Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
15.10.2018.
Izvanredna revizija prava iz mirovinskog osiguranja i staž osiguranja s povećanim trajanjem – posljedice povodom ukidanja pravomoćnih rješenja –
U Informatoru, broj 6416 od 2. svibnja 2016. i broju 6539 od 10. rujna 2018., pisali smo o postupku izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, koja se u sustavu toga osiguranja provodi od rujna 2013. i o Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1574/2016 i U-I 1244/2017 od 30. siječnja 2018., koja se također odnosi na tu reviziju. U ovome članku autor se osvrće na primjenu instituta staža osiguranja s povećanim trajanjem koji je u pojedinačnim slučajevima utvrđen na temelju određenog stupnja tjelesnog oštećenja i koji je, također, povodom postupka izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, osporavan ili brisan, zbog novoga rješenja u upravnom postupku kojim je ukinut ili smanjen dotadašnji stupanj tjelesnog oštećenja.
1. UVOD
Prema prijašnjem Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Nar. nov., br. 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96), koji je vrijedio do 31. prosinca 1998., i propisima o mirovinskom osiguranju prije njega, osiguranicima u tadašnjem mirovinskom osiguranju s tjelesnim oštećenjem od 70 % i više dok su bili aktivni, računao se za to vrijeme i staž osiguranja s povećanim trajanjem sa stupnjem povećanja od 12 odnosno 15 mjeseci po godini[1]. Primjenom propisa o čuvanju i korištenju prava iz mirovinskog osiguranja ostvarenih prema prijašnjim propisima, tada utvrđeni staž osiguranja s povećanim trajanjem, utvrđen na temelju postotka tjelesnog oštećenja, računa se s povećanim trajanjem i sadašnjim osiguranicima odnosno korisnicima prava na mirovinu, odnosno uračunan je, kao takav, i u svotu mirovine određene u pojedinim slučajevima. Valja napomenuti da su se tjelesna oštećenja prema tadašnjim propisima utvrđivala primjenom tada važećih lista tjelesnih oštećenja, ali su u njima bili sadržani blaži uvjeti za njihovo utvrđivanje, nego danas. Slijedom toga, kod znatnog broja osoba bilo je utvrđeno tjelesno oštećenje, i to upravo od 70 % i više, s odgovarajućim razdobljem staža osiguranja s povećanim trajanjem. Prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji je vrijedio do 31. prosinca 1998. i ostalim propisima za njegovu primjenu, povećani staž osiguranja na temelju tjelesnog oštećenja od 70 % i više mogao se računati do 15. srpnja 1999., tj. do stupanja na snagu tada novog Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (Nar. nov., br. 71/99)[2].
Nakon što su se od rujna 2013. počeli pokretati postupci izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (u nastavku teksta: HZMO), otvorilo se i pitanje što napraviti sa stažem osiguranja s povećanim trajanjem koji je utvrđen na temelju tjelesnog oštećenja od 70 % i više, kada se u postupku revizije utvrdi da više nema tjelesnog oštećenja ili je ono utvrđeno manje od 70 %.
Naime, u zakonskim odredbama kojima je uređena ova izvanredna revizija prava, nema odredaba o drugim pravima koja se koriste na temelju utvrđenog tjelesnog oštećenja[3]. Stoga, a polazeći od toga da u takvom slučaju više ne postoji tjelesno oštećenje ili dovoljan stupanj tjelesnog oštećenja, primjenjivano je pravno shvaćanje da, slijedom toga, nema više niti uvjeta za računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem pa u odnosnom slučaju valja za ubuduće brisati povećanje staža i odrediti mirovinu, odnosno ponovno odrediti mirovinu bez toga staža i možebitnog sniženja dobne granice za starosnu mirovinu. Također, polazeći od toga pravnog shvaćanja, u takvim slučajevima trebalo bi i ukinuti pravo na mirovinu koja je stečena sniženjem dobne granice za starosnu mirovinu primjenom povećanog staža osiguranja. Pri tome, prešlo se preko činjenice da ukidanjem prethodnog rješenja njegove posljedice prestaju za ubuduće, a ne i unatrag.
2. SHVAĆANJE UPRAVNIH SUDOVA
U jednome takvom slučaju došlo je do upravnog spora o postojanju prethodno pravomoćno utvrđenog tjelesnog oštećenja pa je HZMO prigodom utvrđivanja prava na mirovinu odbio uračunati i staž osiguranja s povećanim trajanjem, iako je u tužbi bio istaknut i zahtjev za određivanje mirovine i na temelju povećanog staža osiguranja[4].
Upravni sud prihvatio je tužbu i donio presudu broj Usl-3530/15-8 od 23. lipnja 2017., kojom je poništio drugostupanjsko rješenje i u kojoj je naložio HZMO-u da u roku osam dana od pravomoćne presude donese novo rješenje kojim će odrediti pripadajuću svotu mirovine, uzimajući u obzir i staž osiguranja s povećanim trajanjem.
Pri tome, upravni sud je u obrazloženju presude istaknuo sljedeće:
»Prema ocjeni suda tuženik nije u pravu kada tvrdi da je tužitelj rješenjem od 31. ožujka 2014. izgubio pravo na računanje staža osiguranja s uvećanim trajanjem 12/15, jer je rješenjem utvrđeno da je kod njega na dan 1. siječnja 1999. postojalo tjelesno oštećenje od 30 %, umjesto ranijih 70 %. Naime, tužitelj je pravo na beneficirani staž u razdoblju od 29. listopada 1997. do 15. srpnja 1999., prema tada važećim propisima, stekao rješenjem Područne službe u Zagrebu, broj: IN-552400 od 9. siječnja 1998., a koje rješenje je poništeno rješenjem od 31. ožujka 2014., i novim rješenjem od 15. lipnja 2015. ukinuto s danom 1. travnja 2014.
Kad se rješenje poništi, poništavaju se i sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo. Ukidanje je znatno blaža mjera, jer ukinuto rješenje prestaje postojati i prestaje proizvoditi pravne posljedice samo ubuduće, ali se pri tome ne dira u pravne posljedice koje je rješenje proizvelo dok je bilo na snazi.
Prema tome, neovisno o ishodu upravnog spora pokrenutog pod poslovnim brojem: Usl-3661/14, rješenje br. IN-552400 od 9. siječnja 1998., u svakom je slučaju proizvodilo pravne učinke sve do 1. travnja 2014. Kako je sporno pitanje staža za razdoblje od 29. listopada 1997. do 15. srpnja 1999., u kojem razdoblju je rješenje proizvelo pravne učinke, tako je tužitelj stekao pravo na računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem, koje ne može izgubiti ukidanjem rješenja, po osnovi kojeg je pravo stekao, s danom 1. travnja 2014.
Stoga, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 131. Zakona o mirovinskom osiguranju i određivanje predujma mirovine, jer su podaci potrebni za određivanje svote mirovine prikupljeni i poznati.
Slijedom navedenoga, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan na temelju ovlaštenja iz članka 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje ZUS) poništio osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim se određuje isplata predujma mirovine i određuje da će se o pripadajućoj svoti mirovine odlučiti posebnim rješenjem te naložio prvostupanjskom tijelu da odluči o pripadajućoj svoti mirovine, uzimajući u obzir stečeno pravo na beneficirani staž, čime je prema mišljenju ovoga suda predmetna upravna stvar riješena, a prvostupanjsko tijelo treba samo izvršiti izračun sukladno uputi suda.«
Iz ove presude Upravnog suda u Zagrebu proizlazi:
• prvostupanjsko rješenjebr. IN-552400 od 9. siječnja 1998., proizvodilo je pravne učinke sve do 1. travnja 2014., tj. do donošenja rješenja o ukidanju prava na tjelesno oštećenje
• u razdoblju od 29. listopada 1997. do 15. srpnja 1999., u kojemu je rješenje proizvelo pravne učinke, tužitelj je stekao pravo na računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem, koje ne može izgubiti ukidanjem rješenja, po osnovi kojeg je pravo stekao
• polazeći od toga, nisu ispunjeni uvjeti za određivanje akontacije na mirovinu, jer su podatci za izračun mirovine već prikupljeni i postoje.
Rješavajući po žalbi HZMO-a, Visoki upravni sud je svojom presudom, br. Usž-2967/17-3 od 26. travnja 2018. potvrdio navedenu presudu Upravnog suda u Zagrebu i istaknuo da »prihvaća razloge prvostupanjske presude, koji se, u bitnome, odnose na zaključak da je na dan ispunjenja uvjeta za mirovinu (1. srpnja 2015.) postojalo u pravnom prometu i proizvodilo pravne učinke, rješenje područne službe u Zagrebu, br. 518664 od 23. studenoga 2009., s osnove koje se tužitelju i računa staž osiguranja s povećanim trajanjem (…). Slijedom navedenog, neosnovano smatra žalitelj da postoji neriješeno prethodno pitanje tužiteljevog staža bez kojeg se ne može odrediti visina mirovine. Naprotiv, činjenice vezane uz utvrđivanje ostvarenog staža osiguranja žalitelju su poznate, odnosno nisu dovedene u pitanje u vrijeme ostvarenja prava na mirovinu te Sud nije imao osnove prihvatiti žalbene prigovore.«
U ovome slučaju bila je riječ o postupku za ostvarivanje prava na mirovinu, međutim ista pravna situacija bit će i u slučaju korištenja mirovine u kojoj je pri određivanju uračunan i staž osiguranja s povećanim trajanjem, odnosno koja je ostvarena snižavanjem starosne granice za ostvarivanje prava na mirovinu primjenom staža osiguranja s povećanim trajanjem na temelju tjelesnog oštećenja od 70 % i više.
3. ZAKLJUČAK
Iz pravnog shvaćanja presuda Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda proizlazi da je prethodno pravomoćno rješenje o utvrđivanju tjelesnog oštećenja proizvelo pravni učinak u konkretnom slučaju i glede računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem u određenom razdoblju te da je naknadno ukidanje toga pravomoćnog rješenja o tjelesnom oštećenju bez utjecaja na računanje staža navedenoga razdoblja, jer ukidanjem prethodnog pravomoćnog rješenja ostaju sve pravne posljedice koje je ukinuto rješenje proizvelo. U mirovinskom osiguranju to znači da ukidanjem rješenja o utvrđivanju tjelesnog oštećenja nema obveze na vraćanje primljenih svota naknade zbog tjelesnog oštećenja, jer se isplata te naknade prekida samo za ubuduće, pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem ostaje također i za ubuduće, a ako je mirovina ostvarena sniženjem dobne granice, primjenjuje se dalje i to kao stečeno pravo.
To je i u skladu sa Zaključkom o pravnom shvaćanju sjednice sudaca Visokog upravnog suda od 7. veljače 2017., prema kojemu se: »odredba članka 92.a ZOMO/98 odnosno članka 126.a ZOMO/13 može primijeniti i donijeti novo rješenje samo ako su ispunjene pretpostavke sadržane u odredbama o izvanrednim pravnim lijekovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku (obnova postupka, oglašavanje rješenja ništavim, poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja) odnosno u odredbama odgovarajućeg ZOMO-a koje propisuju obnovu postupka, ali s pravnim djelovanjem samo ubuduće« i iz kojega proizlazi da se u slučajevima izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, koji su predmet ovih raspravljanja, može samo ukinuti, a ne i poništiti prethodno pravomoćno rješenje na temelju kojega je stečeno neko pravo. Također, ovdje valja podsjetiti i na odredbe članka 134. st. 2. i članka 139. st. 3. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju (u nastavku teksta:ZOMO) o obnovi postupka, u kojima se određuje samo ukidanje prethodnih pravomoćnih rješenja, a ne i njihovo poništavanje. Smatramo da takve odredbe ZOMO-a o ukidanju pravomoćnih rješenja imaju za svrhu upravo zaštitu stečenih prava, koja će se ubuduće promijeniti, ali i zaštitu sredstava mirovinskog osiguranja koja su prethodno isplaćena[5].
Naime, ukidanjem rješenja ostaju na snazi dotadašnje pravne posljedice ukinutog rješenja, jer ono pravno postoji do dana njegova ukinuća (do sada), dok se poništavanjem rješenja ili utvrđivanjem rješenja ništavim poništavaju (unatrag) i pravne posljedice prijašnjeg rješenja. Radi toga, vrlo su ograničeni slučajevi i mogućnosti poništavanja pravomoćnih rješenja ili oglašavanja tih rješenja ništavima (ti slučajevi navedeni su u čl. 128. i 129. Zakona o općem upravnom postupku).
Pravnim shvaćanjem HZMO-a o računanju staža osiguranja s povećanim trajanjem, koje je bilo predmet ovih razmatranja, uklonjena je jedna, za korisnike prava iz mirovinskog osiguranja, također, znatna dvojba, koja se javila u praksi izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, a koja se u najvećem broju slučajeva svela na reviziju prava na temelju tjelesnog oštećenja i u kojoj se, polazeći od ukinuća rješenja smatralo da ukidanjem prestaju za ubuduće pravne posljedice ukinutog rješenja i negiralo se pravo na računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem, sa svim drugim učincima, od kojih neki ipak i dalje ostaju na snazi. Od sada će se, nadamo se, u postupcima izvanredne revizije prava iz mirovinskog osiguranja, a prigodom ukidanja prethodnih pravomoćnih rješenja o pravima iz mirovinskog osiguranja, ipak paziti da ostanu na snazi pravne posljedice prethodnih rješenja, uključujući tu i staž osiguranja s povećanim trajanjem i njegove učinke u odnosnom slučaju.
[1] Detaljnije: čl. 175. Zakona o mirovinskom osiguranju - Nar. nov., br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18.
[2] Zakon je stupio na snagu 16. srpnja 1999. Računanje staža osiguranja prema prijašnjim propisima do 15. srpnja 1999., određeno je čl. 4. Zakona o Listi profesionalnih bolesti (Nar. nov., br. 162/98).
[3] U tim slučajevima tu je još snižavanje dobne granice za starosnu mirovinu i naknada za tjelesno oštećenje.
[4] U konkretnom slučaju, bilo je sporno može li se, iako postoje svi podatci za donošenje mirovine, odmah donijeti rješenje i uračunati staž osiguranja s povećanim trajanjem ili će se pričekati dok rješenje o prestanku postojanja tjelesnog oštećenja postane pravomoćno. HZMO se odlučio na ovo drugo i odredio akontaciju na mirovinu.
[5] U svezi s time vidjeti i čl. 125. st. 5., čl. 128. st. 4. i čl. 130. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojima se može ukinuti samo prethodno doneseno zakonito rješenje.
