1. Uvod

Od 1990. godine do danas, svi čimbenici u Republici Hrvatskoj uglavnom primjenjuju savjete inozemnih misija i stranih konzultanata, a malo koriste prijedloge i savjete hrvatskih ekonomista iznesene u brojnim člancima, okruglim stolovima, zbornicima (npr. Savjetovanje ekonomista u Opatiji, Međunarodna konferencija »Poduzeće u tranziciji« i drugi) studijama, intervjuima i sl. Tijekom proteklih godina uvedene su i primijenjene mnoge krupne mjere od strane inozemnih misija i savjetnika, a to se pretvorilo u nedoumice i lutanja vladajućih krugova i njihovih izvršitelja.

Inozemni savjetnici, a posebice iz SAD-a, uvjeravali su države u tranziciji, a između njih i Republiku Hrvatsku, da će postići blagostanje, podići rentabilnost, proizvodnost, tehnološku razinu, ako se obavi brza pretvorba i privatizacija.

Ugledni ekonomisti u svijetu i u Republici Hrvatskoj predlagali su i tražili da se najprije temeljito prostudira način pretvorbe i privatizacije, te obave simulacije efekata raznih varijanti pretvorbe i privatizacije, da bi se odabrala najpovoljnija varijanta u općem interesu hrvatskog društva. Međutim, to je samo djelomice prihvaćeno ili uopće nije prihvaćeno, a poslušan! su strani savjeti o »šok terapiji« te je naglo provedena, do kraja nep-roučena i neistražena, pretvorba i privatizacija koja je u Hrvatskoj dovela do dalekosežnih posljedica bez očekivanog društvenog blagostanja. Još i danas od te »šok terapije« osjećamo nepovoljne posljedice u socio-gospodarskoj sferi Republike Hrvatske. Drukčiji pristup hrvatskih ekonomista pretvorbi i privatizaciji ne bi doveo do takvih posljedica koje još uvijek osjećamo kroz veliku nezaposlenost, preveliku zaduženost i općenito smanjenje životnog standarda.

2. Posljedice savjeta međunarodnih čimbenika

Međunarodni čimbenici nametnuli su »stabilizirajuću makroekonomsku politiku« koja se stalno vrti oko četiri stvari: stabilna i jaka kuna, stabilne cijene, ograničenje javne potrošnje i plaća. Od 1994. godine rezultat te »stabilnosti« doveo je do takvog uvoza koji je udvostručen u 8 godina, inozemnog duga koji je 4 puta veći, proračunskog deficita povećanog 12 puta, nezaposlenost povećana za 2 puta u 2002. godini u odnosu na 1994. godinu. Domaći ekonomisti su već u proljeće 1994. godine upozorili tadašnju Vladu da je takva makroekonomska politika nepovoljna za Republiku Hrvatsku. Ta su upozorenja redovito poslana na određene adrese, međutim malo toga je prihvaćeno. Da su se ti savjeti i preporuke primijenili u većoj mjeri, Hrvatska bi do danas riješila većinu problema (nezaposlenost, pretjerani uvoz, premali obujam proizvodnje i dr.) i krenula putem povećanja tehnološke opremljenosti, bržeg povećanja bruto nacionalnog dohotka i povećanja standarda života većine stanovništva.

3. Slom financijskih tržišta

I dandanas jedan dio hrvatskih monetarista-ekonomista propovijeda spas i bogaćenje putem trgovanja na financijskom tržištu. To je također proisteklo pod potpunim utjecajem američke škole financijske ekonomije. U međuvremenu je došlo do sloma financijske ekonomije početkom 2001. godine koji je prvo i najteže pogodio milijune Amerikanaca čiji su brokeri i financijski analitičari, od početka 90-tih godina prošlog stoljeća, napustili štednju, ulaganje u nekretnine i poduzetništvo, i sav novac uložili u vrijednosne papire da bi se najbrže moguće obogatili trgovanjem na burzama. Realni ekonomisti čitavog svijeta uzalud su upozoravali da se financijska ekonomija odvojila od realne 15 do 20 puta, što neminovno vodi prema slomu. Naime, ukupni prihodi i zarada realnog američkog sektora rasli su godišnjim stopama od 3% do 8%, a dionice su skakale i do 40% godišnje. Tijekom desetak godina nastao je golemi financijski balon bez realnog pokrića koji je puknuo početkom 2001. godine pa je većini dionica vrijednost pala čak i ispod nominalne vrijednosti. Ljudi su preko noći postali prosjaci. Bila je to golema obmana od strane brokera i financijskih analitičara te zabluda milijuna Amerikanaca koji su uživali u rastu velikog bogatstva na papiru ili ekranu ali, nažalost, bez pokrića. To je bolna pouka koja ukazuje na to da sve u ekonomiji i socijalnom životu neke države prvenstveno ovisi o kretanjima u realnim sektorima, a ne o burzovnim špekulacijama.

4. Utjecaj stranih konzultanata u Republici Hrvatskoj

Strane misije i savjetnici popraćeni s domaćim monetaristima stalno tvrde da su strani vlasnici i poslovoditelji najbolji, ako ne i jedini čimbenik za spašavanje hrvatskih poduzeća i banaka. Rezultat takvih razmišljanja vidljiv je u slučaju Riječke banke, čiji su pretežiti vlasnici bili stranci, a koja je danas integrirana u stranu banku. Prije toga se dogodio slučaj zagrebačke tvornice abraziva ZIA, iz koje je strani vlasnik izvukao novije strojeve, a za uzvrat dovezao tehnološki zastarjele strojeve, koji su se često kvarili, preuzeo domaće tržište s proizvodima iz uvoza i doveo poduzeće u vrlo težak položaj, a na kraju napustio vlasništvo tvornice.

S druge strane i dandanas dio domaćih vlasnika i poslovoditelja uspješno posluje na domaćem i stranom tržištu u doista teškim uvjetima (Pliva, Podravka, Kraš, Franck, Našicecement, Vindija, Končar i drugi), što potpuno demantira famu o apsolutnoj prednosti inozemnih vlasnika i poslovoditelja.

Međutim, bit problema je u tome jesu li vlasnici i poslovoditelji sposobni, pošteni i uspješni ili nisu, a ne jesu li domaći ili strani. Pritom je vrlo važno naglasiti da Republika Hrvatska ima dovoljno sposobnih poslovoditelja, ali im dosadašnji način imenovanja nije dao priliku voditi poslove, jer se nisu koristili kriteriji objektivne selekcije na temelju znanja, stručnosti i specijalizacije.

I dandanas najveće i najunosnije poslove na reviziji poslovanja banaka i poduzeća dodjeljuju se stranim revizorskim tvrtkama zbog međunarodnog ugleda, stručnosti i objektivnosti. Nasuprot tome je u SAD-u, u slučaju Enron s revizorskom tvrtkom Arthur Andersen, došlo do velikog skandala i blamaže. Pokazalo se da su ti uvaženi revizori napravili tako teške prekršaje koje mi u Hrvatskoj nismo mogli ni zamisliti. Međutim, prisjetili smo se da su te i druge strane tvrtke davale pozitivne izvještaje za poslovanje hrvatskih banaka koje su se nakon tih izvještaja morale sanirati našim novcem, u prosjeku od nekoliko milijardi kuna. Takav rad tih tvrtki do sada košta Republiku Hrvatsku nekoliko stotina milijuna američkih dolara, jer su naknade za rad stranih tvrtki više od 10 puta veće nego za domaće tvrtke.

Slična je situacija s ekonomskim i organizacijskim konzultantima. Strane i međunarodne institucije s lakoćom uspijevaju uvjeriti vladine dužnosnike i službenika da su samo strani kon-zultanti kvalitetni i da mogu unijeti nužne novosti na unapređenju organizacije rada i poslovanja. Tako se i događa da najbolje plaćene poslove dobivaju gotovo isključivo strane konzul-tantske tvrtke. Pritom se zaboravlja da neke ugledne domaće tvrtke još od početka 60-ih godina uspješno provode niz reorganizacija i unapređenja poslovanja hrvatskih poduzeća. S druge strane, pak, inozemne konzul-tantske tvrtke više su puta radile projekt najjačih javnih poduzeća, a da niti jedan projekt nije primijenjen. Nedavno je otkriveno da je čuvena američka konzultantska tvrtke McKinsey, koja visoko kotira u Hrvatskoj, bila »kum« Enronovim štetnim špekulacijama.

Iz svega navedenog može se izvući vrlo jasna, jednostavna i korisna pouka. Vlada bi prva trebala koristiti domaću stručnu pamet koje imamo dovoljno, a ne plaćati inozemne »stručnjake«. Naime, mnogo puta inozemne tvrtke pošalju u Hrvatsku pripravnike ili početnike koji za velik novac uče raditi u našim poduzećima i bankama.

Korištenjem domaćih stručnjaka smanjila bi se nezaposlenost, a sredstva za plaćene usluge ostala bi kružiti u hrvatskom ekonomskom prostoru.

5. Prodaja poduzeća u pretežito državnom vlasništvu

Tijekom zadnjih nekoliko godina tvrdilo se i uvjeravalo da će hrvatski proračun ostvariti goleme prihode od prodaje poduzeća i banaka u državnom vlasništvu. Najprije su spominjali 15,0 milijardi DEM (7,5 mlrd. EUR), zatim 8 milijardi DEM (4,0 mlrd. EUR), pa 5 milijardi DEM (2,5 mlrd. EUR), a danas to nitko više i ne spominje. Da su konzultirani domaći ovlašteni procjenitelji, došlo bi se do poslovne vrijednosti poduzeća i banaka, što znači realnu vrijednost, a ne zbir nepouzdanih i približnih podatke.

6. Poduzetništvo kao nositelj budućeg razvitka

Gotovo uvijek nakon posjeta neke misije Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Europske banke za obnovu i razvoj, između ostalih savjeta ili naredbi Republici Hrvatskoj se preporučuje razvitak srednjeg i malog poduzetništva kao nositelja budućeg razvitka. O velikim poduzećima niti riječi, tj. prema njihovom mišljenju trebalo bi likvidirati i ovo malo preostalih velikih poduzeća. Međutim, ti isti stranci ni pod koju cijenu ne bi preporučili npr. u SAD-u da se likvidira General Electric koji je uvijek prvi ili drugi na svjetskoj rang listi poduzeća. Ili Exxon koji je obično ispred ili iza General Electrica. Švicarska bi na temelju mišljenja stranih savjetnika i domaćih monetarista trebala živjeti samo od banaka i obrta, ali se ni jednom Švicarcu ne odriče svjetske elektroin-dustrije ABB ili prehrambenog giganta Nestle ili farmaceutskog giganta Ciba Geigy. U maloj Finskoj uspješno posluje najveći svjetski proizvođač mobitela, Nokia. Zašto se u Republici Hrvatskoj širi teza o strateškom razvitku temeljenom na malim i srednjim poduzećima? Slovenska i japanska istraživanja pokazala su da bez velikih poduzeća nema ni brzog i odr-živog razvitka malih i srednjih poduzeća, pa bi tim putem trebala krenuti i hrvatska ekonomska politika.

7. Turizam i poljoprivreda kao glavni nositelji razvitka

Isti protagonisti nadalje obrazlažu, da su glavni nositelji razvitka u Hrvatskoj turizam i poljoprivreda.

Turizam je jedan od nositelja razvitka jer se može zaposliti dio hrvatskog stanovništva i prodati dio domaće poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Međutim ne može se cjelokupno gospodarstvo isključivo osloniti na turizam, jer turizam pati od sezonskih oscilacija (puni kapacitetom tri mjeseca u godini), osjetljivosti na međunarodne prilike (terorizam i lokalni ratovi), promjena klime i okoliša itd. Turizam nam svakako treba, ali kao jedan od nositelja razvitka.

Poljoprivredna proizvodnja je pitanje od nacionalnog značenja, ali i poljoprivreda pati od sezonskih oscilacija (suša, vremenske nepogode, tuča i poplave) što ne može osigurati dugoročan i stabilan razvitak hrvatskog gospodarstva jer je u drugim državama jeftinija proizvodnja, zbog mogućnosti masovne proizvodnje.

8. Cijena radne snage

Isti protagonisti stalno nam tvrde da imamo preskupu radnu snagu i da su zato nekonkurentni hrvatski proizvodi na domaćem i stranom tržištu. Zbog toga uvijek ponove isti zahtjev, da se mora i dalje snižavati plaća zaposlenih. Međutim, što bi naši dužnosnici, državni službenici i monetaristi trebali sami sebe upitati. Kako to da su relativno niske cijene nizozemskih tulipana, talijanskog i španjolskog voća i povrća, njemačke, austrijske i slovenske tehničke robe, a u tim državama su plaće višestruko veće nego u Hrvatskoj? Za orijentaciju treba samo napomenuti da su bruto plaće u hrvatskom gospodarstvu imale udjel u ukupnim rashodima hrvatskog gospodarstva u 2001. godini samo 12,9%, što je vrlo mala rezerva za postizanje konkurentnosti. Ako se osvrnemo na navedene države, očito da je problem nekonkurentnosti pretežito u drugim čimbenicima, a ne u, naizgled, previsokim plaćama.

9. Strana ulaganja

Neki domaći i strani ljudi neprestano ponavljaju da Hrvatska ne napreduje, jer nema značajnih ulaganja stranog kapitala. To nije istina i to s više aspekata. Prvo, strana ulaganja postoje, ali to su ulaganja u već uhodana i rentabilna poduzeća i banke (pivovare, cementare, tvornice cigareta, uspješne banke i si.). Vrlo je malo ulaganja u nove proizvodnje, temeljene na novoj tehnologiji, što je najvažnije u Hrvatskoj. S druge strane, hrvatske banke su golema hrvatska financijska sredstva deponirala ili uložila u inozemstvu. Paradoks, oni vape za inozemnim kapitalom, a hrvatski kapital banke iznose iz Hrvatske!? Dodatno, prije 2 godine javlja se problem da hrvatske banke imaju sve više naplasiranih sredstava. Opet se postavlja pitanje u čemu je problem kad se govori o deficitu inozemnog kapitala, a postoji višak hrvatskog kapitala?

10. Zaključak

Aktualna Vlada treba se oslanjati na savjete realnih i iskusnih ekonomista te stručnjaka i znanstvenika iz drugih područja za odabir najpovoljnije hrvatske strategije i ekonomske politike koja će povećati zaposlenost, afirmirati nove robne marke (tzv. hrvatski brandovi), temeljene na znanju i stručnosti, povećati izvoz roba i usluga ne samo u Europu nego na sve kontinente svijeta gdje imamo prijatelje i gdje je Republika Hrvatska prepoznata kao značajan vanjskotrgovinski partner.

* Mišljenje autora je njegovo osobno stajalište.