19.12.2016.

Jačanje jamstva pravičnog suđenja u skraćenom postupku

- u povodu presude od 25. listopada 2016. Arps protiv Hrvatske –

Judikatura Europskog suda za ljudska prava, koja je kao dio europske pravne stečevine obvezna i za Republiku Hrvatsku kao punopravnu članicu Europske unije, na području kaznenog prava i prakse iznjedrila je veći broj presuda koje su izravno ili neizravno provocirale pravnu praksu, ali i zakonodavca, na znakovite zaokrete u razumijevanju i propisivanju pojedinih segmenata pravičnog (poštenog) suđenja. Donošenjem presude u kojoj je utvrđena povreda članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka (c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda »u pogledu odsutnosti podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom« (Lonić protiv Hrvatske, presuda, 4. prosinca 2014., zahtjev br. 8067/12, § 94. - 102., kao i presude Zahirović protiv Hrvatske, presuda, 25 travnja 2013., zahtjev broj 58590/11, § 58. - 64.), ocijenjeno je da je Ustavni sud dužan preispitati svoja dosadašnja stajališta i praksu u odnosu na osiguravanje ustavnih jamstava o pravu okrivljenika da se brani sam, jer bez osiguravanja toga jamstva ne može se govoriti o pravičnosti postupka kao cjeline. Navedena presuda odnosila se na redoviti kazneni postupak. Međutim, donošenjem presude Arps protiv Hrvatske (presuda, 25. listopada 2016., zahtjev broj 23444/12), ESLJP je standarde iz spomenutih presuda Lonić i Zahirović primijenio prilikom ocjenjivanja zahtjeva u navedenom predmetu - u odnosu na jamstvo pravičnog suđenja u skraćenom kaznenom postupku, o čemu pišemo u ovom tekstu.

Za pristup do sadržaja morate biti korisnik portala www.informator.hr.
Sadržajima se pristupa ovisno o Vašem paketu.

Prijava

Zaboravljena zaporka?

Nemate korisničke podatke? Besplatno se registrirajte i testno pristupajte sadržajima 7 dana.
Kao besplatan korisnik ostvarujete pristup do 20 dokumenata.

Registracija