Prema odrebama Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst i 55/01 - isp. - u nastavku teksta: Ustav), vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države. Porezne granice vjerskih zajednica, možemo najlakše definirati kroz stjecanje sredstava za djelovanje vjerski zajednica o čemu ćemo u ovom članku detaljno pisati te putem socijalnog osiguranja svećenika i drugih vjerskih službenika. Pravni i porezni položaj vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj usklađen je, praktički od 1. siječnja 2003. godine s pravnim i poreznim položajem vjerskih zajednica u zemljama Europske unije. Vjerska zajednica se, u pravilu, plaća porez na dohodak, porez na dobit, porez na dodanu vrijednost (nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost) ili druge poreze. Međutim, u praksi ipak postoje slučajevi kad je vjerska zajednica, odnosno organizacijski oblici, poslovni subjekti u kojima je ona titular - obveznik plaćanja pojedinog od propisanih poreza, a stvarno ga ne plaća. Posebno napominjemo da vjerske zajednice nemaju pravo na odbitak poreza (pretporez) koji su im zaračunali njihovi dobavljači, te zaračunani porez snose kao trošak. U smislu odredbi zakonskih propisa, vjerske zajednice su krajnji potrošači i snose porez sadržan u računima za nabavljena dobra i usluge. S druge, pak, strane u praksi postoje i slučajevi da vjerska zajednica prijavljuje i/ili plaća poreze ili se uključuje u sustav poreza na dodanu vrijednost, a da to, prema propisima, nije obvezna činiti. Autor članka, mr. JOSIP NEJAŠMIĆ iz Zagreba, s obzirom na specifičnost djelovanja vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, prvenstveno kroz ekonomski porezni aspekt na sistematičan i pregledan način prikazuje svu kompleksnost njihova položaja.