Bio je to prvi od tri tzv. Rekonstrukcijska amandmana ili Amandmana o Građanskom ratu usvojenih između 1865. i 1870. u cilju obnove Američkog juga nakon Građanskog rata. Njihovi pobornici vjerovali su da će se na taj način SAD preoblikovati iz pola ropske i pola slobodne zemlje u zemlju koja će ustavom zajamčen blagoslov slobode proširiti na cijelu populaciju, uključujući i porobljene i njihove potomke. Drugi, XIV. Amandman ticao se građanskih prava i jednakosti svih pred zakonom (ratificiran 1868.), dok je treći, XV. Amandman, ratificiran 1870., zabranio diskriminaciju biračkog prava glasa građana na temelju rase, boje ili zbog prijašnjeg ropstva.

Stjecanjem neovisnosti, SAD je naslijedio ropstvo iz kolonijalnog doba. S početka 18. stoljeća, primjerice, preko 42 % kućanstava u New York Cityju imalo je i držalo robove u okovima. Ipak, najveći postotak robova nalazio se u pet južnih kolonija koji su u to doba činili 31 posto tadašnje populacije. Nakon stjecanja neovisnosti američke države podijelile su se na one koje dopuštaju ropstvo i one koje ga brane. Iako ono nije bilo eksplicitno navedeno u američkom Ustavu, ropstvo je posredno priznato preko odredbi od tropetinskom kompromisu, koje su zahtijevale da se tri petine porobljenog stanovništva svake države (“druge osobe”) dodaju njegovu slobodnom stanovništvu u svrhu raspodjele mjesta u Zastupničkom domu Sjedinjenih Država, broja elektorskih glasova i direktnih poreza između država, kao i odredbe o odbjeglom robu, kojom je predviđeno da robovi prema pravu jedne države u slučaju bijega u drugu državu nisu gubili status roba.

Ropstvo i pitanje njegove zabrane uvelo je ovu državu u krvavi građanski rat, koji je trajao četiri godine. Njegov početak označila je pobjeda protivnika ropstva Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860., koja je rezultirala odcjepljenjem južnih država i formiranjem Konfederacije. Političku okosnicu secesije s jedne strane činilo je pitanje treba li ropstvo proširiti na zapadne teritorije za koje je bilo pitanje vremena kad će se formirati u države, dok je s druge strane narastao južnjački (bijeli) nacionalizam, što se Sjeveru, koji je podupirao Uniju, nikako nije sviđalo. Iako ukidanje ropstva nije bilo u središtu interesa Lincolna jer se s početka više zalagao za očuvanje Unije, ono je s vremenom postalo konačan cilj rata. Taj cilj oživotvoren je u Lincolnovoj Proklamaciji o emancipaciji iz 1863., kojom se utjecalo na status 3,5 milijuna porobljenog crnog stanovništva u Americi. Međutim, unatoč tome, položaj američkog crnog stanovništva nije bio siguran. Kako bi se osigurali učinci abolicije, predloženo je donošenje amandmana na Ustav. Amandman nije prošao jednostavno. Nakon prvog neuspjelog kruga i zahvaljujući različitim zakonodavnim manevrima Lincolnove administracije, Zastupnički dom prihvatio ga je u siječnju 1865. Atentat na Lincolna nakratko je zaustavio taj proces, koji je pak nastavio njegov nasljednik predsjednik Andrew Johnson ohrabrivši južne države Alabamu, Sjevernu Karolinu i Georgiju da se priključe ratifikaciji.

XIII. Amandman glasi: „Ropstvo i prisilno ropstvo, osim u slučaju kazne za zločin za koji je stranka propisno osuđena, neće postojati unutar Sjedinjenih Američkih Država ili bilo kojeg mjesta pod njihovom jurisdikcijom. Kongres ima ovlast donijeti odgovarajuće zakonodavstvo za provedbu ovog članka.“

Iako je ovim Amandmanom ukinuto ropstvo na području cijele Amerike, različiti su se oblici prisilnog rada zadržali, osobito na jugu, a da se ne govori o selektivnoj primjeni zakonodavstva i ostalim diskriminirajućim aktivnostima koje su sezale sve do 60-ih godina 20. stoljeća, kada je donesen Zakon o građanskim pravima (1964. i 1968.)¹, kao i nekoliko važnih odluka Vrhovnog suda SAD-a o pitanju jednakosti kojima se otvorio put k iskorjenjivanju rasizma, crne mrlje američke demokracije.