1.Uvod
Malo je danas ljudi koji ne govore o krizi eura. Neki čak i s velikom zabrinutošću. Euro je uveden u eurozonu kao obračunsko sredstvo 1. siječnja 1999., a kao efektivni novac 1. siječnja 2002. Već 2011. nastupila je prva velika kriza eura. Zašto je ta kriza nastala? Koji su uzroci krize? Koje su moguće posljedice krize? Postoji li mogućnost da se zbog krize eura dezintegrira Europska unija?

Da bismo odgovorili na ova pitanja, ukratko ćemo podsjetiti na odvijanje procesa europske integracije kako bismo pokazali vremenski slijed procesa koji je doveo do uvođenja zajedničke valute. Potom ćemo analizirati uzroke i posljedice krize eura.

2.Proces europske ekonomske integracije
Ekonomska integracija Europe započela je 1951., kad je šest europskih zemalja: Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg utemeljilo Europsku zajednicu za ugljen i čelik. Nakon toga su čelnici tih zemalja, 1957. u Rimu, potpisali Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednica (EEZ).Puna ekonomska integracija s uvođenjem zajedničke valute bila je zacrtana Wernerovim planom iz 1970., već za početak novog desetljeća. Međutim, taj se Plan nije ostvario, pa je 1985. novo povjerenstvo na čelu s J. Delorsom nastavilo rad na projektu ostvarivanja procesa integracije i uvođenja zajedničke valute. Rezultat rada toga povjerenstva bio je Ugovor iz Maastrichta 1992. i uvođenje zajedničke valute eura, 1999.

Teoretsku podlogu uvođenja zajedničke valute u EU dao je Robert Mundell svojim poznatim radom »The Optimum Currency Area«, objavljenom u najboljem ekonomskom časopisu American Economic Review 1962. Za taj je rad Mundell dobio Nobelovu nagradu 1999. Nobelovac Mundell definirao je optimalno valutno područje kao skup zemalja (regija) koje imaju sličnu ekonomsku strukturu, perfektnu slobodu kretanja robe, usluga i proizvodnih faktora rada i kapitala. Tek kad su ispunjeni svi ti uvjeti, optimalno valutno područje može maksimizirati koristi od uvođenja zajedničke valute.

3.Europska Unija i uvođenje eura
Proces transformacije EEZ-a u Europsku uniju (EU) i uvođenje eura kao zajedničke valute, odvijao se u tri faze.

U prvoj je fazi uvedena potpuna sloboda kretanja kapitala i povećana suradnja među centralnim bankama zemalja članica EU. Svrha te faze bio je postići što veću koordinaciju monetarnih politika svih zemalja.

U drugoj fazi osnovan je Europski monetarni institut (EMI) kao rezultat visokog stupnja koordinacije rada, još uvijek nezavisnih centralnih banaka pojedinih zemalja članica.

Treća je faza započela 1. siječnja 1999. uvođenjem eura kao zajedničke valute. Osnovan je i Europski sistem centralnih banaka (ESCB) na čelu s Europskom centralnom bankom (ECB). Tečajevi svih valuta bili su fiksirani na temelju tečajeva koji su vrijedili 31. prosinca 1998. Svaka zemlja članica odrekla se svog monetarnog suvereniteta i prenijela ga na Europsku centralnu banku.

Sve do 1. siječnja 2002., cijene su izražavane u domaćoj valuti zemalja članica i euru, kako bi se svi sudionici naviknuli na euro. Međutim, 1. siječnja 2002. euro je kao efektivna valuta istisnuo sve ostale valute zemalja članica. Cijene svih roba i usluga izražavale su se i plaćale isključivo u eurima. Dotadašnje valute pojedinih zemalja članica otišle su u povijest. Euro je preuzeo sve funkcije novca u svim zemljama članicama.

4.Problemi nedovoljne fiskalne koordinacije u eurozoni
Pristupanjem u eurozonu, zemlje članice odrekle su se svoga monetarnog suvereniteta, prenoseći ga na ECB, ali se nijedna nije odrekla svoga fiskalnoga suvreniteta. Zajednička monetarna politika, uz različite fiskalne politike, predstavljala je veliku opasnost za konzistentnost cjelokupne ekonomske politike zemalja erozone. Da bi se to izbjeglo, zemlje članice su sklopile Stability and Growth Pact (Pakt o stabilnosti i rastu) kojim su definirale fiskalna ograničenja svake članice. Tekući budžetski deficit ne smije prijeći 3% bruto domaćeg proizvoda (BDP).Ukupni javni dug ne smije premašiti 60% BDP-a. Na temelju tih ograničenja, zemlje članice nastojale su ostvariti konvergenciju fiskalnih politika svojih članica.

Razlike u ekonomskim strukturama, usprkos pedestgodišnjem procesu ujedinjavanja EU i nepostojanja potpune slobode kretanja rada među pojedinim zemljama, uvjetovale su razlike u jediničnim troškovima rada među pojedinim zemljama. Razlike u jediničnim troškovima rada uvjetovale su različitu konkurentnost proizvoda pojedinih zemalja na zajedničkom tržištu. To je uvjetovalo različite pozicije u tekućim bilancama plaćanja, a onda i fiskalne pozicije pojedinih zemalja. Različite fiskalne pozicije uvjetovale su i različite fiskalne politike. Na taj su način fiskalne politike sve više divergirale umjesto da konvergiraju. Nekonzistentnost između zajedničke monetarne politike i različitih fiskalnih politika pojedinih zemalja sve je više dolazila do izražaja. 

Razlike u pozicijama tekućih bilanci plaćanja uvjetovale su kretanja kapitala iz suficitarnih u deficitarne zemlje radi financiranja njihovog deficita. Potpuna sloboda kretanja kapitala unutar eurozone i niske kamatne stope, omogućile su u početku deficitarnim zemljama da relativno jeftino financiraju svoje deficite uvozom kapitala iz suficitarnih zemalja. Na taj je način rasla zaduženost deficitarnih zemalja. Rasla je i ponuda njihovih obveznica na međunarodnom tržištu. Potpuna sloboda kretanja kapitala unutar eurozone, imala je za posljedicu vrlo male razlike u prinosima (yield) na obveznice zemalja eurozone. Međutim, kako je ponuda obveznica deficitarnih zemalja rasla, počele su se pojavljivati i razlike u cijenama i prinosima na obveznice pojedinih zemalja. Zato je refinanciranje tih obveznica deficitarnih zemalja postajalo sve skuplje, a teret zaduženosti sve veći. Agencije za određivanje kreditnog rejtinga počele su smanjivati kreditni rejting zaduženih zemalja, pa je teret zaduženosti tih zemalja postajao sve veći. Pojavljivanje dužničke krize u pojedinim zemljama postajalo je sve izvjesnije. Prvo se pojavio problem nelikvidnosti u Grčkoj, zatim u Irskoj, pa Portugalu, s velikim izgledima da se prenese na Italiju i na Španjolsku. Povjerenje u euro, ali i u cijeli projekt eurozone, dovedeno je u pitanje.

5.Uzroci krize
Uzroci krize zaduženosti svake zemlje su nejednakost domaće potrošnje i proizvodnje kad je domaća potrošnja u duljem razdoblju veća od proizvodnje. Ta se razlika financira većim uvozom od izvoza, dakle deficitom u vanjskotrgovinskoj bilanci, a uz danu ravnotežu u bilanci tekućih transfera i dohodaka i deficitom u tekućoj bilanci plaćanja. Deficit u bilanci plaćanja financira se zaduživanjem (uz iste međunarodne rezerve).

Deficit u bilanci plaćanja posljedica je većeg uvoza od izvoza. A veći uvoz od izvoza posljedica je nekonkurentnosti domaćih proizvoda. Zadužena zemlja može nastojati povećati konkurentnost svojih proizvoda ili devalvacijom svoje nacionalne valute, ili smanjenjem jediničnog troška rada, koje se često zove interna devalvacija. Međutim, Grčka je kao (i ostale zemlje eurozone) prihvatila euro, odrekla se svoga monetarnog suvereniteta, pa nema mogućnost povećavati konkurentnost svojih proizvoda devalvacijom svoje nacionalne valute. Zato ona povećanje konkurentnosti svojih proizvoda može postizati isključivo internom devalvacijom, smanjivanjem plaća i/ili povećavanjem produktivnosti (povećavanje radne discipline, povećavanje radnog vremena, povećavanje mirovinskog staža i dr.). Smanjivanje plaća nosi sa sobom određene političke i socijalne rizike.

Nekonkurentnost domaćih proizvoda rezultira povećavanjem vanjskotrgovinskog deficita (smanjenjem izvoza i povećavanjem uvoza). Vanjskotrgovinski deficit utječe na smanjivanje domaćeg proizvoda, zaposlenosti, dohotka, a to znači i porezne osnovice, što uz danu strukturu poreznih stopa utječe i na smanjivanje poreznih prihoda i povećavanje budžetskog deficita i zaduženosti javnog sektora. Ako tome dodamo da deficit vanjske trgovinske bilance uvjetuje i porast eksterne zaduženosti, proizlazi da smanjivanje konkurentnosti ima višestruke negativne učinke na domaću privredu. 

6.Program pomoći zaduženim zemljama
Kriza eura započela je u Grčkoj, u svibnju 2010. Vlade eurozone vrlo su brzo reagirale da bi krizu kontrolirale i spriječile njezino širenje na druge zemlje. Osnovan je garancijski fond European Financial Stability Facility (EFSF) u iznosu od 750 milijardi eura. Njegova je zadaća pomagati zaduženim zemljama rješavanje problema njihove likvidnosti, ali i spašavati banke zemalja vjerovnika od pojavljivanja problema njihove nelikvidnosti ili čak i nesolventnosti zbog smanjivanja vrijednosti njihovih investicija u obveznice prezaduženih zemalja. EFSF može emitirati obveznice i druge vrijednosnice radi prikupljanja financijskih sredstava za pomoć zemljama u ekonomskim poteškoćama. Za te vrijednosnice solidarno i neograničeno jamče zemlje eurozone, razmjerno svom udjelu u ECB-u.

Zemlje eurozone istodobno su željele biti sigurne da će Grčka (ali i druge zemlje kojima se daje pomoć) ta sredstva iskoristiti za otklanjanje uzroka zaduženosti-neravnoteže između domaće proizvodnje i potrošnje koja je prouzročena višim jediničnim troškovima i nekonkurentnosti njihovih proizvoda na europskom tržištu. Zato su one željele nametnuti stroge uvjete pod kojima će Grčka ta sredstva povlačiti. Ali nastao je problem kako europske zemlje mogu nametati uvjete jednoj svojoj suverenoj članici. Da bi se riješio taj problem, pozvan je Međunarodni monetarni fond (MMF) da sudjeluje u zajmu. Naime, MMF daje pomoć u obliku stand-by aranžmana uz dobro definirane i standardizirane uvjete. Prihvaćanje tih uvjeta Vlada Grčke eksplicitno navodi u svom pismu namjere, određujući i rokove i kriterije izvršenja za povlačenje pojedinih tranši zajma.

 Jedan od uvjeta pomoći prezaduženim zemljama ja njihova fiskalna konsolidacija. Mjere fiskalne konsolidacije, povećanjem poreza i smanjivanjem transfera, rezultiraju smanjivanjem raspoloživog dohotka, a putem njega i agregatne potražnje. To procesom multiplikatora utječe na smanjivanje BDP-a, dohotka, i poreza, a to utječe na povećavanje budžetskog deficita. Osim toga, smanjivanje BDP-a smanjuje i broj zaposlenih, raste nezaposlenost, pa rastu budžetski rashodi za nezaposlene, što također utječe na porast deficita. Na taj način proces fiskalne konsolidacije - osobito provođen u doba recesije kad je potrebna ekspanzivna, a ne restriktivna fiskalna politika - utječe na porast deficita, dakle rezultira u sasvim suprotnim učincima od onih koji su se očekivali i zbog kojih je fiskalna konsolidacija i provođena. Na taj način prezadužena zemlja upada u zamku prezaduženosti pa mjere koje su imale zadaću smanjiti zaduženost, zapravo je povećavaju. 

Vrijeme je pokazalo da se pretpostavke teorije optimalnog valutnog područja nisu ispunile i da to postaje sve veća prepreka održavanju zajedničke valute. Glavni razlog poteškoća bio je nedostatak fiskalne koordinacije zemalja članica. Naime, razlike u strukturama privreda zemalja članica i u konkurentnosti njihovih proizvoda na zajedničkom tržištu, dovodila je do pojavljivanja internih i eksternih neravnoteža pojedinih zemalja. A to je uvjetovalo sve veće razlike u fiskalnim politikama, što je uvjetovalo različite fiskalne pozicije i razlike u prinosima (kamatnjaku) na obveznice pojedinih zemalja. Zato se postavilo logično pitanje: koje je rješenje postojeće krize?

7.1.Teorija optimalnog valutnog područja
Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je vidjeti koje se pretpostavke teorije optimalnog valutnog područja nisu ispunile. Podsjetimo se tih pretpostavki:
1.) sličnost privrednih struktura zemalja članica;

2.) sloboda kretanja robe i usluga;

3.) sloboda kretanja kapitala i 

4.) sloboda kretanja rada među zemljama članicama. 

Uvjeti 2.) i 3.) su se ispunili, ali 1.) i 4.) nisu. Zbog toga možemo zaključiti da se uvjeti teorije optimalnog valutnog područja nisu ispunili i da su problemi koji su doveli do krize sasvim očekivani. Osim toga, temeljni uvjet uspješnosti ekonomske politike koordinacija monetarne i fiskalne politike nije ispunjen. Zajedničku monetarnu politiku pratile su razlike u fiskalnim politikama. Zato je rješenje krize eura u uklanjanju ovih problema. Prijedlozi za rješavanje krize eura mogu se podijeliti na kratkoročne i na dugoročne.

7.2.Kratkoročni prijedlozi
Kratkoročni prijedlozi svode se na rješavanje problema likvidnosti zemalja zahvaćenih krizom, ali koje su još solventne. Ti su se prijedlozi svodili na osnivanje EFSF-a. Time se privremeno umirilo financijska tržišta.

U siječnju 2011. Europska unija osnovala je European Financial Stabilization Mechanism (EFSM) za hitne intervencije pomoći zemljama s poteškoćama otplate zajmova. EFSM namiče sredstva na financijskim tržištima uz jamstvo Europske komisije koja kao kolateral koristi budžetska sredstva EU.

U listopadu 2011., čelnici eurozone dogovorili su se da se nakon isteka EFSF-a, sredinom 2013., on poveća na 1.000 milijardi eura. Tako je osnovan European Stabillity Mechanism (ESM) kao trajno tijelo za pomoć zemljama s poteškoćama u otplati dugova koji će početi s radom nakon prestanka EFSF-a i EFSM-a, sredinom 2013. Također je dogovoreno da privatni investitori u obveznice jako zaduženih zemalja otpišu 50% vrijednosti svoga portfelja tih obveznica. Za Grčku bi to značilo otpis preko 100 mlrd. duga.

I ECB se uključio u rješavanje problema likvidnosti putem operacija na otvorenom tržištu (200 mlrd. eura u studenome 2011.) te swap operacijama s američkim FED-om.

Dugoročna rješenja moraju se koncentrirati na uklanjanje prepreka neispunjavanju uvjeta 2.) i 3.) teorije optimalnog valutnog područja i na vrlo tijesnu suradnju fiskalnih politika pojedinih zemalja i njihovo usklađivanje sa zajedničkom monetarnom politikom. Prema tome, eurozona se suočava s dvojbom - integracija ili barem vrlo uska koordinacija fiskalnih politika ili dezintegracija eurozone.

Vrlo uska koordinacija fiskalnih politika može se postići ili uspostavljanjem zajedničkog ministarstva financija eurozone ili čak ekonomske vlade. U svakom slučaju to znači gubljenje i fiskalnoga suvereniteta zemalja članica. Jedan drugi prijedlog, koji nije nov jer je predložen od strane Njemačke još 1997. jest da se stvore dvije euro zone jedna od strane Njemačke, Francuske, zemalja Beneluksa, Austrije, Irske i Finske, a druga od ostalih zemalja koje to žele.

Međutim, za dugoročno smanjivanje tereta zaduženosti mjerenog odnosom D/BDP važno je povećanje BDP-a, dakle rast BDP-a i to prije svega rast temeljen na izvozu. Da bi se povećavao izvoz treba povećavati konkurentnosti, a to se postiže, kao što smo vidjeli, prije svega smanjivanjem jediničnih troškova rada.

Iznesen je i prijedlog da se osnuje Europski monetarni fond (EMF) po uzoru na MMF. Taj bi fond sredstvima dobivenim emisijom obveznica kreditirao prezadužene zemlje koje poštuju stroga pravila fiskalne discipline. 

Kao što vidimo, prijedloga ne nedostaje. Međutim, previše dugova pojedinih zemalja i premalo volje političara da temeljito mijenjaju status quo ne daje nade u skoro rješenje. I dalje će se rješavati simptomi, a ne uzroci.

8.Izlazak iz eurozone
Kako je vrijeme prolazilo, tako se počelo uviđati da uvođenje eura nije u cijelosti ispunilo očekivanja koja je teorija optimalnog valutnog područja predviđala. To se, prije svega, odnosilo na sporost, ili čak i nedostatak procesa konvergencija ekonomskih, ponajprije fiskalnih politika pojedinih zemalja.

A uvođenje eura i ostvarivanje zajedničkog valutnog područja upravo je trebalo rezultirati barem konvergencijom, ako ne i potpunim izjednačavanjem prinosa na istovrsne obveznice različitih zemalja. Dapače, dogodilo se obratno. Prinosi na istovrsne obveznice različitih zemalja počeli su sve više divergirati. Odmah se počelo postavljati pitanje: ako se trend prinosa na obveznice počeo kretati u suprotnom smjeru, treba li se i proces integriranja obrnuti i je li potrebno početi razmišljati o izlasku pojedinih zemalja iz eurozone? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je podrobno analizirati moguće koristi i troškove izlaska pojedine zemlje iz euro područja. Tek na temelju dobre analize svih direktnih i indirektnih koristi i troškova može se donijeti odluka.

Glavni razlog napuštanja eura, a to znači i najveća moguća korist od izlaska iz eurozone je ponovna uspostava monetarnog suvereniteta kojega se zemlja bila odrekla ulaskom u euro područje. Sad se postavlja pitanje kolike su koristi ponovnog uspostavljanja monetarnog suvereniteta, a koliki su troškovi napuštanja zajedničke valute. Odgovor je različit za ekonomski jake i za ekonomski slabe zemlje.

8.1.Ekonomski jake zemlje
Ekonomski jake zemlje, poput Njemačke, izlaskom iz eurozone napuštanjem eura i ponovnim uvođenjem nacionalne valute DM-a, ne bi riskirale slabljenje svoje valute niti veće inflacije, ali bi bile izložene riziku aprecijacije DM-a. Naime, vjerojatno je da bi depoziti iz ekonomski slabijih zemalja počeli bježati u Njemačku pa bi potražnja za markom rasla, što bi dovodilo i do njezine aprecijacije. To bi moglo utjecati na slabljenje konkurentnosti njemačkog izvoza. Međutim, Bundesbanka bi mogla te tendencije sterilizirati i držati tečaj marke relativno stabilnim (recimo izvozom kapitala, kupnjom stranih obveznica kao što to čini Kina). Isto tako, postavlja se pitanje utjecaja izlaska Njemačke iz eurozne na njezin izvoz u zemlje eurovalutnog područja. Naime, transakcijski troškovi međunarodnih plaćanja zemalja EU koji su nestali ulaskom Njemačke u EU, opet bi se pojavili. Usporedba koristi od izlaska iz valutne zone i povećanja transakcijskih troškova može biti jedan od indikatora isplativosti napuštanja eurozone.

 Koristi za Njemačku izlaskom iz eurozone bile bi prije svega smanjenje njemačkog doprinosa pomaganju slabih zemalja (kao što je bilo u slučaju Grčke i Irske). Time bi se izbjeglo povećanje tereta poreznim obveznicima zbog pomaganja slabim zemljama eurozone. Za porezne obveznike ta činjenica je vrlo privlačna, jer oni više ne bi morali financirati višak potrošnje iznad proizvodnje slabijih zemalja. Zbog toga im se ne bi smanjivao raspoloživi dohodak i potrošnja. Budući da su porezni obveznici ujedno i birači, o ovome i političari trebaju voditi računa. Zato izlazak ekonomski jakih zemalja i njihovo drukčije integriranje (recimo Njemačaka, Austrija, Nizozemska) ne bi bilo nemoguće, ali bi takav potez za ostatak eurozone bio vrlo nepovoljan.

8.2.Ekonomski slabe zemlje
Ekonomski slabe zemlje (Grčka, Irska, Portugal) najveću korist od napuštanja eura i ponovnog uvođenja vlastite valute imale bi u mogućnosti da nominalnom devalvacijom svoje valute povećaju konkurentnost izvoza svojih proizvoda. Naime, u tim je zemljama jedinični trošak rada (plaće/produktivnost) rastao brže nego u Njemačkoj, pa je konkurentnost njihovih proizvoda opadala. Bez vlastite valute i vlastite monetarne politike one ne mogu devalvacijom povećati konkurentnost svojih proizvoda. 

Međutim, devalvacija nacionalne valute može imati posljedice i na povećanje inflacije, ali i gubitak povjerenja u nacionalnu valutu. Zbog toga se može očekivati da banke u tim zemljama počnu gubiti depozite, jer će štediše već i na samu najavu izlaska iz eurozone svoje depozite premještati u druge, ekonomski jače zemlje. To može utjecati na smanjenje međunarodnih rezervi i dovesti do smanjivanja kredita, a time i stope rasta. Zato ekonomski slaba zemlja eurozone, koja napušta euro i ponovno uvodi svoju valutu, treba istodobno s uvođenjem svoje valute uvesti i mjere ograničavanja kretanja kapitala, uključujući i ograničavanje podizanja depozita. Sve te mjere mogu dalje povećati nepovjerenje međunarodnog kapitala, pa zaduživanje zemlje na međunarodnom financijskom tržištu može biti i teže i skuplje. 

Postoji i treći prijedlog - da se uvede novi euro i da se koristi usporedno s postojećim, kao što hongkonški dolar cirkulira usporedno s kineskim yuanom u Kini. Malo je vjerojatno da bi takav prijedlog prihvatile Njemačka, Austrija i Nizozemska.