29.06.2005.

Nužnost veze između snažne gospodarske institucijske infrastrukture i poslovanja poduzetnika

Ustav Republike Hrvatske kao najviše vrijednosti navodi nepovredivost vlasništva, uz obvezu da je nositelj vlasničkog prava dužan pridonositi općem dobru. Kao temelj gospodarskog razvoja, između ostalog, osigurana je poduzetnička i tržišna sloboda, svima jednak pravni položaj, a zabranjena je zloporaba monopolskog položaja određenog zakonom. Također, Ustav sadržava i načelo prema kojem država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje gra|ana i brine za gospodarski razvitak svih svojih krajeva, te je jasno određeno da Vlada Republike Hrvatske brine za gospodarski razvoj zemlje u cjelini. Kakvo je zapravo stanje u našem gospodarstvu, što je do sada učinjeno i što nam još predstoji u stvaranju uvjeta za brži i, s potrebama tržišta, uskla|eniji razvoj te kakav je utjecaj monetarnih institucija UN-a i naših priprema za članstvo u EU, odgovore nam daje dr. sc. MLADEN VEDRIŠ, član Nacionalnog vijeća za konkurentnost te docent na Katedri za ekonomsku politiku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

informator: Gospodine Vedriš, proizvodnja i plasman roba, doista dugi niz godina, u nas bilježe rezultate ispod željene razine, od niske produktivnosti, nerazmjera između izvoza i uvoza, nenaplaćenih potraživanja za isporučene robe i izvršene usluge i si. Razaranja u tijeku Domovinskog rata to naslijeđeno stanje dalje su pogoršala. Recite kakvo je sada stanje te kakve su perspektive.

Vedriš: Stanje nije niti trenutno dobro, a niti se ovog trenutka vide naznake hitnijeg zaokreta. Visoki vanjski i javni dug na jednoj strani, te velika javna potrošnja i dana obećanja za i daljnje izdatke, otežavaju i porezno opterećuju poslovanje postojećih tvrtki i, istovremeno, ne ohrabruju nove ulagače.

infermator: Vlada, posebno Ministarstvo gospodarstva, poduzimaju određene mjere za oživljavanje proizvodnje u skladu s potrebama tržišta. Za poticanje izvoza, za razvoj obrtništva i osnivanje novih trgovačkih društava, otvaraju se industrijske zone, pojednostavljeno je osnivanje novih gospodarskih subjekata, kompjutoriziran je rad gruntovnica, itd. Koliko je sve to stimulativno za ulaganje domaćeg i inozemnog kapitala, kako te mjere ocjenjujete i što bi, prema Vašem mišljenju, još trebalo učiniti, uključujući i dogradnju poreznog sustava?

Vedriš: Naravno, i u Hrvatskoj se događaju promjene, traže se nova rješenja i poticaji gospodarstvu, ali ... putna brzina i kvaliteta promjena svakog od sudionika te globalne utakmice više se ne određuje niti individualno niti statično. To znači da se svaki ostvareni rezultat mjeri s onim što čine drugi, odnosno zemlje iz vašeg bližeg i daljeg okruženja. Tek u takvoj usporedbi može se zaključiti jeste li uspješni ili ne. Hrvatska, na žalost, u toj utakmici već čitavo desetljeće zaostaje.

informator: Što u tom sklopu trebaju i mogu učiniti Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga poslodavaca, Hrvatska banka i druge gospodarske i znanstvene institucije?

Vedriš: Mala zemlja s otvorenim gospodarstvom poput Hrvatske, mora imati snažne institucije koje pružaju potporu gospodarstvu. Jer, pojedina mala i srednja poduzeća, a ona su u većini, nemaju niti snage niti financijskog i stručnog potencijala da bi mogle same za sebe pratiti sve trendove događanja na, danas, globalnoj ekonomskoj sceni. Počevši od novih tehnologija u pojedinim granama i sektorima, pa do konkurencije na postojećim i narastajućim tržištima. Također je bitna i potpora u obliku financijskih instrumenata: kreditiranje proizvodnje za izvoz, osiguranje od komercijalnih i nekomercijalnih rizika, kreditiranje kupaca,... Stoga, za hrvatske prilike nužna je veza između snažne gospodarske institucijske infrastrukture i poslovanja poduzetnika. U te veze mora se uključiti i angažman niza hrvatskih veleposlanstava u Europi i izvan nje.

informator: Određeni utjecaj na gospodarsku politiku posredno, svakako, provodi i MMF te Svjetska banka, a očekivanim članstvom u EU trebamo se prilagoditi novim standardima i načinu privređivanja. Kako ocjenjujete učinke te suradnje na ukupne tijekove u privređivanju, na mjere Vlade, primjerice, u socijalnoj politici i usklađivanje potreba s mogućnostima? Također, molim Vas, recite kako gledate na naše uključivanje u EU.

Vedriš: Sigurno je da te međunarodne adrese imaju potencijalno snažan utjecaj na oblikovanje hrvatske gospodarske politike, pa i ukupne društvene scene. No, opet ali,., ti utjecaji ovise o kutu gledanja vanjskog faktora, ali i te kako i o aktivnom ili pasivnom pozicioniranju hrvatske strane. Primjerice, u državama uspješne makroekonomske, te ukupne razvojne politike, utjecaj pa i uopće potreba za prisustvom MMF-a i Svjetske banke krajnje su reducirani, te se svode na određene formalne, ali ne i supstancijalne relacije. Međutim, kada je država dužna inozemnim vjerovnicima 30 mlrd. USD, i kada to čini više od 80% vrijednosti njezinog BDP-a, jasno je da uloga i specifična težina vanjskog faktora bivaju drukčiji i znatno direktivniji. Sve se to izuzetno primjećuje i na hrvatskoj javnoj sceni, posebice posljednjih nekoliko tjedana. No, u taj, današnji ovisni položaj, Hrvatska je došla odlukama svojih upravljačkih elita, a ne zavjereničkim ponašanjem MMF-a. Vlastitim odlukama demokratski izabrane vlasti došlo se od otprilike 5 mlrd USD duga u 1996., do 30 mlrd USD duga danas.

Što se, pak, tiče članstva u EU tu je stanje jasno. Ako želite osobno članstvo u bilo kojem klubu, tada morate prihvatiti pravila ponašanja, kodeks, koji je postojeći i napisan prije vaše molbe za članstvo. Na vama je procijeniti je li to za vas prihvatljivo. Isto tako, jesu li koristi od ulaska u taj klub veće od mogućih ograničenja. Osobno, siguran sam da je ta bilanca u ukupnosti za Hrvatsku i njezine građane pozitivna.

No, i tu postoji ali,... a to je činjenica da se pregovori oko ulaska moraju voditi aktivno i argumentirano, a ne potpisivati sve što jedna strana nudi ili zahtijeva. Od tzv. političkih prepreka, sigurno da je za nas znatnu štetu stvorila činjenica da zbog nesposobnosti ili odsutnosti želje i znanja hrvatske strane još od 1993. naovamo, se na međunarodnoj sceni sruši teza da nije bilo riječi o građanskom ratu gdje su svi podjednako krivi, nego da je bila riječ o agresiji, pravu na obranu i samostalnost. To je, međutim, već posebna tema za intervju drugog konteksta, no čije posljedice se i te kako osjećaju i na ekonomskom planu.

informator. Tehnološki napredak vrlo je brz i očito su u brojnim industrijskim postrojenjima nužna nova ulaganja sa svrhom zamjene postojeće tehnologije novom. Zbog niske razine vlastite akumulacije, gospodarski su subjekti primorani investicije temeljiti na kreditima. Međutim, praksa pokazuje da se banke kod nas više orijentiraju na kreditiranje potrošnje građana pa Vas molim za komentar.

Vedriš: Da, kreditni su plasmani u Hrvatskoj više usmjereni na potrošnju i građane, nego na poslovni sektor i investicije. Refleksna podloga takvog ponašanja je razumljiva želja hrvatskih građana da poboljšaju vlastiti standard življenja kupnjom automobila, robe široke potrošnje, stana, izgradnjom kuće,.... No, pravo je pitanje što je već više dosadašnjih Vlada učinilo da mjerama ekonomske politike potakne i potpomogne ulaganja kapitala u industrijski sektor, jer samo on, po definiciji, uz turizam, pretežito izvozi, a sposobnost izvoza u znan-tnoj mjeri predstavlja i sposobnost opstanka na domaćem tržištu.

Mora se znati jedna istina, a to je činjenica da što je neka zemlja tržišnije ekonomije, od SAD-a do Singapura, od Švicarske do Nizozemske, to znajte da postoje jače prisutni suptilni instrumenti potpore pojedinim gospodarskim sektorima na razini nacionalne ekonomije. Hrvatska se polovicom 90- tih godina opredijelila za naivno neo-li-beralnu ekonomsku politiku i cijena koju u ukupnosti za takav promašaj plaća, vidljiva je nakon jednog desetljeća i apsolutno i komparativno.

informator Kad govorite o bankama, molim Vas, objasnite zbog čega se one obilno zadužuju u inozemstvu kad raspolažu milijardama kuna prikupljenih na osnovi štednje i drugih oblika ulaganja naših građana?

Vedriš: Na jednoj strani riječ je o ročnosti depozita; nije moguće iz depozita po viđenju ili na kratke rokove, davati kredite za srednjoročne i dugoročne rokove otplate. S druge strane, radi se o neusklađenosti ukupne makroekonomske politike, posebno monetarne i fiskalne, zatim i možda presudno, odsutnosti cjelovite strategije nacionalnog gospodarskog razvoja, koja bi suvislo povezivala financijski i realni sektor.

informator: U našoj se javnosti, posebno često u medijima, govori o golemom zaduženju zemlje. U to zaduženje uračunava se dug Vlade, gospodarskih subjekata, banaka te građana. Zbog čega se dug izražava kumulativno kad je za povrat kredita odgovoran svaki dužnik osobno? Naime, iskazivanje duga u zemlji i inozemstvu u jednom iznosu zbunjuje i u javnosti stvara dojam da je to zapravo dug države.

Vedriš: Zato, jer se dug po bilo kojoj osnovi: države, banaka, poslovnog sektora, građana, vraća iz jednog jedinog zajedničkog izvora, a to je nacionalni BDP. Pojačana otplata jednog, više ili svih sektora stvaraju tenzije u međusobnim odnosima raspodjele (plaće, porezi, kamatne marže...), i tako postaje jasno da je taj okvir (ne)ravnoteže zajednički. U neuspješnom gospodarstvu, gdje se gase radna mjesta, građani ne mogu plaćati rate kredita, država ne može ubrati (dovoljno) poreza da plati vlastite dugove..., i tako se odmah stvara i potiče začarani krug.

informator: U turizmu, primjerice, ostvarujemo dobre rezultate, no često se čuju zahtjevi za uspostavljanje adekvatnijeg tečaja, a slični zahtjevi dolaze i od izvozno orijentiranih trgovačkih društava. Kako ocjenjujete te zahtjeve i monetarnu politiku HNB-a u cijelosti?

Vedriš: Opravdano i realno. Tečaj eura u odnosu na kunu identičan je onome njemačke marke prema kuni iz 1993. Prisjetite se što je od tada bilo s porastom cijena rada, usluga, ener-genata, lokalne samouprave... Kako da turizam i prerađivačka industrija, izvoznici po definiciji, nadoknade porastom vlastite produktivnosti taj debala-ns. Stoga je gubljenje njihove konku-rentosti plaćeno gubitkom tisuća i tisuća radnih mjesta i poreznih obveznika. Istovremeno, snažno su povećani socijalni transferi, a time i obveze proračuna, što, pak, znači povećanje poreza i povećano vanjsko i unutrašnje zaduživanje. I, što sada, kako van iz tog kruga?

informator: Gospodine Vedriš, govorili ste o potrebi modernizacije proizvodnje i bržem uvođenju novih tehnologija. Koliko je u to uključena naša znanost te inovacije za koje naši ljudi u svijetu dobivaju izuzetna priznanja? Naime, te inovacije gospodarstvo najčešće ne prihvaća, kao ni intenzivniju suradnju sa znanstvenim institucijama. Što je tome uzrok i kako to stanje promijeniti na bolje?

Vedriš: Ne može niknuti zrno žita na suhom tlu, niti iz ilovače. Isto tako, znanost i inovacije mogu uspijevati samo u ekonomijama koje uvažavaju pravila igre o kojima smo razgovarali. Inače, postaju suvišni, poput novih guma za auto, čiji motor ne radi. Individualne sposobnosti i talenti naših ljudi su neupitni i dokazani, na žalost češće u inozemstvu, nego kod kuće. Očigledno, u pitanju je sustav, a ne osobne kvalitete.

O čemu to govori? Prvenstveno o postojanju, ili ne, razvojne strategije koja u Hrvatskoj ne postoji. A promijeniti stanje na bolje tek dobrim željama i obećanjima nije pošlo za rukom nikome. Znači, zaokret i teži put i nama, kao što je to bilo i drugima.