Uvod
U ekonomskoj teoriji postoji dobro definirana ekonomska politika izlaska iz krize, a naziva se stabilizacijska politika. Da bi se ta politika primijenila, trebaju ljudi koji znaju, ali i politička volja da se ona primijeni. 

Stabilizacijska politika
Ima za cilj postizanje pune zaposlenosti, uz relativno stabilne cijene ili postizanje stabilnih cijena na razini pune zaposlenosti. To je kratkoročna ekonomska politika kojom se nastoje smanjiti odstupanja ostvarenog domaćeg proizvoda (BDP-a) od mogućeg, potencijalnog i održavanje stope nezaposlenosti na njezinoj prirodnoj razini. U ostvarivanju toga cilja koriste se sve vrste ekonomske politike, ali najčešće fiskalna i monetarna. Fiskalna politika vodi se promjenama poreza i javnih rashoda, a monetarna promjenama novčane mase ili kamatnjaka. Za uspjeh stabilizacijske politike nužna je dobra koordinacija monetarne i fiskalne politike.

Izbor vrste ekonomske politike i njezina instrumenta u sklopu politike stabilizacije provodi se u skladu s efikasnošću te vrste politike ili instrumenta u ostvarivanju postavljenog cilja.

Fiskalna politika
Zadaća je fiskalne politike minimiziranje cikličkih amplituda, odstupanja ostvarenog od potencijalnog domaćeg proizvoda u kratkom roku i maksimiziranje rasta potencijalnog proizvoda u dugom roku. Čim su ciklička odstupanja veća, tim je zadaća fiskalne politike u njihovu suzbijanju veća. To znači da je uloga fiskalne politike u procesu stabilizacije tim veća što su veća ciklička odstupanja. Zato je uloga države u borbi protiv recesije tim veća što je recesija dublja, a nezamjenjiva je kad je nastupila ekonomska kriza. Granicu između recesije i krize teško je odrediti (političari nikad ne žele reći da je privreda njihove zemlja u krizi, nego u najgorem slučaju da je u recesiji). Mi ćemo, međutim, definirati ekonomsku krizu kao situaciju kad je stopa rasta BDP-a negativna sedam uzastopnih kvartala. To znači, ako recesija traje neprekidno sedam kvartala, ili više, onda govorimo o ekonomskoj krizi.

Da bismo izišli iz recesije, potrebno je povećati domaću proizvodnju, a da bi se potaknulo povećanje proizvodnje, potrebno je povećati agregatnu potrošnju, bilo osobnu, javnu, investicijsku ili izvoz. Na veličinu BDP-a fiskalna politika može utjecati direktno, putem javne potrošnje i indirektno, putem poreza. Osim toga, fiskalna politika može utjecati na promjenu BDP-a indirektno, putem utjecaja na promjenu osobne potrošnje, jer osobna potrošnja ovisi o raspoloživom dohotku. Na raspoloživi dohodak fiskalna politika može utjecati promjenom direktnih poreza i transfera. Isto tako, fiskalna politika može utjecati na BDP indirektno, putem promjene investicija, te uvoza i izvoza, jer su oni funkcija, između ostalog, i kamatnjaka, a kamatnjak je funkcija i budžetskog deficita, dakle fiskalne politike.

Osim tih utjecaja, direktnih i indirektnih, na promjenu BDP-a promjenama agregatne potražnje, fiskalna politika može na BDP utjecati i promjenama agregatne ponude, promjenama indirektnih poreza, jer njihovom promjenom utječe na promjenu jediničnih troškova, a s tim i na njihovu konkurentnost i potražnju na tržištu, ovisno o elastičnosti te potražnje.

Osim tih diskrecijskih utjecaja, fiskalna politika utječe na stabilizaciju privredne aktivnosti putem automatskih stabilizatora. U fazi recesije smanjuju se porezi zbog smanjenja porezne osnovice, a povećavaju transferi (naknade za nezaposlene). To povećava raspoloživi dohodak i osobnu potrošnju. Što su veći automatski stabilizatori, to je potreba za diskrecijskim mjerama fiskalne politike u uvjetima recesije manja. 

Efekti fiskalne politike ovise i o njezinoj sposobnosti da djeluje, a sposobnost fiskalne politike da djeluje ovisi o stupnju unutarnje i vanjske neravnoteže. Što je veći udjel javnog duga (kao sume višegodišnjih budžetskih deficita) u domaćem proizvodu, a posebno što je veći udjel inozemnog duga u BDP-u, to je sposobnost fiskalne politike da poduzima mjere za stabilizaciju privredne aktivnosti manja. Osim toga, efikasnost fiskalne politike ovisi i o uvoznoj zavisnosti privrede. Što je veća uvozna zavisnost privrede, to se više stimulansa fiskalne politike odlije u inozemstvo, pa multiplikator fiskalne politike više utječe na porast BDP-a u inozemstvu.

Mjere fiskalne politike u procesu stabilizacije trebaju biti pravodobne, dobro usmjerene, ali i vremenski ograničene. Pravodobnost je potrebna zbog postojanja vremenskih jazova u provođenju ekonomske politike (spoznajni, administrativni i jaz utjecaja).Dobro usmjereni na ciljeve na koje fiskalna politika djeluje efikasnije u postizanju unutarnje ravnoteže (Mundellova klasifikacija efikasnosti ekonomske politike). Vremenski ograničene mjere fiskalne politike znače da ekonomski subjekti kojima se fiskalnom politikom pomaže da iziđe iz recesije, ne bi postali ovisni o pomoći i više se oslanjali na pomoć nego na vlastitu inicijativu. To je u Republici Hrvatskoj osobito važno, jer se ekonomski subjekti više oslanjaju na pomoć države nego da sami stvaraju sredstva svojom aktivnošću, a Vlada se više oslanja na sredstva iz fondova EU nego iz vlastite aktivnosti. 

U situaciji recesije treba voditi ekspanzivnu fiskalnu politiku, a ona redovito rezultira budžetskim deficitom (ili njegovim povećanjem). Ako je zemlja i prije početka recesije imala deficit i visoku zaduženost, onda povećanje deficita povećava neizvjesnost na tržištu kapitala. Raste sumnja u mogućnost uredne otplate dospjelih kredita, pa raste i riziko premija na novo zaduživanje (a posebno radi refinanciranja dospjelog duga). Troškovi zaduživanja rastu, raste teret zaduženosti pa raste rizik njihove nelikvidnosti, čak i nesolventnosti. Zato je MMF 2009. godine, nakon izbijanja ekonomske krize u svijetu 2008. godine, pozvao sve države da u strategiji stabilizacijske politike slijede četiri načela (IMF, WEO, April 2009), a to su:

1.) fiskalna stimulacija ne smije utjecati na permanentnost deficita

2.) u srednjem roku korigirati deficit stvoren fiskalnom stimulacijom, čim se uvjeti poboljšaju

3.) definirati i ostvariti strukturne reforme u privredi radi povećanja stope rasta BDP-a

4.) stvoriti uvjete za smanjivanje deficita.

Dakle, sugerirano je da zemlje članice već u srednjem roku eliminiraju deficit, ili barem poduzmu ozbiljne mjere za to, i tako nastoje postići unutarnju i vanjsku ravnotežu. To je za zadužene zemlje, posebno one koje imaju visoku inozemnu zaduženost (u koje ulazi i Republika Hrvatska) jako zahtjevno.

Monetarna politika
U razdoblju recesije i monetarna politika treba utjecati na povećavanje agregatne potražnje radi povećanja proizvodnje i zaposlenosti. Komponente agregatne potražnje na koje monetarna politika može utjecati, jesu one koje ovise o kamatnjaku i tečaju. To su: osobna potrošnja, investicije te izvoz i uvoz, a promjena svake od tih komponenti agregatne potražnje utječe procesom multiplikatora i na domaći proizvod (BDP).

Promjene monetarne politike provode se promjenama novčane ponude. Promjena novčane mase utječe na promjene nominalnog kamatnjaka, a njegova promjena utječe na promjene osobne potrošnje, štednje i investicija. Osim toga, promjena kamatnjaka utječe na promjene izvoza i uvoza, a preko njih na promjene BDP-a.

Promjene kamatnjaka utječu i na promjene vrijednosti imetka, a promjena vrijednosti imetka utječe na promjenu potrošnje i na investicije (Tobinova teorija). Zato ekspanzivna monetarna politika u recesiji kroz taj kanal utječe na porast agregatne potražnje i BDP-a, jer su osobna potrošnja i investicije opadajuće funkcije kamatnjaka. Osim toga, smanjenje kamatnjaka zbog ekspanzivne monetarne politike u recesiji, povećava potražnju za devizama i njihov tečaj, što znači deprecijaciju domaće valute, a deprecijacija domaće valute utječe na pojeftinjenje domaćih proizvoda, na povećanje njihove konkurentnosti te povećanje izvoza i na smanjenje uvoza, a s tim i na porast domaće proizvodnje i smanjivanje nezaposlenosti. Osim toga, poboljšanje vanjskotrgovinske bilance (VTB), utječe i na smanjivanje vanjske zaduženosti, što smanjuje ograničenje privrednom rastu. Na taj način, poboljšanje VTB-a utječe na smanjivanje unutarnje i vanjske neravnoteže.

Je li monetarna politika u Republici Hrvatskoj bila usmjerena na izlazak iz krize?
Hrvatska narodna banka do sada je u provođenju monetarne politike koristila uglavnom instrument stope obvezne rezerve, uz povremene intervencije na deviznom tržištu, da bi sačuvala stabilnost tečaja (precijenjene) kune. To znači da Hrvatska narodna banka nije poput centralnih banaka zemalja koje su najbrže rasle u monetarnoj politici, koristila stalnu laganu deprecijaciju domaće valute i tako vodila politiku stabilnosti tečaja, ali s jasnom porukom privrednim subjektima da će ona dugoročno stimulirati izvoz, a destimulirati uvoz.

Osim toga, Hrvatska narodna banka nije koristila instrumente monetarne politike koje banke razvijenih zemalja najčešće koriste, a to su instrumenti eskontnog kamatnjaka i politike otvorenog tržišta. Te instrumente centralne banke razvijenih zemalja najčešće koriste u vođenju svoje monetarne politike. U situaciji recesije centralne banke razvijenih zemalja posebno intenzivno koriste oba ova instrumenta, nastojeći čak i novim, nekonvencionalnim metodama pomoći privredi da što prije iziđe iz recesije. 

Tako je američka centralna banka (FED) toliko radikalizirala politiku otvorenog tržišta, uvođenjem nekonvencionalne metode »Quantitative easing«, da je direktno kupovala državne obveznice kako kratkoročne, da bi smanjila kratkoročni kamatnjak, tako operacijom »switch« i dugoročne, da bi utjecala na smanjenje dugoročnih kamatnih stopa. Politikom »credit easinga« kupovala je intenzivno i komercijalne zapise poduzeća da bi povećala njihovu likvidnost i olakšala im tekuće poslovanje. Takvim, nekonvencionalnim metodama FED uveo je potrebu promjene pristupa monetarnoj politici, posebice promjeni ciljeva koje centralne banke trebaju ostvariti. Pokazalo se da je za izlazak iz krize monetarna politika efikasna kao i fiskalna i da je pasivnost nekih centralnih banaka bila pogrešna.

Zato se pokušava redefinirati uloga monetarne politike u stabilizacijskoj politici nakon krize. Postavlja se pitanje trebaju li centralne banke mijenjati skup posrednih ciljeva monetarne politike, a onda i skup instrumenata kojima će se ti ciljevi ostvariti. Pokazalo se, naime, da je pretpostavka o tome da stabilnost cijena automatski osigurava unutarnju i vanjsku ravnotežu (»divine coincidence«) nerealna. Uvidjelo se da stabilnost cijena ne osigurava punu zaposlenost i razinu nezaposlenosti radne snage na njezinoj prirodnoj stopi. U praksi se vidjelo da postoji jaz između ostvarenog i potencijalnog proizvoda i da nezaposlenost raste iznad njezine prirodne stope unatoč stabilnosti cijena. Dovedena je u pitanje funkcionalna zavisnost između stope inflacije i stope nezaposlenosti (Philipsova krivulja).

Zato se postavilo ozbiljno pitanje: trebaju li centralne banke kao cilj uzeti očuvanje razine proizvodnje (minimizirati output gap) i pune zaposlenosti radne snage na razini njezine prirodne stope, uz zadržavanje cilja očuvanja stabilnosti cijena ili čak napustiti cilj očuvanja stabilnosti inflacije. (O. Blanchard, G. Dell’Ariccia, P. Mauro: »Rethinking Macro Policiy II: Getting Granular, IMF Staff Discussion Note, April, 2013.). 

U raspravama o monetarnoj politici poslije ove krize došlo je do suglasnosti da se posredni ciljevi monetarne politike trebaju redefinirati i podrediti općim ciljevima: puna zaposlenost, privredni rast, eksterna ravnoteža. Uvidjelo se da jedan cilj (stabilnost cijena) i jedan instrument (kamatnjak) nisu dovoljni. Cilj stabilnosti cijena u dugom roku treba dopuniti još i ciljevima očuvanja pune zaposlenosti i eksterne ravnoteže. Tako bi u novom, »normalnom« razdoblju poslije krize trebalo voditi monetarnu politiku tako da se ostvari više ciljeva i instrumenata (T. Bayoumi et al.: Monetary Policy in the New Normal, IMF Staff Note, April 2014).

To je pitanje posebno aktualno u Republici Hrvatskoj, jer se smatra da Hrvatska narodna banka, politikom »sjajne izolacije«, nije uopće sudjelovala u borbi protiv recesije. I mi trebamo postaviti isto pitanje u Republici Hrvatskoj: treba li Hrvatska narodna banka mijenjati cilj monetarne politike pa uz očuvanje stabilnosti cijena dodati još i cilj postizanja pune zaposlenosti. S obzirom na veliku i dugotrajnu eksternu neravnotežu, u Republici Hrvatskoj postalo je važno i pitanje: treba li Hrvatska narodna banka mijenjati politiku tečaja i tako indirektno utjecati na BDP preko izvoza i uvoza. 

Naime, politika stalnog laganog precjenjivanja kune posljednjih desetak godina bitno je utjecala na stimuliranje uvoza, destimuliranje izvoza, smanjivanje domaćeg proizvoda, porast inozemne zaduženosti i mijenjanje strukture hrvatske privrede od izvozne u uvoznu. Pri tome treba imati na umu da je financijsko tržište u Republici Hrvatskoj plitko, otvorenost velika pa je Republika Hrvatska jako ranjiva na moguće promjene smjera kapitalnih tokova!

Zaključak
Za izlazak iz krize Republika Hrvatska treba koristiti sve vrste ekonomske politike, a osobito fiskalnu i monetarnu. Te dvije vrste ekonomske politike treba restrukturirati i prilagoditi poticanju privrednog rasta, u skladu s iskustvima razvijenih zemalja i novim spoznajama, dobivenih iskustvima izlaska iz ekonomske krize razvijenih zemalja. Vrlo je važno osigurati dobru koordinaciju fiskalne i monetarne politike, da bi troškovi izlaska iz krize bili što manji, a njihov utjecaj na oživljavanje privredne aktivnosti što veći i postojaniji.