1.697 milijuna kuna, iako su ukupna ulaganja u prerađivačku industriju nešto veća (5,9 mlrd. kn) od onih u trgovinu (4,5 mlrd. kn). Prema tome izgleda da banke i dalje oprezno ulažu u razvitak gospodarstva, pa i tada više u trgovinu negoli u proizvodnju, a dugoročna ulaganja su malobrojna. Još su rjeđa ulaganja bez jamstva države, dakle rizična projektna ulaganja. Banke još uvijek ulažu velika sredstva u državne papire. Jače angažiranje banaka u 2002. godini vidljivo je u praćenju projekata Ministarstva obrta i malog i srednjeg poduzetništva.

VI. Zaključak

Banke su trgovačka društva i posluju sa ciljem ostvarivanja dobiti za svoje dioničare. Ali s obzirom na njihovu ulogu i značenje, posebice u gospodarstvima u tranziciji, gdje su ostali segmenti financijskog sektora inferiorni bankama, one bi uz svoj primarni cilj - ostvarivanje profita - trebale promicati i razvojne projekte i ekološku zaštitu, vodeći se načelima korporativne odgovornosti i etičkim vrijednostima.

Sadašnja politika banaka ne jamči u cijelosti ostvarenje ovih ciljeva i pridržavanje tih načela. Velika ekspanzija kredita građanima, posebno za kupnju automobila, znači poticanje uvoza i otvaranje radnih mjesta u inozemstvu. Veliki dio kredita, međutim, služi za tekuću potrošnju stanovništva, a na njima su najviše kamate i najveće zarade banaka. Banke kreditiraju stanovništvo ne samo radi sigurnosti i manjeg rizika, nego i radi znatno većih zarada. Konkurencija banaka je smanjila kamate na kredite, ali su kamate na depozite smanjene možda i više. Smanjenim kamatama na depozite i relativno visokim kamatama na kratkoročne kredite izvučen je iz sektora stanovništva znatan iznos sredstava koji je mogao završiti u potrošnji ili u štednji, a ovako je preliven u dobit banaka i jednim dijelom izvezen u inozemstvo.

Na ponašanje banaka može i treba utjecati vlast svojom aktivnom politikom reindustrijalizacije zemlje. Sve industrijske zemlje provode takvu politiku, iako je možda ne deklariraju. Na financijskom tržištu država bi mogla utjecati na stimulaciju bržeg razvitka nebankarskih oblika financiranja proizvodnje, ali i stvaranjem jake državne univerzalne banke, koja bi prikupljenu štednju mogla alocirati u opravdane razvojne programe. Ta bi banka trebala imati barem 15 do 20% udjela na bankarskom tržištu. Sklop tih mjera sigurno bi potaknuo većinu banaka, bez obzira na nacionalnost vlasnika, da se jače razvojno angažiraju, jer je vlasnicima i upravama banaka jasno da bez razvoja proizvodnje takav bum kreditiranja potrošnje u Hrvatskoj ne može dugo trajati. U konačnici on dovodi do stagnacije realnog sektora narodnog gospodarstva i nakon toga i kraha financijskog sektora. Taj nepovoljan scenarij za Hrvatsku moguće je i potrebno izbjeći.