Restrukturiranje makroekonomske politike
Osnovna teza ovog rada je da nam je prije i više od restrukturiranja poduzeća potrebno restrukturiranje makroekonomske politike. Naime, u Hrvatskoj se posljednjih godina brkaju posljedice i uzroci, odnosno, stvari se postavljaju naglavačke. Tako se, umjesto da se saniraju poduzeća, a time indirektno i banke, provodi vrlo skupa sanacija banaka koje se potom za višestruko manji iznos od troškova sanacije prodaju stranom kapitalu.¹ Poduzima se zatim, mirovinska reforma koja će državu u idućih 15 godina koštati oko 8 milijardi EUR-a², a da se istovremeno i ne pomišlja na sanaciju poduzeća. Naprotiv, kontinuirano se povećavaju razmjeri izvlačenja novca iz poduzeća u državni i financijski sektor. Rezultat koji danas imamo je devastirano gospodarstvo koje kontinuirano iskazuje vrlo visoke gubitke (gubici su u razdoblju 1994.-2000. g. u apsolutnoj svoti veći za 28,8 milijardi kuna od dobiti) i nije sposobno održati ni postojeću nisku tehnološku razinu.

Osnovni grijesi makroekonomske politike su potpuno nerazumijevanje ili neosjetljivost za ekonomski položaj poduzeća, tog osnovnog privrednog subjekta na kojem počiva ukupno gospodarstvo i odsutnost konzistentne strategije razvoja.

Model u kojem se iz stabilnog tečaja izvodila stabilnost cijena i stabilnost gospodarstva, umjesto da obratno, stabilne cijene i tečaj budu rezultat stabilnog gospodarstva, nanio je Hrvatskoj, zbog dugotrajne primjene, nesagledive štete.

Osnovni problem koji hrvatska ekonomska politika mora riješiti je problem nezaposlenosti i bržeg ekonomskog razvoja, odnosno, jednostavno rečeno, stvaranja takvog makroekonomskog okruženja u kojem će se u Hrvatskoj isplatiti proizvoditi i raditi. Na žalost, ni jedna od dosad službeno ponuđenih strategija nije dala rješenje problema nezaposlenosti, već ga ostavlja za daleku budućnost. To i ne treba čuditi jer unutar postojećeg modela, od kojeg su sve te strategije polazile to i nije moguće. Za tako nešto potrebno je provesti radikalnu promjenu ekonomske politike.

Radikalna promjena ekonomske politike zahtijeva, prije svega, definiranje ciljeva ekonomske politike, jer ciljevi određuju instrumente i mjere ekonomske politike.

Ekonomska politika koja je vođena u proteklom desetljeću težište je stavljala na stabilnost cijena i nominalnog tečaja prema euru, te na strukturne reforme koje su usko povezane s privatizacijom i liberalizacijom. Nastavkom te neoliberalne ekonomske politike zapravo se želi završiti proces demontiranja socijalne uloge države i smanjenja njezine uloge u ekonomiji, a glavne poluge su fiskalno prilagođavanje (smanjenje javnih rashoda), strukturne reforme i politika plaća. Međutim, osim socijalnih, nastavak dosadašnje ekonomske politike imat će i brojne kratkoročne i dugoročne negativne posljedice na hrvatsko gospodarstvo.

Osnovni rezultati ekonomske politike u razdoblju 1990. - 2001. godine
BDP nakon naglog pada u 1991. i osobito u 1992. godini, kad je iznosio svega 41 posto onog iz 1990. godine, bilježi porast sve do 1998. godine, u 1999. i u 2000. godini ponovno bilježi pad te je bio na razini od 81,5% i 76,6% BDP-a iz 1990. godine. Kako je tu riječ o BDP-u izraženom u tekućim cijenama, realni je pad (izražen u stalnim cijenama) bio kudikamo veći.

U tom smislu indeks fizičkog obujma pruža znatno realniju sliku. Industrijska proizvodnja, nakon pada u 1995. godini na 56% proizvodnje iz 1990., blago se obnavlja no u 2001. godini iznosi svega 68%. Broj zaposlenih u industriji kontinuirano se smanjivao i u 2001. godini iznosio je svega 43% broja zaposlenih u 1990. Ponajprije zahvaljujući toj tendenciji, nakon 1996. godine bilježimo visoke stope rasta produktivnosti rada u industriji.

Izvoz je u cijelom promatranom razdoblju, uz manje oscilacije u 1991. i 1993. godini, stabilan i kreće se na razini od oko 4,5 milijarde US dolara. Uvoz, naprotiv, kontinuirano ubrzano raste od 1991. godine, kad je iznosio 3,5 milijarde US dolara, do svog vrhunca u 1997. i 2001. godini, kad je dosegnuo 9,1 milijardu dolara. Kao rezultat takvih kretanja u vanjskotrgovinskoj razmjeni saldo se, nakon 1993. u kojoj je jedino bio pozitivan, naglo pogoršava, a ukupni se deficit za cijelo promatrano razdoblje penje na 29,6 milijardi US dolara.

S tim u skladu pala je i pokrivenost uvoza izvozom sa 103,1% 1993. na 51,5% u 2001. godini.

Velika promjena nastupila je u strukturi uvoza već u osamdesetim godinama, a devedesete su samo nastavak započete tendencije smanjenja uvoza proizvoda za reprodukciju i investicije, i enormnog povećanja uvoza proizvoda za široku potrošnju, čiji udio u ukupnom uvozu raste sa 6,7% u 1977. na 25,8% u 1987. godini, dok je u 1997. dosegnuo gotovo 30%. Takvim povećanjem uvoza proizvoda široke potrošnje, koje je potaknuto liberalizacijom i otvaranjem tržišta međunarodnoj konkurenciji, što je jedan od zahtjeva stabilizacijskog programa, supstituiran je dio domaće proizvodnje, što je vodilo njezinu gašenju i likvidaciji. Nekontrolirani uvoz robe široke potrošnje stvorio je i trajno žarište vanjskotrgovinskog deficita. Udio uvoza proizvoda za reprodukciju, dakle onih koji bi mogli omogućiti povećanje proizvodnje, smanjio se sa 66,9% u 1977. godini na 48,9% u 1987. godini i 48,4% u 1997. godini. Između 1987. i 1997. godine bitno je izmijenjena i struktura uvezenih proizvoda za reprodukciju - naime, udio sirovina i poluproizvoda u ukupnom uvozu pada s 30% na 19,3%, što samo potvrđuje, kao i pad uvoza nepogonskih goriva, podatke o značajnom padu industrijske proizvodnje. Porast udjela gotovih proizvoda za reprodukciju s 12,4% u 1977. godini na 15,4% u 1987. i 20,2% ukupnog uvoza u 1997. godini, svjedoči o sve većoj orijentaciji na doradu.

Inozemni se dug u razdoblju 1994.-2001. godine povećao s 3 na 11,1 milijardu US dolara.

Kretanja u broju zaposlenih u promatranom razdoblju uvjetovala su porast stope nezaposlenosti, mjerene odnosom broja nezaposlenih i ukupnoga aktivnog stanovništva, s 8,9% na vrlo visokih 22% u 2001. godini.

Utjecaj ekonomske politike na financijski položaj poduzeća
Rezultate ukupne makroekonomske politike moguće je neizravno pratiti i preko financijskog rezultata poslovanja poduzetničkog sektora.

U cijelom promatranom razdoblju od 1994. do 2000. godine, financijski rezultat poslovanja je negativan, s izuzetkom u 1996. i 1997. godini kad dolazi do poboljšanja.

Uz smanjenje realnih prihoda dolazi i do velikog povećanja rashoda, što se posebno odnosi na poreze i doprinose.

Na iznimno visok porast poreza i doprinosa na i iz plaća utjecao je, osim vrlo visokih stopa, velik porast nominalnih plaća u razdoblju 1994.-1998. g.

Odljev novca po osnovi kamata iznosio je 59,7 milijardi kuna u razdoblju 1994.-2000. g. Budući da su prosječne godišnje kamate hrvatskih banaka u promatranom razdoblju bile dva do tri puta veće od prosječnih godišnjih kamata u zemljama OECD-a,³ možemo kazati da je iz trgovačkih društava izvučeno oko 30 milijardi kuna više od iznosa koji bi na ime kamata naplatile banke u razvijenim zemljama.

Za ilustraciju koliki teret predstavljaju kamate kreditno ovisnom sektoru poduzeća, recimo da je u 1999. godini njihov udio u amortizaciji iznosio 81,1% u investicijama u osnovna sredstva 74,6%, te da se u većini godina njihov iznos, s izuzetkom 1997. godine, približava iznosu neto akumulacije (amortizacija - gubitak), a u 1999. godini premašuje ga za 3,7 milijardi kuna (za 40,2%).

Zbog stalno iskazanog gubitka, sredstva koja su ostajala poduzećima (neto akumulacija) bila su znatno niža od iznosa amortizacije. Taj manjak vlastitih sredstava, poduzeća nisu mogla namiriti niti uzimanjem kredita, zbog već spomenute restriktivne monetarne politike, visokih kamatnih stopa i problema u funkcioniranju bankarskog sustava, pa je iznos investicija u osnovna sredstva trajno ispod godišnjeg iznosa amortizacije odnosno ispod proste reprodukcije.

Posljedica ovog procesa «jedenja» supstance je izmjena strukture imovine poduzeća u nekoliko zadnjih godina. Naime, povećava se vrijednost kratkotrajne, a smanjuje vrijednost dugotrajne imovine.

O razini zaduženosti hrvatskih poduzeća svjedoči nam faktor zaduženosti prema kojem bi poduzećima, na osnovi iskazane dobiti (gubitka) i obračunane amortizacije u 2000. godini, trebalo 7,3 godine da namire svoje dugove, dakako uz uvjet da u međuvremenu ne povećavaju svoju zaduženost.

Koeficijent obrtaja sredstava svjedoči nam o rentabilnosti poslovanja. Naime, učinkovitost poslovanja otpada ako se sve veća sredstva koriste za postizanje istog rezultata poslovanja. Koeficijent obrtaja ukupnih sredstava smanjio se s 0,75 u 1997. g. na 0,67 u 1998. i 1999. godini, da bi se u 2000. g. povećao na 0,72. To znači da hrvatsko gospodarstvo nije uspjelo niti jedan puta, kao uostalom ni u prethodnim godinama, obrnuti ukupna sredstva.

Dio odgovornosti za aktualna kretanja glede likvidnosti i rentabilnosti poslovanja jest i u načinu obračuna i naplate poreza na dodanu vrijednost, trošarina i poreza na dobit, koji se temelji na plaćanju i na taj način pridonosi daljnjem smanjenju likvidnosti poduzeća.

Makroekonomska politika (prvenstveno tečajna, fiskalna i monetarna) utjecala je na izmjenu strukture hrvatskog gospodarstva u kojoj sve više na značenju gubi industrija, a dobivaju ostale djelatnosti, posebice trgovina.

Naime, u situaciji nekonkurentnosti domaće proizvodnje na inozemnom, ali i domaćem tržištu jedini sektor koji je mogao u početnom razdoblju plaćati kamate, ugraditi troškove poslovanja u cijene na domaćem tržištu i pritom čak ostvariti profit bila je trgovina zasnovana na uvozu. No, kako i trgovina tu robu mora nekome prodati, a kupaca je sve manje i sve nelikvid-nijih, dolazi do neusklađenosti robnih i kupovnih fondova te prijenosa nelikvidnosti s ukupnog gospodarstva na sektor trgovine i potom na bankarski sustav. Stoga ne treba čuditi da je u studenom 2000. godine na djelatnost trgovine otpadalo 42,8% (11,3 milijarde kuna) ukupno nepodmirenih naloga za plaćanje prijavljenih ZAP-u. Uslužni sektor je sljedeći koji je troškove mogao ugraditi u cijenu na domaćem tržištu. Međutim, takva zidanja cijena na domaćem tržištu učinila su upitnim mogućnost pokrića vanjskotrgovinskog deficita prihodom od turizma jer smo strancima postali skupi, pogotovo s obzirom na kvalitetu.

Što je značilo dosadašnje restrukturiranje poduzeća
U današnjem modelu ekonomske politike, koji predstavlja vrlo lošu mješavinu liberalizma i intervencionizma, jer država itekako intervenira u gospodarstvo već samom preraspodjelom više od 50% BDP-a, stvoren je makroekonomski okvir kojega ocrtavaju s jedne strane visoko porezno opterećenje i visoke kamate, a s druge strane apreciran tečaj kune i potpuno otvoreno gospodarstvo. Od poduzeća se traži da se takvom okruženju prilagode restrukturiranjem i povećanjem konkurentne sposobnosti, a da istovremeno nikome u Vladi ne pada na pamet da nešto treba mijenjati u samom modelu.

Što je značilo dosadašnje restrukturiranje poduzeća? Značilo je, gotovo isključivo, njihovu privatizaciju. Osnovna teza s kojom se prišlo privatizaciji je da je privatno vlasništvo efikasnije od državnog, odnosno društvenog, pa će prema logici stvari samom privatizacijom biti riješen problem niske efikasnosti hrvatskog gospodarstva. Tako postavljen proces pretvorbe i privatizacije učinio je ostale ciljeve, kao što su ulaganje u modernizaciju proizvodnje, zadržavanje postojeće zaposlenosti i njezino povećanje, razvojne planove poduzeća i tome si., koji su trebali biti najvažniji uvjet kupovine, sekundarnim.

Tako je privatizacija postala sama sebi svrhom, a kod kupaca nitko nije provjeravao njihove osobne sposobnosti i financijske mogućnosti da plate kupovinu legalno stečenim sredstvima, održe i razviju poduzeće.

Time je otvoren jedan nakaradni proces koji je doveo do neviđene pljačke na ovim prostorima. Prema priznanju samih banaka oko 20.000 managerskih kredita odobreno je na nezakonit način.⁴ Nije poznato je li itko od članova tadašnjih uprava banaka, čelnih ljudi HEP-a i RF MIORH-a, ili zajmoprimaca do danas odgovarao. Postavlja se pitanje može li pravni sustav normalno funkcionirati ako se amnestira izvršeni kriminal u privatizaciji?

Vrlo teško u kraćem roku. Tako provedeno restrukturiranje poduzeća značilo je otpuštanje radnika, stečajeve i likvidaciju. Prema nalazu Državnog ureda za reviziju od 4. travnja ove godine, gotovo 80% poduzeća, koja su bila predmet revizije pretvorbe i privatizacije, umjesto napretka i razvoja, doživjelo je poslovni krah.⁵

Recimo i da se država kao vlasnik vrlo nelogično ponašala jer je umjesto da se prvo riješi onoga što joj nosi najveće gubitke, prodavala poduzeća koja su nosila značajan profit (Večernji list, banke, telekomunikacije, renovirani hoteli, sanirana poduzeća, itd.), a sprema se to napraviti i s Croatia osiguranjem, Inom i Hrvatskom elektroprivredom.

Takva prodaja najprofitnijih poduzeća (u kojima je jednokratni iznos primljen za prodaju nerijetko manji od iznosa dobiti kroz nekoliko godina) u najnovije se vrijeme opravdava potrebom izmirenja dugova države.

Pitamo se što će se dogoditi kad se proda još ta preostala imovina? Vjerojatno ozbiljni problemi s likvidnošću, jer predviđene stope rasta BDP-a od 3,5 i 4 % ni približno ne pokrivaju troškove servisiranja unutarnjeg i vanjskog duga u idućim godinama.

Redefiniranje ciljeva ekonomske politike
Hrvatska bi u što skorije vrijeme trebala postići društveni koncenzus oko prioritetnih ciljeva ekonomske politike i odnosa prema regionalnim, europskim i svjetskim integracijskim procesima.

Kad govorimo o ciljevima, oni su dani Ustavom RH gdje se u njegovim izvorišnim osnovama Hrvatska definira kao »suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje«, a u člancima 48. do 57. utvrđuju se gospodarska i socijalna prava kao što su: poduzetnička i tržišna sloboda; gospodarsko i socijalno blagostanje svih krajeva; porezni sustav koji se temelji na načelu jednakosti i pravednosti; svatko ima pravo na slobodu i rad; svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodu i dostojan život, slabima, nemoćnima i nezaposlenima osigurava se pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Kakvi su rezultati ekonomske politike na socijalnom području? Prvo su zakinuti umirovljenici, potom slijedi pljačka u privatizaciji koja je raslojila hrvatsko društvo na nekolicinu enormno bogatih i na osiromašeni i obespravljeni ostatak stanovništva, što je za posljedicu imalo, osim razaranja obitelji poradi teške materijalne situacije, masovan odlazak mladih školovanih ljudi u inozemstvo i prirodnu depopulaciju stanovništva, osobito izraženu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.

Hrvatski građani ne samo da ništa nisu dobili pretvorbom i privatizacijom društvenog vlasništva hrvatske privrede, već su putem poreza platili sve njezine troškove i neuspjehe (sanacija banaka i pojedinih poduzeća), uključujući i provedenu pljačku i neznanje novih vlasnika, a kako stoje stvari, nastavit će ih i dalje plaćati.

Nadalje, preko 70% poreznih prihoda države čine porez na promet, pa se nikako ne može govoriti o pravednoj raspodjeli poreznog tereta. Situacija je još gora kad znamo da se porez na dohodak, koji daje manje od 10% poreznih prihoda, naplaćuje po svega dvije stope s vrlo nisko određenom poreznom osnovicom, a da se ne oporezuju prihodi od kamata i dividendi. Zatim, tu su restrikcije socijalnih prava počevši od zdravstvene zaštite, preko prijedloga novog Zakona o radu, pa do realizacije prava na rad.

Na osnovi takvih rezultata gotovo bi sve dosadašnje hrvatske vlade mogle odgovarati za protuustavno djelovanje.

Hrvatska se nalazi pred izborom da li zadržati postojeću ekonomsku politiku čiji su prioritetni ciljevi stabilnost tečaja i cijena, a strukturne se promjene svode na ubrzanu privatizaciju preostale imovine i postupno smanjenje fiskalnog opterećenja ili će joj prioritetni ciljevi postati rast proizvodnje, zaposlenosti i socijalna sigurnost građana.

Recimo da se ti ciljevi međusobno nužno ne isključuju, ali je vrlo važno što je prioritetni, a što sekundarni ili izvedeni cilj. Naime, moguće je i uz današnji prioritetni cilj - stabilan tečaj i cijene, ostvariti stope rasta BDP-a od 15 i više posto. Te smo stope, čiji se rast temeljio na rastu unutrašnje potrošnje (obnova i porast zaduženosti), već imali u drugoj polovici 90-ih, pa je tako, primjerice, u 1997. godini BDP porastao za 6,8%, ali to nije riješilo problem nezaposlenosti. Naprotiv, ona se kontinuirano povećava, što znači da nije bitna samo stopa rasta već i njegova struktura, na koju postojeći model ekonomske politike ne može utjecati, barem ne u pozitivnom smjeru.

S druge strane moguće je poduzeti koordinirane promjene u tečajnoj, fiskalnoj i monetarnoj politici kojima će za osnovni cilj biti porast proizvodnje i zaposlenosti uz zadržavanje stabilnosti cijena i ukupnog gospodarstva.

Porasta zaposlenosti neće biti bez promjene u strukturi rasta BDP-a, u kojem primarnu ulogu treba dobiti tzv. realni sektor (industrija, energetika, građevinarstvo), a osnovni uvjet za njegov dugoročni rast je izvoz koji je, opet, između ostalog, uvjetovan tečajem domaće valute. Sve protivnike rasta realnog sektora treba podsjetiti da se boom tercijarnog sektora u razvijenim zemljama odvijao usporedno s rastom, tzv., realnog sektora (a ne njegovim apsolutnim padom kao u slučaju Hrvatske), te na nedavnu izjavu njemačkog kancelara Gerharda Schrodera »Financial Timesu« da ne treba upasti u zamku razmišljanja o proturječju između »stare« i »nove« ekonomije, jer industrijski rast donosi nova radna mjesta u uslužnom sektoru. Racionalnu ekonomsku politiku, prema riječima kancelara Schrodera treba usmjeriti prema stvaranju klime za jačanje konkurentnosti i poticanje uspjeha.⁶

Prijedlozi
Hrvatska poduzeća ne treba restukturirati nitko sa strane. U drukčijem makroekonomskom okruženju, u kojem će umjesto gubitaka iskazivati dobit na razini ukupnog gospodarstva, većina će se restrukturirati sama, a osnovni je zadatak ekonomske politike da to omogući.

U tom smislu potrebno je, osim tečajnih korekcija, izvršiti fiskalno rasterećenje gospodarstva. Kod toga je važno postaviti pitanje nije li bolje javni dug koristiti za smanjenje poreznog opterećenja poduzeća, koje će poduzećima omogućiti profitabilnije poslovanje i veću konkurentnost, a ukupni će porezni prihod rasti porastom BDP-a, nego li ga koristiti; jučer za sanaciju banaka, danas za reforme mirovinskog, a sutra zdravstvenog osiguranja?

Banke bi, danas u vlasništvu stranog kapitala, trebale djelovati u interesu poduzeća, što znači i u vlastitom. Trebale bi otpisati dio dugovanja hrvatskih poduzeća, reprogramirati ih ili prodati po diskontiranoj vrijednosti. S druge strane Hrvatska bi trebala ozbiljno promisliti o osnivanju državne banke. I to ne zato što je to neka posebno dobra ideja, već stoga što je 90% konsolidirane bilance banaka u Hrvatskoj u vlasništvu stranog kapitala. Strani kapital, kao uostalom i bilo koji privatni kapital, teži maksimalizaciji profita uz što manji rizik. Nasuprot tome, postoji čitav niz projekata koji su od vitalnog značenja za hrvatsko gospodarstvo, a nisu, niti će biti, visokoprofitabilni. Nadalje, u situaciji kada Hrvatska narodna banka nema odgovarajuće instrumente kojima bi utjecala na razinu kamatnih stopa na financijskom tržištu, vrlo je važno, s aspekta ukupnog hrvatskog gospodarstva, da se pojavi banka koja će po znatno povoljnijim uvjetima (između ostalog i nižim kamatama) davati kredite.

Društveni konsenzus ili njegov izostanak oko prioritetnih ciljeva hrvatskog gospodarstva odredit će budućnost Hrvatske.

Ne manje važan je i kompleks pitanja vezanih uz pristupanje Hrvatske regionalnim, europskim i svjetskim integracijama. U tom smislu nije dovoljno reći da je »Europa naša sudbina«, jer sudbina može biti i loša, već treba definirati svoje ciljeve i interese kako bi Hrvatska u tim i takvim procesima prošla što bolje. Podsjetili bismo da je Irska prije pristupanja tadašnjoj EZ izvršila analizu svog gospodarstva, podržala razvoj onoj proizvodnji za koju je zaključila da je konkurentna, testirala svoje pretpostavke na ugovoru o slobodnoj trgovini s Engleskom i tek potom pristupila EZ-u. Negdje su u svojim zaključcima i pogriješili, ali u cijelosti projekt je više nego uspio. Sličan program u Hrvatskoj ne vidimo.

Na kraju mala doza optimizma. Ako pogledamo što je u protekla dva desetljeća napravljeno s hrvatskim gospodarstvom ne treba nas toliko čuditi da smo danas tu gdje jesmo, već da je od hrvatskog gospodarstva ostalo to što imamo, što samo svjedoči o njegovoj snazi i vitalnosti i ukazuje da bi u drukčijem makroekonomskom okruženju vrlo brzo moglo postići visoke stope rasta investicija, proizvodnje i zaposlenosti. Uz brži rast proizvodnje i zaposlenosti mnogi bi od danas, naizgled, nerješivih problema postali lakše rješivima.

¹ Za sanaciju Privredne banke Zagreb d.d. stvorene su glavnice unutarnjeg duga od 1,8 milijardi DEM i vanjskog od 847 milijuna US dolara (tim iznosima treba pribrojiti još troškove njihova servisiranja, jer su, primjerice, u dospjelim obvezama DAB-a prema inozemnim vjerovnicima 30. rujna 2000. godine od 2,5 milijardi kuna, kamate iznosile 1,4 milijarde kuna). Prodajom 66,3% temeljnog kapitala dobiveno je 300 milijuna eura. G. Družic, »Kriza hrvatskog gospodarstva i ekonomska politika«, Golden marketing, Zagreb, 2001., str. 112.-113.
² Procjena je mirovinskog fonda »Helios« iz 2001. godine da će se u fondovima u idućih petnaest godina prikupiti 16 milijardi DEM-a. To za državni proračun znači isti toliki gubitak prihoda koji će se morati namiriti iz poreza ili javnog duga.
³ Tako su, primjerice, u 1995. prosječne aktivne kamatne stope banaka u Njemačkoj iznosile 7,88%, u Irskoj 6,88%, u Japanu 3,90%, u Švicarskoj 5,59%, u Velikoj Britaniji 6,75%, a u Hrvatskoj 16,69%. Izvor: IMF-International Financial Statistics.
⁴ D. Petričić: »Kriminal u hrvatskoj pretvorbi«, ABAK-US., Zagreb, 2000., str. 206.
⁵ Navedeno prema: Jutarnjem listu od 14. 5. 2002., str. 3.
⁶ Prema Privrednom vjesniku od 6. svibnja 2002., str.