Hrvatski zakonodavac se 1994. (ponovno) opredijelio za latinski tip notarijata, koji je rasprostranjen u zemljama u okruženju, ali i u europskim zemljama i šire, a koji djelatnost notara definira kroz djelatnost osobe na koju je država delegirala dio javnih ovlasti.^[1] Dvojbe, ako su i postojale, oko opredjeljenja između latinskog notarijata ili common law notarijata - bile su relativno brzo riješene zbog tradicionalističkih razloga, kao i zbog činjenice kako tradicionalno kontinentalnom-europskom modelu »latinskog notarijata« pripada većina razvijenijih (europskih) zemalja.^[2] Stoga, želeći ispitati dio grane prava, civilnog prava, kao što je javnobilježnička regulativa, te što u njoj najuočljivije obilježava hrvatsku jurisprudenciju, tj. koji su njezini glavni smjerovi, utjecaji koje ona obavlja, ali i trpi, zatim i njezin »susret« s europskom teorijsko-filozofskom pravnom mišlju u davanju odgovora čine prvi i nužan korak javnobilježničkog pravnog okvira i problema koji analiziramo.

1.1. Summa summarumovlasti javnog bilježnika 

Na temelju Zakona o javnom bilježništvu (u nastavku teksta: ZJB)^[3], fizionomija javnobilježničke službe cjelovito je uređena u svom organizacijskom, statusnom, kompetencijskom i funkcionalnom smislu. Ipak, ZJB nije jedini propis koji uređuje djelokrug rada bilježnika, on je također preciziran i u nizu materijalnih ili procesnih propisa.^[4] Ab initio njihov je rad bio u najvećoj mjeri usmjeren na ovjere potpisa i prijepisa (preslika) na temelju odredaba ZJB-a te sastavljanje isprava i prijava za upis u sudski registar propisanih relevantnim odredbama Zakona o sudskom registru.^[5] Značajnu ulogu bilježnik ima i u domeni trgovačkog prava. U cilju daljnjeg poticanja koncilijacijske funkcije javnih bilježnika te promicanja obavljanja građanskopravne zaštite došlo je do delegiranja poslova iz sudske nadležnosti u izvanparničnim poslovima na javne bilježnike u području ostavinskih postupaka (tzv. prenesena nadležnost) i postupka specijalne egzekucije/ovrhe (tzv. izvorna nadležnost). Potrebno je naglasiti da je poticaj takvim reformama dala i primjena članka 6. iz (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,^[6]jer je Europski sud za ljudska prava zauzeo stajalište da je obveza države kreirati brz i učinkovit ovršni sustav.^[7]

Nadalje, u našoj pravnoj javnobilježničkoj praksi, osim postupka dobrovoljnog osiguranja tražbina zasnivanjem založnog prava, OZ-om uveden je i postupak dobrovoljnog osiguranja tražbina prijenosom vlasništva u svrhu osiguranja i prodaje u slučaju prisilne naplate na temelju tih osiguranja (tzv. fiducijarno osiguranje).

Za razumijevanje službe od presudne je važnosti razlikovanje onih isprava koje sastavi javni bilježnik i za čiji sadržaj odgovara (javnobilježnički obrađena isprava, javnobilježnički akt, javnobilježnički zapis) (solemnizirane isprave) od isprava na kojima ovjerava samo potpise (legalizirane isprave). Razlika između tih isprava je u njihovoj dokaznoj snazi, u zahtjevima postupka, ali i u mogućnosti da predstavljaju ovršni naslov. Naime, par excellence svojstvo javnobilježničke isprave je njezina ovršnost (tzv. klauzula exequendi), što daje vjerovniku mogućnost da dospjelo potraživanje iz pravnog posla može prisilnim putem ostvariti bez drugih akata, primjerice presude suda (čl. 54. ZJB-a). Javnobilježničke isprave značajne su i na području međunarodnih privatnih odnosa. One su po pravnoj snazi i prema načelu reciprociteta izjednačene s tuzemnim javnim ispravama (čl. 11. ZJB-a). Daljnji korak u međunarodnom privatnom pravu, konkretnije u građanskom procesnom pravu Europske unije, napravljen je novelom Ovršnog zakona iz 2012.^[8] Njome se uređuje postupak izdavanja potvrde o europskom ovršnom nalogu za nesporne tražbine prema Uredbi (EZ) br. 805/2004. Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. kojim se uvodi europski ovršni nalog za nesporne tražbine te postupak određivanja ovrhe na temelju europskoga ovršnog naloga (čl. 354.-365., Dio četvrti).^[9] Iskorak je napravljen i Zakonom o provedbi Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju^[10], gdje javni bilježnici kao sudski povjerenici sudjeluju u postupku izdavanja, priznavanja i izvršavanja Europske potvrde o nasljeđivanju u Republici Hrvatskoj. Osim njih javlja se i niz drugih »manjih« poslova u kojima notari obavljaju, exempli causa, procjene i javne prodaje (tzv. dražbe) pokretnina i nekretnina u izvanparničnom postupku, osobito dobrovoljne prodaje, sastavljanje i provjeru računa koje su položili skrbnici ili upravitelji većih imovina i sl. Kako je bilježniku zabranjeno, u cilju privlačenja što većeg broja stranaka, reklamirati,^[11] za svoj rad ima pravo na nagradu i naknadu troškova, prema tarifi koju donosi Komora u suglasnosti s Ministarstvom.^[12] Iako osiguran od odgovornosti za štetu (čl. 17. ZJB-a), odgovara za svoj rad, kazneno (za kaznena djela slična sudskim), disciplinski (i može biti novčano kažnjen, pa i lišen prava obavljanja službe) te građanskopravno, tako što je dužan nadoknaditi štetu koju on ili njegovi zaposlenici počine nezakonitim, nesavjesnim odnosno nepažljivim radom. U svakom slučaju, u svim poslovima rad javnog bilježnika podvrgnut je strogom nadzoru Komore, suda i ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa (čl. 10. ZJB-a), koji po prigovoru mogu ukinuti akt bilježnika, a predmet oduzeti i povjeriti drugom bilježniku (čl. 140.-142. ZJB-a). 

Za sada ne postoji nikakav europski kodeks javnobilježničkog prava i postupka, a »ex offo« harmonizacija javnobilježničkog prava i postupka na zakonodavnoj razini još uvijek je u začetku, pa je za sada moguće govoriti o zajedničkoj jezgri jedinstvenih javnobilježničkih načela priznatih od strane zemalja članica latinskog notarijata, gdje svejedno postoje mnogobrojna odstupanja i ne postoji identičan model.^[13]Dakle, upitno je kakav je uopće odnos između europske regulative i nacionalnog prava o javnom bilježništvu, jer jedan od temeljnih akata EU - Ugovor o funkcioniranju Europske unije^[14] - ne uređuje materiju javnog bilježništva. Naime, Ugovorom, koji je sastavni dio tzv. primarnog prava zajednice, stvoren je (novi) pravni poredak, koji u državama članicama EU ima primat u odnosu na nacionalno zakonodavstvo. Stoga, imajući na umu »načelo nadređenosti i izravne primjene europskog prava« kao jedno od temelja pravnog poretka EU,^[15] a s obzirom na odredbe hrvatskog Ustava (čl. 145.),^[16] potrebno je, u okviru navedenog, odvojeno razmotriti obveze kad je riječ o konvencijskom pravu, s jedne strane, i pravu EU, s druge strane.^[17]Bitno je naglasiti da dva suda, Europski sud za ljudska prava te Sud Europske unije, premda institucionalno odvojena, nastoje uskladiti sudsku praksu i izbjeći konflikte u primjeni prava.

S obzirom na različitu tradiciju i brojne raznolikosti glede organizacije notarijata europskih zemalja, odredbe Konvencije možemo promatrati kao začetak razvoja zajedničkog pravnog sustava država - ugovarateljica, kojima nacionalni zakoni moraju biti podređeni.

Stoga se pri primjeni i tumačenju Konvencije mora obvezno voditi računa o sudskoj praksi ECHR-a, jer se praksa ECHR-a izravno primjenjuje u pravnom poretku Republike Hrvatske. U najopćenitijem smislu ono znači da se u primjeni prava nacionalna tijela kao i sudionici postupka pred tim tijelima mogu pozivati na odredbe Konvencije i praksu ECHR-a. Primjerice, članak 6. Europske konvencije predstavlja najznačajniju odredbu međunarodnog prava kojom se jamči pravo na pošteno (pravično) suđenje, što je ključno za ostvarenje načela vladavine prava.Tumačeći konvencijske odredbe, ECHR odvaguje i utvrđuje postojeće te stvara nove temeljne standarde za skup država ugovornica Europske konvencije.

To je posebno značajno za članak 6. i pravo na pošteno suđenje koje ono jamči. Budući da je to jedno od prava na koje su se podnositelji najviše pozivali pred Sudom, stvorena je vrlo opsežna praksa glede njegova tumačenja.^[18] Za učinkovito pružanje pravne zaštite u građanskim stvarima, u pravilu, potrebne su dvije komponente. Naime, u proteklom desetljeću sazrelo je i shvaćanje da su za temeljno procesno ljudsko pravo, pravo na pošteno suđenje prema članku 6. Europske konvencije, jednako konstitutivni i dobro uređen sustav suđenja (meritornog odlučivanja o osnovanosti zahtjeva) i djelotvoran sustav prisilne ovrhe odluka.^[19] Stoga članak 6., kao i praksa ECHR-a, obuhvaća i ovršne postupke te ima erga omnes učinak prema svima, dakle i prema javnim bilježnicima u postupcima provođenja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. U navedenom kontekstu, nametnula se i prva dvojba koja se odnosi na samu legitimnost procesa dejudicijalizacije određenih izvornih, ali i prenesenih poslova. Ipak, bez detaljnije analize, uzimajući u obzir doktrinarna tumačenja, kao i relevantnu judikaturu ECHR-a, može se zaključiti da je proces dejudicijalizacije pojedinih sudskih aktivnosti sasvim legitiman, pod uvjetom da se pri tome ne zadire u područje koje, prema standardima ECHR-a, predstavlja bit sudske djelatnosti. Nadalje, geneza pojma »sud«potvrđuje da je Europska konvencija živući instrument odnosno da se judikatura ECHR-a vezana uz članak 6. i pojam suda postupno razvijala tijekom godina te da danas obuhvaća još uvijek rastući dijapazon postupaka. U ovom kontekstu pojam »sud« u članku 6. st. 1. ne treba nužno shvatiti kao sud »u klasičnom smislu«, koji je integriran u standardni sudski aparat određene zemlje (vidi čl. 2. Zakona o sudovima),^[20]već kaotijelo koje odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon postupka koji se provodi na način kao što je propisano zakonima. Dakle, nesporno je da za koncept nezavisnog i nepristranog »suda« postoji široka i ustaljena sudska praksa u skladu s kojom možemo zaključiti da funkcija javnog bilježnika potpada pod pojam »suda/tribunala«. Štoviše, i prema shvaćanju teorije oba stupa građanskog pravosuđa stoje u europskim pravnim poretcima u komplementarnom odnosu i u velikoj su mjeri slično strukturirana, tako da su i osnovna načela, na kojima se temelji javnobilježnička služba i pravosudna služba, nezavisnost i nepristranost njezinih nositelja.
 

Pravo Europske unije često i samo nije koherentno zbog teškoća koje proizlaze iz činjenice da je riječ o dvije u velikoj mjeri različite pravne tradicije, anglosaksonskoj i kontinentalnoj, koje se »pretaču« u jedinstvene pravne institute, a s druge strane kompromisi koji se prave pri implementaciji propisa također utječu na njihovu kvalitetu. Potonje je svakako i vidljivo iz spora na razini EU o tomu tko je ovlašten za donošenje regulative na području prava javnog bilježništva: pojedina zemlja članica ili Europska unija.^[21] Naime, u smislu europskoga prava, uloga nacionalnih sudova je da osiguraju ujednačenu primjenu prava EU u svim državama članicama, dok SEU ima više ulogu konačnoga autoriteta u interpretaciji toga prava.^[22] To je bitno jer se SEU u nekolicini svojih presuda dotaknuo i instituta javnog bilježništva i mogućnosti slobodnog obavljanja javnobilježničke djelatnosti na području EU sukladno odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Naime, više puta doktrina je ukazala da je proces europske integracije nemoguće zamisliti bez jedinstvenog unutarnjeg tržišta. Stoga je i razumljivo da je SEU odredio da uvjet državljanstva kao pretpostavka pristupa javnobilježničkoj djelatnosti, koji je inkorporiran u zakonodavstvima tuženih zemalja, predstavlja diskriminaciju na temelju nacionalnosti, koja je kao takva zabranjena osnivačkim Ugovorima. SEU je, analizirajući ovlasti javnog bilježnika, ustvrdio da on ne obavlja javne ovlasti, jer uvijek ovisi o volji stranaka te je u slučaju prenesenih ovlasti pod nadzorom suda. Također je, uspoređujući ga s drugim tijelima koja obavljaju javne ovlasti, ustvrdio da bilježnik ne može prisilno nametnuti bilo kakve odluke. Takvo shvaćanje rezultiralo je činjenicom da je šest zemalja članica prekršilo zakone EU. Također, naznačeno je da se tužba Komisije, a samim time i odluka SEU, odnose isključivo na državljanstvo kao pretpostavku pristupa notarskoj službi, a ne na organizaciju javnobilježničke službe kao takve.[23]^[24] Nadalje, ulaskom Republike Hrvatske u EU počela su se primjenjivati brojna nova pravila pa i uredbe iz područja europskog građanskoga procesnog prava, pri čemu je odmah uočeno da se one odnose samo na sudove i taksativno nabrojena tijela, ali među njima nema javnih bilježnika i rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

Zbog toga su SEU postavljena dva prethodna pitanja, da bi se u sudskoj praksi izbjegle sve daljnje dvojbe. SEU je sud 9. ožujka 2017. odgovorio u tim predmetima da se javni bilježnici u Republici Hrvatskoj, kada postupaju u ovršnim postupcima na temelju »vjerodostojne isprave«, ne mogu smatrati »sudom« niti u smislu Uredbe o europskom nalogu za izvršenje, niti za potrebe primjene Uredbe o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.[25]

Cjelovitaocjena uspješnosti implementacije instituta javnog bilježništva zahtijeva usporedbu postignutog s dvjema referentnim točkama. Prva je zatečeno, a druga ciljno stanje odnosno ono koje je bilo ili koje bi trebalo biti namjeravani rezultat poduzetih mjera.

Reformapravosuđa svakako predstavlja jedan od najvećih reformskih izazova 90-ih. Nema sumnje da je naslijeđe bilo izuzetno nepovoljno. Bez razrađene, još manje javno raspravljene koncepcije reforme pravosuđa, pravosudni zakoni su usvojeni, pa i ZJB.Ipak, i tako usvojeni zakon/i donijeli su određene pomake, bar kada je o formalnoj strani riječ, pa i glede sustava izbora ciljeva.

Više od dvadeset godina kasnije anegdotski dokazi ukazuju da je funkcionalizacija građanskopravne zaštite odnosno smanjenjem obujma sudskih poslova notarska služba u Republici Hrvatskoj u velikoj mjeri prilagođena potrebama tržišta (čime država ostvaruje znatne uštede). Ipak, brži, učinkovitiji i jeftiniji postupak nije i jedina pozitivna strana uvođenja notarijata jer ne smijemo smetnuti s uma možda i najznačajniju komponentu takve implementacije - pravnu sigurnost.[26] Ipak, iako svako osuvremenjivanje prava znači njegovu modernizaciju (u našim prilikama to podrazumijeva europeizaciju) jer ga dovodi u sklad s prilikama i potrebama vremena u kojem se primjenjuje, bitno je istaknuti da u Europskoj uniji, profesionalna regulacija bilježnika, posebice restriktivnih pravila o izboru javnih bilježnika tzv. numerus clausus pravila te pravila o fiksnim pristojbama, sve više dolaze u konflikt s postulatima tržišnog natjecanja. Naime, dio teorije smatra da takvi modeli generiraju negativnim makroekonomskim transakcijskim troškovima regulacije te nisu prihvatljivi u drugim gospodarskim područjima zbog suprotnosti s pravilima tržišnog natjecanja. Pritom su postale evidentne napetosti između navedenih koncepata odnosno strukovnih slobodnih zanimanja, s jedne strane, i »glasnogovornika klasičnog« notarijata, s druge strane. Međutim, dostupne empirijske studije ne samo da ne daju dovoljnu potporu za opravdanost teze o liberalizaciji profesije javnih bilježnika, već ukazuju na činjenicu da deregulacija može biti čak i kontraproduktivna. 

Neki projekti mogu se nazvati reformskim, a neki ne, jer treba imati na umu da je reforma radikalna redefinicija i temeljit redizajn pravila postupka. Implementiranje javnog bilježništva je, svakako, reformska promjena. Ipak, dvadesetak godina primjene otkrilo je nedorečenosti zakonskih rješenja (primjerice, Odluka Ustavnog suda RH, br. U-I-104/2014, Zagreb, 13. svibnja 2015.), a novonastale okolnosti ukazale su na potrebu dubljeg promišljanja o javnom bilježništvu uopće. S jedne strane, nakon što je više stoljeća bio nesporan, notarski monopol sada je »pod upitnikom«.[27] Europska komisija i njezina Opća uprava za unutarnje tržište i usluge iskazali su sumnje kad je riječ o normativno visoko uređenom latinskom notarijatu, ukazujući na potrebu deregulacije i liberalizacije službe. Težište te teorije pronalaze u konceptu učinkovitosti, u kojoj djelatnost javnog bilježnika kao homo oeconomicusa shvaćaju kao maksimiziranje bogatstva mjerenog u novcu. To potkrjepljuju i stajalištima koja dolaze iz anglosaksonske pravne doktrine.^[28] Međutim, do danas je Opća uprava ostala dužna dokaz u svezi s ekonomskom neučinkovitošću notarskog sustava. S druge strane, dio doktrine zaziva »otpor«, smatrajući »europeizaciju« i deregulaciju notarske službe sinonimom za »denacionalizaciju« javnobilježničkog prava. Glavni argument je da prebrza i bezuvjetna deregulacija može biti neučinkovita i može čak prouzročiti suprotan rezultat jer do sada dostupna asimetrija empirijskih dokaza može rezultirati samo i isključivo fragmentiranim rješenjima i štetiti poslovnim i privatnim subjektima.Stoga, pozdravljamo svaku znanstvenu raspravu o prednostima i nedostatcima profesionalne regulacije. Prema našem mišljenju, samo temeljito znanstveno istraživanje uz empirijsku potporu može predstavljati solidan temelj za bilo kakvu promjenu politike glede toga. U toj perspektivi, smatramo da je javnom bilježništvu potrebno (p)ostaviti kako numerus clausus, tako i normativne granice, koje, jamčeći pravnu sigurnost, osiguravaju provedbu izabranih ciljeva zakonodavca.

[1] Vidi, Hiber, D., Pojam beležnika (notara) i beležničkog (notarijalnog) prava: Javnobeležničko pravo, HIBER, D., (ur.), Beograd, 2006., str. 9.
[2] Vidi, Dika, M., Iskustvo u uvođenju notara u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 38, 2001., br. 1, str. 89-95.
[3] Nar. nov., br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16.
[4] Primjerice, Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96–60/13), čl. 55. st. 1. toč. 1.
[5] Zakon o sudskom registru (Nar. nov., br. 1/95–110/15).
[6] Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija.
[7] Primjerice, vidi predmet Hornsby protiv Grčke, presuda, 19. ožujka 1997., Reports 1997-II. Svakako treba spomenuti i problematično rješenje koje je izazvalo nelojalnu konkurenciju među bilježnicima. Naime, u praksi zbog odredaba čl. 279. st. 1. i 2. OZ-a, javila se nemogućnost ravnomjerne raspodjele ovršnih predmeta na javne bilježnike, koja je, primjerice, izvršena u ostavinskim predmetima (dodjela u rad po abecednom redu prezimena javnih bilježnika). Kritika je struke da svaka koncentracija ovršnih predmeta kod određenih javnih bilježnika predstavlja narušavanje počela nepristrane službe, jer notarijat nije poduzetnička djelatnost te je zabranjeno pribavljanje stranaka putem promidžbe. To je bio i predmet odlučivanja Ustavnog suda, koji je konstatirao da se navedeno pitanje odnosi na profesionalnu etiku među javnim bilježnicima te da je kao takvo izvan okvira odlučivanja Ustavnog suda ratione materiae. Vidi Odluku Ustavnog suda RH, br. U-I-104/2014, Zagreb, 13. svibnja 2015.
[8] Nar. nov., br. 112/12 (25/13, 93/14 i 55/16).
[9] Podrobnije, Kunštek, E., Pretpostavke za izdavanje potvrde o europskom ovršnom nalogu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeci, vol. 28, 2007., no. 1, str. 90-101 te Mihelčić, G., Europski ovršni nalog - nova vrsta ovršne isprave, Javni bilježnik, br. 39, 2013., str. 21-35.
[10] Nar. nov., br. 152/14.
[11] Kodeks javnobilježničke etike (Nar. nov., br. 55/11, od 18. 5. 2011.), Glava I, Opća načela, toč. 17.
[12]Zakon o javnobilježničkim pristojbama (Nar. nov., br. 72/94–110/15).
[13] Vidi, Soldat, D., Zulić, I., Osnove instituta i postulata međunarodnog građanskog procesnog prava: Sui generis - Naučno-stručni časopis o evropskim integracijama, Rimac-Bjelobrk, M., (ur.), Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara BiH i Njemačke organizacije za međunarodnu saradnju (GIZ), Sarajevo, 2013., str. 15.
[14]Consolidated Version of the Treaty on the Functioning of the European Union, O. J. of the European Union, C 83/47. od 30. ožujka 2010. Dostupan na: https://www.pravo.unizg.hr/_download /repository /UEU_UFEU_HR. (12. 6. 2015.).
[15] Izvorno je formulirano u praksi Europskog suda pravde posebice u predmetima Van Gend en Loos (Predmet 26/62, [1963] ECR 1), Costa v. ENEL (Predmet 6/64, [1964] ECR 585) te Simmenthal 2 (Predmet 106/77, [1978] ECR 629). Ove presude iz 1960-ih i 1970-ih godina XX. stoljeća, čine jezgru europskog nadnacionalnog konstitucionalizma.
[16] Nar. nov., br. 56/90–5/14.
[17] Odgovori na upitnik za XVI. kongres konferencije europskih ustavnih sudova, Beč, 12.-14. svibnja, 2014., »Cooperation of Constitutional Courts in Europe - Current Situation and Perspectives«/»Suradnja ustavnih sudova u Europi - trenutno stanje i perspektive«.
[18] Podrobnije, Grbić, S., Pošteno suđenje u građanskim postupcima u Hrvatskoj u svjetlu čl. 6. st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima, Pravni fakultet, Rijeka, 2014., str. 1-212.
[19] Vidi, Uzelac, A., Pravo na pošteno suđenje: opći i građanskopravni aspekti čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Usklađenost hrvatskih zakona i prakse sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2010., str. 88-125.
[20] Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16.
[21] Zimmermann, S., Schmitz-Vornmoor, A., Javnobilježnička služba u EU - Filozofija struke i trendovi razvoja, harmonizacija i ujednačavanje, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 59, 2009., br. 6, str. 1232.
[22] Vidi, Predmet 106/77 Simmenthal II [1978] ECR 629., par. 17.
[23] Presude ESP-a od 24. svibnja 2011. u predmetima C-47/08., C-50/08., C-51/08., C-53/08., C-54/08., C-61/08. i C-52/08.
[24] Dakako postoje i druge presude ESP-a koje se dotiču ovlasti javnih bilježnika, primjerice presuda ESP-a C-415/11 od 14. ožujka 2013., koja je potaknula španjolske notare da u određenim slučajevima odustanu od provedbe ovršnog postupka na nekretninama.
[25] C-484/15 i C-551/15 Ibrica Zulfikarpašić/Slaven Gajer i Pula Parking d.o.o./Sven Kalus Tederahn, od 9. ožujka 2017., Informator, br. 6463 od 27. ožujka 2017.Čuveljak, J., Javni bilježnici nisu »sud«, Pravo i porezi, 2017., br. 4, str. 29.
[26] Dakako postoje i oprečna mišljenja, koja idu u smjeru da, primjerice, odgovornost za velik broj prezaduženih građana u RH »prebace« na javne bilježnike, koji da su ovjeravajući ugovore o kreditu propustili postupiti u skladu s odredbom čl. 57. i čl. 58. ZJB-a. Ipak, s takvim shvaćanjima Vrhovni sud RH nije se složio. Vidi revizijsku Odluku Vrhovnog suda RH, br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.
[27] European Commission, Progress by Member States in reviewing and eliminating unjustified restrictions to competition in the area of professional services, Annex to Communication of 5 September 2005., str. 44-49.
[28] Shinnick, E., Stephen, F., Professional Cartels and Scale Fees: Chiselling on the Celtic Fringe?, International Review of Law and Economics, vol. 20., 2000., str. 407.